ALEKSANDAR ŠAJIN

Apsolvirao Jugoslovensku književnost u Sarajevu 1992, a diplomirao na Institutu za Istočnu Evropu u Kopenhagenu 1998. sa temom stila i jezika u pisanim medijima na području bivše Jugoslavije. Živi i radi u Danskoj gdje je između ostalog objavio ”Ogled o Duši” u Brendum Enciklopediji (Brondums Encyklopadi, 1994) i dvojezičnu knjigu poetsko-proznih tekstova o Evropskoj i individualnoj, anonimnoj istoriji ”Vrijeme – Vremena” (Tiden – Tiderne, 2003). Dobitnik nekoliko državnih nagrada i legata za svoj umjetnički rad u Danskoj u zadnjih desetak godina. U posljednje vrijeme pojavljuje se i kao gostujući urednik u sarajevskom hard-core književnom časopisu ALBUM, pod pseudonimom ”G. Dr. Ralf”.


IGRICA SA BOROM

Tragična farsa u pet slika

Prolog i slike zapisani ljeta 1992., epilog u jesen 2004. Originalni tekst izgubljen. Prevedeno sa prevoda na danski.



 
Likovi:

BORO: Egzibicionist, prikazivač genitalija i pjesničkog umijeća. Blijed, srednjeg rasta, gegavog
hoda.

NOVINAR: Pol Valerijevo siroče; snažne, skladne tjelesne gradje; blijedi obrazi, srednja visina,
diskretno odjeven u sako i hlače. Miješa povremeno srpski i hrvatski jezik.

MARGARETA: Borina mlada supruga koja se konstantno osjeća prevarenom.

BAMBIR: Utvara, proizvod Borinog straha, neodredjene starosti.

DIJETE: Plod Margaretine i Borine ljubavi.

DJEVOJKE: Učesnice u promenadi.


Mjesto: Mjesto dešavanja je Borina kuhinja i pozornica. Pozornica je nužna, bez nje bi Borin
život izgledao gotovo besmislen. Sve ovo zaista liči više na komad koji se igra jedino i
samo za Boru, a uopšte ne za gledaoce, ali ne smijemo zaboraviti - Boro je egzibicionist.

Vrijeme: Vrijeme je ratno. - Boro je kriv što je živ.


Prolog

Scena je u mraku. Dubok i senzualan zenski glas deklamuje preko zvucnikâ:

Na putu kojim ideš,
nikoga sa tobom nema.
Sve si ih rastjerao
svojim strahom,
svojom sujetom
svojim ludilom.
Koračaš sam,
izgubljen,
zaludjen,
prestravljen.
Ono što si stvorio,
nije se ostvarilo.
Još uvijek ništa nije tu,
na dohvat ruke.
Zaplakao bi da možeš,
da ti bude lakše,
ali ne možeš.
Stomakom te presijeca jaka bol.

[Kratak bljesak svijetlosti - blic fotografskog aparata osvijetli scenu koja odmah potom iznova potone u potpuni mrak. Boro stoji sam na sceni, umotan u kišni mantil. Poslije kraće tišine, glas se ponovo javlja, manje poetičan, a više dramatičan, izazivački, završavajući u potpuno podrugljivom, podvriskivajućem tonu:]

NOVINAR:
Abba! Ab equis ad asinos, Abba! Sa konja na magarca! Sa magarca na pozornicu Abba! Ha, ha, ha! Ovo je vječita šala velikoga šaljividžije! Abaaaaaaa! Ha, ha, ha! Ili da kažem: Ecce homo! Da li ti je tako jasnije, dijete ljudsko? Čovječiji sine! Ili da kažem: homićev homo... Ha, ha, ha! Homićev homić! Ha, ha, ha!


Slika prva

Scena je potpuno prazna. Na sredini scene stoji Boro u dugačkom kišnom mantilu. Njegova silueta se iscrtava sve jasnije osvijetljena jednim snažnim reflektorom iz dubine scene – to svjetlo iza Borinih ledja osvjetljava Borinu siluetu i lica publike u gledalištu. Iza zadnjih redova gledališta, stojeći sa novinarskim fotoaparatom oko vrata, novinar pojašnjava situaciju:

NOVINAR:
Postojao je Boro na blještavim tačkama pozadine.
Sjena njegova tijela prštala je vlagom i vrelinom.
Jadni Boro, toliko se trudio da izadje na svjetlo, a sada,
svjetlost je samo jače iscrtavala njegovu tamnu priliku.

[Svjetlo se mijenja. Jutarnja razbudjenost čula. Nekoliko djevojaka u promenadi - izlaze na scenu odjevene u laku garderobu koja im ističe skladno oblikovana mlada tijela. U svjetlu scene ljeskaju gole slabine i stomaci.]

DJEVOJKE
[smiju se, igraju se riječima sa Borom, koketiraju, ispituju:]
Zdravo Boro! …Šta radis Boro, sunce moje malo?
Boro, Boro! ...Vidi Bore, vidi mu cigare?! ha, ha, ha...
Šta radiš ti to Boro, prase moje malo? Kuda si se ti to zaputio Boro?
...Vidi Bore, vidi što mu je koža debela?! Ha, ha, ha...
Kožica ti je debela, Boro! ha ha ha!

PJESMA [Jasna muzika preko razglasa, isprva tiho, a onda sve glasnije, dok konačno ne zagluši sve ostale zvukove na sceni.]
Leno, Leno, Magdaleno, kud sam pošo, kud sam kreno,
Leno, Leno, Magdaleno, ovaj svet se izokreno,
Leno, Leno, Magdaleno....

NOVINAR
[Doziva iz publike, zviždi snažno, gestikulira, želi da napravi fotografiju. Djevojke ga primjećuju, gurkaju jedna drugu, skupljaju se okolo Bore i poziraju za zajedničku fotografiju sa Borom u sredini. Ali svjetlo, koje još blješti iz pozadine scene, ometa fotografa] :
Ma isključite to svetlo molim vas lepo... Dajte ljudi, pa nemojte da budete svinje! Za novine ću da vas slikam, bre!

[Djevojke podvriskuju, smiju se novinarovom izvještačenom ponašanju, njegovom izvijanju jezikom. Jedna otrči iza i ugasi svjetlo. Opet potpuni mrak. Gotovo neugodna i duga tišina koja se povremeno prekida smijehom djevojaka. Boro kao da ni ne postoji.]

NOVINAR
[iz potpunog mraka]: Pičkicaaaa! [Provala smijeha medju djevojkama]. Uh izvinjavam se, htjedoh reći: Ptičicaaaaa!

[Ponavlja ovo ”Ptičica”, sedam puta ukupno, svaki put uzvik popraćuje bljesak blica foto-aparata. I svaki put riječ ”ptičica” zvuči sve više i više kao podrugivanje, iživljavanje. Istovremeno, izgovarajući ovo i bljeskajući blicem, novinar silazi do scene i na kraju u mraku ganja djevojke koje uz vrisku i smijeh bježe napolje. Kada se pozornica konačno osvijetli, vidi se jedino Boro, još uvijek nepomičan u kišnom mantilu, na sredini scene i novinar kome se upravo i zadnja djevojka istrgla iz zagrljaja i pobjegla napolje. Novinar popravlja kosu, zateže skutove sakoa i silazi ispred scene].

BORO
[svečanim i jakim glasom]: Dobro vam veče, mnogopoštovani publikume! Veliko mi je zadovljstvo ovdje i sad, samo za vas najaviti, večeras, veliki, još nikad nevidjeni, zaista monumentalni, multimedijalni šou, samo za vas, kao što kažem. Kao što kažem, večeras, da, i nikad više, ne, nikad niko, nikome. Da, kao što kažem, poštovana publiko. Samo vi, samo danas, samo ovdje, na ovoj sceni. Jedan život, jedna šansa, jedan sat – 45 minuta.... Nikad, niko, ništa, hvala! Hvala! Hvala! I jos jednom, hvala!

NOVINAR:
Boro njega baca svaki dan i zato je tako zdrkan i razbacan. ...Uh, izvinjavam se, htjedoh reći, zbrkan i razbacan. Gospodin nije od onih koji puno čitaju, a ništa ne znaju. On je od onih koji se mnogo trljaju, a nikad ništa ne ubodu...

[Novinar se publici sad obraća tonom eksperimentatora ne gledajući uopšte u Boru. Boro stoji na sceni mirno kao kakav pokusni kunić].

NOVINAR:
Šta je,Boro?! ...U šta si se zabuljio, Boro?!

[Boro ne odgovara. Gleda ispred sebe, nepomičan.]

NOVINAR:
[publici] Boro se boji. [Njusi vazduh. Mršti se.] Usrao se od straha! …Boro! Čega se bojiš, Boro!?

BORO:
Ljudî! …Strašno se bojim ljudî!

NOVINAR:
Kakvih ljudi se bojiš, Boro?

BORO
[uplašen]: Ljudî u uniformi! Strašno se bojim ljudi u uniformi!!

NOVINAR:
Bojiš se ljudi u uniformi! Aha. U kojoj uniformi, Boro?

BORO:
Ne znam. ...Bojim se ljudi u uniformi! Strašno se bojim ljudi u uniformi!

[Lice mu je iskrivljeno od straha, povlači se sa scene koračajući unazad, novinar ga prati sve na jednakom odstojanju].

NOVINAR:
Stoj!

BORO
[Ukoči se]: Stao sam!

NOVINAR:
Ko ide!?

BORO:
Boro!

NOVINAR:
Koji Boro?

BORO:
Boro, umjetnik! [Nastavlja opet da se povlači unazad sa scene].

NOVINAR:
Stoj! Ko ide!?

BORO
[Gotovo klizne na zemlju, spusti se na ”sve četiri”, zatim zijeva ustima kao gubicom i zabacuje glavom, prije nego što tako, četveronoške, započne da recituje Pasju pjesmu]:

USTANI I POSTANI SAN PSA KOJI DRIJEMA
ISPOD KIŠNE NADSTREŠNICE KRAJ BLATNJAVE STAZE.
USTANI I PROTRESI MOKRU IZ KOŽE KOJA RASTE DLAKU.
OTKRIJ RITAM U KAPIMA KIŠE ŠTO SE RASIPAJU UOKOLO
I NIZ RIJETKE TRAVKE SE SLIVAJU DA IH NEMA VIŠE
U ZEMLJU RASKVAŠENU. OTKRIJ RIMU: NIŽE KIŠE
ŠTO BRIŠE PEČATE PASJE ŠAPE KOJU LIŽE
BLATNA ZEMLJA GAŽENJEM IZGAŽENA MNOGO PRIJE.
PA RASKVAŠENA. A TREN PRIJE JEDNA STARA KUJA
U KRETNJI TRBUHOM SE SMIJE DOK SE KRIJE POD TRIJEM
A POSKAKUJE TRBUH NIJEM NJEN, A KIŠA NE. KIŠA SAMO
ŠANE U CRNO RASKVAŠENO UHO ŠUM VODE KOJA LIJE
NIZ NJUŠKU KOJA SE SMIJE ŠTO I TRBUH NJEN ISTO ČINI.
U SUŠTINI, OBJE ČINI KIŠNIM ŠTROPCEM VEZANE U TRS TIJELA,
U ČVORINI, U KIŠI ŠTO ROMORI U MORINI KRMELJIVOG
OKA PASIJEG KOJE VIDI SIJEDA STEGNA STARE KUJE
U KRETNJI TRBUHOM ŠTO SE SMIJE, DOK SE KRIJE
POD TRIJEM, A POSKAKUJE TRBUH NIJEM NJEN, A KIŠA NE.

[Još dok Boro deklamuje pasju pjesmu kružeći uokolo sve na jednakom odsotojanju od novinara koji ga prati, scenu dva puta prelazi mlada trudna žena, Margareta. Čuje se dobovanje kiše, jače i jače. Boro istrčava za ženom četveronoške sa scene njušeći joj u tragu medjunožje. Mrak.]


Slika druga

[Pozadinska zavjesa je podignuta, scena je sada dublja. Na podu, ispod scenskog mosta, leži dječak umotan u materijal sličan hirurškoj rukavici. Njegova više metara dugačka pupčana vrpca nalik gumenom crijevu, pruža se do svoda scenskog mosta i prolazi odozdo kroz nepostojeće dno drvenog sanduka položenog na mostu. Poklopac je odignut i kraj crijeva visi preko jedne od stranica škrinje. Pod mostom je upaljena podna lampa preko čije je glave prebačen crveni peškir. Svjetlost je crvena. Margareta sa velikim stomakom trudnice i Boro, penju se na scenski most. Boro joj pomaže pri usponu.]

BORO:
Dodji, Margaretice, biseru moj mali!

MARGARETA:
Tako si slatkorječiv, mali moj debeli praščiću!

BORO
[Trgne se.]: Misliš da sam debeo?

MARGARETA:
Ma ne! ...Samo se šalim. Joj, Boro... [Prenemaže se.]

BORO:
[Stegne je za zglavak ruke.]: Margareta, tvoje je ime poput cvijeta!

MARGARETA:
Stvarno to misliš?

BORO:
Naravno... Naravno... Volim te. Volim te.

MARGARETA:
I ja tebe volim.

[Popeli su se na most.]

MARGARETA:
[Gleda uokolo.]: Šta je ovo ovdje?

BORO:
Ovo je tavan moje bake.

MARGARETA:
Zar si ti imao baku?

BORO:
Da, da. Jesam, imao sam.

MARGARETA:
I tvoja baka je imala tavan?

BORO:
Da, da, moja baka je imala i kuću i tavan.

MARGARETA:
Da!?

BORO:
Moja baka je imala veliki tavan. Ja sam ovdje često dolazio kao dječak i znao sam se satima igrati sa stvarima na tavanu, potpuno sam.

MARGARETA:
I kako je izgledao tavan tada?

BORO:
Ne mogu više da se sjetim. Poslije svih ovih godina izgleda kao da se i samo sjećanje promijenilo... Čini mi se sada da to i nije bio baš ovaj tavan, nego nekakav drugi, sasvim običan tavan...

MARGARETA:
[Ushićeno.] Alaj je ovdje lijepo! Voljela bih da znam kako si se ti tu igrao, mali moj debeli praščiću! [Ljubi ga.] Šta je ovo? [Pokazuje prstom na drveni sanduk, on joj ljubi ruku.]

BORO:
[Spušta joj ruku na svoj šlic.] Ovo je srce što za tebe kuca, ovo je med što za tebe vrca!

MARAGARETA:
[Izvuče ruku ka sebi.] Kakav je to drveni sanduk?

BORO:
A to... To je stara škrinja sa dedinim dokumentima.

MARGARETA:
Hajde da vidimo šta je unutra!

BORO:
Hajde da vidimo.

[Dolaze i naginju se nad sanduk. Lica su im osvijetljena crvenom svjetlošću lampe sa poda, ispod dna sanduka.]

MARGARETA:
Vidi, lampa. Je li to soba dolje?

BORO:
Da.

MARGARETA:
A nema nikoga dolje?

BORO:
Ne, nema.

MARGARETA:
[Pokazuje na crijevo.] Šta je to sto visi? Kakav je to konopac?

BORO:
[Saginje se, hvata crijevo rukom i povlači ga. Crijevo se zateže.] Ne znam. Ne može dalje.

MARGARETA:
Povuci jače!

[Boro trza snažno rukom i crijevo puca. Dječak počinje da se diže sa poda. Kad ga ugleda, Margareta počne vrištati.]

DIJETE:
Uključi me, uključi me! Zašto si me isključio?

[Oboje, i Boro i Margareta su iznenadjeni. Margareta pokušava odvući Boru dalje od sanduka.
On se opire, stoji u mjestu.]

BORO:
Vladislave Petkoviću, ruku, pruži ruku!

DIJETE:
Ruku?!
...Vidi, sunce zrca,
sjenu glave u dubini
sunce vrca.

[Dječak pokazuje prstom na lampu. Čuje se snažno narastajući zvuk morskih talasa. Boro drži Margaretu za ruku i govori djetetu kroz sanduk.]

BORO:
Pjena, modra sjena
miluje li čelo
u dubini?

MARGARETA:
Mrtva glava morem plovi, roni.

BORO:
More zvoni!

MARGARETA:
Možda spava! Zovi! Zovi!

DIJETE:
Snovi, snovi!

BORO:
Pružam ruku!

[Zvuk talasa je sve jači i ovo troje se nadglašavaju sa hučanjem mora.]

DIJETE:
Talas niče!

MARGARETA:
Mojim čelom iz nicega jutro sviće!

[Polagano se na sceni pali blještavo bijelo svjetlo zore. Hučanje talasa se stišava i nestaje. Boro i Margareta stoje još zadihani i uzbudjeni. Kao da nije prošla ni puna minuta od bure.]

MARGARETA:
Ko je bio taj dječak?
BORO: To je naš dječak.

[Mrak.]


Treća slika

Potpuni mrak. Tišinu presijeca zvuk ratnog aviona koji prelijeće iznenada vrlo nisko iznad tla. Prodoran zvuk motora. Scena se osvjetljava.

NOVINAR:
Rat je. Boro je umjetnik. Boro je plašljiv i bojažljiv kao pas. Može li neko uopšte da voli Boru? Može. Margareta voli Boru. Da li Boro voli Margaretu? Da, Boro voli Margaretu i more. Boro je pas koji voli vodu i Margaretu. Boro voli kišu i more. Boro nosi kišni mantil. Zašto Boro nosi kišni mantil?

[Dok novinar opisuje Boru, djevojke izlaze na scenu u ljetnoj garderobi, uobičajena promenada. Svi su obučeni lagano, izuzev Bore, koji je umotan u kišni mantil. Djevojke ga pozdravljaju i dobacuju u hodu.]

DJEVOJKE:
Vidi, naš Boro... Zdravo Boro, zdravo ljepotane! ...Lepi Boro. ...Vidi mantila u Bore!

[Dok djevojke kruže uokolo Bore, on se ledjima okreće publici i naglo, bez riječi, rastvori i odmah zatvori mantil prema djevojkama. Vriska i cika. One bježe sa scene smijući se i pokazujući prstom na Boru. Ostavši sam na sceni, Boro se sad okreće ka publici.]

BORO:
Volio bih da sam sad opet na bakinom tavanu.

NOVINAR:
Lažeš! Tvoja baka nikad nije imala tavan!

BORO:
Jeste! Imala je. Ja znam da je imala!

NOVINAR:
A ja znam da ti lažeš!

BORO:
...Strah me je.

NOVINAR:
Čega te je strah?

BORO:
Strah me je, jer znam da lažem.

NOVINAR:
Znači, ipak lažeš, a?

BORO:
Da. Ja nisam lud. Znam da sam lagao. Moja baka nikad nije imala tavan.

NOVINAR:
Da li si i Margaretu lagao?

BORO:
Da.

[Margareta već neko vrijeme sluša dijalog iz prikrajka.]

MARGARETA:
Boro!

BORO:
Šta je?

MARGARETA:
Dodji kući.

BORO:
Neću. Lagao sam te. Ja uopšte nemam baku.

MARGARETA:
Dodji kući, Boro. Zar nećeš doći? Sav se treseš. Ti si bolestan, mili moj. Dodji sad sa mnom.

BORO:
Neću. Pusti me na miru!

MARAGARETA:
Dodji sa mnom.

BORO:
Marš!

MARGARETA:
To mi je hvala, seljačino jedna! Životinjo! Ti ćeš se na mene izdirati! [Udara ga tašnom. On je gleda, iznenadjen.] Budalo. Život si mi upropastio! Platićeš ti to meni, da znaš! Seljačino. Svršeno je sa nama! Svršeno!

[Ona napušta scenu krupnim koracima, u bijesu. Boro stoji nijem, iznenadjen. Novinar fotografiše scenu.]

NOVINAR:
Boro, ti si bolestan na živcima. Trebao bi da se liječiš, dok nije prekasno.

BORO:
Strah me je.

NOVINAR:
Čega te je strah, Boro?

BORO:
Strah me je da nisam počeo da gubim razum.

NOVINAR:
Nisi.

[Tišina.]

NOVINAR:
Koliko se već dugo prikazuješ tako, u mantilu?

BORO:
Otkad znam za sebe.

NOVINAR:
Imaš li kakvu želju?

BORO:
Da, imam jednu želju.

NOVINAR: Koju?

BORO:
Želim da izrecitujem jednu pjesmu.

NOVINAR:
Za koga?

BORO:
[Pokazuje prstom na publiku.] Za njih.

NOVINAR:
Za koga? Ja ne vidim nikoga.

BORO:
Uvijek postoje oči koje nas prate.

NOVINAR:
Otkud znaš to?

BORO:
Znam jer sam lud.

NOVINAR:
Nisi ti lud. Ti si samo bolestan, a to je nešto drugo.

BORO:
Želim da izrecitujem jednu pjesmu.

NOVINAR:
Ne može!

BORO:
Zašto ne?

NOVINAR:
Zato jer ne želim da te slušam. Ne interesuješ me.

BORO:
Ali oni ...

NOVINAR:
Koji ”oni”? Ovdje nema nikoga osim nas dvojice. Margareta je otišla svojim putem.

BORO:
Otišla bestraga?

NOVINAR:
Da, otišla betraga. I ostaćeš potpuno sam kad te i ja napustim. [Zijeva.]

BORO:
Idi ako hoćeš. Ja te ionako nisam ni zvao! Ni ne trebam te. Ko si ti? Jedan obični novinarčić iz provincije! Nemamo nas dvojica ničeg zajedničkog. Idi! Gubi se!

NOVINAR:
Bravo! [Plješće.] Snažne emocije! Moćno! ...Samo isuviše kratko da bi bilo i istinito.
Ja sam ti potreban.

[Boro ne odgovara ništa.]

NOVINAR:
Šta misliš, gdje bi ti bio bez mene? S kim bi uopšte i pričao da ja sad nisam ovdje?

BORO:
Sa njima. [Pokazuje na publiku.]

NOVINAR:
Sa kim?

BORO:
Sa ovima što nas gledaju.

NOVINAR:
...Oni ne postoje. ...Ili ne postojimo mi. Svejedno. To ti izadje na isto. Jedino te ja mogu saslušati. Jedino se meni možeš izjadati, jadniče.

BORO:
Ne treba mi tvoje sažaljenje. Ja sam umjetnik.

NOVINAR:
Šta si ti?

BORO:
Umjetnik.

NOVINAR:
Pričaj mi malo o tome.

BORO:
Rat je.

NOVINAR:
Danas rat, sutra mir. Vjeruješ li da ćeš prekosutra biti sretniji?

BORO:
Ne želim uopšte s tobom da raspravljam o tome. Hoću kući. Ne dopadaš mi se.

NOVINAR:
Hoćeš kući? A gdje si sada, šta misliš?

BORO:
Vani. Vani sam.

NOVINAR:
A vani je hladno i prljavo, zar ne? Znam, znam. …Idi. Idi kući. Tamo će ti biti bolje.

BORO:
Idem.

NOVINAR: ’Ajde.

[Boro izlazi sa scene. Novinar stoji još neko vrijeme na sceni sam i zagleda u gledalište pokušavajući da vidi lica u publici, ali ne vidi ništa izuzev mraka. Tada se pali svjetlo i on ugleda lica gledalaca. Trepće iznenadjeno očima i, uznemiren, užurbano napušta pozornicu. Scena je prazna nekoliko trenutaka, a onda se pojavljuje ponovo Boro, gledajući da li je novinar još tu. Kada se uvjeri da je potpuno sam na sceni, počinje da recituje umotan u kišni mantil.]

BORO:
Ljubavi, napolju pada kiša.
Cijeli život odlazi kao voz
na koji nikada nisam stigao.
Promiču sati pored mene.
Sati koje čujem,
sati koje ne vidim.
Ljubavi, ovo* ti donosim
pred tvoje noge,
sav taj zbir koji oduvijek
sa sobom vučem,
suho voće iz prodavnice prošlosti.
Možda će neko dijete
da pojede žute šljive
koje sam ubrao prije petnaest godina.
Pojedi šumske jagode sa šećerom,
sjećam se male staklene tegle...

[Dok kazuje pjesmu, pokušava da ostavi utisak na publiku. *Na trenutak raširi kišni mantil, i izmedju skutova vidi se crveni vještački ud oko tridesetak cantimetara dugačak. Nastavlja tako da deklamuje. Margareta ulazi na scenu. Posmatra ga iznenadjeno. Kad je Boro ugleda, zatvara odmah mantil. Klanja se nekoliko puta publici i izlazi sa scene. Mrak.]


Slika četvrta

Kuhinja. Zastakljeni ormar, okrugli bijeli stol i stolica. Na stolu gas-lampa i veliki plavi lonac za iskuhavanje prljavog veša. Preko štrika svukuda uokolo vise prebačene bijele pamučne pelene.
Pored lampe i lonca, na stolu je i gomila knjiga. Boro sjedi u stolici i piše dramu:

BORO:
”...Gledam u plamen iz plinske lampe i mislim na točak istorije koji se ubrzano okreće unazad. ...Struje nije bilo već mjesecima a u očima gradjana kao da se i...”

[Čuje se lupanje u zid, iz druge prostorije. Boro ustaje iznerviran i odlazi do vrata. Plač djeteta i Margaretin glas.]

MARGARETA
[dovikuje]: Šta radiš, Boro?

BORO: Pišem dramu!

MARGARETA:
‘Oćeš da mi napraviš čaj, molim te.

[Boro se vrati do stola i zapali jednu šibicu bez riječi i zatim njome upali plamen iznad plinske boce. Na rešetku polozi lončić sa vodom i sjedne nazad za stol; uzima olovku.]

MARGARETA:
Jesu li pelene suhe?

BORO:
Ne znam.

MARGARETA:
Pa pogledaj!

BORO:
Nisu!

[Nije se ni pomakao sa stolice. Bijesan je. Margareta se pojavi u okviru kuhinjskih vrata sa prljavim pelenama u ruci.]

MARGARETA:
Zašto uvijek misliš samo na sebe? Jesam li ja možda tvoj rob?! Gospodin piše dramu! Ma nemoj molim te! Dobićeš Pulicerovu nagradu za to!

BORO:
Bježi tamo! Pusti me na miru! [Zalupi vrata.] O moj dragi Bože, ona ne razumije ništa! U ovom vremenu kojeg nigdje nema, i u ovoj rupi koja nikad nije ni postojala, postoje još možda dva čovjeka sposobna da urade ovo što ja sad radim... Jedan od njih neće, a drugi ne može. I ako ja sad ne zapišem ovo što trebam da zapišem, poraz ljudske duše biće tako bijedan i mizeran, da ću početi da povraćam od muke i stida, i nastaviću da povraćam i povratiću cijeloga sebe i na kraju će ostati od mene samo velika vlažna hrpa na cesti i ništa drugo... Ali ja... [Monolog prekida ponovno lupanje u zid.] Šta je, šta sad hoćeš?

MARGARETA:
Je li gotov čaj?

[Tišina. Boro ustaje i odlazi pogružen do lončića gdje voda već kuha i pravi čaj. Iznenada neko lupa na vanjska vrata. Boro otvara. Unutra ulazi novinar sa ženom.]

NOVINAR:
Dobar dan. Ja sam Miki, a ovo je moja supruga... Kako da kažem, ovdje su ti svi papiri [pokazuje mu pismo]. Ja sam kupio ovaj stan sa svim stvarima od tvoje mame. Mama te puno pozdravila. Stalno plače i moli se za tebe. Je l’ to tamo isto jedna soba ili...[prolazi pored Bore i razgleda stan...].

BORO:
Moja mama ne živi ovdje u ovom stanu već jako dugo!

NOVINAR:
Vidi, poslala ti je svijeće i cigarete! [Daje mu kesu sa poklonima.]

BORO:
A sta ćete vi ovdje?

NOVINAR:
Ja sam dobio posao ovdje. Tamo gdje sam dosad živio nisam mogao ostati. Protjerali su me. Rat je.

BORO:
Pa šta hoćete od mene?

NOVINAR:
Ništa! Kažem ti da sam kupio ovaj stan sa stvarima od tvoje mame!

BORO:
Koji stan!?

NOVINAR:
Slušaj mladiću, mogao bih otac da ti budem, ovdje je ugovor, a ovdje je pismo od tvoje mame! Tu sve lijepo piše. Pročitaj.

BORO:
Šta se to mene tiče. ’Oćete biti ljubazni da izadjete napolje!

NOVINAR:
Ne, ne. Ti treba da izadješ odavde napolje.

BORO:
Molim vas, izadjite napolje.

NOVINAR:
Tako znači, hoćeš da me izbaciš napolje!

BORO
[odguruje novinara prema vratima]: Napolje! Napolje!

NOVINAR:
Vidjećemo se mi još!

[Boro zatvara i zaključava vrata iznutra. Novinar lupa sa vanjske strane.]

NOVINAR:
[Dobacuje sa kratkim pauzama izmedju.] Ja ću tebe izbaciti odavde! ...Znaš! ...Ti ćeš meni... Ja ću sa milicijom da dodjem ovdje... To je moj stan!

MARGARETA:
[Iznenadjena, zbunjena, sa djetetom u naručju.] Šta je bilo?

BORO:
Ništa. Mama prodala stan sa svim stvarima.

MARGARETA:
Koji stan?

BORO:
Ovaj stan! [Dijete plače.]

MARGARETA:
Šta?!

[Mrak.]


Peta slika

NOVINAR
[Pojašnjava publici stojeći u pročelju scene]: Ne znam šta se poslije dešavalo sa Borom, ali znam da se on sad mnogo boji Bambira.

[Tada se osvjetljava i prostor iza novinara. Na sredini gole scene na podu sjedi Boro umotan u kišni mantil. Izgleda uplašen i zapušten. Novinar uzima tanku lakiranu drvenu ploču iz ugla i vješa je oko svog vrata. Na ploči stoji napisano fluroescentnom bojom: ”bambir”. Boro ga je primjetio i odmah skoči sa zemlje i rastvori mantil. Vidi se na trenutak slomljeni crveni vještački ud. Zatim Boro ponovo zatvara mantil i povlači se uplašen sumanuto u drugi kraj scene.]

NOVINAR:
[Obračajući se publici tonom eksperimentatora koji izvodi eksperiment nad pokusnim kunićem.] Šta radiš, Boro?

BORO:
Ništa!

NOVINAR:
Zašto ne ideš kući, Boro?

BORO:
Ne znam.

NOVINAR:
Gdje ti je žena, Boro?

BORO:
Ne znam.

NOVINAR
[Smješka se samozadovoljno.]: Koliko ti je godina?

BORO:
Ne znam.

NOVINAR:
Kako se zoveš?

BORO:
Ne znam.

NOVINAR:
Bojiš li se Bambirâ?

BORO:
[Izobliči se od straha.] Bojim se! Strašno se bojim Bambirâ!

NOVINAR:
[Smije se.] Ti si lud, Boro!

BORO:
Nisam. Nisam. Samo se strašno bojim Bambirâ.

NOVINAR:
Jesi li završio svoju dramu?

BORO:
Dramu? Jesam, jesam, završio sam.

NOVINAR:
[Trijumfujući licem prema publici.] I kakav joj je kraj?

BORO:
[Živne na trenutak, kao da je osvješten.]: A na kraju ćemo svi da zapjevamo [pjeva]:

Kad bi ove ruže male
za bol srca moga znale
Pustile bi suzu koju
da ublaže tugu moju…2X

Al’ ne znaju, al’ ne znaju
sta je uzrok mome jadu,
samo ona dobro znade,
što mom srcu bol zadade...

[U toku pjesme novinar prinosi mikrofon Bori, a onda daje znak rukom publici da se razidje. Pošto publika ne odlazi, novinar navlači zavjesu ispred scene. Boro još uvijek pjeva iza zavjese. Iznenada pjesma prestaje. Tišina. Borin krik. Mrak.]


Epilog

[Pali se svjetlo. Na scenu izlaze prvo djevojke i poklanjaju se, a zatim i Margareta. Poslije toga pojavljuje se i novinar ispred zavjese i klanja se publici. Publika plješće očekujući i glumca koji igra Boru. Tada, pošto se poklonio nekoliko puta, novinar, gledajući ka zavjesi, silazi ispred prvog reda gledališta i plješće energično skupa sa publikom u iščekivanju glavnoga glumca.

Tada eksplodira svjetlo u stropu, nastane mrak i električne iskre poput vatrometa zasipaju dio scene koja je opet u mraku.

Aplauz medju publikom je utihnuo,ali novinar nastavlja histerično da plješće, sad već potpuno neugodan u svome hinjenom oduševljenju.

U mraku zvuk kiše, pljusak, nevrijeme, grmljavina nadjačava novinarov pljesak na trenutke.

Djevojke stoje na sceni, kao i Margareta, publika isto tako stoji. Svi stoje i slušaju oluju.

Tada, preko razglasa počinje zvučni snimak, muzika i nevrijeme iz završne scene sci-fi filma ”Matrix Revolutions” (scena br.27 na DVD-u). Zavjesa se raširi. Boro je drugačiji, stoji sad odlučan i uspravan, u skladno utegnutom crnom mantilu i sa tamnim naočalima na nosu. Počinje da korača prema novinaru.]

NOVINAR
[Smijući se histerično]: Vutrix! Ha, ha, ha! Vutrix!!! Ha, ha, ha!

[Dalje se scena odvija realnim vremenom filma ”Matrix Revolutions”, tako da preko razgalasa konstantno teče zvučni snimak filma bez slike, od scene br.27 - numeracija na DVD-u, pljusak i susret Nea i agenta Smita u konačnom obračunu - s tim da se originalni glasovi glumaca iz filma utišavaju u trenutku kada treba da se pojave, i tada novinar izgovara tekst na srpskohrvatskom umjesto agenta Smita, a Boro izgovara Neove replike. Replike obojice su u stvari djelimično izmijenjen prevod originalnih replika iz filma. U dijalogu se djelimično pojavljuju i nove replike kojih u filmu nema. Uz to je još i primjetno da novinar ismijava uvodjenje filma Matrix na ovaj način u predstavu, dok Boro nema ironičnu distancu prema trenutnom dešavanju na sceni. On samo korača monotono prema novinaru sa jednim jedinim ciljem: Da ga zgazi.]

NOVINAR:
[Stojeći u gledalištu medju publlikom, ispred prvog reda stolica. Gleda u Boru, koji se nijem približava iz dubine scene] Gospodine Boro, dobro došli nazad, nedostajali ste nam! [Osvrće se oko sebe.] Da li ti se dopada šta sam uradio od ovog mjesta? [Stalno sa ironičnom distancom ka imitiranju sinopsisa filma”Matrix Revolutions”.]

BORO:
[Izgovara Neove replike bez ironične distance]: Večeras će sve ovo da se završi.

NOVINAR:
Znam da će da se završi. Ja sam to već vidio. [Ovdje se zakoceni od smijeha.] U Vutrixu. Ups, u Matrixu! Ha, ha, ha. Zato će ostatak mene da uživa posmatrajući završetak ove farse. [Pokazuje na publiku iza svojih ledja.] Jer mi već znamo da ću da te razbijem na kraju ko pičku. Jebem li ti mater ustašku! [Pokazuje na publiku.] Nisi im rekao čiji ti je vojni orkestar svirao na dedinoj sahrani u Zagrebu 1943. godine!

[Oni se zalete jedan prema drugom, bace se jedan na drugog i počnu da se biju. Zvučna pozadina iz filma, muzika, udarci i dobovanje kiše. Ova dvojica se u magnovenju približavaju opasno publici, ruše rekvizite, valjaju se po sceni. Novinar sruši Boru koji na tren leži na podu.]

NOVINAR:
Osjećate li to gospodine Boro? Približava se kraj. Na kraju, trebam ipak da vam se zahvalim. Smisao vašeg života objasnio mi je smisao života uopšte... Smisao života uopšte je... da bude uništen.

[Boro se diže sa poda, otresa prašinu sa mantila i poziva prstom novinara.Ovaj se ponovo zakoceni od smijeha prateći ovu stopostotnu imitaciju mizanscena ”Matrixa Revolutions”. Podrugljivo klima glavom Bori, želeći da kaže da razumije da se ovdje radi o Matrixu. Ali Boro ne reaguje na njegovu ironiju. Iščekuje napad. Novinar prestaje da se smije i baci se opet na Boru. Zvučna pozadina realnog vremena filma je konstantno prisutna. ...Boro sad udara novinara i ovaj se ruši na pod.]

NOVINAR:
[Dobacuje u nemoćnom bjesu Bori dok se u pozadini čuje muzika scene iz Matrixa Revolutions u kojoj se Neo i Smit nijemo bore na nebu.] Najgori ste vi mješanci, nikad ne zna čovjek gdje vas ima. Upropastili ste i Srbe i Hrvate, a i one jadne muslimane. Rovarite uvijek. Komunisti! Fašisti!
Ne date poštenom, svjetu da živi. Intelektualci! ...Pisci! Vi ste Srbiju i upropastili. I onu bivšu Jugoslaviju! Vi ste ovaj rat i započeli! A sad se majmunišeš ovdje sa ovom farsom kojoj se ne zna
ni rep ni glava. Jako pozorište, u pičku materinu! I jak pisac!

[Boro odmahuje rukom, udaljuje se od novinara koji sad ustaje i kreće ponovo na Boru, iza ledja. Udari ga stolicom u potiljak. Boro se sruši na pod bez riječi. Novinar stoji iznad njega. Gleda kako Boro dolazi svijesti i pokušava iznova da ustane.]

NOVINAR:
[U bijesu.] Zašto, gospodine Boro? Zašto!? Zašto!? Zašto se ne zaustavite već jednom!? Zašto nastavljate da se hrvate sa mnom, Hrvatu, gdje vas to svrbi svrab Srbine, zašto se dižete opet, zašto opet da vas mlatim, zašto opet da vas blatim? ...Vjerujete li da se borite za nešto više? Za nešto više nego goli život?! Ha, ha! Za filmska prava? Ha, ha, Odraće te producenti Matrixa. Ne smiješ filmsku muziku u predstavi da upotrebljavaš! Zar ti to nije poznato? Autorska prava? Kakav si ti jebeni pisac kad ni to ne znaš, abba! ...Čekaj da pogodim [Smije se cinično.] Mama ti je Hrvatica a tata ti je Srbin...ha,ha,ha... Ne čekaj... čekaj... tata ti je Srbin, a mama ti je Hrvatica, je li? Ha, ha, ha... Mora da je ljubav razlog tvoje tvrdoglavosti, mora da si dijete ljubavi abba, mora biti ljubav kad se četnik i ustašica spundjaju, abba.

[Boro se diže, lagano i teško, nesiguran na nogama. Novinara obuzima gotovo nekontrolisani bijes kada vidi da se Boro ponovo digao, ironična distanca nestaje,ostaje samo bijes.]


NOVINAR:
Abba, zašto abba? ’Oćeš opet da te zakucamo na križ, abba, ’oćeš opet krst na ledja!! Nema ovdje nikoga, abba! Zašto, abba!? Za koga!!!!

BORO:
Zato što Ja tako hoću! Ja sam pisac ove farse! [Boro udari novinara snažno,bacivši ga na pod u zamahu. Novinar leži nepomičan. Boro stoji jedva na nogama i gleda neko vrijeme nijemo u publiku, zanoseći nesigurno tijelom. Zvučna pozadina Matrixa je cijelo vrijeme prisutna. Tada se novinar ponovo diže i uzima foto-aparat.]

NOVINAR:
Ovo je moj svijet, abba, moj svet kad ti kažem! [Uzima foto aparat i fotografiše Boru, blic bljeska, Boro zaklanja oči, novinar diže ruku izigravajući scenu pobjede agenta Smita nad Neom. Ceri se.] Vutrix!

[Zvučna pozadina iz filma iščezava bespovratno sa prvim bljeskom blica. Novinar se primiče bliže Bori i sa kamerom ispred oka namjerava da uzme jos nekoliko slika.]

NOVINAR:
[Pokušava da okupi sve glumce na jednom mjestu,u kadru kamere.] Čekaj, čekaj, stanite u liniju tamo... Boro! Margareta! ...Dodjite ovamo, u sredinu... Tako...

[Svi su se sakupili za grupno poziranje pred kamerom. Stoje ne mičući se. Tada se novinar dosjeti i posjeda ih sviju u prvi red ispred publike. Penje se na scenu i gasi svjetlo u sali.]

NOVINAR [Zavijajući glasom.]: Ptičica! [Bljesak blica osvijetli publiku i glumce.]

Kraj

 

Copyright © by Aleksandar Šajin & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad