2005.

EDUARD PRANGER

Eduard Pranger rođen je 1957. godine. Živi i radi u Zagrebu. Oženjen, otac je dvoje djece. Pisanjem se bavi od 2004. godine, a prozu i poeziju, osim u Balkanskom književnom glasniku objavljuje i na blogu.

 

RAD NA CRNO



Povremeno se čujem s Antom, prijateljem iz Sinja za kojega me vežu neke zajedničke ratne uspomene. Nakon dužeg vremena došao je nekim poslom u Zagreb. Prenoćio je kod mene pa smo, uz čašu crnoga iz njegova vinograda, pretresli uspomene i bacili priču do kasno u noć. Kaže kako se prije par mjeseci vratio iz Amerike gdje je kod rodbine radio kraće vrijeme na crno. U Sinju, veli, nije mogao naći posla. Žena, profesorica, već je dvije godine na zavodu za zapošljavanje. On, u srednjim četrdesetim, umirovljen je kao ratni vojni invalid s otpremninom od šest gelera u kralježnici. Invalidnina jedva prelazi pola prosjećne plaće. Da je ne izgubi posao može naći ali na crno no plaća nije dovoljna za odgajanje četvero male djece. U Americi, mislio je, možda pronađe neku mogućnost za zaradu. Makar privremenu. Dosjetio se u nevolji rodbine koja već dvije generacije živi na drugom kontinentu. I ispričao mi je zanimljivu priču.

Ujak Šime poslao je garantno pismo pa je Ante, među prvima nakon 9/11 i konzularnih peripetija oko vize u Zagrebu, sletio na aerodrom u San Francisku. Ujak, koji ga je lijepo prihvatio i ugostio, bavio se gradnjom kuća i izradom stolarije. Preko četrdeset godina gradio je kuće od drveta Amerikancima u San Diegu i bio je jedan od vodećih u svojoj branši što ga je i obogatilo. Kuća na kat sa masivnim bijelim stubovima, baš onakva kakve gledamo u filmovima, bila je i više nego dovoljna za ujakovu četveročlanu obitelj. I ogroman travnjak uokolo, vrt s bazenom i tri velika automobila u garaži.
Moj se Ante nije mogao načuditi načinu života kojim žive Amerikanci. Još ga je više impresioniralo to kako su naši ljudi, kojih je tamo bilo podosta brzo prihvatili američki način života i u potpunosti mu se prilagodili.

Jednoga dana, priča Ante, pala je ujakova mačka s krova.
«Slušaj, nisu ti tamo niti mačke ka u nas. Nekako su trapave.»
Ukratko, jadna je mačka pokušala sići niz oluk i pritom pala na nos, razbila njušku i izbila dva zuba. Kako je bila subota uveće, najbliži dežurni veterinar bio je oko stotinu i četrdeset kilometara daleko, dobrih sat i po vožnje.
«Mačka je mjaukala, a dica su bidna plakala. Ujak je bio jako nervozan», nastavlja Ante.
No, usprkos svemu najviše ga se dojmila ozbiljna ujakova zabrinutost za životinju. Ne kao prema životinji ili ljubimcu nego nekako, kao da je to ravnopravan član obitelji. Pa i više.

Nakon što je veterinar nakon dobra dva sata obavio svoj posao vraćali su se doma. Mački je očito bilo bolje i osjetilo se neko olakšanje što je sve proteklo u redu. Ujak je zadovoljno hvalio «mačjeg doktora» i onako, usput napomenuo:
- Znaš li ti Ante koliko sam platija za mačku?
- Ne.
- Hiljadu sedamsto dolara! Napisa san ček.
Ante je ostao bez rijeći. Nije vjerovao vlastitim ušima.
- Za mačku?
- A šta si ti mislija? Dica bi me razapela da njoj se štogod dogodilo, što nije – hvala Bogu.
Moj je prijatelj jedno vrijeme šutio, a onda izustio:
- A jel znaš ujače što bi ja u Sinju napravija?
- Što?
- A naša bi sličnu mačku na ulici i odnija doma. Ovu bi da šintarima. I svi sretni.
Ujak ga je zapanjeno gledao.
- I ti bi to napravija? Pa ona je, reka san ti, ka član familije. Koji si ti čovik? Da bi ubit bidnu beštiju i podvalija bi dici drugu?
Cijelim putem do doma, priča Ante, ujak je šutio i povremeno ga ispod oka pogledavao.

Inače, Ante je u ujakovoj firmi radio neprijavljen. Plaću je dobivao u kešu, direktno od njega. Zajedno s latinoamerikancima i ljudima smeđe, žute i crvene kože gradio je drvene kuće po otmjenim kvartovima. Nije puno zapitkivao no nakon nekog vremena shvatio je da i mnogi drugi rade kao on, na crno. Radili bi i po šesnaest sati dnevno, bez pogovora. Kada bi prolazio predradnik pognutih bi glava gledali ispod oka jedan drugoga. Jednu večer, uz nekoliko piva više, Ante im ispriča kako se u nas, u Hrvatskoj radi. Oni su se samo pristojno smješkali i pogledavali. Znali su da je ujakov rođak. «Tako nešto ne može bit, ovaj je stranac očito malo više popio..», čitao im je u očima. A oni bi nastavljali pit pa drugi dan radit, pa opet uveče pit i tako.. iz dana u dan.
Svaka tri tjedna otprilike gradilište bi opustjelo. Pet-šest radnika beskorisno bi se motalo oko konstrukcija i Ante je shvatio. Taj dan dolazi kontrola iz saveznog Ureda za imigraciju. I stvarno, nedugo zatim osvanuli bi neki ljudi u tamnim odijelima. U pratnji njegova ujaka, obišli bi gradilište, popričali s par ljudi u žutim kacigama i nasmijani otišli. Ako ništa drugo, kaže, jedino ga je to podsjetilo na Hrvatsku, osjetio je na trenutak dašak domovine. I bilo mu je nekako lakše jer, izgleda da je na cijelome globusu igra ista. Shvatio je da jedino rad na crno ne razaznaje razlike u boji kože, religiju, kulture, spol, dob.. da tu istinski nema diskriminacije. Jedino u radu na crno svi su jednaki.

I tako, radilo se iz dana u dan. Antu je iskreno začudila izvrsna organizacoja posla. Kuću na kat, od nekih dvjestopedeset kvadrata s dvije garaže, sagradili bi za dvadesetak dana. «Prijatelju moj», pričao je «sada se ne mogu načuditi kako mi to doma radimo. Pa mi smo sto puta siromašniji od njih a gradimo kuće, prave dvorce od betona, pet puta skuplje od njihovih. I kao da će nam vječno trajati.»

Vrijeme je prolazilo. Od onog događaja s mačkom nešto se bitno promijenilo. Ujak je bio nekako snošljiv, služben i, kaže Ante, kao da je jedva čekao da mu odem iz kuće – vratim se u Hrvatsku. Tjedan-dva kasnije tako je i bilo. Privremena viza je istekla. Na aerodromu ujak Šime izvadi kuvertu i zamoli mog prijatelja da je preda njegovoj majci. Prilika je to, reče, da joj Ante odnese novac koji joj on šalje svako nekoliko mjeseci.
- Pozdravi mi mater, daj njoj šolde i reci da mislimo na nju i da ću se javit.

I tako se Ante, pun dojmova, vratio u Sinj. Par dana kasnije ode do ujakove majke koja je godinama sama stanovala u selu podno Svilaja.

Starica od kojih osamdesetak godina tek se vratila iz polja. Nahranila je ono par kokošiju i kozu pa ga počastila lozovačom. Nestrpljivo je pila svaku riječ iz Antinih usta i potanko saslušala svaki datalj o ujaku Šimi, ujni i unucima. Onda je Ante izvadio kuvertu.
Polagano, s ljubavlju otvorila je omot i izvadila pedeset dolara. Gledala je u novčanicu i vrtila je kraće vrijeme po rukama kao da ne zna što će s tolikim novcem. Pažljivo je zatim zamotala novčanicu u maramicu i stavila je u njedra. Suznih je očiju rekla:
- To mi šalje moj Šime. Tko zna kako je sada njemu, bidnome...

 

Copyright © by Eduard Pranger & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad