ELFRIDA MATUČ MAHULJA

Rođena je 1967. – svibanjsko dite. Bodulka s otoka Krka gdje živi i radi i nastoji misliti pozitivno (što joj ne polazi uvijek za rukom). Radi (čukni vo drvo!).
Izdala zbirke poezije: „Vidici i mrakovi“, „Rukohvat ljubavi“ i „Ugriz proljeća“, te zbirku kratkih priča „O ljubavi i zabludama“. U suradnji sa Dušanom Gojkovom završila roman „Pisanje po vodi“.
Kolumnistica „Lupige“ (kolumne piše isključivo na čakavštini otoka Krka).
Objavljuje i na: - "Da bih bila ja" i "Moja sjena i ja".
Surađuje na Pelud.netu.

 

 

ŽENA KOJU JE (PONEKAD) VOLIO

 


Bila je toliko daleko da je radi te daljine više puta poželio udarati glavom o zid. Daljina je bila neumoljiva stvarnost, a ona je bila stvarna u toj i takvoj stvarnosti. U njegovoj stvarnosti.

Prvi se puta u životu osjetio bespomoćnim i taj mu se osjećaj nimalo nije sviđao. Mrzio ju je radi toga... Jer, slovio je za beskrupulozna gada koji je na sve načine dolazio do onoga što bi postalo objektom njegove želje. Uživao je u toj reputaciji; mamila je ženske uzdahe, mušku zavist, a njemu je samome davala osjećaj nedodirljivosti i nedostižnosti.

Sada pak, osjećao se bespomoćnim... mrzio je taj osjećaj i tu riječ... mrzio je nju radi njega. Vrhunac svega je kada bi ga uvjeravala da je i bolje da je tako kako je i da bi bilo puno gore kad bi mu bila blizu. Na ovako što je ludio.

Pa jel' toj ženi nije jasno da je on želi... stalno. Nije li joj bistra njegova muka kada je se odjednom sjeti... svake sitnice na njoj i njene gotovo dječje veselosti koju od dječje dijeli jedino živost u pogledu u kome se sakriva vrebanje zvijeri... Pa kad takav, poput prištava teenagera poleti u pravcu kupaonice i tamo se prepusti mašti i vlastitim rukama da ga vode, k njoj... On. On!!??

Bespomoćan... i bijesan.

A ona? Ona se raduje svakoj njegovoj iole toplijoj riječi – zato joj ih i ne da. Neka pati. Neka joj bude kao i njemu. Neka joj bude noćna mora... neka upamti dan ka je na nju, naletio on... savršeni gad.

A volio je tu ženu, baš ju je volio... ponekad.


ŽENA I MORE


Večer nad Kvarnerom. Topla, ljetna. Negdje u zvoniku sakrio se ćuk i javlja se u točno izračunatim intervalima. Međuvrijeme između njegovih javljanja ispunjavaju zrikavci svojim neumornim muziciranjem.

Kvarner u plavom – spušta se noć. Najavljuje je teraska muzika nošena maestralom niz našu ulicu i grupice svježe istuširanih i namirisanih tijela koja se žurno spuštaju u grad u potrazi za zabavom.

Ne idem u grad. Smetaju me gužve, nedostatak zraka i miris prženog krumpira koji se ustoji nad gradskim ulicama.

Biram – more...

Ne treba mi mnogo da bih stopalima osjetila njegov zagrljaj. Nekih dvjestotinjak metara; par minuta lagane šetnje ispod borova.

Mirno je. Odmara svoju titansku dušu nakon gomile glasnih kupača i njihovih rekvizita. Igra se ljenjivo šljunkom gurajući ga među moje prste.

«Došla si...» kao da tiho šapuće.

«Došla sam ti; opet. Nisi me ni primjetilo prije u onoj gužvi.»

«Oprosti», kaže more, «toliko djece koju moram čuvati; a ti si u meni kao kod kuće.»

«Znam», kažem; «ne zamjeram.» Pomilujem more: «Zato ti i dođem navečer da budemo malo sami.»

More se nasmije zvijezdama u sebi, i zašumi zadovoljno. Spusti mekani poljubac na moja stopala. Godi mi.

Noć nad Kvarnerom. Više se ništa ne vidi. More i ja, zagrljeni u plićaku, volimo se nježno poput tajnovitih ljubavnika.


U PREDVORJU SNA (TIJELO ŽENE)


Kad se nađeš u predvorju sna… otvaraš prozore svoje duše i razgrćeš zavjese kojima je zaklanjaš od tuđih pogleda, redovito. Onda se udobno uvališ u svoj pohabani naslonjač i noge podigneš na najbliži komad pokućstva. Osluškuješ noć i razmišljaš o tome hoće li te tko omesti u tvom meditiranju, kako to već obično biva…

Prostorija u kojoj se nalaziš ubija želju za životom svojim sivilom i bezličnošću. Jedino toplo što se u njoj nalazi je stara električna pećica sa tri rebra od kojih dva ne rade – već odavno… ali koga za to briga. Dok sjediš u tom prostoru, osjećaš se isto tako bezličnim… i želio bi biti negdje drugdje; na nekom sasvim drugom i drugačijem mjestu.

Negdje gdje se ovaj isti mjesec ogledava u mirnoj površini mora iz čijeg ljeskanja izranja silueta žene koja ti hita u susret. Gdje miriše plićak, gledao bi zvijezde kroz njenu kosu kao kroz mrežu među svojim prstima. Svjetlucavu meku mrežu… mirisnu. Bilo bi divno osjetiti obline njena tijela kako se pripijaju uz tvoje… obline koje se samo naziru ispod tanke haljine… da, bilo bi zaista divno sada je čvrsto primiti za bokove i pritisnuti uz sebe snažnim stiskom koji budi rijeke požude praveći od njih bujice… i biti siguran u ono što želiš, a imati to u svojim rukama… toplo i podatno. Tijelo žene…

Plovio bi njime poput mala čamca na pučini, svladavajući njegove valove i hridi, krotio žestinu njegovu i bio posut kapima slankastim od kojih žeđ postaje sve žešća. Uzimao bi ga rukama, kušao usnama i pod jezikom, a tijelo žene… tijelo bi te žene njihalo poput mala čamca na pučini i pokazivalo ti smjer prema maloj sigurnoj luci koja baš tebe čeka, da te sakrije od nevremena, da se u nju skloniš i osjetiš onaj jedva dočekani titraj uzbuđenja što si je pronašao u trenu svog ulaska kroz uski prolaz koji do nje vodi… male luke za tvoj čamac… tu bi ostao, uljuljkan, umiren i siguran.

Zaspao bi spokojan na svom moru… tijelu žene, negdje s usnama ispod njenih grudi, upijajući njene mirise… zaspao bi s nježnim povjetarcem njena daha i nježnim dodirima prstiju na svom licu… kad bi bio negdje drugdje; na nekom sasvim drugom i drugačijem mjestu. Negdje s njom… sretan, na onaj način kojega već dugo nisi osjetio… potpun.

Povratak u realnost uvijek je iznuđen iritantnom zvonjavom telefona. U prostoriji je hladno i miriši na vlagu. "Izvolite!" javiš se odsutno s dozom agresije u glasu, bijesan što te baš svaki puta netko prekine u sanjarenju… "Halo, sorry ako sam te probudila, ali osjetila sam odjednom silnu potrebu javiti ti se…, znaš pomislila sam da ti možda nedostajem." njen glas miluje te usred noći i ulazi kroz prozor tvoje duše… "Svašta od tebe…" prozboriš samouvjereno… a onda, nakon što si je se naslušao, usudiš joj se ipak reći: "Kada te ovako čujem imam osjećaj da si tu, u prostoriji preko puta i da ću te ugledati, otvorim li vrata." "Ali nisam" reče ona "dođem te samo malo pomaziti glasom i zaželjeti ti laku noć." "Laku noć…" kažeš, poprativši te riječi dubokim uzdahom, kojega možda ni sam nisi svjestan, ali ona ga svaki puta čuje…

Čekaš da prva spusti slušalicu… i pogledaš na sat. Jutro je već, novi dan… opet si radi nje izgubio noć. "Svašta s njom…", pomisliš, a misao je neodređena… negdje između tuge, sreće i ljutnje. Svaki, baš svaki put.

 

Copyright © by Elfrida Matuč Mahulja & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad