ADNAN MUJAGIĆ

Rođen 08.11.1961, nenamjerno školovan, a onda neočekivano zagubljen negdje na crvotočnom putu između ovce i nepripitomljene lisice. Lutao za karavanama tuđih misli, krstario morima tamne strane Mjeseca i na kraju, onom pojavnošću koja se gdjekad naziva imenom slučaj, pronašao sjemenku čarobnog graha (zajedno sa jednom odbačenom poluzapetljanom pertlom, a što se u ovom trenutku čini manje važnim, no čovjek nikada ne može biti siguran). Kako mu se to učinilo dovoljnom osnovom za osiguranje buduće egzistencije odlučio se zaustaviti, barem dok provjeri svoju hipotezu. I tako sada egzistira negdje među zvijezdama, na sveopće vlastito zadovoljstvo.

 

KATARINA



Đanki se ispružio po podu. Poprijeko po prljavom betonskom trotoaru između izloga trgovine i velikih betonskih kada punih cvijeća koji su dijelili trotoar od ceste. Pored glave mu je bila velika bljuvotina.
Bio je nafiksan i izgledao je vrlo mrtvo. To i nije bilo daleko od istine. Bio je već kadaver nesvjestan sebe, bagaza. Disao je skroz lagano, jedva i to je bilo sve sto ga je činilo živim. Ostali ljudski atributi su nestali negdje u heroinskim venama. Uobičajena slika za kvart i ulice oko HauptBahnhofa. Svijet tu nije ličio na idilu. Nije ličio na ništa lijepo i bio je ružno bezidiličan ali je ipak postojao i bio. Ja sam ga prihvatio takvim, bez zagrljaja ali i bez otpora, oportunistički smjerno, kao lakej. Hitna se već čula u blizini. Sirena je svirala Rekvijem za jednog narkomana. Bez dirigenta i bez rukavica, bez artističke poze. Produžio sam hod. Svjetla grada su sijala magičnu svijetlost zablude. Visoko ispred i iznad mene po nebu, igrala se svjetlost sa izgubljenim, posrnulim anđelima i zalutalim, odavno umrlim zvjezdama, a negdje iza mene je ostao neznani đanki ispružen na hladnom frankfurtskom betonu i zvuci Rekvijema koji je i dalje uzaludno svirao tuzbalicu svoj bjelosvjetskoj mizeriji. Išao sam Katarini.

Katarina je bila striptizeta. Nastupala je u peep show-u koji se zvao vrlo zvučno America show. Njemci su opsjednuti Amerikom za razliku od mene. Peep show se nalazio u Moser strasse. U prizemlju jedne javne kuće s pet katova poroka. Porok je bio neodoljiv i javan. Podsjećao me na Oscara Wildea i na filmove koje sam gledao nekad davno. Onda kada nisam ništa znao. Sada znam još manje ali bar znam da to znam.
Blještao je porok u raznim bojama, crvenoj, plavoj, žutoj, bijeloj i mamio je, vabio. Gore, na katovima su se prodavala ženska tijela a dolje, u prizemlju su se samo gledala. Bio je to zoološki vrt bez duše. Samo u ovom se nije znalo tko je u kavezu. Gore je bilo jeftino i smrdjelo je na ustajalu spermu i znojne izlučevine. Dolje je bilo skuplje i nije smrdjelo. Ja sam ušao dolje, kod Katarine.
Ona je bila na privremenom radu - striptizu. Mađarica iz Budimpešte, studira ne-znam-što, već dugo. Uskoro će opet kući. Imaće dovoljno novaca, nada se. Ima oko trideset godina, grudi su joj se pomalo počele opuštati, ali i dalje je vrlo lijepa. Cvijet koji je počeo venuti i gubiti miris. Nitko joj ne zalijeva dušu i to se vidi. Crne oči su joj suhe i plahe, bez iskre. Bez napona su, možda će uskoro pregorjeti.
Ne daj se, Katarino!
Striptizete nisu bile kurve i imale su diskreciono pravo, utješnu nagradu. Nisu morale sjediti sa mušterijama već samo plesati svoju gažu. Samo ako su to same željele. Ona je ipak sjedila sa mnom. Ne znam kome bih se zahvalio na tome. Hvala vam neznane sile.
Pozvao sam je prstom kao nekog đaka. Nije joj smetalo.
- Dođi Katarino, sjedi. Sto piješ? Picollo, zar ne!
Picollo je bio mali šampanjac, veliki nisam mogao kupiti, bio je vrlo skup. Netko drugi će još dati obol njenom studiju.
Sjela mi je nasuprot. Dodirivali smo se koljenima i pogledima. Tješili smo se međusobno dodirima. Zalijevao sam je koliko sam mogao. Ona je bila cvijet, ja sam bio vrtlar s vodom. Još nam je falilo sunce za fotosintezu. No ovdje u Peep baru nije bilo sunca. Samo nas dvoje i mnogobrojne drkadžije.
Prebacio sam jaknu preko njenih nogu da nitko ne vidi i počeo sam je dirati od početka jakne do međunozja. Put je bio kratak i mekan. Pustila me da je diram široko otvorenih očiju, bez iskre, s vrlo malo napona.
Postajala je toplija i oči su joj počele jače iskriti. Moji prsti su je dražili, vlažili, tražili i blažili. Bio sam vrtlar koji je zalijevao usahli cvijet.
Ja sam vrtlar Katarino, a ti si cvijet. - rekoh, a ona se samo blago smijala. Zalijevaću te Katarino kao nitko prije. - rekoh opet a ona se i dalje smijala. Ja sam je i dalje dirao. Na razglasu se čulo njeno ime i prekinulo me u teškom i zahtjevnom vrtlarskom poslu.
Ona je na redu za show. Uzeo sam jaknu. Ustali smo oboje.
- Moram ići, plešem. Hoćeš li me sačekati?
- Ne mogu, kasno je i radim sutra - rekoh.
- Gdje ideš sada ? - upitala me Katarina.
Idem nazad u svoju sobu. - odgovorih.
Čeka li te netko ? - upita me opet.
Da, čeka me. Uvijek me čeka. - odgovorih opet.
Tko te čeka ? Ima li ime ? - upita me još jednom.
Ima, naravno da ima ime. Čeka me Noć. S prezimenom, Pusta. Vidimo se Katarino, cvijete.

Vratio sam se istim putem prema HauptBahnhofu. Đanki nije više prljao pod, pokupili su ga, smetlari ljudske bagaze u bijelim odorama. Bljuvotina je ostala. Nitko je nije očistio.
Ušao sam u U-Bahn. Vrata su se zatvorila i kola su krenula. Više nije bilo Katarine. Ostala je samo pusta noć i grad, hladna fukara bez srca.
Rekvijem je i dalje svirao, a možda, možda mi se i pričinjavalo. Možda je to bio samo zvuk vagona U-Bahna. Ne sjećam se više.

Kada sam se vratio, nakon nekoliko dana u America's peep show, Katarine više nije bilo. Ta gola tijela što su se skladno vrtjela u ritmu muzike nisam prepoznavao. Sise i guzice, ukrašene svjetlima ligt show-a vrtjele su mi se ispred očiju ali moja utjeha, Katarina, nestala je nepovratno. Tako to i biva sa utjehom. Ona je surogat i nadomjestak koji ima svoj vijek trajanja. Nista više i ništa manje. Zato se i zove utjeha. Ja sam želio više, a želje su teške i opterećuju svemir i njegovu harmoniju. Ne valja željeti. Svemir me opet zajebao. Ne nalazim adekvatnije ni jezgrovitije riječi. Mudar je svemir. Uči nas ne željeti. Nije mi se ostajalo unutra. Zadnje što sam vidio u America's show bila je jedna gola guzica i crvena traka svjetlosti na njoj. Potom sam izašao na ulicu.

Opet sam bio sam u ovom gradu bez duše a život je igrao pored mene kao neka ulična predstava, performance koji sam promatrao negdje sa strane, recimo preko ceste, onako usput, u hodu, letimično, pa i nisam vidio najbolje što se sve odigrava. No bio je obojan svemogućim i raznobojnim bojama, koje su bile tako uočljive da sam i ja morao to primjetiti. Nisam bio ni redatelj ni pomoćnik redatelja, ni pisac scenarija, ni glumac, ni statist, tek puki, slučajno nadošli promatrač predstave koja se zvala Moj Život, a ličila je na predstavu koja nije moja i koja me se nije osobito dojmila. Stvarnost je bila tako neprimamljivo prestvarna. Stvarnost je ličila na onu golu guzicu. Nije uopće bila seksualna. Bila je aseksualna kao eunuh. I bila je hladnija od njega.

Bio sam slučaj koji se dogodio u Frankfurtu, Valeryijeva paradigma a raison d'etre je ostao kao sjećanje na knjige s fakulteta. Tražio sam a nisam ni sam znao sto tražim. Čitao sam Kerouaca i Satori u Parizu, no u Frankfurtu nije bilo Satorija, nije mi se dogodio. Satori, prosvjetljenje, ljudsko bratstvo, ljubav, potpuno apstraktni izrazi koji su se rabili samo retorički, u prozi i poeziji, maglovite i idealističke slike koje nisu postojale u stvarnosti, samo u knjigama a ja sam volio knjige. Još uvijek ih volim. Mislim da je i Jack lagao samog sebe i svoje čitatelje. Naravno, nije namjerno. Bio je idealist kao i ja. No idealizam prolazi s vremenom. Kao nekakva prolazna bolest. Kao i mi sami.

Frankfurt nije bio mjesto za prosvjetljenje, no to tada nisam znao. Bio sam tek svemirski šegrt i nisam više imao Katarinu. Tko zna gdje je ona sada ?
Još sam se jedno vrijeme smucao ulicama, besciljno hodajući, pojeo sam i doner kebap, a onda sam se uputio kući, u sobu. Sutra je novi dan a novi dan je novi san. Nova predstava. Negdje je neka druga Katarina.

 

Copyright © by Adnan Mujagić & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006

Nazad