2005.

DARIO RUKAVINA

Rođen je 1972. godine u Zagrebu. Diplomirao na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu u Zagrebu. Piše poeziju i prozu. Objavljivao u časopisima za književnost Quorum, Vijenac, UV, RE, magazinu Cosmopolitan, Karlovačkom tjedniku, Večernjem listu, raznim internetskim književnim portalima, blogu, digitalnoj zbirci online poezije i proze Ink King, zbirkama Ekran Priče. Pobjednik je natječaja INE za književno stvaralaštvo u 2003. godini, natječaja za kratku priču časopisa KAmeleon, 2005, te natječaja za SF priču udruge GAIA, 2005. Uređuje online časopis Priče s blogerske strane weba i književni portal grupe B.O.R.G. Autor je zbirke poezije Tri dana, Naklada MD, biblioteka Quorum, Zagreb. Uskoro mu izlazi zbirka kratkih priča Buddha u supermarketu iz koje će Balkanski književni glasnik ekskluzivno objavljivati dijelove u ovom i sljedećim brojevima.


BUDDHA U SUPERMARKETU, DIO PRVI

 

ŠAMAN


Prije nekoliko tjedana umrla je teta moje mame. Sve što je ostalo iza nje pronašao sam slučajno u jednoj vrećici: stari sat, crno bijele fotografije dalekih rođaka, molitvenici i tekica u koju je tetkica zapisivala svoje snove i vizije. Kakvih sve tu svjetova ima! Ukratko, stara teta moje mame, bila je prava bezjakinja. Zagorska keltica.
Naime, naši znanstvenici među kojima su i dr. Dragan Primorac i dr. Mladen Marcikić napravili su genetsku kartu u Hrvata, izoliravši genotip Eu18- skupinu koja nam govori da su svi oni čudaci zvani Zagorci, u stvari Prakelti sibirskog podrijetla. Eu18 je zapadnoeuropski (prakeltski) genotip koji se poklapa sa zapadnom grupom centum jezika i star je 30.000 do 40.000 godina, s prvotnim podrijetlom iz središnje Azije (južni Sibir). Etnokulturno se s tim genotipom u nas većinom poklapaju kajkavski dijalekti i ta se etnogrupa kolokvijalno u nas naziva bezjaki, a odlikuju se uglavnom sitnijim rastom te svjetlijom kosom i očima.
A po Sibiru su poznati i sibirski šamani.
Šaman klasičnog (tj. sibirskog) tipa osoba koja može stupiti u kontakt sa svojim duhovnim pomoćnicima te u ekstazi putovati u razne svjetove nedostupne običnom čovjeku. Među šamanove zadatke spada pripovijedanje onosvjetovnih iskustava i uvida važnih za dobrobit suvremenika. On često stoji u središtu društvenog života dok nerijetko uz njega egzistiraju i drugi religiozni i svjetovni autoriteti. On predstavlja (po)svećenika, socijalnog radnika, glumca, pjesnika, muzičara, mistika, psihologa, znanstvenika, meteorologa i šaljivdžiju u jednom.
Zagorje nam je dalo i dva velika šamana. Maršala i Vrhovnika. Titu i Franju. Oni su nam bili- baš sve. Oni su za nas iz viših svjetova spustili Bratstvo i Jedinstvo, tvornice radnicima, dali Zastavu 101 i Hrvatsku. Oni su nam ukrali standard i Dinamo.
Materijalna kultura Kelta u našim krajevima je prilično dobro poznata, no duhovno je neproučena. A keltska umjetnost je imala magijski značaj. Kelti su imali svećeničku kastu Druide, o kojima se zna puno dok su bili u Galiji, a kakav je druidski biljeg u nas o tomu se malo zna. Po mojem mnijenju duhovna kultura, umjetnost, religija i magija i druidski nauk imali su veliki utjecaj na naše krajeve. Kelti su nam ostavili svoju metafiziku, kult svjetla, zmije, zemlje, konja, jahača, mjeseca, sunca, ostavili svoje troglave bogove, svoje androgine, ostavili su nam svoj solarni i lunarni kult, svoju telursko-uransku hijerogamiju, svoja uranska i telurna i ktonska božanstva, svoj ritam i zračenje svojih božanstava.
Tko iole pozna Zagorce uočio je da su Zagorci jedan začudan i nerazumljiv svijet, vrlo sklon padanju u trans. Možda ti prakelti sibirskog prorijekla, ti munjeni šamani danas nemaju svoj sveti šator yurtu, ali imaju svoju kleticu. Sama riječ kletica nastala je zaplitanjem jezika na riječ keltica kojom se označavao onaj u bregima skriveni prostor kojeg se kreće u svijet maligana i duhova. I upravo u toj svojoj kletici Zagorci poput šamana plaze uz svoje drvo, daske svog plota života, kude i hude sa nekim samo njima znanim i vidljivim svijetom duhova, sa svijetom živih, sasvim svejedno.
No budite pažljivi kad nekom Varaždincu velite da je Zagorec, jer oni se odmah uvrijede. Teta, Varaždinka, bila je vrlo čudna žena. Nikad se nije udavala. Bolovala je od epilepsije, živjela je asketski, sama, radila kao učiteljica i znanstveni radnik u gradskom arhivu. Proučavala je povijest, običaje i kulturu našeg naroda i strašno držala do običaja i tradicije. S druge strane bila je fanatični vjernik. Družila se samo s časnim sestrama i glancala oltare svojim koljenima. Umrla je pomračena uma izgubljena u vizijama nekih svojih svjetova kojima ju je obilato zapljuskivalo more njenog nesvjesnog.
Jedna od zadnjih vizija svoje smrti koju sam pronašao zapisanu u njezinoj tekici bila ona o jelenima koji su došli pred njenu kuću i stali snažno rikati, kolačiti oči na nju zazivati iz zapjenjenih gubica. Nije im se mogla oduprijeti. Tjerali su je da pije iz nekog vrča i ona je pila. Piće ju je pretvaralo u živu vatru. Uzeli su je tada na svoja leđa i ponijeli nebom sve do jednog brda. Do Golgote. Ona je znala da je to Golgota i tamo je očekivala dobrog Isuseka koji pati i koji će je povesti sa sobom. No kako se približavala brdu vidjela je kako puca koža na Isusovu tijelu i kako iz njega izlazi -zmija. Dobri Isusek se pred njenim očima pretvarao u gnjusnu zmijurinu. A zmije su zločeste, jer ih tako uče u crkvi. Zmija je -vrag! I tada zmija hvata staru tetu i vodi je dolje, dolje, dolje, duboko dolje u podzemlje, gdje teta nema zraka, guši se i umire.
I onda se teta budi iz svog transa, onda idu sve one molitve za oprost grijeha. Pokajanja. Litanije.
I tak se u tetinim vizijama svi dobri dečki pretvaraju u zločeste. Tko zna možda se zato nije nikad niti udavala. Ili je to možda zbog neke neprežaljene ljubavi? Možda zbog onog mladog Luftwaffe oberleutanta sa suzama isprane crno bijele slike koji se tužnog pogleda sramežljivo smiješi iz kokpita svog Messerschmitta Bf 109 E kojim je odletio u bitku kod Kurska i više se nikad nije vratio? Ne znam, no taj konflikt u njoj samoj odveo ju je u ludilo. Konflikt između atavističkih arhetipa nekog starog svijeta kojeg je samo potiskivala i svijeta pod slojem šarenih sličica njenog fanatičnog katoličanstva. Svijet tradicije, svijet kolektivno nesvjesnog jednog naroda pomiješao se sa svijetom religijskih simbola koje nije bila u stanju transcenidrati. A gdje je bio šaman da joj ispriča priču? Da je povede, sprovede, da joj objasni i posloži kozmogoniju, da je štipne za staru guzicu i da joj se nasmije u lice? A možda je stara teta bila šaman samo nije imala kome pričati priče? Možda ja i nisam šaman, ali svakako vam volim pričati priče.
A danas? Danas su naši šamani Jajo, Ceca, Marko, Seve i Šaban. Oni nam pjevaju. Dočekuju nas pri rođenju, uvode nas u zrelost, u brak, prate nas na onaj svijet. Oni okupe 100 000 ljudi i prenašaju nam poruke iz onostranog. Oni su naša vrata za druge svjetove. Oni su ti koji pune i prazne naše morfogeno polje. Oni su uvijek tu kad ih trebamo. Oni nas pale, oni nas gase, dižu i spuštaju, oni nam se izruguju u lice. Oni nas uče kako da se smijemo, kako da plačemo, kako da se ljutimo, kako da zaboravimo. Oni nam preko medija saspu u lice sve sto ne želimo čuti o samima sebi. Oni su sve što jesmo, što nismo i što bi tek htjeli biti.


KAKO BUDAN SANJATI

''Pa jebemu nije tenk zippo'', uzruja se Fuki, ''da ga možeš stavit u džep i furat uokolo da nitko ne skuži.''
''Je da,'' velim ja, ''ali dođe maher i razreže ga autogenim rezačem u 30 minuta. Cuf cuf, ko Jedi vitez!''
''He da…'', gorko se nasmiješi Fuki, ''ako to ide samo tako, što se toga nisu sjetili naši branitelji? Mogli su poput Jedi vitezova izrezat cijelu 1 oklopnu gardijsku za jednu noć.''
I ispriča mi priču kako je stariji vodnik Vasilije Jeftić tog popodneva popio malo više, te uzrujan slabim moralom i nesposobnošću najelitnije postrojbe JNA odjednom uzviknuo:
''Jebeš ti redovnu vojsku! Pičke jedne, sad ćete da vidite kako, bre ratuje Srbin!''
A sila boga ne moli, još manje CZ 9 mm na sljepoočnici kojom je stjerao Fukija na mjesto nišandžije. I ode Vasa sam na Vukovar. Neko vrijeme su ga mogli i vidjeti, a onda je nestao u kukuruzištu i samo se čulo kako psuje preko radio veze. I kad su se već svi pogledima prešutno složili kako Vasi ide sasvim dobro taj njegov pohod na grad, kad su zapalili i drugu cigaretu….
KAAAAABOOOOOMMMM!
''Ode Vaso u pičkumaterinu…'', poručniku ispade slušalica iz ruke. Poispadaše i cigarete iz razjapljenih usta. Uskočiše svi u tenkove pa put kukuruza da izvuku Vasu. Kada su ga pronašli, vidjeli su da je tenk naletio na minu. Izvalilo mu gusjenicu i prednji kotač. I kruže tako oko tenka, penju se po njemu i kuckaju po kupoli zazivaći Vasu. Nakon nekog vremena otvara se tenkovska turela. Izlazi Vasa, crno mu oko očiju k'o u grabežljiva rakuna jer se bio nabio o periskop. Stoji Vasa na tenku, onako sav nijem i obamro, samo trepće okicama.
''Jao ubiše me...'', reče i posegne za pruženom prepečenicom, osjeti kako mu brlja pali utrobu, kako mu se u njoj sav sfrkani život odmotava i polako vraća u udove, uspentra se u susjedni tenk, opali jednu kumulativnu na grad i bi mu odmah bolje. ''Mater vam jebem, ništa vi meni ne možete!''
A u gradu koji se spremao usnuti, u gradu nikad nije spavalo najmanje 10 000 ustaša, drogiranih Kurda i belosvetskih plaćenika, nego su se stalno domišljali i smišljali zaveru kako da starijem vodniku Vasi dođu glave.
Jedne noći, kad su na trenutak ipak svi zaspali, Fuki se otisnuo morem kukuruza u nepoznato. I jednoga dana, eto nama natrag našeg Fukija, Odiseja koji se stjecajem okolnosti našao pod zidinama nekog dalekog grada za koji nije ni znao da postoji dok ga nije ugledao zaokruženog na specijalnoj karti, evo ga kako sjedi u svojem malom kraljevstvu od lokalnog birca i pokazuje mi novine.
A u novinama fotka nekog razbucanog tenka.
''Ma pogleč stari, ne vidi se baš najbolje broj, ali mislim da je to baš taj tenk! Jest da je malo sve zaraslo, ali taj jarak, to mjesto... To je to!! ''
''Hmmm…'', promatram slikicu, ''Bit će da si u pravu Fuki. To je to.''
Vani je hladno i Fuki je svio svoje dlanove oko mirisne kavice. Pali cigaretu izubijanim starim zippom i stavlja ga na novine. I odmah mu je nekako lakše oko srca. Kako i ne bi kad se tako fino poslože sve te relacije između neba i zemlje. Vaso je negdje tamo gore i ore nebeske njive, Fuki tu dole pijucka Lavazzu i samo je ova olupina nekog tenka još uvijek među njima. No i ta će slika s vremenom izblijedjeti. Uz malo sreće već ove noći izrezat će ga neki lokalni Jedi maher. Ali Fuki kao da u to ne želi vjerovati. Kao da ne želi odati lokaciju svog tenka koji čuči zaboravljen i zarastao u nekom gustišu njegove podsvijesti.
''Heh, stari moj, nije tenk zippo…''

 
 
Copyright © by Dario Rukavina & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006

Nastavak zbirke Buddha u supermarketu možete čitati ovdje.

Nazad