2005.

DRAŽAN GUNJAČA

"Čini se da je Dražan Gunjača (r. 1958, Sinj) poznatiji, a osobito nagrađivaniji u bijelom svijetu nego kod kuće (Nitko prorok u svom selu!). Taj bivši oficir Jugoslavenske ratne mornarice, a od početka 90-tih odvjetnik u Puli, autor je više romana i drama, te po jedne zbirke pjesama i priča. Njegove knjige objavljene su u Italiji, Njemačkoj, SAD-u, Australiji, BiH i Srbiji, a dobio je više od dvadeset književnih nagrada, osobito u Italiji. Kratki roman Silovanje razuma govori o prevrućoj temi PTSP-a, kojom se autor bavio već u Balkanskim rastancima, središnjem romanu istoimene trilogije. Autor je uvjeren da će roman u nas ponovo proći neopaženo i «tiho nestati sa scene…"
(Strahimir Primorac, Večernji list, Zagreb, 05.02.2005.)


 

ZBOGOM ROĐAČE
(Odlomak iz romana)

 

Smrt je i suviše proračunata - svi su razlozi na njenoj strani.
Emil Sioran

«Dragi rođače,
Ovo oduže pismo pišem negdje od onog našeg zimskog susreta na pulskoj obilaznici. Pomalo sam ga dopunjavao, svako toliko, a preostao sam negdje kad sam saznao za konačan ishod ove moje mrtve utrke. Nije me pretjerano zatekao, premda je bilo trenutaka kad sam se nadao čudu koje se, naravno, nije desilo. Ipak su bolesti prevagnule. Znaš ono, stigne još jedno proljeće, ljeto, sve se počne buditi i gibati oko tebe, vidiš da život teče, ali se nikako ne uspijevaš uključiti u njegove zakulisne tijekove. Prolazi pokraj tebe i pita se do kada ćeš čuvati mrtvu stražu na sporednom ulazu sreće, onom na koji dugo već nitko ne navraća. Gledajući me ovako sa strane, čovjek bi pomislio da sam se odavno predao, a nisam, samo što moja borba više nije značila nikome ništa. Nisam je imao s kime podijeliti. Osim tebe koji si se uključio u nju iz nekog inata ovom i ovakvom životu. Vjerojatno bi ti bilo lakše da nisi, ali sad je prekasno. Sad ti samo preostaje da, kad uloviš dovoljno vremena i loše volje, preispitaš motive kojima si se pri tom rukovodio. Tko zna što bi otkrio o sebi. A ti voliš kopati i po sebi i po drugima. Što nije dobro za tebe, ali je dobro ispalo za mene.
Dok drugi pokušavaju od rođaka napraviti prijatelje, ja sam, zahvaljujući tvojoj spomenutoj sklonosti, od prijatelja napravio rođaka. I to onakvog kakvog sam samo poželjeti mogao. Možda bi ovaj svijet bio malo bolji kad se ne bismo tako zadrto držali klišeja, tradicija i navika koje je vrijeme pregazilo, ukratko – uhodanih staza na kojima nema nepoznanica. Ili ih tamo ne očekujemo. Možda je u nepoznatom, neistraženom izlaz za ovu civilizaciju.
Zapravo, iskreno, ne znam ni zašto ti ovo pišem, ni što da ti napišem. Ali imam potrebu ostaviti ti ovaj zapis jer se ne znam drugačije zahvaliti. Znam da ovakve «zahvale» nikom normalnom ne trebaju, ali već ti rekoh čemu će poslužiti. Ako ti naiđe tako neki dan kojeg ti do te mjere devastiraju da nakon njega, u sitne noćne sate, poželiš razgovarati s nekim tko te razumije, tu sam, u ovim zbrkanim slovima. I dalje, malo-pomalo grickam njihove svete istine, upozoravajući ih tako da sam ipak postojao, koliko god oni bili uvjereni u suprotno. Konačno, valjda smisao pisanja i jest u tome da ono govori umjesto nas, kad nas više ne bude, zar ne? Kako mi je koncentracija odavno vrlo slaba strana, to ću ti pisati kratke osvrte o pojmovima koji su me mučili svih ovih godina, onim redom kako mi naiđu. Ne traži neki dublji smisao u ovome jer ga nema. Ljudi naprosto kompliciraju sve što stignu da se ne bi morali suočiti sa suštinom problema. Ja, u poziciji u kojoj već jesam, dakako, nemam takvih potreba, pa pročitano znači upravo ono što je i napisano.

PTSP I.

Sjećanje na susret sa smrću.

SAMOUBOJSTVO

Htio sam se ubiti još negdje polovinom 1993. godine i tako skratiti muke. Zamalo da nisam uspio. Htio sam se ubiti zbog sebe, a ne zbog drugih. Onda sam se predomislio i odlučio živjeti zbog drugih, a ne zbog sebe. Da ih svojim postojanjem podsjećam na ono što žele zaboraviti. Zbog sebe nisam imao nijedan smislen razlog za nastavak života. Živjeti iz inata prilično je bijedan razlog bivstvovanja, no ponekad si sretne ruke da ti život ostavi i njega. Uostalom, da sam se sam ubio, kao mnogi drugi, ispalo bi da sam presudio sam sebi, a nisam.
U donošenju presude ni na koji način nisam sudjelovao, a kasnije mi nisu dopustili da utječem na nju. Da je barem prilagodim, svedem kaznu na izdržljivu mjeru. Čovjek bi trebao živjeti i zbog sebe i zbog drugih, u jednoj podnošljivoj prirodnoj ravnoteži između tih rastegnutih polova, a ne samo zbog jednog od njih. No, te toliko potrebne ravnoteže katkad naprosto nestane, ukinu je ljudi… Bolest nije prepreka za njeno balansiranje. Ne bi smjela biti. Ustvari, jedina prepreka su ljudi. Oni tu ravnotežu naruše i još usput, opreza radi, za to okrive tebe. Tek toliko da ti potpuno obesmisle život i ubiju svaku nadu da bi se bestragom nestala ravnoteža možda mogla opet uspostaviti.

BOLESNICI

I bolesnici su ljudi.

LJUDI

Svi ljudi prije ili poslije obole.


ČOVJEK

Postoje samo dvije vrste ljudi: dobri i zli. Nažalost, ljudi prečesto precjenjuju sebe, prelaze iz jedne kategorije u drugu, valjda smatrajući da jedno dobro djelo može kompenzirati sve loše što su napravili ili su dopustili da se desi. Ne shvaćaju da ni sto dobrih djela nije dostatan supstitut za jedno loše. Mislim na mala svakodnevna djela, sitne geste koje olakšavaju život. Ništa veliko, povijesno, jer sve te «velike» stvari, makar ih i dobrim proglasili, vuku iza sebe brojne repove vrlo čudnih ćudi. Ipak, ljudi uglavnom za sebe misle da su dobri. Ako i nisu, trebalo bi pronaći modus kako to iskoristiti. Možda nije problem u njima. Možda ne znaju razlikovati dobro od zla. Često je zastrašujuće tanka crta između njih, ma kako se ta granica naizgled činila jednostavnom i već na prvi pogled svakome vidljivom. Zlo se voli pretvarati dobrim, što su ljudi mudro uočili još u biblijska vremena i, nažalost, na tome i ostali. Kako tada, tako i danas. Samo se u nepravilnim ciklusima ponavljaju biblijska vremena. Barem na Balkanu. A davno smo prestali biti iznimka, koliko god nas mnogi voljeli takvim vidjeti.

JUTRO

Kažu mi da izbjegavam ljude. Doduše, ni prije rata i bolesti nisam se baš mogao pohvaliti nekom velikom društvenošću. No, ako je toga tada i bilo, onda su ljudi izbjegavali mene, a ne ja njih. Kao dijete imao sam očajničku potrebu da se ne osjećam odbačenim. Poslije rata sve se promijenilo. Nakon bolesti samo jutrom izbjegavam ljude. Ne mogu ih pratiti, ne znam o čemu pričaju. Dok pijem jutarnju kavu, ja ratujem s utvarama prošlosti koje su proteklu noć opet posjetile moj ogoljeni svijet. Jutra znaju biti tako teška. Često teža nego noći. Ti prokleti snovi su toliko stvarni, usidreni u sadašnjosti, u trenutku kad se dešavaju, da mi cijelo jutro treba kako bih izvaranu savjest uspio uvjeriti da oni nisu dio današnjeg dana. Nekad skoro da i uspijem. Sjećanja ne bi smjela biti tako okrutna. Umjesto da blijede kao i u ostatku svijeta, moja se iz noći u noć dograđuju, sama od sebe, hraneći se mojom ljudskom supstancijom, mojim strahovima, postajući tako sve duža i tjeskobnija. Popodne ne izbjegavam ljude. Samo biram s kim ću biti. To što su mi izbor smanjili toliko da se to više ne može nazvati izborom – što ja tu mogu?

SNOVI

Da bismo usnuli snom pravednika, prije spavanja svaki od nas u mislima «sječe na komade svoje neprijatelje, vadi im oči i utrobu…», kaže Emil Sioran, veliki rumunjski filozof, u jednom svom eseju. Čovjek je o ljudima, a pogotovu onima s Balkana znao puno iz osobnog iskustva. Možda i previše. Makar o tome ne govori, dalo bi se zaključiti da nakon uspješnog obračuna s neprijateljima čovjek sanja snove o ljepoti, o ljubavi, o romantičnom zalasku sunca na purpurnom horizontu… Svaka čast Emilu, ali ovom razmišljanju nešto nedostaje. Što ako čovjek ne zna tko mu je neprijatelj? A isto ima potrebu sjeći ih na komade, jer zna da postoje, samo ne zna tko su oni. Koga on da isiječe kako bi zaspao na miru i dočepao se onih drugih, toliko željenih snova? Onih o ljepoti… Pokušao sam jednom s Emilovim pristupom i nakon toga usnuo. Te noći su se svi moji «prijatelji» i «neprijatelji» okomili na mene, na moje oči i utrobu, raskidali me na komadiće do jutra, tako da sam ih danima skupljao, ponizno se ispričavajući svojim noćnim posjetiocima, moleći ih da me vrate u raniji pakao, onaj na koji sam se pomalo već počeo navikavati. Nemam snage za stvaranje novih navika. Posjetioci su još jedno vrijeme divljali, a onda se polako smirili. Siorana sam prestao čitati. Kao i sve druge kritičare zapadne civilizacije i nihiliste. Kad osobna tragedija nadmaši napisanu, sve to pomalo miriše na tugaljiv vapaj koji je već odavno postao tvoja stvarnost. I koju većina pokušava zaboraviti, ako može. Oni koji ne mogu, oni – pišu. Samo tko će ih čitati? Ovakvima kao što sam ja, to, objektivno, doista ničim ne pomaže. Oni drugi, kojima bi to štivo dobro došlo, ne razumiju ga baš kao što ne razumiju ni mene. I tu se na toj ruiniranoj relaciji prepunoj stoljetne hrđe, između pisca, čitatelja i stvarnosti, polako ali sigurno gubi smisao… Nadam se da će ipak doći vrijeme kad ću Siorana opet moći čitati. Možda i iz istih pobuda kao nekad, kad sam ga tek počeo čitati.

DRŽAVA

Volio sam bivšu zemlju. Volim i sadašnju. Za mene život u jednoj zemlji znači živjeti s njenim ljudima, njenim rijekama i planinama, morskim prostranstvima, znači mi druženje, tople riječi kad te ledeni vjetrovi života okuju u smrznute lance nevolja, koji svojom zastrašujućom čvrstinom odagnaju i zadnju pomisao kako si dovoljan sam sebi. Ne podnosim ovu državu. Riječ država me uvijek asocira na državni aparat, upravu, birokrate koji bi trebali postojati zbog nas, a ne mi zbog njih. Nijedna država a najmanje naša, ovako mala i siromašna, ne može podnijeti toliku količinu malih ovozemaljskih bogova, kojima mi i naši problemi služimo za iživljavanje, ispunjavanje njihovih ispraznih života… Služimo im kao loše anegdote koje navečer, kad se vrate s posla, prepričavaju nezainteresiranim supružnicima, a oni ne shvaćaju što im govornik želi reći i zašto oni to moraju stalno slušati kad ionako ne uspijevaju poloviti smisao ispričanog… Služimo im kao dodatni kamen razdora u njihovoj idiličnoj bračnoj zajednici jer ultimativno traže razumijevanje za sebe i svoj posao, pa kad ga ne nađu, a nikad ga ne nađu, onda nas i za to okrive. Zašto? Zato što je uvijek problem u nama, a ne u njima. Oni po definiciji položaja koji obnašaju ne mogu biti problem. Zaboga, oni su tu da probleme rješavaju, a ne da ih stvaraju. Tako im stoji u opisu radnog mjesta. Koliko ovu zemlju volim, toliko ovu državu ne podnosim.

PRESUDE

Jesi li primijetio da se svaka presuda poziva na nekog. Jesi, naravno, to ti je dio posla. U bivšoj državi presuđivali su u ime naroda, a u ovoj u ime Republike Hrvatske. Za presude bivše države znam iz iskustva svog pokojnog djeda Aleksandra, onog iz Srbije, kojeg su u ime naroda strpali pet godina u zatvor na Golom otoku. Onom za koji je američki Alkatraz bio dječji vrtić. I to samo zato što je negdje krajem 1948. godine, u vrijeme kad je Josifu Visarionoviču naglo opao rejting u Jugoslaviji, u nekoj rupetini od kavane, dok je njen vlasnik skidao Josifovu veliku uokvirenu sliku koja se naslanjala na istu takvu Titovu, pijan vikao: «Živio Staljin! Živio Tito!» Čovjek je mislio da vlasnik sliku samo premješta na neko vidljivije mjesto. Na njegovu nesreću, a za razliku od njega, vlasnika nisu zaobišli novi politički vjetrovi pa moj dragi djedica preko noći posta informbirovac, premda nije imao blagu predstavu o značenju riječi Informbiro, što je u njegovom slučaju bilo bez ikakvog značaja, dakako. Mogao se na vrijeme raspitati, zar ne? Recimo, kod vlasnika koji ga je odmah prijavio. Kako bilo, kad je već avansirao od običnog seljaka u uglednog lokalnog podrivača tekovina socijalističke revolucije, dodijeliše mu pet godina besplatnog ljetovanja na spomenutom otoku. Inače, Tita su mu oprostili. Točnije, na račun njegova spominjanja poslije mu ipak smanjiše kaznu na dvije i pol godine. Toliko je Tito vrijedio. Čak pola kazne. I sve to u ime naroda. Kakve jebene veze ima narod s njegovim višegodišnjim izletom na Goli otok? Što nisu rekli da je to u ime partije na vlasti… E, to ne ide. Narod nas je postavio da vladamo, pa zato narod i odgovara za naše vladanje. Sve što radimo, radimo u ime naroda. Mi, vlast, žrtvujemo se za narod odnosno za Republiku. Što je tu teško shvatiti? To je toliko jasna i jednostavna relacija da je bez problema mogu shvatiti i oni s ozbiljnijim psihičkim smetnjama. Pa čak i oni s PTSP-om. Za one koji se unatoč toj očiglednoj činjenici prave da je ne razumiju, bilo je i bit će ogoljenih otoka.

REPUBLIKA

Tko i što je Republika Hrvatska? Moja domovina u čije ime su mi više puta presudili. S kojim pravom se pozivaju na nju u obezvrjeđivanju drugih. Što su to oni napravili da se mogu pozivati na nju, a ja ne? Ja joj se mogu samo žaliti. Ispod njih stoji moja jadna Republika i stoički podnosi svu njihovu bezobzirnost, neznanje, ignoranciju, netolerantnost… Iznad mene stoji moja jadna Republika, sažaljivo me i bespomoćno gleda, sjećajući se kad smo zajedno na fronti plakali, oboje od straha… Živimo u istoj zemlji, u istoj Republici, ali u dva potpuno različita svijeta. Ja svoju Republiku, bez obzira na sve njene nedostatke, volim. Oni svoju mogu podnijeti samo dok je pokorna, podatna, dok ih bez pogovora trpi i služi… Oni svoju ne vole. Oni se samo zaklinju u nju.

ČLANAK 77.

Volio bih znati tko mi je tim člankom presudio. Imenom i prezimenom. Samo da ga vidim. Njegove oči, ništa više. Imaju li sjaja? Života? Za dušu znam… Volio bih ga sresti noću, po kiši. Samo nas dvojica i članak 77. Ruku pod ruku da se prošećemo. Samo jedna šetnja. Ništa više. Samo ta jedna noćna šetnja.

ARTILJERIJA

Vojni stručnjaci kažu da postoji laka, srednja i teška artiljerija. Lažu. Sve su teške. To zna svatko tko je imao sreću da nauči razlikovati kalibre granata po zvižduku. Ako ga prekasno čuješ, svaka jednako ubija. Postoji razlika, ali samo za one koji na večernjem TV dnevniku gledaju kratere i ne mogu se načuditi kako jedna tako mala stvar može napraviti toliko štete. Ne govorim o ljudskim žrtvama. One se u svakom slučaju podrazumijevaju.

JESEN

Uz jesen pjesnici najčešće koriste riječi kao što su magla, sjeta, kiša, vlaga, nebo prekriveno olovnim oblacima; jednom riječju za mnoge je to najtužnije godišnje doba.
Volim jesen. Uživam gledati požutjele listove kako nečujno padaju s drveća. Jedan po jedan kako napuštaju matično stablo. Padaju tiho i slažu se na stazu u obližnjem parku… Ljudi prolaze i gaze ih. Ipak, kako neke reče, i pad je let, zar ne? Dok ne padnu na zemlju, slobodno plove. Čini mi se da je smisao njihovog postojanja u tom kratkom letu. Prirodniji su mi ti žuti listovi koji bar jednom u svom postojanju polete nego oni koju su uvijek zeleni, koji se nikad ne miču od stabla na kojem su izrasli. Ne volim statične stvari, taman bile i zelene. Kod jeseni volim i tu prirodnu igru boja koju narušava ono zelenilo…

RAT

Bio sam u ratu. Kako to na prvi pogled plitko i patetično zvuči. Ratovi u svojoj suštini, razgolićeni od velikih riječi i ideja, i jesu plitki i patetični. Tek im smrt daje raison d'etre. Rat prije svega znači susret sa smrću. Rat prestaje tek onda kad se prestanemo sjećati tog susreta.

PTSP II.

Ponovno sjećanje na susret sa smrću.

PRIJATELJI

U ratu sam stekao nekoliko prijatelja. Iskrenih. Koji nisu preživjeli, ali prijateljstvo jest. One druge, koje rat nije uzeo, pregazila su mirnodopska iskušenja. Ironično, zar ne? To s prijateljstvima. Izdržali su sva ratna iskušenja, pa i smrt, ali mir nisu uspjeli. U čemu je tajna prijateljstva? U strahu? Od čega?

SOCIJALIZACIJA

Nakon ranjavanja i povrata u civilni život, odlučio sam da ću se pokušati prilagoditi, socijalizirati. Prilagoditi se znači prepoznati zahtjeve sredine u kojoj živiš i uskladiti ih... Ubrzo sam shvatio da ne znam čemu bih se trebao prilagoditi? Koje su to društvene vrijednosti kojima bih trebao adaptirati svoj unutarnji svijet? U Ustavu svake zemlje, pa i naše, u njegovom uvodnom dijelu lijepo piše o kojim se vrijednostima radi. Pokušavao sam ih prepoznati u stvarnosti i zalutao u zonu sumraka. Neke druge “vrijednosti” koje se tamo ne spominju, uočio sam bez problema. Digao sam ruke od Ustava i prihvatio se Biblije. Vjere. U nešto moraš vjerovati, zar ne? Nakon drugog čitanja konačno sam shvatio da nije problem u mojoj, individualnoj otuđenosti, neprilagođenosti, što su mi mnogi spočitavali cijeli život, nego u tome što se naprosto više nemam čemu prilagođavati. I ta me spoznaja, zajedno s onim čemu sam se uspio prilagoditi, dovela do ovog pisma.

SUDBINA

Sudbina obožava ironiju. Nitko osim nje ne može od potpunog apsurda napraviti logičnu cjelinu i još te barem na tren natjerati da joj se pokorno pokloniš. Sudbinu sam počeo cijeniti u ratu. Nitko osim nje nije znao zašto je taj dan poginuo Petar, a ne Ivan. Nitko osim nje nije znao tko će dočekati sutrašnji dan. Sudbinu sam prestao cijeniti nakon ranjavanja i bolesti… Ona i dalje zna što će sutra biti, ali to meni više ništa ne znači. Sada to znam i ja. Ne toliko precizno kao ona, ali to ne mijenja suštinu. Sudbina upravlja našim životima samo do onda do kada imamo što izgubiti. Onog trenutka kad nas prestanu tištati stotinu dojučerašnjih, neodgovorenih pitanja, sudbina diže ruke od nas. Nismo joj više zanimljivi. I tako je sudbina izgubila onaj čar neizvjesnosti koji ju je i činio sudbinom.


ČEKANJE

Okovani logikom posrnulog homo sapiensa, vezani za ishranu iz trećerazrednih konzervi, bez novca za skupe ulaznice kulturnih događanja, na margini svih zbivanja koja se spominju u dnevnim novinama, osim crne kronike u kojoj povremeno gostujemo, vrpoljimo se u jednoličnoj sadašnjici, čekajući da se poslije kiše pojavi sunce. I kad ono konačno stigne, kad bi se njegovim blještavilom trebalo sve pozlatiti, mi se i dalje hranimo iz istih konzervi, u širokom luku zaobilazimo kulturne priredbe, a okovi logike sve više stežu. Do pucanja. Našeg. Okovi su prečvrsti da bi oni popustili. Zato uopće ne zamjeram onima kojima je dozlogrdilo čekanje pa su svoj život uzeli u svoje ruke. I predali ga vječnosti.

LJUBAV

Volio sam domovinu, ali nisam znao koliko je ona voljela mene. Volio sam i Lauru, ali nisam znao koliko je ona voljela mene. Ljubav znači voljeti i biti voljen. Jedna od najstrašnijih posljedica PTSP-a je što sam saznao koliko su me voljeli. Bilo je mnogo, mnogo ljepše živjeti u neznanju.

MIRNA

Jedan dio djetinjstva proveo sam uz rijeku Mirnu, kod bake i djeda. Obožavao sam tu tihu i pospanu rijeku. Znao sam satima sjediti uz njenu obalu i pogledom pratiti neko drvce koje bi se lijeno vuklo njenim tokom. Onda je stigao rat. I leš koji je plutao jednom drugom rijekom. Otada sam samo jednom bio na obali Mirne i nikad više. Ono drvce više nije sličilo na drvce iz mog djetinjstva…

ČAST

U ratu sam bezbroj puta čuo da je najvažnije časno umrijeti. Nitko nije spominjao časno življenje, pa mi se teško opredijeliti i prema tom segmentu ratne časti. Ja, eto, nisam umro, ni časno ni nečasno. Barem ne u ratu. Iako sam bio prihvatio i takvu mogućnost. Ozbiljno. Nakon prvog poznanika kojeg vidiš mrtvog ispred sebe, pomiriš se s tim da si mogao i ti biti na njegovom mjestu. Istovremeno se duboko u sebi nadaš da je poznanik ispunio današnju kvotu mrtvih. U ratu postoji samo jedna čast. U miru ih ima bezbroj i teško se odlučiti između njih. Nakon one ratne, svaka ova druga mi se čini nekako praznom, skoro jeftinom… Naravno, znam da nisam u pravu, da se, ako nategnemo stvari, može govoriti i o zamjeni teza, ali eto, rat ispremješta prioritete, razbuca vam vrijednosti sustav, ismije i vas i sve ono što ste bili ili htjeli biti prije njega, zagospodari svakim segmentom…

MORAL

Negdje sam pročitao da nam je Bog ponudio veliku čast da budemo ljudi. Uz čast ide i moral. Ili etika, ako više volite taj izraz. Može i ćudoređe, ako ste hrvatski jezični čistunac. Čak i čestitost može poslužiti svrsi. Nevjerojatno koliko izraza za nešto čega tako malo ima. Možda griješim, nadam se da griješim, ali sve mi se čini da nema puno ljudi koji su prihvatili Božju ponudu. Ako ne dijelite moje mišljenje, pročitajte pažljivo definiciju morala, odnosno etike, odnosno ćudoređa, odnosno čestitosti, odnosno…

DIGNITET

Domovinskim ratom smo očuvali moralni dignitet hrvatskog naroda i svih građana Republike Hrvatske… To govore naši političari. I ne samo oni, naravno. Ruski predsjednik Putin je nedavno rekao da su oni koji su stvorili rusku državu, učinili je velikom i moćnom, zapravo branili vlastiti dignitet. Mogao bih ovakve primjere danima navoditi. Samo izaberite državu i narod. Koje god. Ne polemiziram ja s ovakvim stavovima, niti ih dovodim u pitanje. Bože sačuvaj. Nego, sjetih se nečeg drugog, nečeg što se ne odnosi na cijeli narod, a ima posredne veze sa spominjanim dignitetima. Naime, na jednom od brojnih liječničkih pregleda, jedan mi je zapjenjeni i nervozni liječnik, između ostalog, spočitnuo da ja svojim ponašanjem rušim dignitet domovinskog rata! Ja?! Ovako bolestan, jadan i nikakav, nikome na ovoj planeti ni po čemu posebno zanimljiv… Ja, jedan izgubljeni, zaboravljeni slučaj, koji nikom ništa ne znači… Ja da ga rušim? Kako? Čime? Svojim bijednim postojanjem? Bila je to jedna od rijetkih prilika kad sam izgubio samokontrolu. Odvratio sam mu da bi, ako ovakvi marginalci kao što sam ja mogu narušiti dignitet Domovinskog rata, onda bilo bolje da se nije ni vodio. Čovjek se potpuno izgubio kad sam ga konačno upitao što je s mojim, osobnim dignitetom? Gdje i kako se on uklapa u onaj njegov, općeprihvaćeni, posvećeni? Predložio sam mu čak i da me on uputi kako da uskladim svoj dignitet s… Čovjek me uputio na izlazna vrata ambulante. Naglavačke. Nakon toga puno manje znam i o jednom i o drugom dignitetu. Osim da se međusobno isključuju, ako je suditi po reakciji spomenutog kolege. Zašto je tome tako, moram priznati da nisam uspio dokučiti. A nije da nisam pokušavao…

LIJEČNICI

Jeste li ikada čuli ili pročitali Hipokratovu zakletvu? Od cijele, citirat ću samo ovaj dio: «U vršenju dužnosti prema bolesniku neće na mene utjecati nikakvi obziri, vjera, nacionalnost, rasa, politička ili klasna pripadnost». Imamo jedne od najboljih liječnika u Europi. Možda i šire. Imamo i neke koji svojim radom ne održavaju plemenite tradicije liječničkog zvanja, a na što ih obvezuje zakletva. Začudo, takvi su često u povlaštenoj poziciji u odnosu na one prve. Čini se da njih vole svi osim pacijenata. I onih kojima je stalo do pacijenata. Valjda imaju više vremena od onih prvih, pa se stignu baviti čak i tuđim dignitetima…

BOLNICE

Jeste li posjetili neku našu bolnicu? Na više dana, u svojstvu pacijenta? Ako jeste, onda nema smisla išta govoriti. U tim stoljetnim zdanjima sa zastarjelom tehnikom i kroničnim nedostacima i zdravstvenih kadrova i lijekova rade jedni od najboljih liječnika... U tim istim uvjetima stoluje i onih nekoliko najgorih... Nažalost, posljedice rada ovih zadnjih su kudikamo vidljivije od onih prvih. Zato iskreno suosjećam s prvima.

PTSP III.

Opet smrt.


NADA

Ne znam što napisati o nadi. Pobjegla mi misao, a imao sam je, inače ju ne bih ni spominjao. Ili sam je već negdje napisao, ali se više ne mogu sjetiti gdje. Mogao bih se pozvati na koju narodnu mudrost, snažnu misao nekog od velikih mislilaca, neku dubokoumnu biblijsku mudrost, ali sve one, koliko god neke od njih uvijek bile primjenjive, nekako ne dotiču moj svijet. Točnije, relativiziraju ga svojom općenitošću. Zato im i nisam pretjerano sklon. One su više naputak, nego rješenje. A ja već odavno ratujem s posljedicama realiziranih «rješenja». Ne znam, čini mi se da bi nada trebala biti postojani putokaz k željenom cilju, bez obzira na to što će malo nas stići do njega. Mora postojati i opstajati da bi se i drugi znali orijentirati. Nadam se da sam u pravu. Barem u tome.

ZABLUDE

Samo se zabludama može braniti neobranjivo. Zamisli koliko bi lakše bilo živjeti kad bi čovjek uvijek mogao razlikovati istinu od zablude. Ili bi tek onda život postao nemoguć? Ukrao nam i ono malo lijepih trenutaka, pa makar oni bili i plod zablude.

PORUKE

Svako dešavanje u životu nosi neku poruku, samo je treba prepoznati. Nažalost, većina ih tome nije dorasla, ali im to nimalo ne smeta da budu proroci. Ja sam ih počeo prepoznavati tek kad više nisu imali ništa proročanskog u sebi.

STRAH

Naša tradicija strah tretira kao sramotnu pojavu. I ne samo naša. A tek one oboljele od straha. Volio bih vidjeti te podrugljive idiote, kojim bi ritmom njihovo srce radilo ispod baražne vatre, pitati ih zašto se znoje, drhte i grče, sve u istom trenu… Zbog tradicije mnogi oboljeli od PTSP-a bježe od liječnika kao vrag od tamjana, dok jednog dana ne ostanu sami i napušteni, na nekom željezničkom kolodvoru iz kojeg ih čistačice izbacuju u ponoć kad ga počinju čistiti, u nekom parku gdje ih legitimiraju zlovoljni i nabrušeni policajci, na psihijatrijama, ako su sretnije ruke ili, oni manje sretni, po zatvorima. Kad će već jednom netko ovom narodu reći da je strah prirodna pojava, za razliku od klanja, ubijanja, protjerivanja, paljenja, rušenja…

RAZUM

Najkraće rečeno, sposobnost pravilnog razmišljanja, zar ne? Tko je njegove korektor? Savjest. Aha! Ovdje doista nemam više što dodati.

SMRT

Život kao privremeno rješenje? Smrt kao trajno rješenje? Filozofsko pitanje? Jok! Život pruža bezbroj loših i pokoje dobro rješenje. Smrt ne pruža nikakvo rješenje. Zato se, i nakon stoljeća ljudske brutalnosti, svireposti i ubijanja, čovjek uspio na sve naviknuti i sa svim pomiriti, osim sa smrću.


SAMOĆA

Samoća nije bila moj izbor… Samoća nije ničiji izbor, makar se tako neki brane od sebe i svijeta. O samoći se ne usuđujem pisati. O smrti i svemu drugom mogu, ali o njoj ne mogu, jer ako počnem, nikad neću završiti ovo pismo. Ima jedna pjesma pod tim nazivom. Rainer Maria Rilke ju je napisao… Pročitaj je ako negdje naletiš na nju. Sjećam se da govori kako je samoća poput kiše, kako dolazi u valovima… Ne bih volio biti pjesnik. Dovoljno mi je teško i ovako.

SUZE
Volio bih ponovno naučiti plakati.

GRANICE

U njihovim rukama svi su granični prijelazi na koje sam u životu nailazio. Baš svi. I sada, dok stojim pred spuštenom rampom na zadnjem takvom prijelazu, dok se okrećem iza sebe, otriježnjen od života, a opijen od boli, svjestan svih ograničenja, i vlastitih i nametnutih, pomislim da možda, kažem možda, i nisam prošao tako loše. Moglo je biti i gore, zar ne?

PTSP IV.

Konačno kraj. Ma koliko se opirao, uspješe me dovući do strmih obala mutnog i hirovitog Rubikona. «Alea iacta est», uzviknuo bi na mom mjestu Cezar. Ja nisam Cezar, niti će moje ime povijest zapamtiti. Ja se već odavno ne kockam sa sudbinom.
Ja sam zapravo ono što sam i želio biti: jedan običan čovjek koji je htio imati glavnu ulogu u svojoj maloj, beznačajnoj priči. Ulogu na koju bi svaki čovjek trebao imati pravo da bi se mogao osjećati čovjekom. Iz nekih nedokučivih razloga ja nisam uspio, a Cezar jest. «Acta est fabula». Na kraju si čak mogu priuštiti i da im oprostim. Tamo kamo idem oprost nije kazna kao ovdje.

RASTANAK

Ako sam s nečim pretjerao, oprosti. Teško je u ovakvim trenucima imati mjeru. Kad god se vratim na napisano, uvijek mi se čini da sam rekao ili previše ili premalo… Pokušaj sam naći sredinu. Da sam imao dovoljno vremena, možda bih i ja uspio. Ovako, jedina dorečena rečenica slijedi.

POZDRAV

Zbogom, dragi rođače.»

Miro je umro jedne tihe, jesenje noći 2000.g. od tumora na mozgu. Sam. Kako je i živio. Rođaci iz Rijeke pokupili su sve knjige i bilješke, a stan prodali odmah nakon njegove smrti. Poslije sam čuo da su bilješke zapalili… Pokopan je na gradskom groblju Monte Giro u Puli, na komunalnom dijelu, onom što se svakih desetak godina prekopava…

 

Copyright © by Dražan Gunjača & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006

Nazad