ELFRIDA MATUČ MAHULJA

Rođena je 1967. – svibanjsko dite. Bodulka s otoka Krka gdje živi i radi i nastoji misliti pozitivno (što joj ne polazi uvijek za rukom).
Radi (čukni vo drvo!).
Izdala zbirke poezije: „Vidici i mrakovi“, „Rukohvat ljubavi“ i „Ugriz proljeća“, te zbirku kratkih priča „O ljubavi i zabludama“. U suradnji sa Dušanom Gojkovom završila roman „Pisanje po vodi“ čije se objavljivanje očekuje uskoro.
Kolumnistica „Lupige“ (kolumne piše isključivo na čakavštini otoka Krka). Objavljuje i na: http://ida.mojblog.com - "Da bih bila ja" i http://blogoye.org/ida4you - "Moja sjena i ja".
Surađuje na Pelud.netu.


 

ANĐEO U MOJOJ KUĆI

Čujte... hmmm; treba početi nekako... imam čak i neki klimavi nacrt u glavi... da; a da se prvo predstavim!? Dakle, ja sam ova i ona, dobra i loša, ovakva i onakva i svatko i nitko, a najviše od svega ja sam ja sama.
I da, po zanimanju sam nečija mama.
I mislite Vi što god hoćete, ali moram Vam ovo ispričati pa makar me proglasili i prolupalom, predklimakteričnom, frustriranom, srednjovječnom gospođom (ovo je nova vrsta riječi a zove se «ublaženice»).
Ovo što ću Vam pisati, imam već dugo vremena potrebu i namjeru reći, jer znam da ću time možda nekome vratiti osmijeh i sjaj u očima... dotaknuti dušu i učiniti da ona ponovo zasvijetli... jer, anđeo je bio u mojoj kući.
Bilo je to sad već prilično davnog dana. Vrijeme kada sam starijeg bebača uporno stavljala na tutu golog i odjevenog, samo da shvati čemu ta stvar služi. Bebač je hodao ali još nije govorio. U drugoj sobi, u svom krevetcu spokojno je spavao drugi moj bebač – novorođenče. Ljudi moji, kako sam bila sretna, mirna i tako nekako... ispunjena, tih dana.
Dakle, stariji smo bebač i ja vježbali sjedenje na tuti u rano jutro, zimskog dana u prosincu; vani je bio još mrak. Mislim da sam mu čitala slikovnicu o sendvičima koju je obožavao... kada je odjednom, bez glasa ustao sa tute, napravio par koraka dalje i legao na pod. Stavio je nožicu preko druge, raširio ručice i zagledao se u plafon prateći očima nešto što, kao da leti iznad njega; smiješeći se.
Promatrala sam ga, bez glasa, prestravljena. Takvo je ponašanje za njega bilo nešto sasvim neočekivano s moje strane i pitala sam se što to on gleda, što on to vidi a ja ne!? Oslovila sam ga imenom jednom, drugi puta... pa jače, ne znam ni sama koliko sam ga puta pozvala imenom prije nego je registrirao moj glas i pogledao me...
Taj bajkoviti pogled i takav nestvarni osmijeh nisam nikada prije niti poslije, nigdje, ni od koga vidjela. Bili su to pogled i osmijeh s nekog drugog svijeta, iz neke druge dimenzije... lik anđela smiješio se na me iz lica mog djeteta.
U drugoj je sobi, u svome krevetcu spokojno spavalo moje novorođeno... da se više nikada ne probudi.
Prošlo je tome već mnogo godina. Godina tuge, razmišljanja i zaključivanja. Godina pitanja bez odgovora i spoznaje. Spoznaje da je anđeo bio u mojoj kući.
Smjela ga je vidjeti samo potpuno čista i neukaljana duša djeteta koje još nije znalo govoriti, a bilo je u dobi u kojoj se sjećanja još ne zadržavaju za budućnost... dijete mi ništa nije moglo reći. Ali ja znam.
Rekli su mi pogled i osmijeh koje nikada neću zaboraviti... da je tog jutra, anđeo bio u mojoj kući.


OTKRIĆE

"Tata! Čuj gdje ti je osobna? Popunjavam ti ovaj formular za karticu, ali ne znam tvoj JMBG!" vikala je Karla iz druge sobe.
"U lijevom džepu one kožne jakne, tamo visi u hodniku…" odgovorio je tata.
Karla je bila djevojka koja je imala sreće u životu. Bila je jedinica, tatina i mamina maza. Nikada joj ništa u životu nije nedostajalo. Dobila je školovanje dostojno djeteta koje je centar svijeta svojih roditelja i naravno, dobro plaćeni posao, odmah potom. Karla je bila sretno dijete…
U pokušaju da izvuče iz novčanika tatinu osobnu, odjednom joj iz pretinca zajedno s njome isklizne i nekakav izgužvan papir i lagano lelujaći zrakom zaustavi se na podu tik pored njenih nogu.
Sagnula se i podigla sa zanimanjem papir.
Držala ga je u rukama. Papir nije bio običan. Bila je to stara, već potpuno izblijedjela fotografija. Na njoj dvoje djece: dječak i djevojčica zagrljeni se smiješe pored novogodišnje jelke u nekom Karli potpuno nepoznatom ambijentu. Gledala je fotografiju i pitala se što ta djeca rade u novčaniku njenog tate i tko su oni uopće…
"Tata", sagnula se s fotografijom u ruci, "tata, ovo mi je ispalo iz novčanika. Tko je ovo?"
Tata ju je pogledao, čudnim pogledom, uzeo joj fotografiju iz ruke; tobož je nezainteresirano pogledao i opet tobož prirodnim smijehom koji nikada neprirodnije nije zazvučao Karli, popratio svoj odgovor: "To su ti daljnji rođaci."
"Pa nisam znala da imam još rođaka!" uzvikne Karla otrgnuvši mu fotografiju iz ruke.
"Da, nismo s njima u dobrim odnosima, pa ti mama i ja za njih nismo ni rekli." odgovorio je nezainteresirano i hladno tata i tu je prestala svaka daljnja rasprava.
Fotografija sa dvoje djece pored novogodišnje jelke postala je sastavni inventar Karline torbice. Pokazivala ju je svim svojim prijateljima i poznanicima pokušavajući saznati tko su ta djeca. Nekako joj priča o daljnjim rođacima nije zvučila baš uvjerljivo… ali djecu sa fotke baš nitko nije prepoznavao… Karla je živjela u velikom gradu.
Kući više nije imala hrabrosti započinjati diskusiju. Pitala je majku jednom no ona je uzrujano odvratila kako pojma nema tko su ta djeca; a oca nakon onog hladnog odgovora više nije znala što pitati. Život je tekao svojim tijekom, ali je nad Karlinom glavom cijelo vrijeme lebdio duh djece s fotografije. Čvrsto je odlučila da će na bilo koji način doći do saznanja tko su ona doista.
Stiglo je i ljeto. Obitelj se spremala na godišnji. Godinama ga je već provodila u malom mjestu na moru koje se ljeti pretvaralo u stjecište tisuća turista i izvorište dobre zabave. Karla se radovala uvijek iznova susretu s društvom s mora i naravno uvijek otvorenoj mogućnosti da se sretne netko naročito zanimljiv. Ljeto je ljeto… uvijek nečim iznenadi. Obožavala je ljeto.
Spremajući stvari, prije nego je i zadnju sitnicu stavila u neseser i time zaključila pripremu svoje prtljage; spremila je i staru fotografiju i sakrila je iza ogledala na poklopcu nesesera. "Ja sam spremna! uzviknula je starcima sa širokim osmijehom.
Prva noć na moru mirisala je poznatim mirisima… Karla je prolazila već godinama utabanim stazama do stjecišta mladih u šumarku s pivnicom. Da, društvo je bilo tu. Kao i svake godine. I ugledavši Karlu, sav se muški dio sletio oko nje. Padale su tu puse, orio se smijeh mladih ljudi. A onda, odjednom Karla uozbilji lice i reče im ozbiljno: "Društvo, nešto ću vam pokazati. Za svaku informaciju o ovoj djeci bit ću vam neizmjerno zahvalna…" izgovarajući ove riječi vadila je izgužvanu staru fotkicu iz stražnjeg džepa svojih traperica, predajući je mladim ljudima.
"Pa to su Mirna i Marin!", uskliknuo je odjednom Franko-domorodac. Franko je bio mještanin koji je studirao u Karlinom gradu. "Pa zar ti njih ne znaš???" nije mogao sakriti iznenađenje. "Ne", blijedo ga je gledala Karla, "odakle bih ih znala i zašto? Pa nikad nisam ni čula ta imena."
"Ha,ha,ha" Franko nije mogao suspregnuti smijeh, dok je Karla, sada već osjećajući da je ispala bedasta, gledala u njega netremice očekujući odgovor; "Ženska glavo, pa to su ti brat i sestra! Tj. tvoja polubraća. Pa zar ti stari nije nikada rekao za njih. O Bože!" Sada se i Franko uozbiljio jer je shvatio da je Karla na putu da padne u nesvijest.
"Joooooj, oprosti, malena! Mislio sam da ti znaš. Ovo mora da je bilo gadno. Oprosti još jednom…"
Karli se vrtilo u glavi. Bez riječi je napustila društvo, i krenula nesigurnim koracima kući. Bilo joj je dosta ove večeri i nadala se da će se probuditi i da samo sanja. Iz bunila je prenuo zvuk motora koji se zaustavio pored nje. Tamne tužne oči zabrinuto su je gledale.
"Izvini curo, loše izgledaš… treba li te kamo prebaciti!?" upitao je mladi dugokosi čovjek na motoru. Karla ga je sa zanimanjem pogledala. Uvojci prirodne kose uokvirivali su lijepo muško lice na kome su se najviše isticale tužne, tamne oči. "Bok", nasmijao se, mašući joj dlanom ispred očiju. "Noga, a? Čuj, ja sam Marin i odavde sam… zaustavio sam jer si mjerila ulicu poput pijanice. Trebaš li prijevoz do kuće?"
Sjedila je na motoru glavom nagnutom na mladog muškarca, čvrsto se držeći rukama oko njegova struka. U glavi košmar. Suze su joj nezaustavljilo klizile niz lice, ne od motora, ne od vjetra…Kući ju je vozio njen brat.


PUT U NEPOZNATO

Putovala sam nekamo… odlučila sam da mi je potrebno par dana biti sama sa sobom. U biti, volim putovanja u nepoznato. Ukrcala sam se dakle na vlak koji me tamo trebao i odvesti. Jednoličan ton kojim je odzvanjao skučeni kupe, i sivi zimski krajolici ubrzo su me odveli u san…
Spavala sam, ni sama ne znam koliko dugo… Šuškanje alu-folije i miris pohane piletine prenuo me iz sna. Dočekalo me prijateljski nasmiješeno lice srednjovječnog muškarca. Bez riječi, pokretom ruke nudio me svojim obrokom.
Odmahnuh glavom, smiješeći se.
"Odakle putujete?" pitao me žvačući svoj komad mesa.
"Od početka." izustih.
" I, dokle?" pitao je, tek da nešto pita.
" Do kraja." rekoh uz smješak.
"Hm"; kao nezadovoljan odgovorom, reče sebi u bradu: "Tajnovita dama…"
"Hm", rekoh i ja, i nastade tišina. On se nastavljao zabavljati svojim jutarnjim obrokom. Zabavljala sam se promatrajući ga… prosjeda kosa, pravilno lice, svijetle nedefinirane oči – bez neke živosti, srcolike usne koje su mu ublažavale izgled…
Primjetio je da ga promatram sa zanimanjem pa upita: "Jel' mi nešto na licu? Ostalo pjene od brijanja? Gotovo sam zakasnio na ovaj vlak, pa me ništa na mom izgledu ne bi začudilo."
"Ma ne, sve je ok", rekoh uz smijeh, "volim promatrati ljude." "Evo, neću više, ako vam je neugodno."
Glasno se nasmijao. "Samo naprijed! Neugodnije bi mi bilo da me promatra neki muškarac, a ovako mi je sasvim u redu. Inače, ja sam Damir, drago mi je".
"Majda" pružila sam mu ruku. Stisnuo ju je čvrsto. Njegova je bila topla. Dodir koji je godio… ili možda dodir koji mi je nedostajao.
Ostavila sam dovoljno dugo ruku u njegovoj… čitao mi je misli. To ga je ohrabrilo da zadrži moju ruku u svojoj. Popustio je stisak i osjećaj je prerastao u davno neoćutenu nježnost. Prožela me nelagoda, ali s druge strane, osjećaj neke nedokučive privlačnosti bio je toliko snažan i … ugodan. Osjećaj koji od usamljenika, koji već dugo nije osjetio bliskost ni sa kime, za tren učini laki plijen.
Nisam bila ni svjesna, trenutka u kome sam se našla sjedeći na njemu, osjećajući tvrdi brijeg pod sobom. Osjećaj koji je i nesvjesno tjerao moje tijelo na pokrete…a njegove ruke vodio krivinama mog tijela… osjećala sam ih svuda… stiskale su mi bokove, bedra, zaustavljale se na struku, držale mi leđa, mazile grudi, trbuh… pokušavale prodrijeti unutar uskih traperica… pa se odjednom našle u mojoj kosi…
Njihali smo se potpirujući želju u sebi… s pogledom u pogledu… zamračenom. Poput ljubavnika koji su se sreli nakon dugo vremena… pripijala sam se uz njega… smiješio se… otimala sam usnama taj osmijeh, i Bože, priznavala sebi da radim nešto što nisam baš planirala u životu.
Ljubila sam neznanca, u kupeu vlaka koji me trebao odvesti na put u nepoznato… i upravo me vodio… njišući bokovima sjedeći na njemu, stišćući ga među bedrima snažno, bez stida, bez ustezanja… i pružila mu ga na sjedalu kupea, nekog vlaka, da ga istraži …u potpunosti, da ga osvaja i osvoji… Prihvatio je izazov – bez riječi. Riječi su tu suvišne… bitan je samo doživljaj… a on je bio potpun. I dovoljno lud da bude uzbudljiv i preko mjere… jednostavno; doživljaj – za pamćenje.
I ne znam zašto, neću ni ulaziti u pokušaj traženja zadovoljavajućeg odgovora… to uostalom nije ni bitno; nakon svega, osjećala sam se baš onako kako treba.
Pozdravila sam Damira, još jednom mu poljubila ona srcolika usta i izišla na prvoj stanici, hitajući ka redu vožnje, da vidim kada mi kreće vlak za … povratak kući.

 

Copyright © by Elfrida Matuč Mahulja & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad