IVANA PREMUŽIĆ

Rođena je u Zagrebu 13.09.1976. Po zanimanju je dipl. sociolog. Piše poeziju i prozu, objavljivala u studenskim časopisima, Zborniku likovnog, književnog i fotografskog stvaralaštva KUD INA (2003.str. 136.-137.), DVD časopisu INK KING, na stranicama on line časopisa za književnost Knjigomat, internet portalima te blogu. Surađivala sa eminentnim glazbenicima (npr. Matija Dedić, Handwriting, pjesma Sama u dvoje, Cantus, Zagreb).

 

 

 

[blogaritam]

postoje ljudi s kojima i ti postojiš
i nikako mimo njih
i kad oni odu – izgubio si sve
oni znaju što znači kad kažeš
da voliš kavu s jutrom i manje šećera
oni znaju da ti adidas u principu liči na špek
možda nekad i na list marihuane
postoje ti ljudi čiji pogled osjećaš na ramenu
još dugo nakon rastanka
jače nego svoju sjenu
i u taj pogled polažeš povjerenje
k'o zastavu na poginuli odnos
postoje ljudi koji se pokušavaju osvetiti naknadno
šamarajući te lažnim [fejk] zaboravom
njihov je svijet konfuzan
tužan
siv
sam za stolom
znojan
bez andola i aspirina
bez isprepletenih nogu ispod popluna
s paučinom na srcu
i vi više nemate ništa zajedničko
osim sjećanja
ipak
samo jedan pogled na fragment vašeg zajedništva
u tebi će poderati novoizgrađenu sreću
lakonskim potezom luđaka
posumnjat ćeš u vlastitu sjenu na zidu svoga grada
u trenucima samoće zamijenit ćeš je za onaj pogled
kojeg više nema
koji više nije uz tebe
zaboravit ćeš na trenutno
na danas
i sjetit ćeš se sebe iz nekog davnog srebrnog vremena
i pitat ćeš se gdje si se to zaboravio
da bi se uopće pokušao pronaći
ali pitat ćeš se i o svrsi tog projekta
jer svrhu si na pola puta zagubio
iako znaš da se dijelovi raspadnutog stroja slažu
(jer nekada je besprijekorno funkcionirao)
no dok ti razmišljaš odakle početi slagati
vrijeme za početak je isteklo
zato se vrati u svoj život-explorer
i ne zaboravi na favorites
oni te jedini nikada neće iznevjeriti


[nema vremena]

a da stavim šljem na glavu
možda mi onda više ne bi ništa padalo na pamet?
znam
točno znam
jednom ću ti doći
poderana od vremena
s ožiljcima vremenitog na licu i rukama
a ti ćeš se pitati gdje je nestala djevojčica
za kojom bi pošao u smrt kao na koncert
vidjet ćeš da vrijeme neće biti ružni sudac
što razdvaja u borbi
bit će to povijesni presedan u kojem će vrijeme
prvi puta spojiti
praznine ostavština grabanih uzalud
kao da smo zaboravili
da mrtvačko odijelo
nema džepova
naša će sreća trajati upravo koliko i svijest o tome
da će nas ono što živimo sada
osuditi na kraju krajeva
ne znam kako da drugačije i ljepše
uvijeno kažem
da nema vremena
da me zagrliš za devet godina
da me odvedeš za dvanaest možda
djecu da nam rodim jednom tko zna kad
nema vremena, ljubavi
vrijeme je sada
jer možda ćemo već sutra biti dosadna prašina na televizoru
nesvjesni užasa u sadržaju kutije
u koju bulje oni koji misle da će živjeti zauvijek
samouvjerenost mi splašnjava kao iščašena kost
ali svaka se suza broji
malom preciznom spravom
i ožiljci ostaju
da podsjete na ljepotu asimetrije
nemam više vremena
za dokona popodneva
život se odmotava kao i wc papir
samo s manje svrhovitosti
želim biti korisna
zaposlite me u odjelu produžavanja vrste
prije nego dođem oglodana godinama
previše svjesna svega da bih preživjela
koliko vidim
život još nitko nije preživio
za sada


[zimska, a nije salama]

ne volim zimu
jer mi uzima dnevnu dozu Sunca
jer me umanjuje u volji i namjerama
jer mi se spava debelim zimskim snom
za koji naravno
nema vremena
ne volim zimu jer
s mrakom
počinje i završava dan
uostalom
skupo je zimsko umatanje tijela
ali ipak
najviše košta to čekanje proljeća
vidi me
još zima nije ni sasjekla jesen do kraja
a već kukam
ma svih ovih godina
nikako da shvatim:
ako čekaš dovoljno dugo
vrijeme će se stvarno proljepšati


[krugovi]

sahara u tastaturi
pijesak se uvukao u oči
u inspiraciju
razumijete
žvačem efikasnu žvaku
isprobano protiv suza
ne nadražuje oči
možda samo uznemiri
ono jezero u prsima
napravi mu krugove
jedan običan ljudski frižider
hladi me cijeli tjedan
nisam u modi
ne slijedim
ne divim se
promašila sam: stoljeće,
zemljopisne širine osmijeha,
dužine potpetica, suknji i noktiju
moji paralelni životi
neće se nikada presjeći
kao današnja kriška moga srca
na tanjuru svijeta
i bolje im je


[100% dosada]

dobra večer nacijo
šumske životinje i dragi nedodirljivi virtuelni svijete
kvartovski psi
guzonjini sinovi s iq-om sobne temperature
danas mi je potpuno asocijalan dan
ne javljam se na telefone
ne odgovaram na sms-ove
ignoriram verbalnu komunikaciju
ne odobravam
ne slažem se
(nisam lego kockica da se slažem)
danas ne jamčim za vaše kredite
vaš kapital danas je u krizi
danas je dosadan dan
kaže a. da bi bilo lakše kad bi dosadu planirali
iznenađenja nas obaraju - dodala bih
u ovakve dane neki se zatvaraju u toplo međunožje bližnjega svoga
neki uništavaju vagone hrane
neki odlaze u karantenu s knjigama
a ja evo s prijateljicom Migrenom i prijateljem Modemom
ispraćam još jedan dan te
u dubokoj boli javljam svim ožalošćenima
prijateljima
i rodbini u svim koljenima
nakon duge i teške subote preminuo je moj entuzijazam


[ples jedne žene; hommage a A.Baricco]

ako je doista istina da je kob jedne žene
zapisana u načinu na koji pleše
ova više neće plesati sama
ako je istina da treba imati povjerenja u život
da bi se imalo djecu
poradit će na njemu
ako je istina da životu uvijek nešto fali
da bi bio savršen
onda živjela asimetrija
bez nje bih umrla
ako zaista postoje zli ljudi
onda postoji i pakao
koji njima loži vatru
u hladnim danima oduzetog ljudskog dostojanstva
ako je moguće obrisati memoriju
dajem svu imovinu u zamjenu za hipnozu
koja će preorati tu neplodnu njivu
ako me voliš
ti ostani uz mene
i kad sama od sebe dignem ruke
i kad na sebe ih dignem
budi tu
jer ples ima smisla samo ako je u dvoje
jer svjetlo se rađa iz mraka
a ljubav iz užasa samoće
zagrij me u tom sibiru od svijeta
da iz plavih usana izađu samo poljupci
da te umjesto cigarete uvučem u sebe
da se izgubiš u mojoj krvnoj slici
da te zagrlim i ne pustim nikada
ako je istina da je kob jedne žene
zapisana u načinu na koji pleše
ova te uzima za ruku
dođi
i zapetljaj mi korake


 

[reborn]

mamuran dan
razdjeljak napravljen glavoboljom
oduzet san nadohvat glave
metal u ustima
drhtave ruke
opći umor i ogrlice od podočnjaka
sužuju pogled
poništavaju percepciju
krate osjet kao razlomak
ne može se spavati od umora
posao je hladnokrvni ubojica
ne da mi spavati
negdje pred zoru
kad Mjesec i Sunce imaju smjenu straže
ima jedna sekunda u kojoj svane novi dan
i u toj jednoj sekundi shvaćaš kako je
prekasno za jučer
a prerano za sutra
i pomisliš:
ovo bi mogao biti moj novi rođendan

 

Copyright © by Ivana Premužić & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad