MILAN FOŠNER

Rođen sam 12. 9. 1971. Živim i preživljavam i pišem - u Zagrebu. Objavio sam 3 knjige pjesama:
1. Put od Ljubljane do Folnegovićevog naselja - 2000,
2. Život u kući slijepih - 2002,
3. Užasno vam je dobro, zar ne!? - 2005.
Sve to se nalazi na mom siteu: www.inet.hr/~mfosner
Dobio sam i neke nagrade za te svoje pjesme, a nagrađena mi je i jedna kratka priča na natječaju FAK-a 2002 godine. ali - da pošteno priznam: malo mi se i jebe za te nagrade, nisu mi previše važne - ono što mi je važno je preko 150 samostalnih nastupa širom Hrvatske. Od nastupa po prostorima ex-yu izdvajam: Beograd (tri puta), Novi Sad, Sarajevo, Tuzla, Mostar, Skopje, Kragujevac...
Uskoro izlazi moj prvi roman Šibajući mrtvoga konja.

 

 

NJENA GUZA ODLAZI NA JUG



Po Zagrebu je toga dana, već od ranoga jutra lijevala kiša. Padala je uporno i sigurno, neprestano isporučujući nove i sve veće količine vode. Na mnogim su mjestima u gradu šahtovi već odavno bili začepljeni, pa su potočići kišnice, koji su se stvorili uz rubove ulica, polako na svojim leđima nosili opuške i sve ostalo sitno smeće kojega zagrebačkim ulicama nikada nije nedostajalo.

Izgledalo je kao da ta silna voda koja pada sa neba želi ugušiti sve pod sobom. No, kiša kao kiša, nije mogla znati da je Zagreb već godinama ugušen: od smoga iznutra i od došljaka izvana. Sve mi je polako počelo sličiti na Sudnji dan, i kiša i smog i došljaci i potočići smeća pod njihovim nogama. Sve je to zajedno sačinjavalo kulisu kao stvorenu za njen odlazak...

Sakrili smo se od kiše pod tendu, Lana i ja. Tenda je bila crvene boje, pisalo je na njoj coca-cola. Lana je čekala šesticu, a ja sam samo stajao uz Lanu. Ja nisam želio da ta šestica dođe - pa je nisam ni čekao. Oboje smo šutjeli gledajući niz Ilicu. Zagrmjelo je i Lana se malo stresla zbog toga a ja sam se ponadao da bi u tračnice mogao udariti grom.

Tramvaji su obično plave boje, a taj njen je bio žućkast, imao je na sebi reklamu za motorno ulje. Lana je ušla u njega, a grom nije udario. Šestica je krenula, i na njeno je mjesto stigao drugi tramvaj - taj je bio plavi. Ja sam ostao stajati na istome mjestu, a mogao sam i sjesti, ne bi bilo nikakve razlike, svejedno bih se osjećao isto.

Pogledom sam ispratio šesticu koja je skrenula u Prašku i krenula zajedno sa njenom guzom na put prema jugu. Od toga sam trenutka zvanično zamrzio i coca-colu i motorno ulje. Istina je da srce može biti slomljeno, laž je kada govoriš neistinu, a kiša će sigurno padati još danima...

Ostao sam još malo na Trgu u nadi da će doći do nekakve akcije. Nadao sam se da će se građani okupiti, nadao sam se da će se uhvatiti za ruke i zapjevati 'Krivo je more' ili barem 'Sve je lako kad si mlad'. No, građani su zajedno sa došljacima punili tramvaje i odlazili na Remizu i na Borongaj, na Črnomerec i na Kvatrić, u Dubravu i u Novi Zagreb. Jedino je moja Lana odlazila na jug.

Otputovala je da nađe Prekrasnu Južnu Zemlju, savršenu zemlju o kojoj mi je jednom pričala. Rekla je da u toj zemlji nema ni nevjere ni laži, rekla je da tamo nema ni izdaje ni prevare, rekla je da tamo ne postoje mostovi preko rijeka...

I rekla mi je još da roditelji u toj zemlji ostaju uz svoju djecu i nakon što njihova vlastita djeca postanu roditelji. Iako sam znao da ta Savršena zemlja ne postoji, morao sam je pustiti na taj put. To je bio jedini način da sazna da Prekrasne Južne Zemlje nema, to je bio jedini način da pronađe put do - Same Sebe...

Posebno je uzbuđenje čuti zvonjavu telefona pri ulasku u stan. Baš si stigao kući, a - netko te već zove. Ti evo, otvaraš vrata i brzo ih zatvaraš, ne skidaš tenisice jer i inače ih vrlo rijetko skidaš, pa zašto bi ih skidao baš sada kad ti telefon zvoni već treći ili četvrti put, jako se žuriš da onaj koji zove ne odustane, i zato trčiš i u prolazu pozdravljaš mačku, i ova počinje trčati za tobom, ali ti si brži, naglo dižeš slušalicu i kažeš:
- Halo?
- Halo, dobar dan, Vi ste…? - pitao je jedan glas, bio mi je sasvim nepoznat.
- Da, da ja sam... - odgovorio sam razočarano. To nije bio glas koji sam želio da bude.
- Čujte, nazvali smo da Vam kažemo da njena guza baš sada odlazi na jug.
Ja sam šutio, bio sam vrlo iznenađen tom izjavom. Još nikada do sada mi nitko ništa slično nije rekao preko telefona.
- Halo, čujete nas?
- Da! Da, čujem vas! A tko ste to - vi? - pitao sam već pomalo iznerviran.
- Mi smo glasnici loših vijesti. Mi znamo da vam je srce slomljeno i želimo Vam ubiti svaku nadu… - rekli su mi glasnici loših vijesti i prekinuli vezu.

Spustio sam slušalicu, osjećao sam se vrlo jadno. Shvatio sam da mi je srce zaista slomljeno, i shvatio sam da su mi zaista uspjeli ubiti svaku nadu. Uzeo sam jednu cigaretu iz mekog pakiranja i počeo razmišljati o tome da glasnici loših vijesti zaista zaslužuju smrt.

Sasvim je bio u pravu onaj car što je dao pogubiti onog jadnika koji mu je došao javiti da je neprijateljska vojska pred vratima grada. Neprijatelj bi i ovako i onako za dva sata upao u grad, i bez obavijesti bi pobio sve muškarce i silovao sve žene. Svejedno bi grad na kraju bio opljačkan i spaljen. ZAŠTO UOPĆE JAVLJATI LOŠE VIJESTI?! Da je onaj prvi glasnik loših vijesti šutio - ostao bi živ, a car bi barem još dva sata uživao u starome vinu i mladim djevicama...

Zapalio sam novu cigaretu iz mekog pakiranja i nastavio razmišljati, ovoga puta o prekidima veza. Nisam uspio smisliti ništa bolje osim jeftine teorije koja kaže: da nema prekida veza - veza uopće ne bi niti bilo. Teorija mi je bila jadna (iako istinita), pa sam zato odlučio još nekoliko minuta intenzivno mrziti coca-colu i motorno ulje. Ipak, vrlo brzo mi se u misli ušuljao žućkasti tramvaj koji je vozio njenu guzu prema jugu. Nedostaje mi Lana. Bože, kako mi nedostaje! Evo, čak sam na trenutak zaboravio da sam ukleti nevjernik. Možda bih se trebao malo zamisliti i nad time. I dok sam sam sebi nabrajao razloge za i protiv vjere, sa stola mi se smiješila šalica koju sam prošlog Božića dobio od Lane. Meni tu ništa nije bilo smiješno, meni je situacija bila vrlo ozbiljna.

I tako su mi prolazili dani... Kad bih postao svjestan toga kako prolaze, tisuće uspomena vratile bi mi sjećanje na jednoga dječaka koji će na jesen krenuti u školu, na njegove crteže raketa i kamiona sa tvrdim J: ''Ej, a daj vidi ovaj kamiJon!'' - govorio je on onako dječje i iskreno, a ja sam ga volio tada - jednako kao i sad. Volio sam ga kao svoga sina...

Sjetio sam se i spavanja u krevetu na kat, pola noći na gornjem krevetu, a drugu polovicu - na donjem. Koliko god vam to čudno izgledalo, ne pokušavajte pronaći smisao tomu. Vještina spavanja, na gornjem i na donjem krevetu u istoj noći, vrlo je teška i ne može se - naučiti. Za nju nije potrebno poznavati neku borilačku vještinu ili znati tri strana jezika, za nju ne treba biti majstor u rješavanju jednadžbi ili biti voditelj na radiju. Treba se samo bezgranično voljeti...

Zapalih cigaretu iz mekog pakiranja i ponovno započeh razmišljati, ovoga puta o četkici za zube koja je crvene boje, isto kao i tenda pod koju smo se toga dana od kiše sklonili Lana i ja. Spoznaja da su i četkica i tenda još uvijek na istome mjestu malo mi stisne srce. Pripalivši novu cigaretu počnem iznova razmišljati o svemu tome...

 

Copyright © by Milan Fošner & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad