RANKO MILANOVIĆ BLANK

Djelatan u kulturi na rubu mainstreama, s one strane.
Glavni i odgovorni urednik časopisa ALBUM, prvog i jedinog hard-core multi časopisa za književnost i kulturu od njegova osnutka 1997. do 31. ožujka 2006.
Vodio teatarsku radionicu u Prvoj gimnaziji u Sarajevu od veljače 1998. do lipnja 2006.
S UG AMBROSIA u Sarajevu, prvi bh. performer koji je nastupio u Crnoj Gori (FIAT. Festival of International Alternative Theater, Podgorica, svibanj 1997.) i Srbiji (BELEF, Beograd, srpanj 1997.), a - s istom skupinom - nastupao po Europi posebice intenzivno u periodu 1997.-1999.
Prvi bh. pisac u projektu kulturalne razmjene ARTSLINK, u sklopu kojega je boravio u New Yorku šest tjedana u periodu studeni-prosinac 1998.
Kad piše, piše esejistički, polemički, a ponekad i kratke priče ili poeziju.
Ponekad prevodi, uglavnom s engleskoga.
Diplomirao sociologiju, a magistrirao filozofiju, sve u Sarajevu.
Prvak BiH u dizanju utega za mlađe juniore 1976.
Plesni učitelj.
Nije vegetarijanac.
Politički neispravan, jer je etnički nesvrstan. Voli feministice i sve što vole borci za ljudska prava.
Jedna mu je Amerikanka rekla davne 1997.: «Killer, you’ve changed my life!», što nema nikakve veze sa spolnim općenjem.
Misli da svijet u kojem živi nije savršen.
Sve u svemu, nezgodna osoba.


 
ŽENSKO - MUŠKO, GLAVA - PISMO

Dio o pički posvećujem Dinku Deliću, piscu i uredniku,
autoru "Ode pički"

Paralogično bi a umjesno ovomu naslovu slijedio citat nekolikih riječi, ili možda cijeloga stiha iz prononsirane pjesme Ramba Amadeusa, čiji sam naslov zaboravio: „Kurac, pička, govno, sisa“.

Duboka a metaforička paralela, iskrivljena do parabole, govori: glava, kao um, dakle Velika Glava piše. Posljedak, polučevina toga čina jest tekst, a svi znamo kako je – bar nekad bio – tekst sve. Tekst kao PISMO, kao Trag. Trag kao ožiljak – jer ovdje govorimo o nasilju i krvi, rasparanoj i rasporenoj koži, nad jednim tijelom kojemu, rasporenu, nervi trepere izloženi pogledima.

Glava koja, pišući, pori i gleda, da pomenemo i Kanta , „s udivljenjem i strahopočitanjem“ ono što obrađuje jest nedvojbeno ljudska, može biti muška, a može biti i ženska. Može li?

Apeliram ovdje izravno na povjerenje čitatelja/ica i ne izvodim dokaze niti upućujem na izvore o tomu kako se uobičajeno, dominantno smatra kako „ženska glava“ jest jedan u sebi kontradiktoran sintagmatski pojam, oksimoron.

GLAVA je u patrijarhalnoj civilizaciji uvijek shvaćana kao um, koji je po definiciji gospodar, koji je IZNAD svega, dok je ono žensko uvijek, ili bar najčešće donje (ako se ne naloži drugačije). Tomu u prilog ide i naziv za završetak muškog ekstremiteta, one malene okrajine, naime glava, odnosno od milja glavić. Glavić hoće kazati kako toj okrajini mišljenje nije najveća vrlina, ali je još uvijek povezana s mišljenjem, jer pripada Njemu, koji misli.

Problem sa ženskim bićima jest taj što ih je naizgled teško razlikovati od muških, jer i one imaju glavu, koja je, kao ženska, historijski sustavno dezavuirana, i to posredno, stupnjevito. Prvi je korak dezavuiranje ženskog, koje je svrstano s ostalim manjinama: lijevo, dolje, mračno, slabo, iracionalno itd. Kako se ženska bića ne bi ćutila doista diskriminiranim, dodijeljena im je mogućnost natjecanja za nešto naizgled pozitivno, društveno prihvatljivo: lijepo. Ženska glava rado prihvaća tu slamku, koja, pak, nije spasonosna. Dapače. Vrhunac je ženskosti suvremena patrijarhalno-homofobična cirkusijada od proslava 8. ožujka kao Dana žena, Dana majke, Dana Ljepote.

Pandan ljepoti jest majčinstvo, odnosno osjećajnost, što je eufemizam za iracionalnost. Tako je ženska glava lijepa i osjećajna, što će reći pasivna i glupa.


***

Ženska glava - značilo bi da to jest glava, ali ženska, dakle ne dovoljno dobra glava. Ili, pak, jest dobra ali samo za posebne funkcije, za posebne svrhe. Odnosno ako je dobra za te, posebne svrhe - ako mislimo na iste - onda uopće nije bitna glava. Kad se kaže „ženska glava“, hoće se ukazati na jednu glavu, jedan um koji ne funkcionira kao muški. Ali kad se pita, recimo u jednoj kritičnoj situaciji: „Ima li ovdje muške glave?!“, ne misli se pritom najčešće ni na kakav intelekt, koji će nas svojom intelektualnom sposobnošću izvući iz recimo nevolje, ili pomoći nam, primjerice, nacijepati drva za roštilj. Misli se na jednu sirovu snagu. Preciznije gledano, u oba slučaja, bilo da se radi o ženskoj ili muškoj glavi, ne radi se o glavi, umu, intelektu, nego se hoće ukazati preko tog intelekta, preko dotične osobnosti, na nešto drugo, na jednu tjelesnu funkciju dotične glave. Glava u oba slučaja pronosi jedno tijelo, ona krije tijelo, krije i, u jednom slučaju, postavlja ga kao objekt seksualne žudnje, koji je u ovom trenutku potisnut, latentni objekt, jer je sad politički ispravno referirati jedino na taj objekt kao na nešto drugo, na Drugo objekta – glavu. Kad dođu bolja vremena, kad politička ispravnost klone pod teretom umora, ili nekog opijata, ili naprosto „slobodnog vremena“, onda će se taj latentni objekt dozvati pameti, tj. izvući na vidjelo, na ogoljelu pojavnost i uporabiti za što već treba. U drugom slučaju, u slučaju muške glave, glava također predstavlja tijelo. I ovaj put se rabi tijelo, i zove se, priziva se muška glava, apelira se na nju kako bi angažirala to tijelo za jednu svrhu, za koju je već potrebito. Tako i muška i ženska glava kriju iza sebe tijelo. Iza glave postoji tijelo. Mora se prevladati prepreka glave kako bi se došlo do tijela. U svojoj gluposti i ograničenosti, i muške i ženske glave bore se jedne protivu drugih, ili pak rabe i zlorabe jedne druge ne videći kako su i jedne i druge zlorabljene od jedne velike glave, ni od muške, ni od ženske, nego od glave kao takve, glave koja govori kako je tijelo nešto drugo, kako je tijelo drugo, u funkciji ovoga prvog, odnosno u funkciji Velike Glave.

Je li bi bilo moguće poigrati se jezikom i izvrnuti situaciju, naime postaviti jednu hipotetičku situaciju u kojoj je glava u funkciji tijela, tako da se iza tijela krije glava, pa da se kaže: „Žensko/muško tijelo, dođi ovamo!“, a onda, kad priđe, potpuno ga zanemarim kao tijelo i rabim ga kao „čisti um“ (Kant), rabim ga „apsolutno romantično“, kako se kaže u jednom čuvenom filmu sarajevskog prokazanog redatelja, apsolutno romantično, apsolutno intelektualno. Tad bi se tijelom manipuliralo kao što se sad manipulira glavom. Rekao bih: „Žensko tijelo, ja sam muško, heteroseksualno tijelo. Dođi ovamo!“. I kad bi prišlo, ja bih ga napastovao samo u aspektu intelekta. Tad bi, dakle, glava bila latentni objekt moje intelektualne žudnje, a tijelo puki označitelj, politički ispravna etiketa za skandal intelektualnog općenja.

Ova sva priča o muškoj i ženskoj glavi, o uporabi glave od strane tijela i, obratno, tijela od strane glave, samo je stara, već dosadna, predničeanska priča, koja se i nakon Nietzschea dugo vrti, i još će se dugo, dugo vrtjeti. Nietzsche je jasno ukazao na to protuslovlje, tu borbu dionizijskog i apolonijskog, kako je jednako glupo dati prednost dionizijskome nad apolonijskim ili pak apolonijskom nad dionizijskim, kako je čovjek malo je reći spoj, kako ne samo ima „dvije duše“ (Faust). Ne, čovjek je jedan konglomerat, jedna legura dionizijskog i apolonijskog, racionalnog i iracionalnog, ženskog, muškog, ne-ženskog, ne-muškog, trans-ženskog, trans-muškog, i-muškog-i-ženskog itd.

Ženska glava samo je jedna kap u leguri svake pojedinačne nesreće posrnulog Hominida.

 

Copyright © by Ranko Milanović Blank & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad