VEDRANA TRLEK

Rođena je u Slavonskom Brodu 1966. Diplomirala na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu 1990.


 

GOTOVO SAVRŠEN DAN

 

Probudilo ga je sunce. Ležao je na leđima sklopljenih očiju, a onda se okrenuo na bok. Soba je bila puna svjetlosti, velika poluprazna soba visokog stropa. Bilo je rano jutro i prilično svježe. Starinski prozori bili su otvoreni, a zavjese od nekog gustog materijala navučene. Vjetar je ulazio u sobu i nadimao ih.
- Kao jedrenjak. Čini se da krećemo. - pomislio je.

Lea je ležala na prostirci podno prozora. Ležala je na trbuhu, skupljenih nogu, dlanova pod ramenima, čelom dodirujući prostirku. Počela je polako podizati gornji dio tijela. Prvo glavu, vrat, ramena, sve dok se cijeli gornji dio tijela, od pupka naviše, nije našao oslonjen na ruke, gotovo okomito na podlogu.
- Budžangasana, kobra - rekao je samom sebi, vrlo tiho.
Zurio je u nju jedva se usuđujući disati. Pod laganim hlačicama ocrtavala se guza.

Vjetar je i dalje nadimao zavjese, Lea je ravnomjerno disala, pomičući se sa svakim izdisajem po jedan nevidljivi milimetar unatrag. Sunce je ulazilo u sobu i grijalo tu savršenu guzu.
Poželio je sačuvati to jutro.
Lea se vratila u početni položaj i ponovila cijeli pokret.

Poslije joj je donio sok i zagrlio je.
- Hoćeš da odemo nekud danas? Na Sljeme? Krasan je dan.
- Ne mogu. Dolazi mi sestra, moram spremiti ručak.
- Mogu ti pomoći? Da te odvezem na plac?
Pogledala ga je sa sekundom zakašnjenja.
- Hvala, ne treba. Imam sve doma.

Dok je izlazio iz stana, dok je otključavao auto i dok se vozio kući cijelo je vrijeme u glavi držao sliku vjetra u zavjesama, sunca i guze. Činilo mu se da se nešto promijenilo, da se nešto konačno slomilo i da će odsad biti bolje.

Cijelo se prijepodne nije mogao smiriti. Lutao je gradom i razmišljao o budućnosti. Prvo je na redu bio posao, činilo se da ga to najviše pritišće. Trebalo ga je promijeniti, u to je bio siguran.
Trebalo je naći novi stan, u starom su ostale kći i bivša žena. To znači tražiti, dići kredit, možda graditi, stambena zajednica, tko zna, stotine planova u njegovoj glavi.

Samo o Lei nije razmišljao. Bojao se da će je otpuhnuti iz svog života ako počne planirati. Bojao se da će mu odlepršati, onako nježna i krhka i mlada.


Iz popodnevnog drijemeža trgnuo ga je telefon.
- Možda je Lea.

Nije bila Lea, bila je mama. Osjećao se kriv dok je razgovarao s njom. Nešto nije bilo u redu, čulo joj se u glasu. Možda joj je trebalo nešto što si nije mogla priuštiti, možda je samo brinula za njega. Imala je nešto na umu. Sigurno mu je to već rekla, a on je zaboravio. U zadnje vrijeme to mu se često dešavalo.


- Doći ću do vas, sutra poslije posla.
Tišina s druge strane. Pogledao je mobitel kao da očekuje spas.

- Ne, znaš što? Dolazim odmah.

Nije se dugo zadržao. Nije otkrio što je to zaboravio. Rekli bi mu da je bilo važno.

Kad se vratio kući, još je malo gledao televiziju, a onda otišao u krevet. Cijelo vrijeme je držao mobitel na dohvat ruke. Lea bi mu obično pred spavanje poslala poruku, nešto kao "Pusa za laku noć" ili samo "Pusa" ili "Vidimo se sutra". Ponekad bi se nastavili dopisivati porukama. Vještica mala, razbludna.

Te večeri nije bilo poruke. Cijeli dan je znao da je neće biti.
Razmišljao je o metku koji se vrti oko svoje osi. Nekakvi žljebovi u cijevi.

 

Copyright © by Vedrana Trlek & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad