ZALL KOPP

Zal Kopp (Boris Nikšić), Osječanin koji se, nakon dugih godina šutnje i razgovora sa sobom, gotovo neočekivano predstavio prije tri godine ljubavnom, erotski nabijenom poezijom.
Prošla je godina za Zal Koppa bila i više nego plodna u književno-izdavačkom smislu. Naime, početkom godine iz tiska mu je izašla zbirka "Pod mostom moga tijela"; da bi na samom kraju 2005., svjetlo dana ugledala i druga "Govorim poljupcem".


 
T i

Svake noći po mom tijelu prošećeš mjesečinom,
ostaviš mirise na mojoj koži i ponovno nestaneš.
Tamo gdje zasjaš, tamo se pore rašire i uzdahnu,
a gdje ne stigneš, tijelo i dalje spokojno drijema.
Slatke se kapi nemira tako šire mojim snovima,
da se svako jutro od toga pijan u krevetu budim.

Svaki dan mojim čelom prođeš sjenom oblaka,
zastaneš u pogledu i zasladiš me svojom tišinom.
Mjestom koje prekriješ rastapaju se naborani sati,
a ja popustim i s njihovim otkucajima zaplešem.
Nježnim osjećajima poput izvora natočiš moje vene
i čitavu vječnost uliješ u mene, da me namiriš.

Koliko se samo puta pokreneš i staneš pored mene,
utihneš i silinu osjećaja probudiš radi moga mira.
Pomakneš me dubinom svoje duše i cijelog uzmeš,
tiho zagrliš i moje nestrpljive misli srcem poljubiš.
Takvog prisloniš na grudi, ponudiš njihovu bjelinu
i dodiruješ prekrasnim buketom crvenih bradavica.

Osjećam svu snagu tvog trbuha dok vodimo ljubav
i kako teku strasti bedrima koja poda mnom otvaraš.
Ne sklapam oči, već upijam božanstveni pejzaž tijela
i tvom reljefu dodajem vlažnost mojih mekih usana.
Pod prstima izvlačim oblike prekrasnih horizonata
i između koljena smještam proplanke blaženstva.

Tu se sladim s beskonačnošću tvojih rajskih vrtova,
muški berem slatke plodove netaknute ženstvenosti.
Ulazim i zanosno obilazim svaki kutak tvog svemira,
pronalazim neviđena sazviježđa vječnog zadovoljstva.
Milujem te i tako bez prestanka vodim pokretima,
upijam tvoje uzdahe i u svom tijelu plodim ljubav.


Uzrok postojanja

Voljena moja, u zrnu pijeska ispisujem tvoje ime
i čežnjom na vjetru, ono pleše mojim usnama.
Ne usudim se pomisliti na ukradeno vrijeme
i u stopu pratim svaki otkucaj svog srca,
uzimam predah i predlažem duši
da zajedno pođemo k tebi.
Otkako sam te zavolio,
poprimio sam oblik svemira,
u kojem smo, ti poput zvijezde,
a ja putanja kojom tvoj sjaj prolazi.
Nastojim ne mirovati, već se stalno kretati,
za tobom i uz tebe, s tobom i u tebi, poput sna,
jer samo tako dostići ću vječnost i postati beskonačan.

Tek osvajam s mojim prstima toplinu tvojih grudi,
a već razmišljam s čim ću te sutra ponuditi
i kako da ostaneš prislonjena u meni,
s kojim načinom utoneš u mir,
pa da zajedno pođemo
u nedogled strasti.
Otkrivam uzrok,
iz izvora misli dolaziš,
ti si izgubljena svjetlost,
u praskozorju jutra sazrijevaš,
ispod mramora mjesečinom otječeš,
i svaku laticu mirisnom rosom posjećuješ,
nježnim obrisima otvaraš horizonte mog postojanja.

Noćas vodimo ljubav

Noćas vodimo ljubav, ti na meni i ja u tebi. Širimo po nama mjesečinu i zvijezde,
njihov se odsjaj sladi uzdasima naših tijela.
Mila, držim te za struk i pratim toplinom pokreta,
ulazim i topim se u tvojom bedrima,
a moje usne preuzimaju tvoje grudi
i jezikom maze nabrekle bradavice.


Noćas vodimo ljubav, ti poda mnom i ja na tebi.
Ispod naših tijela vri noć
i putanjom milovanja uspavljuje pjev ptica.
Svaki prst utiskujem kožom i ćutim mekoću,
a prepone mi među tvojima gore,
pa me zanose i poput rijeke tečem.
Uzimaš me snagom mora.


Noćas vodimo ljubav, ti do mene i ja kraj tebe.
Uskovitlani zrak pomiče zidove,
sve smo bliže zori koja otkucajima stiže.
Pomiješani sa suncokretima
osjećamo kako se ritam u nama ne smiruje,
postaje žešći i oslobađa strasti naših trbuha.
Jutrom nam liježe ravnica u dlanove.


Pod mostom moga tijela

Tu pod mojim mostom teče tvoje tijelo,
moji prsti klize tamo gdje ti želiš,
poklanjaš mi bedra, razdijeljena noću,
moram ih stići, posjetiti cijela.

Brojne su me tvoje opkolile čežnje
i u tvom se oku kao mjesec skrivam,
želiš da te uzmem, mirno hoćeš snivati,
a za uzvrat otkrivaš svoja tajna mjesta.

Božanstvena si, mila, prepoznaješ moj dodir,
puštaš moje ruke da po tebi plove,
ispred svakog daha ti se meni daješ,
i poput vira uvlačiš u sebe.

Zaista sam sretan iznad tvojih grudi,
ulazim u carstvo što ga tijelom nudiš
i po njemu hodam, otkrivam tvoje tajne,
pa s usana tvojih želju skidam.

Kao da si htjela, ulazim još jednom,
prepuštam se slatko za snove u tebi
i preko tvog trbuha unosim se strasno
da u podnožju mekom osjetim tvoj smiraj.

Ti si moja žena, zato te ja pratim
i svakim pokretom stižem tvoja mjesta,
znam da si zbog mene tako zasjala,
pa po meni svu milinu rasipaš.


Modra trešnja

Pored mog prozora svaku večer mjesec zastane
i što zatekne tada na ulici ponudi mom pogledu,
zatim dovede vjetar, a s njim i plavetnilo primakne
i u toj slici kakvu samo srebro napraviti može,
neprestano titra moja želja da te ugledam u noći.

Gledamo se optočeni mjesečinom moja ljubav i ja,
čekamo i ne slutimo buru što dolazi s vjetrovima,
ne ćutimo u toj nagomilanoj tišini požar samoće,
već uz jecaje i ritam srca prislanjamo najdražu bol,
da u klecanju koljena ne bi otkrila slomljenu dušu.

Zatim, odjednom, ispod misli modra trešnja zadrhti,
sjaj više nije trom i vrhovi neba se polože na cigle.
Tamne sjene nestanu i tračak čežnje uplovi u sobu,
tijelo postane mjesto događaja, snaga dahom uzleti
i s planina ravnicom procvjetaju tvoje prozirne latice.

Voda što teče mojim venama, poput plamena zaigra,
izvori njenih tokova isprepletu tanke niti nježnosti,
dolinom kojom rastu kapi razapne se mreža radosti,
a ti prostrujiš zrakom i vatrom, zemljom i vodom,
i svakom kutku moga tijela dodaš osmjeh zvijezda.

Nitko me kad si u meni ne dira svojim osjećajima,
ničije me ruke dok se rastapaš mojom dušom ne traže,
ali se nemir ipak javlja porama, jer žeđ u raju postoji
kao kad natopljeni suncem zasjednu nizinom oblaci
i umjesto kišom, prstom tuge dotaknu njihovo sjećanje.

Kamo, kamo si mi noćas otišla, moja draga prepelice?
Kad si nestala u jednom trenu i utekla u krilo mraka?
Zar se bojiš mirisa modre trešnje i njenog zrelog obrisa,
pa u meni ostavljaš uzaludna čekanja kao melem plaču?
Kamo, kamo si se sakrila po ovom suhom vremenu?

Htio bih se prstenom zauvijek oko tebe okružiti,
posjetiti jutra u kojima tvoja njedra dišu, mila moja.
Protrčati u zalazak dana radosnim proplancima sreće
i s tobom usred tople postelje, dočekati mjesečinu,
da zagrljajima smirimo umore naših vrelih usana.

Nemoj nestati uz obalu mora, niti vrhovima planina otići,
već sa zlatnom školjkom danas pođi i moju ljubav potraži.
Sve će tvoje strepnje nestati u okusu modre trešnje
i ti ćeš opet kao nekada, pitomim horizontom poletjeti.
Umjesto rumene magle, tvojim će se očima spokoj širiti.

Govorim poljupcem

Sjeo sam na ono isto mjesto
odakle se pogledom u nebeski mir razvlačim,
dohvatio sazviježđe
i u njemu raskošne putove tvoje beskonačnosti zadržao,
zaručio te riječima i na ispružene dlanove
položio tvoje zlatne obraze.
Počinjem stizati prvo snen iz dubine svoje duše
i svojim grlom vječnosti, a zatim mirisan i strastven,
vješt i razigran, bezbrojan i ljepotom optočen.
Sve ti donosim, uvale na žlici praskozorja,
ravnicu u pojasu tvog struka,
pregršt zaboravljenih osmjeha,
vrelinu izraslu pod svodom preplanulih bedara
i plave oči svih tvojih maštanja
kao neviđene vrhove naših noćnih postajanja.

Nježno ti govorim poljupcima, ne šutim,
stalno se smijem i pričam,
u zagrljajima duge otvaram netaknute snove,
vodim te laganim drhtajima,
trčim jezikom između proplanaka uzdaha
i vješto s milovanjima želja stižem.
Promatraš me svakom svojom riječju, svakim dodirom
i pokretom očaravaš, u mjesto svojih izvora unosiš,
iznad mekih brežuljaka slasti zanosno izvijaš,
nadmoćno upijaš trzanjem
i pratiš velikim mjesečevim ulaskom u pučinu tijela.
Plovim tvojom bjelinom, zaoravam tvoj sjaj,
hodam tvojim drvoredima,
letim nebeskom mekoćom tvojih krošnji
i uzbuđen tonem u tvoja prostranstva.

Mirišeš, Bože, kako si samo zamirisala,
kakvom me zaljubljenošću isplela,
bojama suncokreta nahranila,
stopila ženstvenom vatrom utrobe,
biserom oka posvetila i dovela u sebe,
po tko zna koji puta šapatom crvenih trešanja zavela.
Zamamno me ispunjavaš svojom iskrenom sigurnošću
i dok te opijam gutljajima velikih i nepresušnih zagrljaja,
oblažeš me sokovima strasti onako kako samo ti znaš,
ljubavnički i bez prestanka,
iskonskom potrebom za svojim ljubavnikom.
Ponesen veličanstvenim plesom tankih prstiju,
klizim rubom postelje prema svemiru,
gdje susrećem obris istinske melodije
s kojom si me ne tako davno, u sebe unijela.

Osjećam kako se akordima na vene prislanjaš,
kako se tonovima uspinješ krvotokom.
Slušam te u predivnoj glazbi srca
i pretačem kroz pore taj slavujev pjev.
Ne pamtim ljepšu sliku istkanu u ljubavi niti pronalazim
bogatije misli od tvoje zrelosti, ne vidim ništa
izvan neprocjenjivog toka tvojih obala, izvan usjeka u kojima nestajem.
Uživam što me polagano prekrivaš harmonijom grudi
i njihovim snom gasiš moje čežnje,
što lakoćom svog uzdisanja pripremaš mir za mene
i rukama tiho budiš moja čula.
Uživam kad me primaš, kad primaš moje latice
i poput leptirovih krila nježno rasanjuješ.
Tada samo tvojim dodirima vjerujem
i jedino se usuđujem s tobom u blaženstvo smjestiti.

Godina trešnje

Kad se u mom pogledu nasmiješi ptica,
pa s mirisom trešnje posjeti visinu jablana
i cijeli svijet ovije letom,
više ne tražim obrise tvoga tijela,
jer opijen travnjem,
osjećam kako vriješ na mojim usnama,
u poljupcima vjetra prepoznajem
dolazak tvojih prstiju sa svibnjem.
Pod vrelinom njihovih dodira,
otvaram sve proplanke u sebi
i postajem lipanjski val,
rascvjetan u rijeci osjećaja,
pa s njim na obale tvojih grudi pristajem
i svom silinom,
dubinu nježnog toka prostirem,
kupam tvoja bedra
i nebom svoje kože polažem.
U svakoj srpanjskoj zvijezdi,
koja osmjehom treperi tvojim stasom,
snom suncokreta započinjem kolovoz
i sa zlatnom bojom rujna
mekim stomakom plešem,
a svojim drhtajima,
cijelom tvojom ravnicom sjedam
i pletem mjesečinom niti zagrljaja,
u sočne plodove požude slažem.
S godinom trešnje,
dozrelu dunju sve jače u tebi grlim.
Beskrajnim grozdovima ispijam listopad,
njišem svojim bokovima
i tiho u studeni nosim.
Izvijenih dlanova,
oko tvoga vrata
sebe u dukate nižem
i mirne drvorede breza
sjajnom bjelinom prosinca oblačim.
Uvodim te u prvo siječanjsko svitanje
i s kristalima pahulja
strasno ljubim.
Plamtim iskrom veljače na tvojim obrazima
i sakupljam snagu ožujka,
da s prvim poljupcem proljeća,
u godinu trešnje,
sa mnom ponovno uđeš...

U naručju pjesme

Odlazim zauvijek u naručje pjesme
gdje su sjene što u meni lutaju,
nekako mekše na papiru.
Nema milosrđa, a ljepota izvire iz slova
i sunce ne pravi pukotine u mom sjećanju,
jer odlazim bez obećanja da ću se vratiti.
Pridružujem se jasnoći stiha, bistrini misli
i žena koju volim iz plave kapi tinte nastaje,
u mojim očima pleše, u obliku cvijeta miriše,
žena koju volim, naglo otvara moj osmjeh
i spremna se pod brezinim lišćem skriva.
Volim tu ženu,
pridružujem se vremenu pjesme u kojem me čeka.
Volim tu ženu kao svoju pjesmu,
zbog visokih planina u mojim očima
i bijelih grudi ravnice,
volim i znam koliko se slaže u meni,
koliko uzdaha nosi na dlanovima,
kako započinje svitanjem u mojim preponama
i što misli nad beskrajnom pučinom moga sna.
Razmrsio sam čitav postupak nastanka papira
i svu njegovu bjelinu otkrio mojim prstima,
rasvijetlio tamu podno mjesečevih izlazaka
i sad pjesmom rastem i uspinjem se,
vidim nebo i zemlju kao nabor moga čela
ništa ne skrivam od srca, već u njemu plamtim
i stazu radosti u sebi pokrećem i volim.
Volim tu ženu što se divlje primiče.
Dajem joj svoj razum i svu svoju toplinu,
i beskrajni sjaj zjenica joj dajem,
pružam joj rascvjetane vrtove strasti,
služim je neponovljivim dodirima,
oblačim osmjehom crvenih jagoda,
opijam požudom vjetra u svili
i žudim za njom svakim poljupcem riječi.

Dragocjeno trajanje

Voljena moja, našim otkucajima teče ljubav
kao što i njenim skladnim bićem tečemo mi.
Svaka pomisao na odustajanje ili popuštanje,
bila bi neprimjerena našim skromnim nadanjima.
Zato smo zasluženo dio njene nježne milosti.

Svaki puta kad se zagrlimo zanosnim osmjehom
naše obraze kupaju kapi njenih zrelih poljubaca
i povezani slatkom potrebom uzajamnog disanja
postajemo trenutak u njenom vječnom osjećaju.
Voljena moja, ušli smo u dragocjeno trajanje.

U nama su godine i tragovi bezbrojnih sjećanja,
ali na našoj koži mladost još povremeno zamiriše.
U obrisima čekanja zlatni su dodiri što dolaze
i s njima će naša strepnja za sva vremena nestati.
Ljubav je u nama, voljena moja, i mi smo u njoj.

Sa zadovoljstvom smo obukli njene tople boje
i tijela dostojanstveno prepuštamo početku jeseni,
jer nikada nismo ovako bezbrižno i mirno disali,
kao sada kako nas je zauvijek u sebe primila.
Naša ljubav, voljena moja, naša predivna ljubav.

 

Copyright © by Zal Kopp & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad