2007.

ANA MUŠĆET

Rođena 1981. u Metkoviću. Završila umjetničku školu u Dubrovniku. Napisala i režirala predstavu "Akt" koja je izvedena u Dubrovniku i Metkoviću. Objavila svoju prvu zbirku "Plavi sapun" na Trećem programu Hrvatskog Radija, u emisiji Poezija naglas, urednika Danijela Dragojevića. Završila drugu zbirku poezije "Vatra Vatra" 2006.g. - Apsolvent rusistike i kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Boravi u Zagrebu.
 

 

O otocima i ljudima sve najbolje.
Njih je Bog sakrio duboko u sebi,
dok ga ne prođe kriza poništavanja.
U tom se samo njemu smislenom
univerzumu odvijaju i najzapleteniji procesi,
njemu posebno dragi.
Površnosti mu je dosta! Nek se nosi!

Smije se tako Bog
svom svojom čeljusti,
a njegov zubati osmjeh
sačuvat će otočane.
Oni, iznutra oslonjeni o visoke
bijele blokove, križaju ruke na leđima,
upijaju lekcije koje ja nikada neću moći platiti.

Osmijeh kao pojava umirujuće tišine
u Boga upravo znači zajednički jezik
s onima kojima se ni usred vode ne mijenja koža.


Pletem, pletem pletenice
moje male tužne prijateljice.
Pletem joj misli i ljute, neizgovorene riječi majci,
pletem joj put ka školi, pletem njene bilježnice i gumice.
Pletem joj kaput,
tamo u njoj,
jedan sivi kaput na riblju kost
uplest ću u mrak

Pletem, pletem pletivo
i za njega priču
i za nju kraj zaplest ću neraspletiv
i jednog čovjeka uplest ću
prstom u oko


Prevareni potiljak

Sad kad ne zna kud bi,
jer u ruke ne može,
prsa su zauzeta,ostalo mu
da istrune i usmrdi se.
Prevareni, izadani, napušteni potiljak
toliko puta udaren kakvom drvenom kašikom, nenamjerno, ali ipak- ranjen.
Kad bi samo znao kuda,
pa da se udobno, bezbolno smjesti
i da mu nije hladno, da nije žedan
i da sutra, zatreba li, opet zna brojiti.
(Ali spasit će se) Pouzdano znam
da ga netko pazi i da se naglo razbolio,
dobio temperaturu, razlio se i nestao.
Zametnuo si trag, ugušio se u krvi
i sad ga je svugdje.


Oko nas poginuli pauci,
crveno svjetlo, prljavi zid.
Kod mojih nogu kutija za metke,
one bez okvira.
Pogrešna radiostanica stala i ostaje,
prlja mi misli.

Oko nas poginuli pauci,
slomljene im noge,
u krletki prašnjava ptica,
(sivilo izlaza krade mi prostor)
na posljednjoj stubi prljava maramica.


Nevolja je u praštanju ta
što se nikada ne oprosti sve.
Nešto uvijek
sačuvamo za poslije,
za večeru, za goste, za susjede.
Rok trajanja odluči
nazvati plijesan i otračati
nakupljeno. Folija naravno
uvijek prisluškuje dok je ne
otkrije maglica njene koncentracije.
Za stolom svi troje
jedva čekaju susret s kantom.
Ona od prošle godine ljetuje
iza hladnjaka i toliko je
toga sada za ispričati.

Kupiti se, grabiti jaknu i rukovati se
s kvakom znači olakšanje.
Nije bitna muka šetnje,
neprijatni mrak,
ni preostalo »ništa« u gradu.
Ono što donosi grlo znači
mnogo više od kakvog moždanog udara.
To je poplava i ispiranje
u jednom. Rok trajanja
sad već ide u šetnju s plijesni
i iza nekog ugla dobro se povraća.
U tom je prostoru
tada onaj sebični dio ostavljen za večeru.
Antioprošteni komad, prilika za tovljenje,
vječno vraćanje sebi i samo sebi.


Dozvah i more, i ono nabubri i ustade.
Ravno pred očima mi
dobi konstituciju i šaku,
izbavi me zagrljajem.

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad