ASMIR KUJOVIĆ

Asmir Kujović, vodeći predstavnik sarajevske ratne generacije pisaca , rođen je 10. 2. 1973. godine u Novom Pazaru. 1992. godine odlazi na studije u Sarajevo, gdje ga je zadesio rat i od tada živi i radi u Sarajevu. Objavio je sljedeće knjige: Vojni sanovnik , pjesme (1996), Zagrobni život , pjesme(2000), Sarajevo noću, priče (2000), Ko je zgazio gospođu mjesec, roman (2002).
Roman Ko je zgazio gospođu mjesec dobio je najveće priznanje u BiH, godišnju nagradu društva pisaca BiH i do sada je imao nekoliko izdanja. Urednik je sarajevskog književnog časopisa Lica. Nekoliko godina je radio kao sekretar Društva pisaca BiH. Osim poezije i proze piše još i književnu kritiku, eseje, putopise, novinske članke. Poezija mu je prevedena na više svjetskih jezika.

 
ANTIKVARNICA


1.

U vrijeme Henrika I, kralja Engleske, mjerna jedinica jard računala se po udaljenosti od vrha kraljevskog nosa do vrha palca njegove ispružene ruke. Jedini način da se provjeri koliko su bili tačni mjerački štapovi Henrikovih podanika bio je da se ode kod kralja.
Jedan je dječak na ulici podigao glavu ka nebu i otvorenim ustima hvatao snježne pahulje. Kada se poskliznuo i pao, upitah ga: “Zašto si pao?” A dječak reče: “Zato što sam stvoren da budem kralj, ali znam da to nisam.”
Ima legenda o dječaku-kralju koji je prije više od hiljadu godina zagonetno nestao, i koji sve vrijeme živi u skrivenosti na nekom dalekom ostrvu, možda u Bermudskom trouglu. Etalon mase od jednog kilograma, koji se danas čuva u Nacionalnom fizikalnom laboratoriju u Velikoj Britaniji, zbog zagađenosti vazduha svakim je danom sve teži, što je i razumljivo budući da udišemo posljednji Cezarov izdisaj.
Muzika u sobi postepeno zamire i duhanski dim postaje plavičast i gust poput ektoplazme, tajanstvene maglene tvari od koje su sačinjeni duhovi umrlih.
Kada izađem na ulicu iza latica behara pod raskvašenim snijegom opažam samo uvele grančice bivših neostvarenih budućnosti, obećanih života koji nikada nisu življeni i ne pripadaju nikome. Posuđujem sjećanja od prolaznika da bih od njih pravio papirne avione. I kada bih bio klavir koji sam na sebi svira, ne bih znao jesam li klavir, ili pijanista, ili sama ta melodija koja ne prestaje. I kada bih samo nasumično udarao po dirkama, kasnije bi neko oživio u meni i od tih nasumičnih udara sastavio melodiju.
Hodam ogrnut hananskim vjetrom i korakom raznosim stranice notnog papira, ispisane i neispisane, nikad pročitane, brisanjem izgužvane, poderane, zaprljane. Grad se talasasto uvija u mom oku kao u staklastoj vodi lakrimatorija.
Hodam ogrnut hananskim vjetrom u kom trepere glasovi mobilnih telefona, sudaraju se slike televizijskih programa, pozivi na molitvu, na ljubav, u rat, ili na kupovinu osjetljivih tamponskih uložaka. Kroz veo žamora o sportskim rezultatima, neplaćenim računima i likovima sa novčanica, čuje se Izidin glas kako nekog tiho doziva.
U redu pred šalterom u pošti jedna je džinkinja rekla drugoj: “Ti i ja smo istinske žene, jer vodimo porijeklo od Adema, kojeg je Bog stvorio svojom rukom, za razliku od ovih džinkinja koje su postali od majmuna, a prije toga od užarene zvjezdane tvari koja se postepeno hladila.”
Svako bi da od svog lika u ogledalu načini svog nedostižnog idola. Zato jer se kazaljka na časovniku u ogledalu okreće u suprotnom smjeru.
Na uglu Titove ulice vidjeh Sergija, trinaestog Isusovog učenika. Hodao je trotoarom bos, kao mjesečar, umotan u bijele čaršafe, opčinjeno zagledan u neku daleku nevidljivu zvijezdu, jednom rukom zaklanjajući svijećnjak kojeg je pažljivo pridržavao ispred sebe, sa krunom od trnja na glavi koja je ličila na improvizovanu radio-antenu. Niko ga nije primjećivao i zamajani prolaznici su ga mimoilazili u talasima. Priđoh mu i upitah ga kako je moguće da je živ, kada je prema predaji razapet umjesto Učitelja prije skoro dvije hiljade godina? “Ja tek treba da budem razapet, i to će se dogoditi prije nešto manje od dvije hiljade godina”, reče, “a Učitelj će sići da umjesto mene živi i umre kao običan čovjek”.


2.

Stojim na terasi, u pidžami, i pozdravljam šareni diznilendski grad, sve savjesne vozače golfova i mercedesa, lica izbezumljenih od saobraćajne zbrke, sve etiketirane njuške sa fabričke trake, od jutros raspoložive za nove mamce, mreže i klopke, udice krivotvorenih izgubljenih rajeva, dok na jednom kraju mene jedno sunce neprestano osviće, a na drugom neprekidno zalazi, pozdravljam u njima sve moje bezbrojne živote koji su me mimoišli, onu prošlost u kojoj sam govorio samo “da”, i onu u kojoj sam govorio samo “ne”, i prošlosti u kojima sam učio da kažem “da” i “ne”, živote založene, iznajmljene na kredit, ili plaćene mjenicama bez pokrića, živote kojima je kalup mrtvačkog tabuta tijesan, i one kojima je širok, živote razmjenjive za tuđe živote i one nedosegnute, ka kojima se mukotrpno uspinje.
Na trenutak sklopiti oči i uhvatiti nečiji pogled sa onog svijeta - na ovo smetljište nedovršenih svjetova, prazne očne duplje u crvljivoj lobanji pod raskritim velom…
Ruka koja je krenula da ubere plod, krenula pa zastala, prije mnogo godina, ubraće sada jednu papirnatu zvijezdu okačenu za strop.
U novinama čitam reklamu: “06:30 budimo se i tuširamo zajedno 06:57 budimo djecu 07:15 rani doručak sa mojom porodicom 07:25 čitam sportske rubrike u novinama 07:40 vozim djecu do obdaništa 08:14 kafa u gradu sa mojim advokatom 08:48 vožnja do posla 08:50 moja omiljena pjesma na radiju 08:58 ulazim u kancelariju sa osmjehom na licu 09:05 jutarnje ćaskanje sa kolegama 09:10 pravi trenutak za poziv mogućem klijentu 09:24 pomjeram sastanak 09:30 završavam prezentaciju za odbor 09:49 sastanak sa šefom 10:03 izgleda da ću putovati u inostranstvo sljedeće sedmice 11:12 pomažem svom timu oko projekta 11:20 rezervacija u novom restoranu 12:00 ručak sa našim poslovnim partnerima 12:35 izgleda da će povećati budžet 12:55 svraćam u radnju da kupim poklon supruzi za rođendan 13:00 povratak u kancelariju 13:05 provjeravam e-mailove 13:15 kolega me poziva na zabavu 13:45 istraživanje za klijenta 14:03 supruga me zove, ne može pokupiti djecu 14:15 treći sastanak danas 14:40 sastanak je bio više nego uspješan 14:46 ćaskam sa saradnicima o jučerašnjem poslu 15:03 zovem fitnes klub zbog rezervacije 15:14 dobio sam novi zadatak 15:30 provjeravam berzu na internetu 15:43 šef saziva sastanak 15:50 informacije o novom uspješnom poslu 16:10 pišem bilješke u rokovnik 16:35 šef svraća, pričamo o planovima za sutra 16:40 čitam pozitivne komentare o nečemu što sam ranije uradio 17:19 odlazim iz kancelarije 17:26 gužva na putu 17:38 kupim djecu 17:47 svraćam do apoteke da kupim Duovit 17:55 dolazimo kući 18:05 provjeravam poštu 18:28 supruga dolazi kući 18:55 ona počinje spremati večeru 19:20 večeramo zajedno 20:05 gledam sportski kanal 21:00 spremam se za fitnes klub 21:05 vozim do fitnes kluba 21:20 supruga mi se pridružuje u fitnes klubu 21:25 nastavljam uživati u novom ja”.
Govornik očigledno spada u one koji žive “na koka kola strani života”, a ja inače preferiram pepsi. Kada sam se jednom peo na Empajr Stejt Bilding znao sam da ću time malo usporiti Zemlju i produžiti dan za jednu sekundu u narednih 10²² godina. Ali otkako su srušena druga dva poznata nebodera u Njujorku ljudi su manje u prilici da svojim uspinjanjima usporavaju Zemlju i produžavaju dan. Različiti cvjetovi otvaraju svoje krunice u različito doba jutra i dana, ali postoji jedan mračni cvijet koji svoje latice otvara tek nakon zalaska sunca.
Kada me je sinoć S. upitao čime se bavim, ispričao sam mu kako sam jedno vrijeme pokušavao da budem lirski pjesnik, ali da više nisam u pravoj formi, jer je Teofil Gotje, koliko se sjećam, rekao da lirski pjesnik ne bi smio biti teži od sedamdeset dva kilograma, te bih eventualno mogao biti lirik u nekoj nepostojećoj teškoj kategoriji. U svakom slučaju morao bih poraditi na tome da ponovo steknem onaj tuberkulozni mučenički look ranjivog lirika, kome je, kako kaže Crnjanski, dovoljno da su oblaci malo niže spušteni pa da ga to potrese.


3.

Noću se probudim u statui Ozirisa i hodam mračnim ulicama napuštenog grada. Niz mokre pločnike mjesečina otiče u šaht, iz čijih otvora izviruju sjene umrlih. Zalazim u usku sporednu ulicu i zastajem ispred antikvarnice koju nikada ranije nisam vidio. U izlogu poredane raznobojne figure nepoznatih krilatih božanstava. Ulazim unutra i razgledam minijaturne pozlaćene idole koji stoje poput igrački na otmjeno ukrašenim policama. Na jednoj od njih spazim figure dva heruvima raširenih krila, okrenutih licem jedan prema drugom kao na “Kovčegu od zavjeta”.
Između heruvima bi trebale biti ploče na kojima su ispisane Božije zapovijesti. Jedan anđeo koji svojim glasom utjelovljuje Božiju riječ dok je čita sa ispisane ploče, čuje tu istu Riječ izgovorenu glasom drugog anđela koji sjedi naspram njega. Jer riječi ne pripadaju onom ko ih izgovara. Tako oni svjedoče Božiju riječ svjedočeći sebe, a Božija riječ kroz njih svjedoči samu sebe. Jedan anđeo čita sa lica drugog anđela, jer u njegovim očima vidi slova Božije riječi, a iza njih vidi samog sebe kako čita Božiju riječ i gleda u lice drugog anđela. Stoga njih dvojica svjedočeći sami sebe svjedoče Božiju riječ u beskraj i tako otkrivaju beskraj vlastitog bića. Dva anđela koji sjede jedan naspram drugog postaju jedan anđeo koji se okreće oko osovine Božije riječi – jedan se preslikava u drugog. Međutim, tek kada se malo odmaknem opažam da to nisu heruvimi, jer obojica imaju istovjetnu Horusovu masku.
“Tražite nešto posebno?”, začujem iza sebe topao ženski glas, u čijoj promuklosti razaznam nešto neiskašljanih i neizgovorenih jučerašnjih riječi.
Okrenem se i za pultom ugledam ženu u tamnoj haljini, po svemu nalik na kraljicu Nefertiti, osim što joj je jedno oko plavo a drugo zeleno. Negdje sam pročitao da gravitacijska sila privlačnosti između dvije odrasle osobe iznosi približno kao težina komadića papira od dva kvadratna milimetra. Jedan takav papirić upravo je bio sletio na njenu podlakticu a da ona to nije ni primijetila.
“Zanima me ova kaligrafija”, pokažem rukom ka zidu.
Na uramljenoj kaligrafiji riječ “Allah” izražava nezapisivost Božijeg imena.
To me podsjeća da sam jednom nacrtao zmiju koja svojim vijugavim tijelom ispisuje riječ “zmija”. A i ta riječ samo izgovara La illahe ilallah – nema drugog boga osim Allaha. Bog jeste, a sve drugo nije, izuzev onoliko koliko sudjeluje u Bogu. Onoliko koliko je nešto od stvorenog svijeta u stanju da odrazi Božansku svjetlost - toliko jeste. Riječi se kreću u jednom smjeru, nepovratno, kao vrijeme, anđeli ispisuju istoriju svemira koji je rječnik jezika na kom pišu. Tako oni šire Božije prijestolje.
“Imamo još jednu koja bi vas mogla zanimati, a na njoj je Ajetul-kursija obavijena spiralno oko same sebe… Donijeću je da pogledate”, reče prodavačica i izgubi se na stražnjim vratima.
Harfovi na kaligrafiji izgledaju kao zbijene povorke iskrivljenih sablji, lukova, kopalja i barjaka, ili kao povorke drevnih brodova sa brojnim veslima. Nalik su postrojenim kolonama uzburkanih vodenih talasa neke brze planinske rijeke, okrenutih uzvodno, jer je ušće rijeke njenom izvoru istovremeno i prošlost i budućnost.
Prodavačica se vrati držeći u ruci brižljivo uvijeni smotak platna.
Odmotavam platno i zadivljeno gledam u zrnasta sazviježđa izvezenih harfova. Na trenutak se nagnem i ona se pred mojim očima počnu mutiti a zatim umrežavati, i između oštro izvijenih lukova počnem nazirati nerazgovjetna slova nekog nepoznatog jezika, nedokučiva poput kakvog žičanog lavirinta u unutrašnjosti tranzistora.
“Onaj koji je prvi izgovorio riječ ‘duša’, svojim ju je glasonosnim dahom stvorio i usmrtio, a zatim u tijelo zapisao, da bi je oživio. Trag u vlastitom tragu”, reče prodavačica kao da čita moje misli.
“Kako to?”, upitah.
“Bog kao Svemogući, Onaj koji sadrži u sebi neograničeno bogatstvo svih mogućnosti, imenuje sebe kao Dobrog, Plemenitog, Pravednog, Istinitog i ti znaš za 99 Njegovih imena. On je iz svog bitka, iz svoje svemogućnosti, isključio sve ono što On nije, a nije zao, nepravedan, lažan, jer je to nebitak, tama, prošlost koja se nikada nije dogodila, oduvijek i zauvijek odbačena mogućnost. Ali da bi tama bila odijeljena od svjetla ona mora postati prozirna, saznatljiva, i stoga svjetlost čini da tama na svojoj granici odražava svjetlost, kao što je to odraz na površini vode. U Kur’anu se kaže da je Božije prijestolje u početku bilo na vodi, i to je prva emanacija, stvaranje anđeoske inteligencije”, objasni prodavačica.
Govorila je polako, i činilo mi se da su njene riječi umiješene usnama koje su me jednom davno ljubile poljupcima neke druge žene. U njenom tijelu čujem udare kartažanskih bubnjeva oko oltara gdje je prinešeno na žrtvu nakazno dijete odraslo u kavezu iza mojih rebara. U njenoj kosi prepoznajem trag jurišajućih vjetrova sa Atlantide koje je poslala Princeza vatrenih kočija one noći koju sam proveo plačući u medvjeđem brlogu. Između njenih ruku i bedara otvaraju se horizonti Kordobskog halifata u granicama koje nijedna istorija nije zabilježila. Znam: ona je tajna zaručnica dječaka-kralja.
“Da, to mi je jasno”, rekoh, “ali šta treba da znače ti znakovi koji se pojave kada sam na ovoj razdaljini, a kad se malo približim nestanu?”
“Kada se Svjetlo povuklo iz tame ostavilo je sjenu, koja je postala obličje tame, jer je tama koja vidi svjetlo - vatra, a putem vatre tama ponovo postaje svjetlo. Život tame je vatra, preobražaj bivanja u nebivanje. Između dvije sličice na filmskoj traci čije nam hitro smjenjivanje pruža iluziju stvarnosti imaju tamni procjepi u kojima boravi Ahriman”, reče prodavačica.
Pomislih u sebi: ne možeš razumjeti nešto a da ne razumiješ sve, kako bi rekao Hegel.
“Pokloniću vam ovu kaligrafiju ako i vi meni date nešto zauzvrat”.
“Rado bih vam dao što god kažete, samo ne znam šta?”, zavapih snishodljivo.
“Bilo šta od onog što imate da mi date. Sami odlučite”, odgovori prodavačica i ponovo se izgubi iza stražnjih vrata.
Osjećam kao da ću večeras otkriti neku novu zvijezdu, samo meni vidljivu, čija svjetlost dopire iz onog davnog vremena kada sam prvi put stvoren, u Edenu. Pod njenim sjajem sve moje greške biće izbrisane i oproštene, sve moje patnje iskupljene i biću ponovo rođen jer sam upravo saznao da sam umro prije svog rođenja. Ta zvijezda je sve do sada za mene bila skrivena, jer je htjela da je otkrijem i vidim onakvu kakvu je nikada niko nije vidio, da bi se mogla ponovo skriti u tu svoju otkrivenost, i da bi u svojoj otkrivenosti ponovo bila nedokučiva i daleka, zato jer se suviše približila.
Očekujem da se prodavačica vrati da joj kažem šta sam odlučio, ali ona ne dolazi. To me počne zabrinjavati i krenem prema vratima iza pulta da je potražim. Najednom se nađem u nekoj čudnoj praznoj prostoriji svoj ispunjenoj nekim purpurnoljubičastim opojnomirišljavim dimom. Predosjećam da se u jednom osvijetljenom uglu skriva nešto što bi mi moglo pružiti objašnjenje, i oprezno koračam kroz zgusnuti dim pribojavajući se da ne udarim u neki nevidljivi komad namještaja, ali prostorija je prazna i dim se postepeno preda mnom razilazi. U uglu pod prigušenim svjetlom neonske lampe stoji obična kuhinjska sudopera. Priđem i među gomilom neopranih tanjira ugledam okrvavljenu Izidinu glavu. Preko očiju su joj svezane električne žice a širom otvorena usta nabijena nekakvim starim papirima. Kosa zamazana zgrušanom krvlju a ispod nozdrve sluzavi trag moždane kore koju je neko vadio oštrim predmetom. Vadim papire iz njenih usta jedan po jedan i prepoznajem da su to moji rukopisi koje sam nekada davno pisao u jednom podrumu pod svjetlom svijeće. Mogu da prepoznam zbijene retke svog usitnjenog rukopisa ispisane jeftinom hemijskom olovkom, koji su sada na pojedinim mjestima umrljani krvlju. Čitam:
“Ademu je dato znanje imena svih stvari i po tome je on na višem stupnju od anđela. U kabalističkoj tradiciji Drvo života, koje je u kazivanju iz Kur’ana poistovjećeno sa zabranjenim rajskim drvetom, nosi na svojim granama dvadeset dva lista kojima odgovaraju dvadeset dva slova iz hebrejskog pisma, te je i u ovoj mističkoj simbolici riječ tvorački logos koji imenovanjem tvori ali i istodobno usmrćuje, time što ostavlja označeno nepromjenljivim u zauvijek datom i određenom značenju. Adem spoznaje da je “drvo besmrtnosti” ustvari “drvo spoznaje dobra i zla”, jer je zabranjeno rajsko drvo samim time što je bilo zabranjeno postalo označiteljem već unaprijed izgubljenog Raja. Stoga je Božiji duh udahnut u figuru od ilovače za Adema već unaprijed bio manjak i ono što nedostaje, jer je, određen principom kojim je “Bog samome sebi propisao pravednost”, u Ademovom neznanju i Iblisovom “iskrivljavanju poruke” shvaćen kao poricanje samog sebe. Nakon što je kušao plod sa zabranjenog drveta, smrtonosnog “drveta besmrtnosti”, on sada proniče da je postignuće jednog od Božijih imena ostvarivo jedino u odustajanju od tog postignuća, ukoliko se ono protivi Božijem zakonu, te da je jedini istinski život i besmrtnost – besmrtnost u Bogu, dok ono što mu se predočava kao život, ukoliko je to život koji ne priznaje Boga - vodi u smrt. Smrt, kao i grijeh kojeg prati pokajanje, znači započinjanje života iznova, kao što i drvo iznova započinje svoj godišnji ciklus rađanja, rasta i umiranja, pa tako Adem i Hava, nakon kušanja ploda sa zabranjenog “drveta besmrtnosti” pokrivaju svoja stidna mjesta rajskim lišćem, te je njihov grijeh simboliziran seksualnošću, jer je, kao i u alhemijskim učenjima o transmutaciji, seksualnošću metaforički označena smrt i ponovno rođenje, odnosno započinjanje novog života u drugom biću.”
Dim u prostoriji bješe već sasvim iščezao i kada se okrenuh u stranu preda mnom se ponovo ukaza lice prodavačice.
“Je li to ono što ćete vi meni pokloniti zauzvrat?”
“Da, to je to”, rekoh i pružih joj Izidinu okrvavljenu glavu.

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad