2007.

DALIBOR PERKOVIĆ

Bibliografija: Sva krv čovječanstva 2005, Valberg - zbirka Dnevnici entropije, 1996, Tuđinac - zbirka Zagreb 2014.,1997, Banijska praskozorja - zbirka Krhotine svjetova, 1999, Utjecaj moderne tehnologije na zbacivanje seksualnog jarma - zbirka Alternauti, 2002, Era vodenjaka 2002, Preko rijeke - zbirka Djeca olujnih vjekova, 2003, Djeca božja - zbirka Preko rijeke, 2004, Pravo mjesto, krivo vrijeme - zbirka Svijet tamo iza, 2003, U fazi - zbirka Ispod i iznad, 2005. Cijena reputacije, 2002, Zakon skupine 1997, Posljednji ispit - 2003, Baranak kapitalac - 8.V 2005, Preko rijeke, 2004.
 

BANIJSKA PRASKOZORJA

 

Tlo je bilo neravno, puno krtičnjaka ili možda tek gomilica zemlje koje rijeka povremenim plavljenjem nije uspjela izravnati. Nečujno je opsovao i zateturao kad mu je noga zapela za travnati busen, no odmah zatim ponovo se uspravio i nastavio hodati. Mjesečina nije davala dovoljno svjetla; srp koji će tek za dva dana postati prva četvrt visio je nisko nad zapadnim horizontom i Ivica je morao hodati polako i oprezno. Nekoliko desetaka metara dalje uzdizao se crni bedem grmlja i drveća koji je po ovakvom mraku izgledao neprobojan. Ipak, kad je došao do blage nizbrdice koja je pokazivala da je rijeka tu, pred njim, shvatio je da je neprohodnost samo privid, napravio nekoliko koraka i s lakoćom se provukao kroz vegetaciju i zakoračio na usku obalu.
Druga se strana dobro vidjela dvadesetak metara dalje. Zrak je ispunjavalo bjesomučno kreketanje i gotovo nečujan šum vode u pokretu. Opori miris rijeke čak ni usred ljeta nije bio ustajali vonj vode stajaćice, bare ili plitkog jezera, bio je to mulj u pokretu, nešto što bi se u iznimnoj situaciji čak dalo piti. Ustvari, da se dvadeset ili pedeset ili sto ili tko zna koliko kilometara uzvodno ne nalazi Karlovac sa svom svojom industrijom, ljudima i kanalizacijom, možda bi se sagnuo i slasno usrkao nekoliko gutljaja. Umjesto toga, mirno se osvrnuo uokolo i bacio pogled na sat. Devet i pedeset osam. Još dva sata čekanja.
Spustio je mali sivozeleni planinarski ruksak na tlo, mješavinu sitnog šljunka i stvrdnutog mulja, i sjeo duboko dišući svježi zrak. Temperatura je bila na granici prohladnog; dnevna vrućina povukla se odavde još u sumrak, a velika voda garantirala je stalan dotok svježine. Ivica se stresao, ali nije bio siguran je li to od hladnoće ili od uspomena koje je očekivao otkako je krenuo na put. Prvi susret s Kupom nakon tri i pol, gotovo četiri godine, sjeti se. Nije to neka trauma, daleko manja nego što bi se, s obzirom na okolnosti, očekivalo. Ipak, nije mu bilo svejedno. Bila je to noć iskustva koje mijenja čovjeka, da, ali nekako je mislio da bi se i bez tog iskustva nekako snašao u svojim pokušajima da bude dobar otac, muž, čovek i drug.
Tada se nalazio s druge obale i isto je tako sjedio, kao sad, na tvrdom tlu. Kao sad, stavio je ruksak pored sebe i, kao sad, promatrao je drugu stranu i pitao se "što dalje". Nije ni sam bio siguran kako je tu dospio - rekli su mu da je ovo trebala biti velika operacija, ali bio je mrak i nije se bogznašto vidjelo. Još prethodne noći prešli su ledenu rijeku pod vatrom, u gumenim čamcima, i završili u zaleđenoj, maglovitoj makbetovskoj šumi. Cijeli oblačni dan protekao je po planu, gotovo idilično, ali nakon što se ponovo spustio rani mrak počeo je pakao. Čede su se snašli i počeli s dalekometnom i ostalim vrstama glazbe. Nakon što je zapovjednik progutao geler, sustav se raspao gotovo poetski i dečki su zaključili da bi, s obzirom da nisu upućeni u nevažne detalje kao, na primjer, gdje se točno nalaze, kamo idu te kojim bi otprilike putem do tamo trebali stići, bilo najmudrije okrenuti se i istom brzinom odšetati nazad. U tom trenutku ih je dohvatila artiljerija, granate su počele padati bacajući dramatske bljeskove i još dramatičnije tutnjavom mlateći ono malo zdravog razuma što su ga uspjeli sačuvati. Najprije je prasnulo lijevo, Ivica je mislio da se svijet raspada, ali onda je palo nešto bliže i shvatio je da još nije ništa čuo. Prvo se grupa raspršila, pa su petorica postala trojica da bi se nakon nekoliko minuta jedan po jedan pogubili u šumi, u mraku, u zraku ispunjenom ledenim iglicama, zaleđenim granjem, zaglušujućom tutnjavom i ništa manje zaglušujućim rafalima koji su, tako je izgledalo, dolazili sa svih strana. Utroba mu se smrzavala svaki put kad bi udahnuo i para bi ga zaslijepila svaki put kad bi izdahnuo. Zima je bila jedna od jačih, kao da je Veliki vremenotvorac znao kad treba stegnuti kako bi ljudima koji moraju biti vani zagorčao život. Ivici bi se povremeno učinilo da iz neodređenog smjera čuje viku ili zapomaganje, ali nije imalo smisla obraćati pažnju na sve to - u njemu se, dok je trčao, teturao, puzio i provlačio se kroz oštro grmlje, polako budio neljudski, iracionalni, destruktivni osjećaj zadovoljstva: gledajte, ja sam ovdje, a sve oko mene je apokalipsa, da sam bar pjesnik da ovu crninu, ovaj trenutak konačnog očaja i sve osjećaje koji ga prate sačuvam za buduća pokoljenja... Sada je bilo jasno kamo su nestali vilenjaci, trolovi, demoni i ostale aveti iz kojih su i Shakespeare i Poe i mnogi drugi crpili inspiraciju - nikakav neljudski užas ne može se mjeriti s onim što čovjek može proizvesti, ako je prigodno raspoložen...
Istrčao je iz šume tako naglo da je nekoliko trenutaka zbunjeno stajao i promatrao crnu prazninu ispred sebe. Našao se na mjestu gdje je rijeka pravila mali zavoj i naplavila nešto mulja, tako da se oko njega nalazilo nekoliko metara blago nakošene čistine. Beznačajni ledeni povjetarac koji se nije uspijevao probiti kroz drveće sada mu je štipao lice, oči i nosnice dok je paru svog daha uspio vidjeti i nekoliko metara dalje. Zvučna kulisa apokalipse sada je bila mnogo jasnija, kao i smjer iz kojega je dolazila - njemu iza leđa - i nije bio siguran postaje li zaista svakog trenutka sve glasnija ili se to njemu samo činilo.
Osmjehnuo se i sjeo na ledeno tlo. Nije bio siguran bi li bilo pametno ići plivati, hladnoća i virovi udruženi s mrakom bili su dobri razlozi da se stane i razmisli. Osjećao je hladnoću tla i kroz nekoliko slojeva odjeće, ali nije mu smetala, podsjećala ga je na materijalni svijet oko njega i, barem mu se u tom trenutku tako činilo, odvlačila pažnju od panike koja samo što ga nije u potpunosti obuzela.
Povremeni bljeskovi u daljini davali su dovoljno svjetla da se na trenutke nazru obrisi druge obale, i u tim trenucima njegova je odluka da se ne baca u rijeku bivala sve čvršća. Dok bi drveće i grmlje s druge strane dobivali svjetliju nijansu sive, rijeka je i dalje ostajala potpuno crna, avetinjski bezdan koji guta sve što uđe u njega, svjetlost, ljude, zemlju, sve. Na trenutke se morao napregnuti ne bi li se prisilio da vjeruje da mu neće odgristi prste ako ih gurne unutra.
Toplina od kretanja je polako nestajala i Ivica se počeo osvrtati oko sebe, ne toliko tražeći nešto što bi ga zagrijalo, koliko iz čiste radoznalosti i potrebe da misli na nešto drugo. Sjedio je nekoliko metara od vode i, koliko je uspio procijeniti, pola metra bliže zvijezdama. Šuma koja je počinjala metar iza njega donekle je prigušivala sve zvuke tako da je ovdje tutnjava topova i mitraljeza zvučala kao da dolazi s neba. U rijetkim trenucima zatišja mogao je čuti ustrajno žuborenje vode i šum vjetra tako da, kad bi tišinu prekinula eksplozija, više nije bio siguran nalazi li se još uvijek na istom planetu.
Nešto je bljesnulo. Vjerojatno je netko ispalio svjetleću raketu i krajolik se sad vidio jasnije. Rijeka više nije bila tako crna ni druga obala tako daleka i Ivica se počeo zabavljati mišlju da svuče sa sebe odjeću, optrči nekoliko krugova radi zagrijavanja i polako se zaputi prema drugoj obali, ali u tom trenutku pogled mu padne na hrpicu odjeće koja se nalazila na samom rubu vode. Ustao je, razgibavajući promrzle udove, prišao hrpici i, dok je raketa još osvjetljavala paru koja mu je iz nosnica kuljala sa svakim izdisajem, malo prekopao po zamrznutoj odjeći, ni sam ne znajući što traži. Baš u trenutku kad je napipao četvrtasti predmet koji nije mogao biti ništa drugo nego kutija cigareta, rasvjeta se ugasila i opet je bio u potpunom mraku.
Čekao je nekoliko trenutaka, sagnut, čekajući da mu se oči priviknu, a onda je opet posegao za kutijom. Još nikada u životu nije zapalio, ne zbog zdravlja već zbog toga što mu se nije dalo privikavati na dim, ali ovo je izgledalo kao dobra prilika za učiniti nešto nezdravo. Nakon pola minute šeprtljanja izvukao je kutiju i vratio se na svoje staro mjesto, vadeći upaljač iz vanjskog džepa jakne. Sjeo je, izvukao cigaretu, stavio je u usta, kresnuo upaljač ni ne pokušavajući sakriti plamen i udahnuo.
Sljedećih nekoliko trenutaka je iskašljavao dušu dok su mu suze navirale na oči, ali nije se predao. Pokušao je još jednom, pa opet, i opet i, nakon nekoliko minuta mogao je povući bez da se zagrcne. Nekoliko trenutaka je zamišljeno promatrao užareni vrh cigarete i tada shvatio zašto ljudi puše. Nije to bila ni nikotinska ovisnost ni umirujuće djelovanje kemikalija. Zapravo, bio je to dobar osjećaj. Držiš u ruci malu vatru, promatraš je, osjećaš je, i možeš birati hoćeš li biti svjestan okolnog svijeta ili ćeš se zatvoriti u malu neprobojnu ljusku u kojoj ćete postojati samo žar, cigareta i ti. Pa, sada mu je nekako odgovaralo ono drugo. Povukao je dim i zagledao se u ugodnu narančastu mrlju. Da, kad bi se usredotočio, zaista bi mogao zamisliti da ne postoji ništa osim njega, cigarete i žara.
Idilu je prekinuo zvuk nečijeg mahnitog probijanja kroz zaleđeno granje. Nije se okrenuo, samo je mirno podigao pogled kad je crna sjena protrčala pored njega, naglo zastala na rubu vode i odmah počela bacati stvari sa sebe.
Ivica se nakašlja.
Čovjek se ukoči, čučne i podigne nešto teško metalno sa zemlje.
- Tko je tamo? - upita mladi drhtavi glas dok je iz istog smjera dopiralo tiho struganje smrznutih prstiju po metalnim dijelovima puške. Ivica otpuhne dim žaleći što je mrak pa ne može uživati u oblačićima.
- Ovdje je Ivica, a tko je tamo? - odgovori mirno. Mladić je nekoliko trenutaka šutio pitajući se je li tamna mrlja koja sjedi pred njim stvarna ili je skrenuo pameću. - Ja sam Marko - reče napokon drhtavim glasom, - i bilo bi ti bolje da se makneš odavde prije nego što dođu - mladić se uspravi i nastavi svlačiti.
- Tko? - upita Ivica.
Mladić opet zastane. - Pa... Četnici! Čuj, jesi li ti malo skrenuo, možda? - upita dok mu je glas izmicao kontroli.
- Kupa je hladna u ovo doba godine, znaš? - reče Ivica mirno i povuče još jedan dim. Mogao je zamisliti kako ga mladić vidi: usred ratne zone, na obali jedinog puta do spasa, sjedi sjena iza žara cigarete i jako je raspoložena za razgovore o vremenu. Da već nije bio duboko u panici, dečko bi se počeo pitati je li pred njim zaista čovjek ili biće iz zone sumraka koje samo čeka da mu okrene leđa. No, mladić se svukao do kraja, ili bar koliko se mislio svući, i krenuo prema rijeci.
- Ima samo dvadeset metara do druge obale, toliko ću valjda izdržati, - dovikne. - A ti, ideš ili ostaješ?
- Evo, samo da dovršim cigaretu, - reče Ivica hladno, ali mladić je već gacao. - Ipak, razmisli još jednom! - poviče za njim. - Što misliš, zašto ovdje nema krokodila?
- Goni se u kurac! - odbrusi mladić i skoči u vodu. Ivica je nekoliko trenutaka slušao pljuskanje, a, kad je i ono utihnulo, puno prije no što je mladić mogao stići do druge obale, slegne ramenima i nastavi osluškivati eksplozije. Je li to bio utjecaj ljudskog glasa ili se kanonada malo stišala? Vjerojatno nikad neću saznati, pomisli, zgnječi opušak o ledeno tlo i izvadi još jednu cigaretu.
Nije bio siguran koliko je vremena prošlo. Već je treća cigareta bila pri kraju kad je začuo tihi zvuk motora. Ugasio je cigaretu i, kad je na rijeci primijetio pokret, kresnuo upaljač i podigao ga visoko u zrak. Netko je uzviknuo i čamac je skrenuo prema njemu.
Rekao je nekoliko riječi ljudima u čamcu, između ostalog i "hvala", i ostatak puta šutio. Šutio je i kad je stigao u lokalno zapovjedništvo, a šutio je i sljedećih nekoliko dana sve dok nije trebalo krenuti u novu akciju i dok nije jednostavno ostao sjediti za stolom. Onda su ga pitali "Pa dobro, je l' ideš ti?", a on je odgovorio "Ne." Nešto u njegovom pogledu objasnilo im je sve i poslali su ga psihologu. Za vrijeme razgovora s psihologom, za razliku od prošlog puta, na regrutaciji, odgovarao je iskreno i odmah nakon toga otišao prvim vlakom kući s papirom na kojemu je ključno mjesto zauzimao eufemizam "posttraumatski stresni poremećaj".
Sanja ga je dočekala na kolodvoru. Prišao joj je i mirno, ne trepnuvši, rekao - Molim te da neko vrijeme budeš strpljiva, jako strpljiva, da me neko vrijeme ne pitaš previše i da ne tražiš previše. Molim te. I sve će biti u redu - Kimnula je, zagrlila ga i rasplakala se.
Šest mjeseci se trudio, zaista se trudio. Čitao je, šetao po rivi, pisao, gledao more i oblake, a onda je jednog dana shvatio da je ipak prošlo previše vremena pa je prišao Sanji i rekao "Sad je u redu", ni sam ne znajući koliko je to istina. Gledala ga je nekoliko trenutaka, a onda shvatila, kimnula, zagrlila ga i rasplakala se.
Od one noći više nikad nije zapalio cigaretu.

I sad je opet sjedio na obali te iste rijeke. Bila je devedeset peta, bilo je ljeto, bila je noć, i vraćao se na obalu s koje ga je te noći odvezao gumeni čamac s prijateljima. Nije znao kako da nazove one koji bi ga trebali prevesti nazad. Da su neprijatelji, ne bi išao. Što su onda?
Još jednom se, po tko zna koji put u proteklih dvanaestak sati, zapitao koji mu je vrag i zašto baš mora ići i je li poludio, ostavljajući sve što ostavlja iza sebe, i što će uopće kad stigne, i kako će nazad, i hoće li uopće nazad i kako. Pogotovo ako se uzme u obzir da je u proteklih tjedan-dva napravljena najveća mobilizacija u protekle tri godine te da se sprema generalna pizdarija čiji će centar biti upravo mjesto kamo se on zaputio.
U tom trenutku padne mu na pamet da jednostavno ustane, okrene se i vrati, pričeka prvi autobus za Zagreb i ode kući. Umjesto toga stisne oči, protrese glavom, duboko udahne i obrati pažnju na svijet oko sebe. Mjesec je zašao za vrijeme nekog od prošlih života i na Kupu se spustio isti onakav mrak kao i prije četiri godine. Ustvari, ne baš takav. Onda su okolni gradovi i sela bili pod zamračenjem i pod oblacima, a sada je s nekoliko mjesta na horizontu dopirao slab sjaj. Nije mogao odrediti koji su to gradovi, ili sela... A mogao je vidjeti i zvijezde.
Podigao je pogled i vidio čisto, zvjezdano nebo, onakvo kakvim ga nije vidio godinama, i presječe ga grč u trbuhu. Crna praznina posuta biserima podsjeti ga na razloge zbog kojih ide u to gnijezdo i zbog kojih stavlja moratorij na nazivanje nekih ljudi neprijateljima. Crna praznina koja, očito, i nije tako prazna.
Iz razmišljanja ga je trgnuo šum ili, bolje reći, promjena šuma. Zaškiljio je kako bi bolje vidio, ali na rijeci nije bilo ničega. Druga obala bila je tamno, tamno sivilo, za razliku od crnila koje ju je natkrivalo. Ovamo je došao dok je Mjesec još davao nešto svjetla. Međutim, sad se ne bi usudio zaći u šumu - gusto grmlje i olistalo drveće garantirali su potpunu tminu. Nesvjesno je zavukao ruku u džep i opipao valjčić bijelog konca. Uzeo ga je u posljednjem trenutku, pokupio s ormarića u hodniku dok je izlazio, za sreću i krpanje čarapa, ako slučajno bude potrebno.
Tad je na rijeci opazio pokret. Nije mogao biti siguran, ali izgledalo je kao da se nešto približava niz tok, čamac ili... U tom trenutku učini mu se da čuje prigušeni prolazak vesla kroz vodu i on na brzinu izvadi upaljač i kresne. Iskra je trebala biti dovoljna, u noći bez mjeseca vidjela se bolje i dalje nego što bi htio. I zaista, nakon pola minute postalo je jasno da mu se približava čamac sa samo jednim čovjekom, bar koliko je Ivica mogao vidjeti. On ustane baš na vrijeme da uhvati pramac i povuče ga sebi, ali čovjek prosikće - Pusti to, ulazi i odgurni!
Ivica zgrabi naprtnjaču, prebaci je u čamac, odgurne ga od sebe i zatim uskoči. Struja ih odmah ponese, ali nekoliko snažnih zamaha veslom ih okrene uzvodno i oni krenuše ukoso prema drugoj obali. Ivica se upita kako to da ga je čovjek tako precizno uočio po ovakvom mraku, a onda primijeti nešto na veslačevoj glavi.
Opa! Dečki su se opremili! Na prvi, vrlo kratak i površan pogled izgledalo je kao da čovjek na glavi ima kapu sa šiltom. Međutim, ono što je Ivica sada u miru i s udaljenosti od jednog metra radoznalo promatrao bio je elektronski vizir za noćno promatranje, čvrsto pričvršćen za veslačevu glavu. Netko je imao debele veze... Negdje. Ova oprema teško se dala nabaviti i u normalnim državama, a kamoli u sprdačinama kao što je er-es-ka.
Kad se prestao čuditi otkriću, već su se nalazili na sredini rijeke. Ivica pogleda oko sebe i miris i zvuk vode ga obuzmu. Kad bi se malo potrudio mogao bi zamisliti da je ovo rijeka na granici podzemnog svijeta i da ga ovaj lađar vozi u mrak iz kojega je pobjegao, kako bi do kraja okajao svoje grijehe. Toliko slično onome od prije četiri godine, pomisli, još da puhne vjetrić i malo ga rashladi i sve je tu. A možda je upravo ovaj tip, koji ga ovako uslužno vozi, prije četiri godine ispaljivao granate dok su se dečki utapali. Neka, pomisli cinično, sve ćemo mi izgladiti, uz brlju i pivo, možda i okrenemo kojeg janjca, hej-haj, druže, što je bilo, bilo je, život teče dalje. Ivica ljutito otpuhne kroz nos i skrene pogled s veslača na crnu prazninu po kojoj su plovili i koja bi tu i tamo tiho bljesnula odbijenom zrakom neke zvijezde, a zatim pogleda iza sebe.
Druga obala bila je još samo nekoliko metara daleko i približavala se neumitno, poput morske nemani prekrivene drvećem i grmljem, koja se pritajila i pravi se da spava i čeka da bi progutala i čamac, i njega, i veslača. Na trenutak se ponovo izgubio i učini mu se da je opet ono doba straha, neman dolazi s juga i evo, samo što ih nije dohvatila, a on joj se samo približava, i približava...
Čamac zastruže po šljunku i Ivica se trgne. Uplašeno se okrene, ali veslač je mirno čekao. Ivica uzme ruksak, ustane i zakorači na mješavinu mulja i šljunka. - Sad vuci! - dovikne veslač prigušeno i Ivica baci ruksak na obalu, dalje od vode pa povuče čamac. Čovjek u čamcu ustane, doskoči pored Ivice i priđe šumi.
- Stavi ruksak na leđa i ruku na moje rame, - reče. - Hodaj vrlo polako i ne maši rukama, sve okolo je minirano.
- A čamac? - upita Ivica zabacujući naprtnjaču.
- Moja briga. Vodim te do automobila i vraćam se nazad, ionako ne bi mogao ovdje ostati. Hajde!
- Trenutak! - promrmlja Ivica i klekne, praveći se da veže vezice. Neprimjetno zavuče ruku u džep i napipa kraj konca te ga izvuče van. Zatim ustane i kimne vodiču, pridržavajući nit rukom kako je ne bi izgubio. Vodič se okrene i Ivica mu stavi drugu ruku na rame. Čovjek zakorači i polako uđoše u crninu.
>>> Šuma je bila drugi svijet. Apsolutni, potpuni, crni mrak tek bi povremeno presjekla sjena ili rupa u krošnjama kroz koje bi bljedunjavo zasjala poneka zvijezda. Vodič je hodao oprezno, korak po korak kako bi ga Ivica mogao pratiti. Care Samuilo, pogledaj svoju vojsku, pomisli Ivica nasmiješivši se. Dok su polako koračali, drugom rukom je pažljivo izvlačio konac pazeći da klupko ne ispadne iz džepa. Pazio je da tom rukom ne maše previše, ali ipak bi se lecnuo kad bi osjetio grančicu kako se povija pred njegovim tijelom, pitajući se gdje je najbliža mina i koliko je puta neznanac prošao ovuda da bi bio potpuno siguran u svoje korake. Vidio je nagazno-potezne beštije zakvačene za grane i grančice u koje je bilo dovoljno puhnuti da naprave krater - i koliko god se trudio, bilo mu je teško održavati ravnotežu u potpunom mraku. Neutabana staza je krckala i šuškala pod njihovim stopalima. Vonj rijeke je polako blijedio sve dok ga reski miris zelenila nije do kraja zamijenio, i tada su se napokon našli na čistini. Nakon potpunog nedostatka svjetla Ivici je bila dovoljna svjetlost zvijezda da vidi proplanak širok dvadesetak metara i automobil koji je stajao na daljem kraju. Vodič je gurnuo njegovu ruku sa svojeg ramena, mahnuo prema vozilu, promrmljao "Idi tamo", okrenuo se i ponovo nestao u gustišu. Ivica je neodlučno stajao nekoliko trenutaka dok su šum koraka i šuštanje grmlja zamirali iza njega, a onda duboko udahnuo. Noćni zrak mu je ugodno hladio pluća.
Prišao je automobilu i pokucao na prozor. Umjesto odgovora, začuo je škljocaj otvaranja vrata i poznati glas kako naređuje "Ulazi!" Prošao je rukom po karoseriji, napipao ručku stražnjih vrata, otvorio i uvukao se na sjedalo, prvo on, a onda ruksak. Trenutak kasnije začulo se zveckanje ključeva i dotadašnju tišinu prekinulo je brundanje motora.
Vožnja je prolazila u tišini; trebalo im je desetak minuta da se, sa svjetlima automobila obojenima u tamnoplavo izvuku na nešto što bi barem nalikovalo na cestu; zatim još toliko da dođu na asfalt i nakon toga ubrzaju na jedva trideset kilometara na sat. Ivica je uporno buljio kroz prozore kako bi se pokušao orijentirati i uspio je nekako, zahvaljujući zvijezdama, u glavi ucrtati kurs; jugozapad, zapad-jugozapad, pa tako nekoliko minuta, oko pola kilometra, recimo, onda izlazak na zemljanu cestu, skretanje na jug-jugozapad i lagano okretanje prema jugoistoku, kilometar-dva, i zatim donekle asfaltirana cesta u smjeru istok-jugoistok. No, osim zvijezda, ceste i nešto malo grmlja što se uspjelo ugurati u slabašni domet zamračenih farova, sve ostalo bila je beskonačna raščupana pokretna crna sjena.
Kad su napokon došli do glavne ceste, automobil je stao i vozač je izašao van. Ivica se nagne prema suvozaču i šapne: - Zašto ovolike mjere predostrožnosti?
Suvozač ga ušutka tihim siktanjem. Vozač se vraćao i, nakon što je ušao, zalupio vratima i upalio motor Ivica shvati što je radio vani. Svjetla bez tamnih filtera zabljesnula su cestu i automobil krene, brže, prema istoku.

Imena sela kroz koja su prolazili ništa mu nisu značila, ali kad su prošli pored table na kojoj je pisalo "Petrinja" Ivica osjeti grč u želucu. U jednom trenutku obuze ga osjećaj da je sve ovo samo uloga, rola, da je on strani promatrač, novinar, političar, bilo što, koji je došao nekamo, u Kampućiju ili Sudan, i da ga od svega štiti nevidljiv omotač isključenosti, da je tu kako bi promatrao bez sudjelovanja i da ga njegova misija čuva od bilo kakvih lokalnih neugodnosti. Međutim, ta je slika izblijedjela sekundu nakon što se pojavila. On nije isključen, on je ilegalac na neprijateljskom terenu i sve je moguće. Ovo je stvarno, pomisli, ovo nije igra!
Ipak mu je ostalo nešto osjećaja "drugog mjesta" dok su se vozili kroz opustjeli grad - ulica u kojoj je svaka druga kuća ruševina nikako ne može biti na istom planetu na kojemu ja živim, zar ne? Ulična rasvjeta gotovo da nije postojala i kuće opkoljene zgarištima nicale su iz mraka kad bi im se približili i nestajale im iza leđa kad bi se udaljili. Dok su prelazili preko mostića i zaokretali pored parka Ivica se pitao može li itko ovdje živjeti, a onda primijeti blijeda svjetla iza nekih prozora. Izgleda da može, pomisli, slegne i zavali se dublje u sjedalo.
Provukli su se kroz nekoliko ulica, prešli prugu, ušli u ulicu koja nije bila tako razorena i zaustavili se pred jednom od mnogobrojnih ciglenih kuća. Suvozač izađe i otvori zadnja vrata kako bi se Ivica lakše izvukao. Kuća ispred koje su stali bila je mračna kao i ostatak ulice, sagrađena ispod nivoa ceste. Dok je promatrao stazu prema dvorištu obavijenom tamom, osjetio je kako mu se nečija ruka spušta na rame.
- Hajde - reče mu tihi glas i tamna prilika pođe ispred njega prema ogradi. Dok je prolazio kroz usku metalnu kapiju, drugi je čovjek već bio pred kućom i čekao ga. Kad je Ivica prišao, čovjek otvori vrata i zastane u dovratku.
- Pa, dobro došao, zemljače - reče napokon.
- Bolje te našao, prijatelju Dejane - odgovori Ivica teatralno.
Dejan se nasmije kroz nos, uđe, pritisne prekidač na zidu i povede Ivicu kroz bijeli grubo ožbukani hodnik osvijetljen golom žaruljom. Došao je do zadnjih vrata, otvorio ih, ušao u mračnu prostoriju, upalio svjetlo i maknuo se u stranu. Ivica uđe za njim.
- Stvar se srušila sinoć, oko tri izjutra. Znači pre... - Dejan zastane i pogleda na sat, - ... dvadeset i dva časa. Krenućemo sutra ujutro. Očekuj me ovde oko osam. I još nešto. Svima sam prodao priču da su ustaše ispalile projektil s hemijskim punjenjem kako bih im objasnio pizdarije koje su lokalni seljaci videli. Ako te ko pita, ti si hemičar i to je sve šta moraju da znaju. Pitanja?
Umjesto odgovora, Ivica hladno salutira. Dejan se naceri, otpozdravi, promrmlja "Voljno, bojovniče", izađe i zatvori vrata.
Kad je opet ostao sam, Ivica izdahne zrak koji kao da je nekoliko proteklih sati zadržavao u plućima. Teret kao da je malo popustio i mozak mu je sad radio pod manjim pritiskom. Da, pomisli, tu si, u gnezdu njihovom, i što ćeš sad? Ništa, zaključi slegnuvši ramenima, baš ništa. Spavati, zaboraviti gdje si, zaboraviti s kim si, i spavati. Zaspati. Sutra je novi dan.
Preletio je pogledom preko sobe, zaključio da nije važno, gurnuo ruksak u kut, poskidao sa sebe sve osim gaća, ugasio svjetlo i legao na krevet, promatrajući blijedo osvjetljenje koje je dopiralo izvana. Posteljina je mirisala čisto, ali ne i novo, i ugodno mu je hladila leđa nakon sparine dana i napora večeri. Nekoliko trenutaka je promatrao strop pokušavajući srediti utiske završenog dana, ali tada ipak zatvori oči i utone u san.

Onda, prije toliko godina, bila je noć bez mjeseca, kao i sada, bilo je ljeto, kao i sada, nebo vedro i posuto zvijezdama, kao i sada, i bio je Žumberak, romantično kampiranje u četvoro. - Idemo da lovimo leteće tanjire, - rekao je Dejan. Na svaki spomen letećih tanjira svi bi složno kimali glavama, pa tako ni ovaj put nisu napravili izuzetak. Danijela je jednom rekla da je svemu uzrok što je Dejan gledao previše pogrešnih filmova dok je bio mali, ali, kad je već bio plodno tlo za takve utjcaje, bolje i to nego "Sutjeska" i "Neretva", nakon kojih bi zračnicom napucavao pse i mačke po komšiluku. Po zidu svoje sobe Dejan je imao polijepljene masne, skupe plakate sa slikama egzotičnih i provjereno nepostojećih letjelica, koje je izvukao tko zna odakle. Ivica je bio siguran da ih nikada nigdje nije vidio, a prokleto su dobro izgledali. Nije to bila fiksacija, Dejan je jednostavno sebe zamišljao kao skeptika koji ne vjeruje da neke stvari ne postoje dok mu netko to i ne dokaže. Iz očitih razloga, bio je to prilično neoboriv stav, ali, kako je sâm tvrdio, stav kojem nikada nije dozvolio da ovlada njime. - Na svetu je dosta frikova koji veruju da je sve oko njih zavera i koji svuda vide infiltrirane klonove i ljude u crnom. Neću da postanem jedan od takvih, - bila mu je programska rečenica.
Mjesec dana prije izleta, Dejan je izvukao članak objavljen u tko zna kojim novinama u kojemu je neka bakica iz nekog sela na Žumberku ispričala standardnu priču o letećim svjetlima koja su radila ovo pa su radila ono... Prijedlog da se hodočasti na mjesto Prvog Kontakta prvi je ispalio Ivica u jednom od svojih boljih alkoholiziranih trenutaka. Bilo je ljeto, imali su šatore i nekoliko dana u brdima prije nego što se spuste na more izgledalo je kao sasvim dobra ideja. Bilo ih je četvoro, dva povezana para - Ivica i Danijela, te Danijelin brat Dejan i Katarina - taman za jednog "stojadina" koji tada još i nije bio u lošem stanju.
Pronašli su široku i blagu padinu dovoljno daleko od naseljenih mjesta i podigli šatore u sjeni velikog drveta koje je izgledalo kao da ga je tu postavio neki slikar ili fotograf kako bi imao što uslikati i nazvati "Osama". Stotinjak metara dalje - šuma i potočić; svuda uokolo dovoljno trave za valjanje i šumaraka i proplanaka po izboru. Prije večeri, već su se bavili mišlju da uopće ne idu na more nego da ovdje ostanu nekoliko tjedana i uživaju. Do mraka su imali osjećaj da se tu nalaze stoljećima i da je sve prije njihovog dolaska samo sjećanje na neki od prošlih života ili, u najmanju ruku, san koji se nikako ne može slagati sa stvarnošću - zborom zrikavaca, zvjezdanim nebom, svježim zrakom i toplom zemljom pod njima. Kad je prošla ponoć, djevojke su zaključile da su umorne od dugog puta i pobrale se u šatore. Možda su zaista bile iscrpljene, a možda je to bio signal dečkima da prestanu buljiti u nebo i da se posvete malo prizemnijim stvarima. Međutim, izgleda da su i dečki bili umorni od dugog puta i da im je mozak radio malo sporije nego inače tako da su, i nakon što su cure otišle svaka u svoj šator, nastavili buljiti u kristalno zvjezdano nebo, odmaknuvši se uz to pedesetak metara dalje, kako im ga drvo ne bi zaklanjalo.
I tako su ostali sami, njih dvojica, visoka trava, padina i, negdje daleko, daleko, svjetla naseljenih mjesta. Zrak je odisao čistoćom, bili su na visini ne prevelikoj, ali ipak dovoljnoj da se dobije onaj visinski štih, gotovo neprimjetni reski miris koji osvježava bez obzira na temperaturu. Dnevna sparina ovdje nije bila tako teška i vrlo je brzo ustupala prostor noćnoj svježini, ali je ipak bilo dovoljno toplo za ležanje na otvorenom bez ikakvog pokrivača.
- Jesi li primijetio kako svi veliki gradovi imaju brdo koje ih nadvisuje? - upitao je Ivica, ulazeći u ono stanje svijesti kad se govori i razmišlja o smislu života, o budućnosti, prošlosti, mistici, malim zelenima, vegetarijanskim kobasicama i sličnim besmislicama. Da je Dejan odgovorio "Ne, jaja su bolja sa slaninom nego sa šunkom", Ivica ne bi ni primijetio razliku i mirno bi nastavio novozacrtanim kursom.
- Na primer? - odgovorio je Dejan. Učinio je to svojim standardnim poluciničnim tonom od koga bi možda netko pretrnuo i pomislio "što sam sad napravio?" ili "kakvu sam glupost izvalio?" No, Ivica je spadao u one ljude koji su nesvjesno zaobilazili ljusku ličnosti s kojom razgovaraju i uspostavljali direktnu komunikaciju s dubljim slojem, sviđalo se to "žrtvi" ili ne. Već pri prvom upoznavanju, tamo u vojsci u Begešu, pri prvoj izgovorenoj rečenici, bilo mu je sasvim prirodno ne shvatiti Dejanov stav kao mentalnu agresiju nego kao tipičan način ophođenja.
- Beograd, Zagreb, Rijeka, Split... - nastavi Ivica promatrajući svijetli pojas Mliječnog puta, polako putujući pogledom od Labuda do Kasiopeje. Iz grada se nikad ne bi vidjelo ovako dobro...
- Osijek? - nastavi Dejan. Ivica zastane, a onda zaključi da mu se više ne da razmišljati i ponovo slegne ramenima.
- Ne znam zašto, Osijek mi se nikad nije sviđao - reče umjesto odgovora, puštajući da mu svijest lebdi na povjetarcu i nosi ga kamo joj se sprdne, sada i ovdje, momci, sada i ovdje. - Ne kao grad, grad je lijep, ali uvijek kad sam bio tamo osjećao sam se nelagodno, nešto mi je nedostajalo...
- Možda planina koja bi ga nadvisivala?
Malo prema istoku, preko Bika i Ovna, na trenutak je zablistala duga tanka crta i odmah zatim se ugasila. Ivica se gotovo nasmiješi jer su mu umom bljesnule dvije misli: prva, kako je Dejan upravo ubio jedan lijepi lirski pasaž i kako je zvijezda padalica odradila svoje postojanje kako bi dala mističnu točku na i; druga, kako je cijeli univerzum ustvari jedan veeliki Dejanov mozak. Kad Dejan misli na nešto lijepo, rađaju se zvijezde i planetarni sustavi; kad Dejana obuzmu negativne misli, padaju zvijezde i eksplodiraju supernove. Ustvari, ako bismo tu logiku poveli malo dalje, svakom zgušnjavanju oblaka međuzvjezdanog plina koje je početak stvaranja stotina sunaca prethodi supernova. Potrebna je, dakle, ružna misao kako bi potaknula stvaranje stotine lijepih.
- Previše mistifikuješ - Dejan nije imao milosti. - Ljudi jednostavno grade gradove na mestima gde su zaštićeni od vetrova, capisce, zemljače? - bio je dosljedan kad je trebalo zatupiti, ali Ivica je već lutao po drugim pašnjacima.
- Trebali bismo zapaliti za Crnu Goru - reče. - Em su više planine, em je čišći zrak, em nema civilizacije, dakle ni okolnih svjetala...
- Em će neki čiča da te potera sekirom šta mu plašiš koze iako celog dana nisi naletio ni na šta šta bi se izvolelo kretati na dve, a kamoli na četiri noge... - prekine ga Dejan.
Još jedan meteor bljesne, ovaj put malo bliže horizontu.
- Čuj, zemljak, ovo je opasno počelo da pada. A da se mi sklonimo u šator?
- Znam ja gde bi se ti sklonio, zemljak - nasmije se Ivica. - Negde gde je toplo i meko! Čovječe, sva sreća da smo u odvojenim šatorima pa ne moram da vas slušam...
- Oh, možemo mi da budemo i glasni, ako baš hoćeš! - dobaci Dejan. - I iz tona može mnogo da se nauči!
- Ne, hvala, tvoja sestra i ja znamo sve što nam treba, ni više ni manje. Osim toga, kad ovu otkantaš i opet dođe do smjene, došao bih u iskušenje da sljedećoj kažem "Čuj, je l' možeš do visokog ce? Ona prije tebe je imala jako dobar staccato!"
Dejan prasne u zloban smijeh: - E, 'ajde reci to ovoj, 'leba ti! 'Oću da gledam kako te naganja sekirom!
- E ja neću da gledam! - odgovori Ivica kroz smijeh, odmahujući rukom iako ga Dejan u mraku nije mogao vidjeti.
- Al' jebi ga - uzdahne Dejan. - Ova verovatno ne bi ni razumela šta je staccato.
Ivica kimne brišući suze i hihoćući. U tom trenutku udari ga val pospanosti i on zaklopi oči u jednom trenutku želeći zaspati odmah, iste sekunde, da bi u drugom trenutku protresao glavom otresajući omamljenost i pitajući se je li zaista tako umoran ili je to od planinskog zraka.
- Ni ne znaš koliko si imao sreće s Danijelom - nastavi Dejan ozbiljnim glasom. - Sad ste zajedno... Koliko već?
- Od tvog dvadesetog rođendana - odgovori Ivica. - Koliko si sad?
- Dva'es' dve i po.
- Eto ti. A da sam imao sreće, imao sam - složi se Ivica. - Ako je to bila sreća? - doda prijekorno.
- Ništa mene ne pitaj, ja sam samo predložio da se ide na reku - Ivica je i u mraku vidio kako Dejan diže ruke i prekinuo ga:
- Da, da, i ponio pokrivače, i slagao parove... Sve je to bio slučajan niz koincidencija, zar ne?
- 'Ajde, nemoj sad da se žališ! Šta ti fali?
- Ma tko se žali? - promrmlja Ivica. - Ti si prvi počeo s "imaš sreće, nja, nja, nja..."
- Jeste, to sam hteo da kažem - nastavi Dejan. - Ti već dve i po godine imaš stabilnu vezu, volite se, stalo vam je jedno do drugog i, ako je ne oženiš, obesiću te za jaja...
Ivica mu se isplazi.
- ... a ja sam ih izmenjao ko čarapa, svaki mesec druga...
Ivica prasne u smijeh: - Dakle to smrdi! A baš sam se pitao...
- Ne seri, znaš šta sam mislio... - zavapi Dejan, ali Ivica se nije dao.
- Ma ne zamjeram ja vama higijenske navike. Druga zemlja, drugi običaji. Ali valjda zato imate tako dobar kajmak! Mjesec dana u istim čarapama, pa da vidiš gljivica...
- Daj odjebi, ozbiljno govorim! - poviče Dejan, ali Ivica opet prasne u smijeh na što Dejan bespomoćno raširi ruke i nasmije se nevoljko. - Jebi se! - uzdahne napokon. Ivica se nakon nekoliko trenutaka ipak uozbilji.
Spustila se tišina. Obojica su buljili u zvijezde zato što su ležali na leđima tako da bi bilo što drugo zahtijevalo dodatan napor. Ivica duboko udahne i izdahne, a nakon nekoliko trenutaka zijevne i protegne se. Pospanost je ponovo navalila svom silinom i Ivica zaključi da je svjež planinski zrak najbolja droga. Duboko udahne i izdahne nekoliko puta kako bi se još malo nafiksao, ali umjesto toga se ponovo razbistri.
- Mogli bi ostati ovde - reče Dejan napokon. Ivica kimne.
- Mogli bi - odgovori. - Ima vode, nije prevruće... - doda i glas mu zamre. Mozak mu više nije radio. Opet ga obuze želja da sada i ovdje zaklopi oči i prespava do jutra. Da, u šatoru ga čeka Danijela, ali ovdje je tako ugodno, vjetrić pirka, a u šatoru je sigurno vruće i zagušljivo, reče mu nešto u glavi. Neka, onda će ostati ovdje do svitanja, a u svitanje će ga probuditi izlazeće sunce i uvući će se u šator prije nego što Danijela otvori oči i sve će biti u redu.
Zvijezde su nijemo treperile na crnoj pozadini, crnoj kao noć. Promatrao je svemir, pogledom mu svrdlao u dubinu dok se svod polako okretao oko Sjevernjače.
Ivica zaklopi oči i polako se okrene na bok. Suha trava je pucketala pod njim i on rukom odgurne grančicu koja ga je bockala u lice, zatim odgurne još jednu, pa još jednu, i zatim otkrije da je naslonio lice na cijeli busen. Lagano se pridigne i otvori oči iako su samo sjene bile vidljive. Pomakne se nekoliko centimetara i počne spuštati glavu, a onda mu nešto zapne za oko i on ne razmišljajući digne pogled.
Pedeset metara dalje, iznad šatora i iznad drveta koje je natkrivalo šatore, desetak metara nad tlom, lebdjela je najljepša zbirka raznobojnih lampica koje je u životu vidio. Nisu bile prejake, s velike udaljenosti se vjerojatno ne bi ni vidjele, tako da nisu osvjetljavale konstrukciju na kojoj su se nalazile, ali su je prilično dobro naznačavale - stvar je bila trokutasta, oblikom pomalo nalik na razarač iz Zvjezdanih ratova. Desetak metara duga i tri-četiri metra visoka nije bila nimalo zastrašujuća, ili se bar Ivici tako činilo. Nekoliko vrlo uskih snopova svjetla, gotovo lasera, švrljalo je oko krošnje, konvergirajući po šatorima i Ivica pomisli kako bi bilo dobro probuditi djevojke da vide ovo.
A onda mu nešto proleti kroz glavu i raspoloženje mu se naglo pokvari. Djevojke, sjeti se i dok mu je dio uma lebdio poput morske trave u struji, drugi se pitao zašto se tako čudno osjeća i kako to da se ne želi pokrenuti i probuditi nekoga da vidi nešto ovakvo! Isto tako, sjetio se priča o otmicama i implantima i pomislio kako bi zbilja trebalo probuditi djevojke, ali da ih upozori da se maknu od šatora i od letjelice jer tko zna što bi im se moglo dogoditi, ali trava je tako ugodno meka, a povjetarac tako ugodno hladi užareno čelo i vrat, i jedino što mu polazi za rukom je pridići se na koljena pridržavajući se rukama.
Trebao bi bar probuditi Dejana. - Dejane - zaziva tiho, a onda mu nešto teško pritisne um, ne treba buditi Dejana, neka spava čovjek, ispričat ćeš mu ujutro sve što si vidio!
Naravno da hoću!
- Dejane! - ovaj put malo glasnije.
Pritisak raste. Sad kao da mu se moždana ovojnica skuplja i pritiska mozak sa svih strana. Nema boli, moždano tkivo nema receptore za bol, ali pritisak postaje neugodan.
Ukoliko ne legneš i ne ušutiš, smrskat će ti se mozak, kaže Ivica sam sebi, ili mu se bar tako čini, i ta mu pomisao daje još malo snage. - Dejane! - jeca, sad još glasnije. Dejan stenje i mumlja nešto nerazgovijetno. Ivica mu pokušava četveronoške prići i prodrmati ga, ali u tom trenutku pražnjenje boli sijeva mu kroz glavu.
- Dejane! - vrišti Ivica, djelić sekunde oslobođen, ruke mu popuštaju i on se ruši na zemlju. Istog trenutka, bol slabi i mijenja je paralizirajući osjećaj koji mu struji cijelim tijelom.
- Šta je? - urla Dejan jednako glasno, do kraja razbuđen. Ivica leži potrbuške, glave zarinute u travu tako da ne može vidjeti Dejana, ali zato dobro čuje šuštanje trave dok se Dejan okreće, i udisaj nakon kojeg će se vjerojatno izderati "Koji kurac hoćeš?", i trenutak kad se Dejan zagrcne i nekoliko sekundi tišine. Zatim paraliza popušta i Ivica se s mukom pokušava dići na koljena. Uspijeva dići pogled i vidi kako Dejan zapanjeno zuri uzbrdo, prema drvetu, prema letjelici, prema šatorima uhvaćenim u unakrsne snopove, i kako se njiše i Ivica shvaća da je i Dejan paraliziran, i u tom trenutku mozak mu se potpuno bistri i on shvaća da nema kontrolu nad svojim tijelom. Podsvijest mu vrišti od užasa, u jednom od šatora je Danijela i ako joj se nešto dogodi jebat će majku i malim zelenima i Amerikancima (kojim Amerikancima, nitko nije spomenuo Amerikance, nema veze, gdje su izvanzemaljci, tu su i Amerikanci, prodaju dio po dio Zemlje za radioaktivne zlatne poluge) i Zemljanima i vlastima (vlasti su isto uvijek krive, uvijek nešto zataškavaju, čak i ove balkanske seljačine šuruju sa izvanzemaljcima) i Dejanu što ih je doveo ovamo, jebala ga njegova baba s letećim tanjirima; nešto bliže površini mozak mu grozničavo radi, svijest se prebacuje sa sinapse na sinapsu kao Tarzan po lijanama i pokušava naći negdje, bilo gdje, neki živčani završetak koji funkcionira i pomaknuti mišić, bilo koji mišić; napokon uspostavlja kontrolu nad malim prstom lijeve ruke, ali nekako mu se čini da to neće biti dovoljno (desno od njega Dejan mumlja i ruši se licem u travu, s mukom podvlači ruke i s naporom se uspravlja, sada desetak centimetara bliže šatorima, tako treba, sijeva kroz jednu besposlenu vijugu u Ivičinom mozgu, još samo četrdeset devet metara i devedeset centimetara), um mu pulsira i da nije pod ovakvim stresom vjerojatno bi se ispovraćao od morske bolesti, ali evo, još jedan prst dolazi pod kontrolu, i još jedan i Ivica se, ni sam ne znajući kako mu to uspijeva, saginje prema naprijed i ruke same lete kako bi spriječile pad, sad stoji četveronoške pokušavajući pokrenuti ruke, i izgleda da će mu uspjeti, lagano pomiče lijevu ruku naprijed, i...
...snopovi svjetla postavljeni na obod letjelice kao jedan dižu se u vodoravni položaj. Letjelica se lagano uzdiže, a tada se cijela konstrukcija naginje udesno, pa ulijevo i brzinom treptaja oka ubrzava do nepojmljive brzine i cijeli light show nestaje iza horizonta sekundu i pol kasnije. Ivica nekoliko trenutaka zapanjeno bulji u mračno nebo i tad shvaća da je ukočenosti nestalo, zbunjeno spušta pogled na svoje ruke koje ga odjednom slušaju, a onda, kao iz katapulta, skače na noge i divljački trči prema šatoru i Danijeli, za nekoliko sekundi je tamo i poslije će mu se činiti da je oborio svjetski rekord, ali sad razmišlja samo o tome što će zateći unutra, usporava metar prije šatora kako ne bi pomeo i šator i drvo koje se nalazi iza, pada na koljena i tiho se, što tiše može, uvlači unutra, zaustavlja dah i zatvara oči. Bilo mu bubnja u ušima, ali ipak uspijeva razaznati šum mirnog disanja. Pruža ruku ispred sebe i napipava tijelo pokriveno laganim pokrivačem, prelazi rukom prema gore i napipava lice, polako otpuhuje i prilazi još malo, osjeća poznatu ruku kako hvata njegov dlan i blago ga pritišće i Ivica se saginje nad djevojku u polusnu, lagano je ljubi u čelo, izvlači svoj dlan iz njezinog i polako se povlači unatraške do izlaza iz šatora.
Vraća šatorsko krilo nazad na njegovo mjesto, polako ustaje, još uvijek drhteći od užasa, i prilazi Dejanovom šatoru. Tiho se nakašljava i iz šatora izviruje ruka i odmiče krilo. Ivica zaviruje, ali u šatoru je mrak, ništa se ne vidi. U tom trenutku Dejan pali bateriju.
Na trenutak Ivica ne shvaća. "Gdje je Katarina?" prvo je što mu pada na pamet, ali tada mu odgovor ulijeće u mozak i na trenutak zaustavlja disanje.
Dok lampa drhti na podu, rasipljući svjetlost po cijelom šatoru, Dejanovo je lice u sjeni. Osim Dejana, u šatoru nema nikoga.
- Nema je - kaže Dejan smireno, pretiho da bi Ivica razabrao bilo kakvu emociju. - Uzeli su je.
Nekoliko minuta kasnije opet su sjedili pod zvjezdanim nebom, na travi pedesetak metara od šatora. Ivica je promatrao noćni krajolik i pitao se kako se jedno idilično mjesto u nekoliko sekundi može pretvoriti u poprište noćne more. Ljetovanje u parovima, priroda, romantika, a onda život postaje nešto što nikada ranije nije bio, pretvara se u potpuno tuđinski svijet gdje su oni stranci, promatrači koji tek trebaju početi otkrivati prave tajne. Dejan je gledao nekamo prema horizontu dok je Ivica svako malo pogledavao prema vrhu brijega kao da se boji da bi se tuđinci mogli vratiti. Što se njega tiče, taj je strah bio sasvim racionalan, već koliko to strah može biti, i nije mu se sviđalo što se nalaze ovako daleko od šatora, ali Dejan je insistirao.
Imao mu je nešto za reći.
- Bio sam na nekoj žurci punoj ludaka - reče. Glas mu je podrhtavao i Ivica ga nikad nije vidio ovako slomljenog, a kako se pokazalo, više nikad ni neće. Dejan je buljio nekamo u daljinu pokušavajući izvući riječi, ali neprestano se gubio i pravio pauze na krivim mjestima, tako da je Ivica ozbiljno počeo razmišljati ima li Danijela u torbi kakvih sedativa.
- Neka bezvezna zabava. Bila je kod nekog tipa koji je po zidovima imao plakate sa zvezdanim nebom, SF-filmovima... Puštali su Jarrea, Vangelisa, ne znam ni ja šta sve ne...
Ivici se učini da čuje nešto i munjevito okrene glavu, ali šatori su i dalje mirovali pod drvetom. Bio je to samo vjetar.
- Mene je doveo neki prijatelj - nastavi Dejan. - Nismo imali kamo te večeri pa smo se odvukli tamo, nije da smo se nešto naročito družili s tim ljudima, jednostavno smo naleteli. A bio je tamo i neki Amer, nekakav biznismen i izgledalo je da ga svi poznaju. Valjda su se često družili. Uglavnom - Dejan drhtavo uzdahne, protrlja lice i šmrkne, - uleteli smo u razgovor i počeo je da mi objašnjava da radi za nekog gospodina Burroughsa koji je milijarder i ima sklonost čudnim stvarima, običan ekscentrični američki bogataš - Dejan je govorio lakše, kao da je uzeo zalet. - Rekao je da ovaj ima arhivu s novinskim isečcima iz celog sveta o ludacima koji tvrde da su videli vanzemaljce. Doslovno tako je rekao: "The freaks who claim they've seen the UFO's." Objasnio mi je da ne veruje u te stvari, kao ni njegov gazda. Počeo je da filozofira, rekao mi je da ga interesuje ljudska mašta koja tamo gde nema ničega uspeva da stvori nešto. Objašnjavao mi je dosta dugo kao da se ispričava...
Ivica otpuhne. Dobra neka mašta. Ovaj put je tamo gdje je bilo nešto, cijela, živa i zdrava djevojka, uspjela napraviti ništa. Na trenutak mu kroz glavu proleti kako će se ujutro probuditi kraj Danijele, izaći iz šatora i vidjeti Katarinu kako kuha kavu i Dejana kako se izležava pored nje.
- Onda sam ja rekao da se našao u pravom društvu i da će ovi tipovi verovatno rado da skupljaju isečke iz novina i da mu ih šalju, pogotovo ako kapne i neka para, ali tip je samo odmahnuo glavom. Kaže, "Jok, ne treba mi cela gomila koja će uokolo da priča čime se bavi. Shvatate, žuta štampa bi jedva dočekala da ulovi nekog milijardera kako radi pizdarije, a gospodinu Burroughsu takav publicitet ne treba." Onda sam ja slegnuo ramenima i skrenuo razgovor u druge vode, zatim smo se razdvojili.
- Pusti me da pogodim - prekine ga Ivica. - Nekoliko dana kasnije tip ti se javio s prijedlogom za posao.
- Upravo tako. I to ne nekoliko dana kasnije, nego nakon pola sata. Prišao mi je i rekao da mu izgledam kao pravi čovek. Ustvari, i nije to neki posao, trebao sam listati štampu i ako se pojavi ono što ga zanima, nazvati ga u hotel gde odsedne svaki put kad dođe u Beograd. Ako ga nema, onda nazvati u američku ambasadu nekog njegovog prijatelja i predati mu novine. Sve po čisto ličnoj liniji, da ne bih pomislio da Vlada ima nešto s tim, "ha-ha-ha". Još smo dogovarali detalje desetak minuta, a onda me odvukao u ćošak i na ruke dao pedeset dolara u novčanicama od po deset i rekao da je diskrecija veoma poželjna i da odista nije potrebno da tu priču širim.
- Kad je to bilo?
- Pre godinu i po. I još me pitao da li me interesuju takve stvari jer da ima par zgodnih plakata, čisto onako, da mi dâ, pa smo se sreli dva dana kasnije, otišli na piće...
- To su one stvari koje imaš po zidovima?
- Da. I sad se pitam da l' su to plakati iz nekog filma ili su budale stvarno uslikale NLO pa ga prodaju kao specijalne efekte! I neko vreme sam baš aktivno listao razne arene, zabavnike, pizde materine... Bio je toga, tu i tamo, pa bih izrezao, javio, predao... Sreo se s njim par puta... Onda je, pre mesec dana, ona bakica rekla novinarima da su je oteli vanzemaljci, ja rek'o super, saće da kapne još malo, baš fino šta su ljudi blesavi, protrljao ruke, kupio, izrezao, nazvao, i po prvi put nije ga bilo, nazvao tipa u ambasadu pa smo otišli na piće. A tip je bio zajebant, stalno se sprdao sa svim tim.
- Dobra kamuflaža - promrmlja Ivica. Dejan je šutio i buljio u zemlju.
- Čoveče, k'o u filmu - reče. Ivica kimne. - Jesu ti bar dali što para? - upita. Dejan kimne.
- Sto dolara u manjim apoenima, svaki put! Čoveče, namlatio para k'o veliki! Al nisam puno trošio, jednostavno spremio. I tako, rukovali smo se, pozdravili, rek'o čovek da se možemo naći još koji puta. I to je to.
- I to je to - ponovi Ivica i zagleda se prema šatorima. Kako je bilo lako zatvoriti oči i praviti se da svijet ne postoji, praviti se da je sve ovo san, otići spavati i nadati se da će ujutro, kad se probudi, sve biti u redu. Ustvari, bila bi to najlogičnija stvar za napraviti. Leteći tanjuri? Vanzemaljci? Otmica? Svašta, kakve su to halucinacije? Dečki su se zapričali, opio ih svježi planinski zrak, zaspali i sanjali pizdarije. Samo to, i ništa više.
- Večeras nećemo puno spavati - promrmlja Ivica. Dejan odmahne glavom.
- Nema razloga da obojica budemo budni - odgovori. - Do svitanja su još dva časa, ti idi da spavaš, mogu da te probudim kad svane.
Ivica otvori usta da se usprotivi, ali se predomisli. Dejan će zaspati, naravno da će zaspati, sad je u afektu i uopće nije sposoban racionalno razmišljati. Ako ga ostavi budnog, radit će planove i živcirati se, a onda će se jednostavno srušiti i zaspati. Ne, ne smije ga ostaviti samog.
A onda, s druge strane, što i ako zaspi? Ako se gamad vrati, kako ih može spriječiti da naprave ono zbog čega su došli? Da viče na njih? Da im psuje mater? Ako su mogli raditi onakve stvari s njihovim motoričkim sustavom, onda ih mogu i uspavati bez po muke.
Osim toga, pa što ako se vrate, pomisli Ivica bijesno. Život u strahu gori je od bilo čega. No, dobro, pa što ako se vrate? Neka se vrate, nek' mi puše kurac! Bilo bi najpametnije odmah dići sidro i maknuti se odavde, samo, ako ih žele ovdje zadržati, uspjet će. Dovoljno je da ih na putu presretnu čudna svjetla.
A onda i Ivica odmahne glavom. Ne vrijedi. Neprespavana noć i šok učinili su svoje.Treba se samo zavući u šator, pritisnuti ugodno, toplo, meko tijelo svoje djevojke uz sebe i zaspati, zaboraviti, ne znati...
Oko njih bilo je mirno zvjezdano nebo, blaga padina, miris noći i silueta drveta na vrhu brijega. Ivica odmahne glavom.
- Idem spavati - reče napokon i ustane. - Probudi me kad budeš mislio da treba. Kad god to bilo.
Dejan kimne. Ivica odtetura do šatora, skine se i uvuče unutra. Bio je potpuni mrak i on napipa Danijelu i pokrivač i zavuče se u toplinu. Danijela nešto promrmlja i stavi ruku preko njega, ali Ivica je zaspao trenutak prije nego što je zatvorio oči.

Probudila ga je tišina, bolje reći nedostatak buke. Odnekud je dopiralo tiho, smireno kokošje kvocanje, možda odmah ispod prozora, ali taj je zvuk samo doprinosio osjećaju spokoja koji je ispunjavao prostor oko njega. Sunčeve zrake su jedva, gotovo paralelno sa zidom, dopirale kroz prozor i Ivica po prvi put bolje osmotri prostoriju. Nije se imalo što za vidjeti, goli bijeli zidovi, drveni stol i tri stolice bez naslona nisu bili dovoljni da bi ispunili sobu, bijela zavjesa na dvometarskom prozoru koja je napola prekrivala pogled na nekakvo drvo u dvorištu i jarkoplavo nebo koje se naziralo kroz gustu krošnju.
Ivica pomisli da ima još vremena da dođe k sebi i sredi misli, ali u tom trenutku vani tresnu automobilska vrata. Nekoliko trenutaka kasnije, negdje u kući otvore se vrata i hodnik ispuni Dejanovo urlanje "ustajte, prezreni na svetu, vi sužnji koje mori rad", da bi se, istovremeno s bučnim otvaranjem vrata sobe, gotovo provaljivanjem, isti proderao - Diži se, zemljak, znam da ne spavaš!
Ivica okrene glavu i jednim dugim pogledom odmjeri Dejana od glave do pete. Nije se puno promijenio, pomisli, nije on tip čovjeka kojemu bi se to dogodilo tek tako. Bar je to nekad tako izgledalo. - Dobro jutro - reče mirno.
- Svako jutro - odgovori Dejan cereći se. - Sedam je časova i četrdeset minuta, rise and shine, sunshine!
- Jesi li donio što hrane? - upita mirno Ivica polako ustajući, ostavljajući važnija pitanja za kasnije.
- A hrane bi ti, je li? - nasmije se Dejan. - Bez brige, bojovniče, nećeš ostati gladan. U Krajini se dobro jede!
- Bar nešto - promrmlja Ivica navlačeći hlače. Polako je prišao prozoru i lagano odgrnuo zavjesu. Ispod prozora, u bujnoj zelenoj travi, mirno je kokodakalo i čeprkalo nekoliko kokoši.
- I tako si ti postao krajišnik - nastavi, makinalno ravnajući krevet. Dejan slegne ramenima.
- Ustvari, samo se malo zajebavam - odgovori, dok mu je cerek kopnio. - To šta stvarno mislim o celoj ovoj sprdačini bi te verovatno veselilo kad bi mi se dalo pričati. Nažalost, imamo pametnijeg posla.
- Izgovori, izgovori - promrmlja Ivica neprimjetno se nasmiješivši. Zakorači prema naprtnjači, a onda zastane. - Idemo van ili ostajemo ovde?
Dejan se opet naceri. - Ma idemo, bre, da jedemo! Neću da te gladnog šetam po brdima, još će stomak da ti zakruli usred akcije pa smo najebali obojica! Ostavi taj ruksak i dođi u kuhinju! - reče i izađe. Ivica iskoristi priliku, sjedne na krevet i zabije lice u dlanove. "Što ja radim ovdje", pomisli. Život je išao svojim mirnim tokom, bio je usred onoga što bi mnogi nazvali idealom - stabilna porodica, ugodan stan, posao koji lagano raste - i samo je jedan telefonski poziv bio dovoljan da ga otrgne od svega toga i baci u neizvjesnost. On strese glavom pokušavajući se do kraja prisjetiti Žumberka, sljedećeg jutra i svega što je uslijedilo.

O, da, kad se probudio, zatekao je Katarinu kako na nekoliko koraka udaljenoj vatrici kuha kavu i Dejana kako je sumnjičavo promatra. Prvo je pomislio najočiglednije - ružno je sanjao, ali sad je dan, sja sunce i sve je u najboljem redu. Onda je pogledao Dejana i sve se ponovo okrenulo. Dejan je luđački buljio u Katarinu kao u sablast koja se pred njim stvorila ni iz čega i Ivici se polako upalila lampica. Pogledi su im se sreli, ali iz Dejanovog mutnog pogleda ništa se nije dalo pročitati. Ivica je ustao i prišao Katarini.
- Kako si spavala? - upitao je neobavezno. Katarina je slegnula ramenima.
- Ne znam - odgovorila je tiho, gotovo uplašeno. - Imala sam nekakve noćne more.
Ivica je suosjećajno kimnuo i nemarno stavio ruke u džepove. Zatim je ponovo pogledao Dejana, ali ovaj je skrenuo pogled nekamo u stranu. Ivica je slegnuo ramenima i krenuo prema potoku.
Kasnije toga dana odšetali su do vrha neke litice, razvaline, kamenoloma, što li, i dok su promatrali susjedno brdo, Dejan je uhvatio Katarinu s leđa i počeo joj žvakati uho. Katarina je zahihotala, a Danijela prevrnula očima i odvukla Ivicu nazad u šumu. Hodali su nekoliko minuta, a onda se začuo vrisak. Kad su dotrčali, Dejan je s neodređenim izrazom lica promatrao Katarinino tijelo nekoliko desetaka metara niže. Danijela je počela plakati, ali Ivica je samo mračno promatrao.
- Ne razumem... - rekao je Dejan vrteći glavom (je li se to Ivici činilo ili zaista neuvjerljivo?). - U jednom trenutku je izgubila ravnotežu... Zanjihala se i nestala... - nastavio je Dejan i glas mu je zamro.
Danijela je povjerovala, kao i policija. Vratili su se u Beograd i Ivica se neko vrijeme motao oko Dejana pokušavajući iz njega izvući nekoliko reči ili bar prešutnu potvrdu da je to to, da sve što se dogodilo nije samo plod njegove mašte, ali Dejan je uporno izbjegavao Ivičin pogled, sve dok Ivica nije odustao. Više nikad o tome nisu progovorili ni riječi.
Do sada. Do jučerašnjeg telefonskog poziva. Utorak, sunčano prijepodne, ljeto bez užurbanosti tako da se moglo ostati malo dulje u krevetu. Sanja je valjda otišla u grad, Ninu su spakirali baki na Korčulu i zvonjava je odjekivala praznim stanom. Ivica se protegnuo, ustao i onako gol, frajerski odšetao do telefona.
- Ja sam - rekao je poznati glas. Ivica je šutio, u prvoj sekundi kopajući po memoriji, najprije rutinski, a onda sve dublje i dublje, u drugoj provjeravajući podatak koji je pronašao iznenađujuće brzo, u trećoj uvjeravajući sebe da je glas stvaran i da ovo nije halucinacija.
- Sećaš se Žumberka? - nastavio je glas bez uvoda, bez odmora, bez pomoći da se preskoči ponor od pet godina koji se odjednom otvorio. - Znaš na šta mislim, zemljače, znam da znaš - nastavio je poznati glas. - Ja sam u Petrinji. Hoću da dođeš, nešto se desilo.
Dok je slušao, Ivici su kroz glavu pljuštale slike: Danijela na plaži, Katarinin leš razbacan preko kamenja, Kupa i odbljesci eksplozija, pljuskanje dječaka koji je ušao u vodu i tišina koja je uslijedila, letjelica koja nestaje iza horizonta...
- Stvarno treba da dođeš. Ne bih te zvao da nije... - nastavljao je glas. Ivica se počeo tresti.
- Kad i gdje? - upitao je drhtavim glasom. To i "dobro" nakon uputa bile su jedine riječi koje je uspio izustiti. Nakon što je spustio slušalicu, odteturao je u kuhinju i sjeo na stolicu, nekoliko minuta buljio u pod, zatim nekoliko minuta prelazio pogledom po namještaju Sanjinog i njegovog stana. Zastao je na Nininoj slikovnici koja je ležala na stolu, kupio ju je dok je prolazio robnom kućom u potrazi za uredskim materijalom. Domaće životinje, prisjeti se, konji, patke, kokoši, mačke, psi... Sanja se nasmiješila i rekla da će uskoro takvih stvari biti sve više u prodaji, s obzirom da sve manje djece ima priliku vidjeti kravu. Još malo, rekla je, pa će se i obične koze moći vidjeti u zoološkom vrtu.
... i vijesti - Livno, Glamoč, Bosansko Grahovo - "da je srpsko, zvalo bi se Pasuljevo" - mrtvi na zelenim šumovitim padinama, zatim karta, Knin okružen s tri strane, zatim mobilizacija, u proteklih tjedan dana dignuli su skoro sve za koje je znao da su '91. bili tamo, a Sektor Istok je bljesnuo prije tri mjeseca i počele su kolati glasine...
I da sada ide tamo? Osjećao je da se nakon tri godine šutljivoga braka nešto u njemu ipak počelo topiti i stvarati toplinu koja bi napokon mogla početi grijati, i sad bi trebao sve to napustiti i krenuti u neizvjesnost? Zbog čega? Zbog jedne noći od prije deset godina za koju sve do prije pet minuta nije bio siguran da nije bila halucinacija?
Mučno je uzdahnuo i pokrio lice rukama. Neka mi Bog pomogne, pomisli, neka mi Bog pomogne! Počeo je sijevati pogledom po stanu, a onda je opet duboko udahnuo, izdahnuo i ustao. Na brzinu se obukao i nakon pet minuta trpanja stvari u ruksak, uzeo papir i olovku i napisao: Nešto se dogodilo. Vraćam se za nekoliko dana. Reci Simončiću, ako mu se ne žuri, neka ostavi papire, napravit ću mu to čim se vratim. Ako mu se žuri, jebiga. Bacio je olovku na stol, uzeo ruksak i, bez zastajkivanja, kao da se boji da bi se mogao predomisliti, izašao iz stana. Jebi ga.

Već je zaboravio kako je družiti se s Dejanom i trebat će mu malo duže da se navikne. Valjda. Dok je prolazio kroz hodnik, donio je odluku da se ovde neće zadržavati ni sekundu duže nego što je potrebno.
Kuhinja je bila s lijeve strane i prozor je gledao na ulicu. Ivica proviri i ugleda crvenu "stojku" napola gurnutu u jarak s druge strane ograde.
- Sâm si? - upita Ivica. Dejan kimne. - Mislim da mogu da reskiram. Uverio sam nadležne da nećeš da me ubiješ, ukradeš auto i odeš da ubijaš pristojan svet po Krajini, a za eventualno silovanje ili psihičko zlostavljanje ih nije bilo briga i, eto, sâm sam - ovaj put se nije nacerio nego je ostao kitonovski ozbiljan. Ivica napravi blagu grimasu i sjedne za stol pitajući se što da kaže, da li da pokuša biti srdačan, nezainteresiran, neprijateljski, služben... Dejan ga pogleda nonšalantno podižući obrve. - Oo, gospodin bi punu uslugu, je li? E pa, maestro, frižider ti je tamo, posuđe je ovde, izvoli i uzmi si što ti treba.
- Ja sam ovde gost i izvoli me poslužiti! - promrmlja Ivica.
- Pa zar gost u svojoj zemlji, pobogu, zemljače? - zgrozi se Dejan teatralno šireći ruke, pričeka nekoliko trenutaka dok ga je Ivica hladno promatrao, a onda slegne ramenima, promrmlja: - No dobro - okrene se, zgrabi vrećicu s kruhom koja je stajala na polici, baci je ravno Ivici u ruke, priđe hladnjaku i otvori ga.
- Oćeš ribu ili govedinu? - upita. Ivica ga promotri, razmišljajući.
- Konzerve?
- Naravno.
- Humanitarna pomoć?
- Naravno.
- Daj ribu.
Dejan kimne. - Mudar izbor - reče, ustajući s dvije konzerve u ruci i zatvarajući hladnjak nogom. - Pokušali smo ovom govedinom da nahranimo mačke pa nismo uspeli, nisu htele da jedu. Onda smo je dali svinjama.
- Pa su poludjele?
- Jeste - odgovori Dejan i sjedne za stol, - počele su da pevaju hrvatske borbene pesme. Sad ih vodimo po Krajini i pokazujemo narodu.
Ivica frkne. - To vam je dobar potez. Ako se stvar proširi pa sve srpske svinje počnu da pevaju hrvatske borbene pjesme, više nećemo znati protiv koga da se borimo.
- Ne znate ni sad. Šta misliš, odakle je stigao benzin kojim sam jutros napunio stojku? - Dejan mahne glavom prema prozoru.
- Mislio sam da vam je privreda bazirana na metanu iz svinjskih govana, kao u Mad Maxu! - odbrusi Ivica.
- Jok, brale, cisterne voze ovuda redovito od devedes' druge - klikne Dejan. - Cisterne 'vamo, marke u Švajcarsku. Para vrti gde burgija neće, sećaš se starih narodnih mudrosti, zemljače?
- Da, samo kojeg naroda? - promrmlja Ivica tmurno, dohvati nož i počne rezati kruh.
- Pa našeg naroda, zemljače - naceri se Dejan. - Sve je to ionako ista stoka. Daj otvarač!
Ivica se namršti, ali ne reče ništa, ispruži se i ne ustajući dohvati otvarač s police i doda ga Dejanu. Do sada su se obojica uozbiljili i Ivica mirno upita: - Koji ti kurac uopće radiš ovdje, a? Nemate dovoljno govana doma pa si morao naći dublju septičku jamu?
Ovo mu baš i nije neka rečenica, pomisli, ali dobro, poslužit će za početak. Dejan zabode otvarač u konzervu i krene ukrug. - Došao sam kako bih se pridružio pravednoj borbi za slobodu naroda Krajine - odgovori mirno.
- Ne seri - odreže Ivica. - Nisi dovoljno glup da bi pušio takve stvari.
- Ajde, ajde - odgovori Dejan. - A ti, kao, jesi? Znam da si bio u vojsci '91.
- Reko' ne seri! - Ivica se prebaci na lokalni naglasak smješkajući se. - Što je, radiš za neku tajnu službu? Ili bežiš pred zakonom? - naceri se otežući slogove. - Š'a je, silovao si neku maloljetnicu u Begešu? Ili si našao izvor nafte?
- Da, nafta u ovim brdima - otpuhne Dejan. - Da ovde ima nafte, već bi sve vrvelo od Amera i vladao bi mir božji. Sa stanovništvom ili bez njega - izvuče otvarač iz lima i udari konzervom o stol ispred Ivice.
- Pa i sad vlada mir božji - Ivica nabode komad ribe i stavi ga u usta. Znaju li oni? Naravno da znaju, pomisli, možda ne svi, ali Dejan sigurno zna.
- Al' neće još dugo - odgovori Dejan i Ivica kimne nasmiješivši se.
- Šta radim ovde? - ponovi Dejan. - Zbilja te zanima šta radim ovde?
- To sam pitao, nisam li?
Dejan polako otpuhne kroz nos i zamišljeno se zagleda kroz prozor. Ulicom je, brekćući, prošao traktor vukući za sobom praznu prikolicu i lavež pasa. Bit će lijep dan, pomisli Ivica. Da sam kući, možda bih otišao sa Sanjom u šetnju, prošetali bismo parkom, samo nas dvoje, ruku pod ruku.
Ivica odmahne glavom. Ostavio je dom i sve stavio na kocku, čak nije bio siguran ni što će kad konačno dođu tamo i ugledaju stvar vlastitim očima. Nekoliko fotografija i briši doma? Vjerojatno. A što će objasniti Sanji kad se vrati?
Ako se vrati. Ivica neprimjetno potrese glavom i pogleda Dejana.
- Izbjegavaš odgovor, zemljače! - reče sarkastično. Dejan se naceri.
- Nećeš hteti da čuješ istinu, zemljače - odgovori i uzme krupan zalogaj. Ivica odmahne glavom. - Znaš me dobro. Kad sam izbjegavao istinu?
- Tačno - odgovori Dejan. - Ti si mazohista, ima nešto autodestruktivno u tebi. Hoćeš istinu, pa makar crk'o.
Ivica slegne ramenima. - To je zbog horoskopa - reče pomirljivo.
Dejan šutke kimne i zagrize još jedan zalogaj.
- No? - upita Ivica nakon nekoliko sekundi.
Dejan napokon proguta i mljacne. - Došao sam za Danijelom - odgovori.
Ivica napravi grimasu. - To me ne možeš uvjeriti - reče. - Ona je zadnja osoba koja bi se dala uvaljati u ovakva govna! - Trudio se da mu glas zvuči ravnodušno, ali nije bio sasvim siguran koliko mu je to uspjelo. Kažu da duhovi mrtvih ostaju na ovom svijetu, motaju se uokolo i odbijaju ostaviti žive na miru dok god se ne razriješi njihova smrt. Isto je, očito, vrijedilo i za duhove još živih.
- Tužno, ali istinito, zemljače - Dejan povisi glas koji mu odjednom poprimi cinični osvetnički ton. - Otpevao sam blues za tvoju bivšu dragu, zemljače! Poginula je '93. u akciji 'Medački džep', zemljače!
Ivičino lice je bilo bezizražajno.
- Nadam se da je se sećaš kakva je bila, jer takva je ostala do kraja - nastavi Dejan. - Dobra samaritanka, zar ne?
Ivica kimne.
- I sam si rekao da se takva retko rađa. E, pa, nije izdržala - nastavi Dejan ozbiljnim tonom, gurkajući drškom noža mrvice po stolu. - Nije popušila ideologiju, ne boj se, to ne. Ali tražili su dobrovoljce za Crveni krst. I javila se. Htela valjda da pobegne od onog ludila tamo i da pomogne nekome, bilo kome! I uletela u drugo!
Glas mu se polako stišavao dok nije do kraja zamro. Sjedili su u tišini pola minute, minutu, a onda Ivica uzdahne i slegne ramenima. - Pa - reče, - da te utješim, njezin duh još uvijek živi među nama.
Dejan ga mrko pogleda i Ivica mu uzvrati pogled.
- Naime - nastavi i napravi dramatsku pauzu - njena reinkarnacija ili astralna projekcija ili što već poslala mi je čestitku iz Pariza za Božić i Novu 1994. Napisala je da je iz zemlje, koje god, otišla još devedeset prve, da se snašla uz pomoć nekih prijatelja i da živi sretno i zadovoljno - tu malo zastane i napravi grimasu, - zemljače!
Dejan napući usne i polagano ih pusti da se rašire u superiorni smiješak.
- Ali na trenutak si poverovao, priznaj! - reče mirno, i dalje se smješkajući. Ivica ga je nekoliko trenutaka ozbiljno gledao i šutio, a tada uzme nož i nastavi jesti. Dejan se samozadovoljno nalakti na stol.
- Tako, znači, poslala ti je čestitku. I? Kako si objasnio ženi?
- Rekao sam joj istinu. Cijelu istinu - odgovori Ivica. - Pokušaj i ti koji put, dosta zanimljivo iskustvo!

Danijelu je upoznao, o, klišeja, na Dejanovom rođendanu i prvom dopustu kojeg nije cijelog proveo kod kuće. Imao je spremne kofere, ali je, umjesto ravno na autobus, otišao na jedan "kulturan i dostojanstven domjenak", kako ga je najavio Dejan, da bi sve skupa završilo na obali nekog dunavskog rukavca na pola puta između Beograda i Novog Sada. Koji ih je vrag tamo natjerao, nikada nikome neće biti jasno, možda je slavljenik sve unaprijed isplanirao, tko će ga znati? Tek, potrpali su se u pet automobila i jedan kombi, ponijeli gajbe, kanistre i muziku i zaprašili na sjever. Bilo je rano proljeće, sunce je tek prešlo ekvator, i nakon što su ispucali sve bećarce s varijacijama, starogradske i Balaševića, shvatili su da se, usprkos vatrici koja je pucketala nekoliko metara od velike vode, zrak lagano hladi i tad je netko donio pokrivače. Ipak, pokrivača je bilo malo, njih puno, a zakoni fizike i alkoholizirana inventivnost čine svoje kad si u društvu, pripit, umoran i natopljen baladama, tako da su završili u mješovitim muško-ženskim parovima. I nitko se nije zapitao otkud pokrivači, i kako to da su se svi uspjeli složiti u parove bez viška i manjka, tek je Dejan jednom, na škakljivo pitanje koje se ticalo tog tuluma, tajanstveno se smijuljeći, odgovorio "Čovek uvek mora da bude spreman, kaj ne?"
Ukratko, Ivica je završio u paru sa slavljenikovom sestrom, sramežljivom smeđokosom za-tri-meseca-punoletnom devojčicom koju je brat odlučio povjeriti na čuvanje svom tada već najboljem prijatelju, bratu po idealima u kojega je, bez ikakvog vidljivog razloga ili teorije s jedne, druge ili treće strane, jedinog imao povjerenja.
Kakva greška!
I tako, u hladnoj noći, uz logorsku vatru na obali reke, izgledalo je logično da od dvije osobe pod istim pokrivačem jedna osoba stavi ruku oko struka druge, zatim da druga osoba prvoj nasloni glavu na rame, i nakon svakog logičnog poteza uslijedio bi još jedan, pa još jedan...
Nisu otišli predaleko, da se razumijemo! Bili su na javnom mjestu, recimo, i okruženi prilično veselim i budnim društvancem, iako društvancu ne bi smetalo da je došlo do malo akcije. No, još važnije, bili su puni poštovanja prema trenutku i, iskreno rečeno, oboje su se bojali da bi prevelikom smjelošću mogli razbiti čaroliju u koju su tako iznenada bili bačeni.
Tokom budućih susreta taj su strah vrlo lako razbili.
Kad je kasnije Ivica shvatio da su stvari, bar dok je Dejan u blizini, vrlo rijetko prepuštene same sebi, samo se nasmiješio i slegnuo ramenima. Ovaj put je sve išlo dobro po njega i nema razloga da se, nedajbože, ljuti. Ako u nekoj prilici Dejan pokuša ići protiv njega, bit će krvi, razmišljao je mladi i nadobudni Ivica, u ljubavi i ratu sve je dozvoljeno, i neka pobijedi spretniji i pametniji.
Danijela je prošla kroz studij onako kako je Ivica prolazio kroz beogradski autobusni kolodvor kad bi joj dolazio u posjet - ne okrećući se ni lijevo ni desno, ne usporavajući korak i imajući jasno u glavi sliku cilja. Razgovarali su, šetali uz Dunav, držali se za ruke, ponekad bi se odvezli uzvodno, izvan grada i, recimo to tako, doživljavali ljetnu vojvođansku ravnicu punim bićem...
... ili bi uživali u mirisu mora. Turizam je dobro stajao tih sezona i mogli su doći do osame tek kasno navečer ili duboko u noć. Palo bi i poneko noćno kupanje i, sve u svemu, svijet je bio lijep, nebo plavo, a zrak pun mirisa. A da nije bilo Danijele, ni Dejan i Ivica ne bi postali tako dobri prijatelji, gotovo braća.
No, kako se bližio kraj studija, a s istoka sve glasnije dolazila tutnjava ratnih bubnjeva, tako je i njihova veza počela bujati sivim tonovima. Ne zbog politike, zapad je i dalje bio prijateljski i miroljubiv. Jednostavno, da su živjeli zajedno bilo bi to zbog povremene dlake u umivaoniku ili nezatvorene paste za zube. Ovako su povodi bili slučajno ili namjerno zaboravljanje dogovorenog telefonskog razgovora, neka pogrešno izgovorena ili pogrešno shvaćena riječ... Ne zbog politike. Jednostavno su istovremeno počeli raditi sitne greške i burno reagirati na njih.
Povod je došao kad su jednog ljeta, dva mjeseca nakon što je i zapad prestao biti prijateljski i miroljubiv, dva lokalna huligana na plaži dobacila nešto nakon što je Danijela zamolila Ivicu da joj doda još malo hleba. Ivica je najprije dečke iskoristio za ispitivanje tvrdoće obližnjeg drveta. Bor je bio star i čvornat i pokazao se tvrđim, tako da ostatak dana više nije bilo nikakvih primjedbi od strane prolaznika. Međutim, kad se Ivica vratio sa znanstvenog zadatka, zamolio je Danijelu da bude malo tiša jer nema smisla da turistima na plaži besplatno prikazuju boks-mečeve. Danijela se nasmijala, ali Ivica je rekao "Ozbiljno ti kažem!" s izrazom lica koji nije ostavljao mjesta sumnji. Danijela se uozbiljila, slegnula ramenima, a nakon nekoliko dana i jednog podužeg i iscrpnog večernjeg razgovora na terasi, odlučila otići kući i razmisliti o nekim stvarima.
Dva dana kasnije pojavio se Dejan u svojstvu predsjednika i jedinog člana Komisije za utvrđivanje činjeničnog stanja, prijateljski proveo s Ivicom tjedan dana i vratio se u Beograd na sastavljanje izvješća.
Tjedan dana nakon toga Ivica je shvatio da je i on sam možda mogao biti malo pametniji pa ju je nazvao. Javio se Dejan i rekao da je sestra otišla kod rođaka na selo. Ne, nemaju telefon, ali vratit će se za dva tjedna, a ako je Ivica mogao čekati do sad, može valjda još toliko. I Ivica je čekao, a onda su pali balvani i odlazak preko je postajao sve manje privlačnom opcijom. I onda su telefonski razgovori prestali. I to je bilo to.
Mjesecima kasnije je sam sebe ispitivao je li baš moralo ispasti tako ili je postojao trenutak kad je napravio kardinalnu idiotariju, no događaji oko njega nisu stimulirali introvertne aktivnosti kao što je preispitivanje savjesti, tako da je u jednom trenutku jednostavno zaključio da ima pametnijeg posla od plakanja za prolivenim mlijekom i otvorio novu, praznu stranicu. Ili mu se bar tako činilo. Tome što mu se još neko vrijeme Danijelino lice ukazivalo u snovima nije pridavao veću pažnju, zaboravljao bi san čim bi se probudio i vedro krenuo u novi dan. Ili mu se bar tako činilo.

Šutjeli su sve dok se nisu maknuli na sigurnu udaljenost od Petrinje. Kroz centar su prošli sinoć, po mraku, a njihov je cilj bio u drugom smjeru, tako da kroz grad nisu morali ponovo prolaziti. Ivica je zbog toga nekako bio sretan, jer je i ovako vidio dovoljno.
Vidio je slike Vukovara i drugih razrušenih gradova, ali ovo je bilo drukčije. Kao prvo, jedno je sjediti u udobnom naslonjaču i na ekranu promatrati nešto što bi moglo biti Vukovar, Sarajevo, Mogadeš ili tamna strana Mjeseca, a drugo je kad se sa svih strana suočiš s trodimenzionalnom slikom, njenim mirisima, zvukovima, njenim prostorom koji prodire u tebe i čini te svojim sastavnim dijelom. Ipak, drugi razlog bio je puno jači. Među svim tim ruševinama, sasutim zidovima, razorenom cestom i tko zna kakvim instalacijama, u krajoliku u kojemu se komotno mogao snimiti bilo koji postapokaliptični film i za koji je bilo tako jasno da tu živi samo prošlost bez ikakve budućnosti, nade i vjere u bolje sutra, šetali su živi ljudi. Vidio je nekoliko otvorenih dućana i kafića i po ljudima na cesti moglo se vidjeti da se ovde živi gotovo normalno. Međutim, činilo se da krš i razorene kuće izgledaju potpuno jednako kao i prije četiri godine, u vrijeme posljednjih razaranja. Ti su ljudi četiri godine živjeli u ovome? Mogao je samo pretpostavljati kakve se ruševine kriju u glavama ovih stanovnika, gore i teže od onoga što se vidjelo po ulicama. Čitav je prostor izgledao kao da se u njemu kondenziralo cijelo svjetsko beznađe i nezainteresiranost za život kao takav. No, ne treba ih žaliti, pomisli Ivica. Istina, bilo gdje će ljudi pokazati svoju ksenofobiju i rasizam bez imalo ustručavanja samo ako im se pruži prilika, i ovi ovdje kažnjeni su samo zato što su ostvarili ono što potajno sanja i priželjkuje devedeset posto čovječanstva, bez obzira na spol, naciju ili boju kože. Ipak, bila je to njihova odluka, bacili su kocku i izgubili su. Kažnjeni su jer su sami sebi smakli tisućljetne uzde koje ljudski rod čine pripitomljenim i civiliziranim.
U najmanju ruku, mogao bih biti ravnodušan, pomisli. Ali ne još, zaključi dok su mu glavom prolazile slike rijeke, zaleđene šume, mraka, eksplozija, straha i dok je snagom volje smirivao drhtanje ruku. To je jedini ispravan put: zaboraviti, zanemariti, možda čak i oprostiti. Ali ne još. Ne još.
Nakon što su izašli iz grada našli su se na ravnici okruženoj brežuljcima i na raskršću skrenuli desno, prema brdu koje se nadvisivalo nad njih i izgledalo kao prethodnica još većim uzvisinama.
- Zašto si došao? - upita Dejan suho. Ton mu više nije bio nimalo prijateljski i Ivici je postalo jasno ono što ga je cijelo vrijeme kljucalo negdje s periferije podsvijesti, da je sva dosadašnja Dejanova vedrina i srdačnost bila maska. Sad ćemo, pomisli, napokon vidjeti njegovo pravo lice. Neka, možemo se i tako igrati.
- Zašto si me pozvao? - odgovori.
- Hteo sam da vidiš vanzemaljce - reče Dejan pogledavši Ivicu s osmjehom od kojega bi se kipuća voda zaledila.
- Jesi kurac! - odbrusi Ivica i mrko se zagleda kroz prozor u još ruševina kraj kojih su prolazili.
Dejan nije mijenjao izraz lica. - Pre deset godina smo nešto zajedno započeli, zemljače - reče. - Bio bi red da to zajedno i dovršimo.
Da, bio bi red, pomisli Ivica. - Dakle, ovo je veliko svođenje računa? - upita i mirno pogleda Dejana. Hoćeš li me onda pustiti na miru? govorio je taj pogled. Dejan nijemo kimne glavom, ne skidajući pogled s ceste.
Krajolik kroz koji su prolazili nije bio ništa manje spektakularan od imitacije grada iz koje su se upravo izvukli. Ivica je morao pažljivo promatrati ne bi li mu promakla poneka kuća koja bi, nakon popravaka, eventualno bila useljiva. Ruševine koje su se nizale uz cestu nisu, začudo, izgledale stravično - uz sve to zelenilo koje se uvuklo u svaki prostor ispražnjen od ljudskih bića, drveće u dnevnim sobama, grmlje koje je mahalo kroz prozore, teren je izgledao savršen za jedan lagan, neobavezan ljetni izlet. Dok ne bi naletjeli na kosture vlasnika, pomisli Ivica.
- Kako se snalaziš s kartama? - prekine ga Dejan u razmišljanju. Ivica duboko udahne kako bi dobio na vremenu da se pribere i vrati u stvarni svijet.
- Dovoljno - odgovori napokon. Dejan kimne i pokaže prstom na svežanj papira na polici ispred Ivice. - Pogledaj to - reče.
Ivica dohvati svežanj i počne listati. Prvi papir bio je dokument o zaduženju službenog vozila marke zastava 101 sa žigom Republike Srp...
- Ne to! - odbrusi Dejan i nestrpljivo mu iščupa papir iz ruke.
- Nije ti valjda neugodno? - nasmije se Ivica. - Pa službeno vozilo je službeno vozilo, nema veze što je...
- Tu su dve crno-bele mape i jedna satelitska fotografija - prekine ga Dejan neraspoloženo. - Prouči ih malo. Biće dobro da orijentacija ne ostane samo na meni, objasniću ti posle zašto.
Ivica nastavi listati i pronađe nekoliko faks-papira na kojima su bile isprintane mape. Na jednoj je bilo skicirano cijelo područje od Gline do Dubice, s kvadratićem koji je označavao područje druge karte. Druga karta pokazivala je brdsko područje s nekoliko sela i strelicom koja je pokazivala prema jednom kružiću. Satelitska fotografija pokazivala je isto područje kao i manja karta i na njoj je bilo označeno isto mjesto. Ovdje se vidjelo da je cijeli predio pokriven šumom.
Sve tri karte su bile poslane faksom. Međutim, oznake koje su pokazivale mjesto pada letjelice nisu bile ucrtane naknadno - bile su napravljene kompjuterom na originalnoj slici i poslane s istog mjesta.
- Dejane - reče Ivica trudeći se da mu glas ne zadrhti. - Odakle ti ovo?
Dejan se nasmiješi. - Dobio od prijatelja - odgovori i ponovo utone u tišinu.
- Mislim - nastavi Ivica, - da bi bilo lijepo da mi ispričaš priču, zar ne?
Dejanov smiješak se proširi. - Da, možda bi moglo da te zanima!
Možda bi moglo da me zanima, pomisli Ivica cinično, ali ne reče ništa.
- Nakon onog na Žumberku - nastavi Dejan nemarno, - otišao sam do čiče-miče u američkoj ambasadi i ispričao mu priču. On je kimao glavom i neko vreme se smeškao praveći se da mi ne veruje. Kad sam došao do dela kad je Katarina nesrećno pala s litice naglo se uozbiljio, valjda je shvatio s kim ima posla.
Bar netko, pomisli Ivica.
- Na kraju me pitao šta bih želeo - nastavi Dejan. - Odgovorio sam mu da nemam pojma i da on najbolje zna šta sad. Pogledao me ozbiljno, razmislio na kratko i zamolio da pričekam nekoliko dana dok on obavi neophodne konzultacije. Otišao sam kući i nekoliko dana se pitao hoću li dočekati sledeće jutro. Onda me nazvao i rekao da dođem na razgovor.
Dejan je govorio mirno, bez uzbuđivanja, istovremeno pazeći na cestu. Ivica je također promatrao cestu jer je pogled na usku sivu traku smirivao misli i omogućivao da se usredotoči na priču koju je upravo slušao. Dok je jedan, infantilni dio mozga plakao 'Zašto se Dejanu uvijek događaju zanimljive stvari?', drugi, adolescentski, je odgovarao 'Zato što Bog čuva luđake i pijance.' Treći, odrasli dio, jedini je shvaćao na koji je način onaj drugi u pravu.
- Situacija je as follows: Oni su nepoznanica čak i za Amere koji s njima surađuju jer su ih oni to zamolili. Valjda im treba neko zemaljsko uporište, netko tko će ih pokrivati jer su veoma malobrojni. Oni žele da njihovo postojanje bude tajnom iz opštih i očiglednih razloga koji se tiču ljudskog karaktera: masovna histerija, ksenofobija... Kad Ameriku u nekim delovima sveta smatraju Sotonom, zamisli šta bi tek rekli za vanzemaljce! Ameri, u određenoj meri, koliko im oni to dopuste, kontroliraju njihove projekte i za sada nema nikakvih naznaka da oni rade nešto štetno. To uključuje čak i otmice i implante koje Ameri tolerišu jer se obavljaju u razumnom opsegu i ne čine neku očiglednu štetu. Osim toga, postoji kompenzacija, "odšteta u tehnologiji" - Dejan se naceri i pogleda Ivicu.
- Oni kažu da im je misija ovde da "proučavaju i potpomognu", nije potpuno jasno kako i šta, ali je navodno to ionako dugoročan projekt i meri se vekovima, ako ne i duže.
- I tip u ambasadi ti je sve to ispričao zato jer su procijenili da hladnokrvnom ubojici mogu vjerovati više nego običnom građaninu? - upita Ivica.
- Naravno! - nasmiješi se Dejan. Ivica ga tmurno pogleda. Ne vjerujem ti više ni riječi, pomisli, pitajući se kakve je Dejan sve ugovore sklopio kako bi došao do ovih informacija i koji je uopće njegov status, što on radi za Amere. Ni riječi, ponovi u sebi.
- I što kad dođemo tamo? - upita Ivica nemajući više volje za detaljnije čupanje istine. - Kažemo "Bok, mi došli", pa ih pitamo "Što radite?", rukujemo se, slikamo za uspomenu, pravimo im društvo dok ne stigne spasilačka ekipa?
- Kad se brod srušio, oni u Langleyu su popizdeli. Pošto će za nekoliko dana ovde da se otvori pakao, tikvani nisu mogli da nađu bolje vreme da se razbiju. Pitanje je jesu li uopšte znali da se nešto sprema i jesu li došli da promatraju, iako Ameri ne veruju da ih ovakve stvari zanimaju. Doduše, tko zna čime se oni bave, možda ih plemenski ratovi spolno uzbuđuju - Dejan se naceri.
Ivica okrene glavu na drugu stranu. Dejan se u ovom ratu našao na gubitničkoj strani, ali i dalje se ponašao kao kralj svijeta. S druge strane, pomisli Ivica, činjenica je da još nitko nije otkrio koja je to "Dejanova strana".
- Ali neće početi još bar dva dana - nastavi Dejan. - Sutra još pregovaraju u Ženevi ili gde već... Znači, prekosutra najranije. Iako ne verujem da će dugo čekati. Kad Ameri znaju sve, onda je to gotova stvar.
- Što su ti rekli, kad će točno početi? - upita Ivica.
- Ne znam detalje, zemljače - odgovori Dejan nemarno. - Nije da mi se CIA baš poverava, znaš? Samo su mi rekli da spašavam stvar kako znam i umem. Osim toga, oni nisu geopolitički odsek, valjda su načuli da se ovde spremaju vojne operacije velikih razmera pa su pomislili da je sve puno vojske i da će da se pokrenu divizije i korpusi pa su se zasrali - Dejan se nasmije posprdno. - A kad ono, potukla se plemena! Uglavnom, kad sam im se javio bili su presrećni. Poslali su mi karte i uputstva, a o vojnoj situaciji nisam ništa ni pitao jer sam više-manje sve već znao...
- Da? Imaš izvore negdje? - prekine ga Ivica.
Dejan začuđeno podigne obrve. - Hej, zemljače, nemoj da se iznenađuješ, predstava mora da teče po davno zacrtanom programu, the show must go on. To je odavno javna stvar! Petrinja je poluprazna! Decu i žene su spremili na sigurno, u Bosnu, još pre mesec-dva. Činjenica je da niko ovde nije očekivao da će ovo da potraje, nisu ljudi blesavi. Čak je i ove četiri godine bilo previše, ako mene pitaš.
To sigurno, pomisli Ivica ponovo se okrećući prema prozoru.

Selo, ili bolje reći gomila kamenja, bilo je smješteno na malom raskršću vrlo lokalnih cesta. Nakon što su sišli s glavne ceste, put je bio nakupina rupa tako da se vozilo drmalo, treslo i njihalo kao da mu je potpuno nebitno što će s njim dalje biti. Evo, neka mu poispadaju svi vijci i neka se rasklimaju svi spojevi, nakon ovakve ceste, ovakvog doživljaja, ionako je sve svejedno.
Prva kuća mogla se prepoznati samo po betonskom temelju koji se uzdizao pola metra iznad okolne šikare. Da nije bilo ostalih ruševina, Ivica bi pomislio da je riječ o još neizgrađenoj nastambi, ali druga i treća kuća, svaka s po dva vanjska zida, bez krova i s grmljem i omanjim drvećem koji su iz unutrašnjosti provirivali kroz prozore jasno su davale do znanja o čemu je riječ. Kontrast još uvijek crvenkaste cigle i bujne zelene vegetacije davao je neprirodnu sliku. Ivica je jednom, negdje uz staru magistralu na prilazu Rijeci, vidio ostatke nekakvih kuća, možda još iz drugog svjetskog rata, i to je bilo ono na što bi čovjek pomislio kad bi rekao "ruševina" - bijelo, bezbojno, ispijeno vremenom, bez ikakve vegetacije, napušteno i neobnovljeno. Isto tako, jednom davno, kao klinac, našao se u šumi s prijateljima. Nekakvo branje kestenja ili izlet ili logorovanje s izviđačima, što li, i naišli su na ostatke nečega što je možda nekoć bila kuća. Istrunuli zidovi bili su i iznutra i izvana opkoljeni lišćem i grmljem, nešto na pola puta između grma i drveta razlistalo se u unutrašnjosti koja je do pola bila ispunjena zemljom, a sve je to zajedno natkrivao debeli zeleni krov okolnog drveća. Dječacima je sve izgledalo tako drevno, poput ostataka neke davno izumrle civilizacije, iako je kuća očito pripadala ovom stoljeću. Malo su se motali okolo, a zatim umorili i vratili odakle su došli, prepustivši zidove korijenju i zemlji koji su građevinu odavno uzeli pod svoje. I to je bilo u redu, to je nekako odgovaralo mjestu i vremenu u kojem se nalazilo. Međutim, ruševine kraj kojih su prolazili bile su nešto drugo - potpuna napuštenost i zapuštenost s jedne i neka bolesna svježina s druge strane stvarali su nakaradnu kombinaciju.
Četvrta kuća u nizu, bijela katnica, bila je gotovo čitava. Izgledala je kao da je nekad bila uredno ožbukana, ali su vrijeme, meci i vatra koja je bila buktala u unutrašnjosti učinili svoje. Ipak, krov je bio gotovo čitav, prozorska okna neokrnjena i zidovi gotovo neoštećeni. Ivica je u crnoj unutrašnjosti jedva uspijevao razaznati pougljenjenu pustoš.
Dejan je ispred te kuće zaustavio automobil.
Kad se izvukao iz vozila, Ivica zaokruži pogledom. Selo nije bilo veliko, zaselak valjda, i kuća pored koje su stali bila je jedina čitava. Sve druge bile su ili planski sravnjene ili na brzinu srušene. Dejan zakorači na prvu od tri stepenice koje su vodile u kuću: - Rekao sam ti, ti si hemičar koji ide da pogleda raketu s hemijskim punjenjem koja je pala negde u brdima i to je sve što treba da im kažeš. U redu? - Ivica kimne pa uđoše.
Pougljenjeni zidovi nisu pružali nikakav koristan hlad. Unutra je bilo jednako toplo kao i vani, samo što se uz to širio teški ustajali smrad.
- Pazi gde staješ - reče Dejan i krene uz stepenice na prvi kat. - Sve je puno govana, što psećih, što ljudskih.
A sad ih je nekoliko više, pomisli Ivica. - Moglo bi se srušiti - reče.
Dejan odmahne rukom. - Ako nije do sad, ni neće. Dečki su tu celu noć. Osim toga, u prizemlju smrdi, a sve druge kuće si vidio. Nikome se ne spava u šumi, iako je to njihovo prirodno okruženje - reče i naceri se. Betonske stepenice bile su pougljenjene i prekrivene nečim hrskavim i izgorjelim. Ivica je prepoznao komade drveta koji su nekad bili namještaj, komode, police, ormarići, možda i ostaci tepiha koji je krasio stubište. Iz stepenica su, poput slomljenih pokvarenih zuba virili pougljenjeni ostaci drvene ograde, dok su zidovi bili potpuno crni.
Popeli su se u hodnik koji je bio ili pometen ili prazan kad je kuća zapaljena, jer na podu nije bilo ni pepela ni izgoretina. Zato su dvije prostorije sa strane izgledale kao deponiji neidentificirane crne tvari, dok je posljednja, najveća soba, ona u koju su upravo ušli, ipak bila donekle očišćena.
Jedan zid je bio veliko prozorsko okno, plus vrata plus balkon, koji su svi zajedno gledali na rub sela i obraslu livadu. Ostali zidovi su, kao i u cijeloj kući, bili pougljenjeni. Ova je kuća svojevremeno bila spektakularna buktinja.
U prostoriji su se nalazila četvorica. Brko na rubu oronule starosti petljao je nešto oko puške, mrko pogledao Ivicu kad je ušao, a onda se vratio svojoj zanimaciji; mladić koji je ispod prozora ispružio vreću za spavanje i sebe na njoj nije ni skinuo pogled s nečega što je čitao, raskupusanog svežnja koji je nekada bio roto-roman ili knjiga. Sredovječni čovjek sjedio je u svom malom brlogu od pokrivača, ruksaka i vreće za spavanje leđima oslonjen o zid i prodorno fiksirao Ivicu, više radoznalo nego ikako drukčije, te, na kraju, neki lokalni mrga koji se pokušavao praviti da ne primjećuje pridošlice, ali mu je pogled bježao prema sredini prostorije i morao ga je stalno skretati što je, kao krajnji rezultat, davalo utisak da se ljudina plašljivo osvrće, kao da očekuje da će netko skočiti na njega.
- Gde su Mile i Šeki? - upita Dejan nikoga posebno.
- Na straži - odgovori čovjek koji ih je promatrao od trenutka kad su ušli. - Prošli ste kraj njih, verovatno su se zavukli u grmlje i zaćorili pa ih niste videli.
Sve sami lokalni momci, pomisli Ivica ironično.
- Dal' je bilo šta noćas? - nastavi Dejan. Čovjek odmahne glavom. - Nikakvi košmari, nikakve posledice, nikakvi čudni mirisi. Ako je i bilo šta otrova, ili je razneo vetar ili se sâmo razgradilo. Samo se Stevo napio i mrmljao u snu - odgovori i mahne prema tipu koji je i dalje čistio pušku. - Tako ti je s tim lokalcima, nisu u stanju da podnesu šljivu koju sami ispeku, moramo mi iz inostranstva da ih učimo!
- Bora je takođe iz Beograda - objasni Dejan Ivici pokazujući rukom prema sugovorniku. - Rodoljub k'o i ja, doš'o da se bori za slobodu. - Dejanov cerek je bio toliko širok da nije ostavljao mjesta sumnji koliko je to što je upravo rekao bilo iskreno.
- Jeste - otegne Ivica široko se keseći. - Dovedite još po par Srba iz Banjaluke, Novog Sada i Prištine i možemo da osnujemo Internacionalne brigade! Jebeš Španiju i gitare dok imamo Krajinu i harmonike!
- E, Ivice, ne moraš da se pretvaraš, znamo ko si i šta si - dobaci Bora kroz iskren osmjeh. - Dejan nam je sve ispričao.
- Je, je, uveren sam u to - reče Ivica ozareno. - Sigurno vam je nasrao gomilu gluposti o letećim tanjirima i o tome kako sam ja agent Cije koji je došao da ih fotografiše, je l' da? - Ivica se nije morao okretati da vidi kako Dejan blijedi, da bi mu se trenutak kasnije boja vratila u lice čak i više nego što je potrebno. Ivica mu prebaci ruku preko ramena i nakesi se: - Nemoj da se sekiraš, burazeru, mogu malo i ja da se našalim, kaj ne? - Dejan kimne i nervozno se nasmije. Bora se okrene.
- Ej, Peđa, čuješ ti ovo? Ovaj govori srpski bolje od mene!
- Pa šta - dobaci Peđa ne skidajući pogled s knjige. - Čovek je poliglota, vidi se na njemu, a ne ko ti, seljačina, mog'o bi ponekad nešto i da pročitaš!
- Ajde, nemoj da se prenavljaš, ionako si okrenuo knjigu naopako.
- Otkud bi ti to znao kad na naslovnici nema slike?
- Nemoj to više da radiš - reče Dejan tiho dok se prepucavanje pored njih nastavljalo nesmanjenom žestinom, a dva lokalca zbunjeno promatrala scenu.
Ivica se pomirljivo nasmiješi i skine Dejanu ruku s ramena. - Ionako ne bi bilo dobro kao prvi put. Što ćemo sad? Družimo se s dečacima ili idemo na posao?
- Idemo na posao - odgovori Dejan, okrene se i izađe iz prostorije. - Dug je put pred nama, a vremena malo - doda tiše, tako da ga je samo Ivica mogao čuti.
- We have miles to go before we sleep - promrmlja Ivica, prateći ga. - 'Ko su ti ovi tipovi? - upita kad su se ponovo našli kraj automobila. Dejan odmahne glavom.
- Idioti - odgovori dok je izvlačio svoju i Ivičinu naprtnjaču iz "stojadina" i spuštao ih na tlo. - Ovi dvojica su došli ovamo čim je prestalo da se puca, početkom devedeset druge, sprijateljili se s nekim glavatim koji je mogao da im osigura da neće da završe u Bosni i odonda se preseravaju po Baniji kao specijalni odred nečega. Kad bi ih poslali da čuvaju krave, bio bi im to verovatno najopasniji zadatak u zadnje tri godine - Dejan završi rečenicu snažno zalupivši vrata, digne pogled prema kući i podboči ruke o bokove.
- Slikovito društvance - promrmlja Ivica zabacujući ruksak na leđa.
- Jeste, ne znam kako to da se već nisu pobrali odavde, s obzirom na to da će uskoro početi jako da se puca - reče. - Valjda im još nitko nije rekao... - doda sa smiješkom i ponovo se okrene prema Ivici podižući svoj mali ruksak.
Krenuli su kroz ostatke sela, prošli desni zavoj između bivših kuća i zatim sišli s ceste, prekoračili nekoliko ruševina i nakon nekoliko se minuta našli u šumi koja je pokrivala blagu padinu na početku skupine brda. Uspon nije bio pretežak i uskoro se čistina izgubila za njima. Bili su sami u šumi i svakim se korakom udaljavali od civilizacije, ili bar od onoga što se civilizacijom pretenciozno nazivalo.
Hodali su nekoliko minuta i nisu puno prešli, kad Dejan zastane i skine ruksak.
- Sad treba obaviti neke predradnje - reče i zavuče ruku unutra.
- Baš sam se pitao što to nosiš - promrmlja Ivica oslanjajući lijevu ruku o bok. Dejan namigne, izvuče bijeli krpeni zamotuljak, sjedne pod obližnje drvo i mahne Ivici da mu se pridruži. Ivica skine naprtnjaču i sjedne do njega.
Zamotuljak je bio mali medicinski komplet. Vrlo mali, pomisli Ivica. Injekcija, medicinska bočica s prozirnom tekućinom i gumena traka.
- Hoćeš sam ili da te ja? - upita Dejan nemarno.
Ivica zbunjeno pogleda bočicu, a onda reče: - Možda da me ipak uputiš o čemu je riječ?
- Vakcina protiv marsijanske groznice - odgovori Dejan cereći se i uvlačeći tekućinu iz bočice u špricu. Ivica kimne, ali ne reče ništa. Dejan ga pogleda, a onda vrati svoju pažnju injekciji.
- Ovo ti je, zemljače, napitak za nevidljivost - reče dok je vezao Ivici gumenu traku oko nadlaktice. - Umrtvit će ti dio prednjeg režnja mozga, upravo one misaone procese koje oni koriste kako bi te stavili pod svoju kontrolu.
Ivici je pomalo išao na živce način na koji je Dejan govorio "oni": - Tekućinu si dobio avionom ili su ti poslali recept? - upita. Dejan se opet naceri.
- Jok, zemljače, ova je domaća. Neke sastojke ovde nije moglo da se nabavi, pa sam improvizirao. Bez brige, neće da te ubije, proverili smo na jednom dobrovoljcu.
Ivica digne pogled i nezainteresirano počne promatrati šumu dok je igla uz lagano peckanje probijala kožu, prolazila kroz meso i uvlačila se u venu.
- Gdje si naučio tako nežno davati injekcije? - upita s malo manje sigurnosti u glasu. Dejan bez odgovora izvuče iglu i pruži Ivici minijaturnu najlonsku vrećicu. - Maramica za dezinfekciju. Jednostavnije je za upotrebu nego alkohol i vata - reče, odveže gumenu traku i počne je vezati sebi oko ruke.
- Kad će početi djelovati? - upita Ivica.
- Za petnaestak minuta - odgovori Dejan ponovo puneći injekciju. Ivica primijeti da Dejan nije uzeo drugu iglu, nije čak ni obrisao ovu, ali ne reče ništa. Dejan uzme drugu maramicu, protrlja ruku, pričeka nekoliko trenutaka i zatim prisloni iglu. Ivica ponovo okrene glavu.
- Šta je, zemljače, osetljiva dušica, ha? - upita Dejan dok je Ivica promatrao neku neidentificiranu pticu u krošnji drveta nedaleko njih.
- Zajebavaj još malo pa ćemo vidjeti tko je osjetljiv, a tko dušica - odreže Ivica. Dejan veselo frkne, ali ne odgovori.
Kad su ustali i krenuli dalje Ivica nije bio siguran je li to što osjeća djelovanje droge ili uzbuđenje, autosugestija pod kojom se osjećao omamljen i izoštrenih osjeta. Osjećao je svoj ubrzani puls i povišen krvni tlak, ali prošle su samo tri minute i pravi efekt se tek trebao pokazati.
Hodao je nekoliko metara iza Dejana. Promatrao je njegove teške planinarske cipele kako gaze po smeđem tlu i iza sebe izbacuju komadiće zemlje i humusa, prateći njihov ritam, duboko udišući i izdišući i brojeći otkucaje svog srca, pokušavajući ih usporiti i zadržati kontrolu nad sobom kad droga počne djelovati. Dok su se probijali kroz šumu, Ivica je u glavi vrtio moguće scenarije. Prijateljski: alieni će im prići, pozdravit će se, možda previju kojeg ranjenika, možda je Dejan čak ponio i nešto zavoja i vate za dezinfekciju. Ignorantski: tuđinci će ih detektirati da bi nastavili sa svojim redovnim poslovima i, naravno, neće im dozvoliti da uđu u letjelicu. Neprijateljski: kad ih ne uspiju zaustaviti telepatijom, počet će politika drugim sredstvima. Ovaj scenarij nije Ivici izgledao pretjerano vjerojatan, ali dobro je razraditi sve mogućnosti, tek toliko.
Na trenutak mu se učini da je opet u uniformi, da je dobio je zadatak izvidjeti neprijateljske položaje. Na leđima mu se njiše teška strojnica na kojoj su dva međusobno zalijepljena okvira puna metaka, nije da će mu trebati, zadatak bi bio najbolje obavljen kad se oružje uopće ne bi moralo upotrijebiti, ali za svaki slučaj... Dejan korača usporeno, moguće je da je okolni teren miniran, a prilično se teško šuljati kad ti mina odnese stopalo. Ivica pazi da hoda točno po Dejanovim tragovima, tako je sigurnije. Dejan nema taj luksuz, morat će se pouzdati u svoju sreću.
U jednom trenutku Dejan zastaje, iz džepa na košulji vadi mapu i promatra je nekoliko sekundi. Ivica, nekoliko metara iza njega, također zastaje. Dejan se lagano okreće u stranu, diže pogled prema krošnjama, ponovo ga spušta na kartu, sprema je i ponovo kreće, ne okrećući se. Ivici tek sad upada u oči da Dejan ne nosi nikakvo naoružanje, samo lagani sivozeleni poluprazni ruksak, i počinje se pitati kamo ga to ovaj vodi kad misli da mu oružje neće biti potrebno. U tom trenutku kroz glavu mu sijeva kako Dejan uopće ne korača tiho, ni ne pokušava se šuljati, kao da želi da ga se otkrije i zarobi, i Ivica tad shvaća da je Dejan njihov, da, otkako se poznaju, nikada nisu razgovarali o njima i da mu je Dejan čak jednom i priznao da radi za njih. Ivica se ne može sjetiti točno kada i gdje, ali je potpuno siguran da ga Dejan vodi u klopku, da ga zarobe i rade mu svašta... Munjevito skida pušku s leđa i grčevito prelazi rukom preko nje pokušavajući naći okidač, ali puška se savija krijući taj dragocjeni komadić metala u svojim naborima. Ivica staje i spušta pogled prema pušci kopajući po njoj i pokušavajući raspoznati dijelove koji mu odjednom izgledaju nepoznati, ovo nije njegova puška, podvalili su mu, ovo je neko strano oružje...
- Ej, zemljak, je l' ti dobro?
Ivica zbunjeno diže pogled i vidi Dejana kako ga promatra sa zabrinutim smiješkom. Osjeća kako mu povjetarac hladi usijano lice i, kao po komandi, ponovo se uključuju ostala osjetila, uho čuje šum drveća, nos osjeća miris jutarnje šume, a prsti javljaju da to što Ivica gnječi nije kalašnjikov nego obična naprtnjača, ona od koje se nije odvojio proteklih dvadesetak sati... I vraćaju mu se slike, put u crvenom "stojadinu", mape na faks-papiru, razrušeno selo...
- Možda bi bilo dobro da stanemo i odmorimo se, izgleda da te dobro puklo, ha? - nastavlja Dejan. Ivica nesvjesno kima i pogledava na sat.
Ušli su u šumu prije dva sata!
- Rekao si... da ste isprobali ovu kemikaliju na... dobrovoljcu... - mrmlja Ivica dok mu se jezik petlja. Dejan kima. - Prvi put je uvek zajebano. Upozorili su me na to juče pa sam si, kad sam se uverio da stvar funkcioniše, uvalio jednu manju dozu. Taman me pustilo kad je trebalo da idemo po tebe na Kupu. Sad si prošao kritičnu fazu i trebalo bi da bude dobro.
- Zašto me nisi upozorio? - pita Ivica dok mu se kontrola polako vraća i on prilazi jednom stablu i spušta se na tlo. Dejan sliježe ramenima. - Nisam znao kako će da deluje na tebe, nisam znao da će da bude ovako...
- Kako "ovako"? - pita Ivica zatvarajući oči i koncentrirajući se na disanje. Dejan ne odgovara odmah.
- Da se vidiš, znao bi - kaže naposljetku. - Dobro, odmori se malo, nemamo još puno do tamo. Voleo bih da budeš što prisebniji.
Ivica kimne ne otvarajući oči. Voleo bih da budeš što prisebniji, ponovi u sebi. Nemamo puno do tamo. Gdje to - tamo? I zašto uopće idu?
Malo je prekasno za ovakva pitanja, pomisli.Tu smo gdje smo, na vjetrometini, i treba se malo pognuti, bar do zavjetrine. Koji me je vrag ovamo natjerao, zapita se Ivica i u jednom trenutku ga obuze želja da legne na zemlju, skvrči se i ostane tako ležati dok ga netko ne odnese kući. Ne, malo je prekasno za dileme, treba obaviti posao. Onda možemo kući!
Sad su se lagano spuštali. Šuma je bila nešto svjetlija, ali, uprkos tome, počela je izgledati prijeteće. Ivica još uvijek nije bio siguran da ga je droga pustila, a povremeni pramenovi magle što bi svako malo iskakali iz podsvijesti svakako mu nisu učvršćivali samopouzdanje.
U jednom trenutku su došli do dijela padine koji je bio toliko strm da je krošnja prvog sljedećeg drveta bila ispod njih, a pred njima se otvorio vidik na susjedno brdo. Dejan zastane i opet izvuče kartu.
- Uspeli su da prizemlje u jarak između ova dva brda - reče. - Sad su otprilike... - zastane, još jednom pogleda kartu, ispruži ruku, pogleda ispred, pa još jednom na kartu, - ... tamo negde! - reče i pokaza rukom nadesno i dolje. - Još oko petsto metara, zemljače! - dovrši veselo.
Ivica pogleda u smjeru u kojemu je Dejan pokazao, ali osim zelenih krošnji jarko obasjanih suncem nije vidio ništa. Dejan je već krenuo i Ivica požuri za njim, više kližući nego spuštajući se.
Šuma je ovdje, na obronku, bila rjeđa, ili možda niža? U svakom slučaju, svjetlija. Sunce se i dalje teško probijalo do tla, nije bilo rupa u krošnjama tako da je svako kretanje proizvodilo treperavi lajt-šou.
- Kako si uopće saznao što se dogodilo? - upita Ivica kad su došli do blaže padine. Dejan uspori tako da su uskoro hodali jedan pored drugoga.
- Ima tu neko selo u blizini - objasni. - Najpre su mislili da je pao avion pa su poslali par ljudi da provere, zamisli budale, u tri izjutra! - Dejan upre prstom u čelo. - Onda su se tipovi vratili i počeli pričati o svetlima, čudovištima, ne znam ni ja o čemu sve ne. Sami seljaci su to objasnili time da su ustaše ispalili raketu punjenu nervnim plinovima, pa sam se i ja uhvatio te priče kad sam ujutru došao u štab. Naravno, čim sam se našao sâm okrenuo sam jedan inostrani telefonski broj nadajući se da nitko ne prisluškuje. Ostalo više-manje znaš.
Ivica kimne. Došli su do dna usjeka, u kišnim danima ovuda je vjerojatno tekao potočić, i krenuli su uzduž, ponovo jedan za drugim, probijajući se kroz grmlje, šikaru višu od njihovih glava. Oko njih se uzdizalo tamno tlo koje kao da je gutalo svjetlost i Ivica se upita koliko je kemikalija efikasna i jesu li ih se tuđinci već "primili" i samo čekaju trenutak da se bace na njih svom silinom.
Odjednom, Dejan zastane i Ivica mu priđe.
- Primećuješ li nešto čudno - upita Dejan. Ivica još jednom pogleda oko sebe.
- Imam osjećaj kao da smo ušli u Mordor - odgovori. Dejan se nasmiješi i odmahne glavom: - Ne to, to je zbog droge. Nešto objektivno! -
Ivica slegne ramenima.
- Ne čini li ti se da je grmlje malo pregusto? - upita Dejan.
Ivica se okrene i počne intenzivno promatrati. Pa, ustvari, ne, nije mu se činilo. Nije baš imao puno iskustva s biljnim svijetom, njegova avantura '91. bila je prekratka i nije mogao reći što je gusta, a što rijetka šuma. Ponovo pogleda Dejana i slegne ramenima. Dejan mu namigne. - Samo hodaj - reče i okrene se, a u tom trenutku Ivica shvati. Polako pruži ruku prema najbližem grmu i opipa lišće. Ne, ovo nije varka, lišće je pravo. Ipak, uspije pogledom prodrijeti do padine koja se lagano uzdizala nad njima.
Da, pomisli, ovo grmlje nije ovdje naraslo.
Kroz glavu mu prolijeće desetak ideja, od instant-zelenila, baciš plahtu, poliješ vodom i imaš šumarak, preko mini-hidroponičkih farmi montiranih na letjelicu, koje su proteklih trideset sati radile pod punim opterećenjem, pa sve do nekakvog materijalizatora koji bi štancao gotovo grmlje koje bi onda tuđinci izvlačili iz broda i raspoređivali uokolo, nije baš neka kamuflaža, ali poslužit će dok se ne pojave spasioci. Dakle, tu smo, razmišlja shvaćajući da su ušli, da je letjelica možda nekoliko metara dalje i da je droga uspješno zaštitila njihove misaone procese od tuđinskog upada, inače bi ih do sad vjerojatno potjeralo u bijeg krdo zmajeva ili čopor zombija ili nekoliko neidentificiranih čudovišta ili barem po jedan ručni komplet iz Orwellove sobe 101 uredno raspakiran i spreman da svakome poželi jedinstvenu dobrodošlicu. Ivica se neprimjetno smiješi po prvi put osjećajući da ne ide u maglu, da je ovo ipak donekle organizirano i da su neke stvari ipak u gotovo prijateljskim rukama.
Probijaju se dalje. Dejan je zgrčen, provlači se kroz grmlje u polučučnju, napola teturajući, i ovako s leđa izgleda kao paraplegičar koji traži svoje kontaktne leće. Bljesak bola i Ivica odmiče granu koja ga je opalila po licu, zatim se okreće oko sebe pitajući se je li zaista viknuo ili je to proizvod njegovog drogom natopljenog uma. Zatim ubrzava korak i tetura za Dejanom koji se gotovo izgubio u zelenilu.
U tom trenutku Dejan zastaje, uspravlja se, okreće i pogledom traži Ivicu. Ovaj mu prilazi i Dejan pokazuje rukom nekamo u stranu, dok mu na licu titra neronski smiješak. Ivica promatra gusto zelenilo nekoliko trenutaka, a onda, na visini od tri metra, primjećuje crtu srebrnastog metala koji blista kroz lišće nekoliko metara dalje. Mozak mu pulsira, šake mu se stišću i jedva se suzdržava da ne počne cupkati od sreće. U pola sekunde kroz glavu mu lete neke davne slike, zbrka lampica nad Žumberkom, mračan šator u kojemu sjedi Dejan s izrazom posljednjeg očajnika, Katarinin leš negdje daleko dolje kako prekriva kamenje... Deset, dvanaest, koliko već godina života prekrivenog sjenom sumnje, pitanja, svijesti o neznanju...
Nesigurno trepće i pogledom prati srebrnastu liniju dok napokon ne shvati da je to rub velikog metala koji odražava svjetlost koja do njega dolazi kroz nabujale krošnje. Ivica zakorači, ali ga Dejan povlači za ruku i gura dok sam pokušava prići letjelici. Ivica ga promatra kako razgrće neprirodno gusto lišće i granje i otkriva blistavu površinu, tako blistavu da, osim na nekoliko oblina, potpuno odražava zelenilo oko sebe. Ivica nekoliko zbunjenih trenutaka promatra svoj odraz u metalu, no Dejan ne želi čekati, trijumfalno se okreće i trza glavom, dajući znak Ivici da ga slijedi.
U tom trenutku pogađa ih udar. Ivica je posljednjih nekoliko minuta osjećao stalni pritisak u zatiljku kojemu nije pridavao pažnju, a koji kao da se i sam trudio da ostane neprimijećen, ali sada je sila porasla, sve dok nije obuzela cijelu lubanju i Ivica se osjeća kao da je na Jupiteru, velika gravitacija i velik tlak. Rubovima uma pretrčavaju mu sablasti koje iz nekog nedokučivog razloga uopće ne izgledaju strašno, poput jeftinih kartonskih imitacija koje promatra na televiziji, no u sljedećem trenutku ga obuzima osjećaj da je iza njega zaista nešto što mu se sprema skočiti za vrat. Munjevito se okreće, ali iza njega nema ničega, tu je samo zeleno grmlje i granje koje se još njiše nakon njegovog prolaska. I Dejan zastaje i uplašeno se okreće oko sebe, ali nakon nekoliko trenutaka se opušta i usnama mu prolazi još jedan pobjedonosni smiješak.
- Pun pogodak! - mrmlja i kreće dalje, prateći zaobljeni srebrnasti zid.
Letjelica je okrugla i u svom obilasku dolaze do mjesta gdje srebrna površina uranja pod padinu. Međutim, Ivica se zbunjeno osvrće shvaćajući da ovo uopće ne izgleda kao mjesto havarije, tlo izgleda kao da je netko podigao zemljani tepih za nekoliko metara, gurnuo letjelicu ispod i ponovo sve vratio na svoje mjesto. Ni traga udaru, ni traga krateru ili rovu. No, podsjeća se, ovo bilje ionako nije odavde, tko zna kako je ovo mjesto izgledalo prije udarca. Možda usjek između dva brda prije uopće nije postojao, možda je sve bilo jedno brdo koje je imalo nesreću i našlo se na krivom mjestu u krivo vrijeme. Trebat će provjeriti. Kasnije.
- Vrata, gde su jebena vrata? - mrmlja Dejan teško dišući i okreće se i kreće nazad grubo odgurnuvši Ivicu. Ivica tetura i upada u grm, zatim se s mukom izvlači, osjećajući kako ga bodljikave grančice žele zadržati na tlu, i tetura za Dejanom. Dejan lupa šakama po glatkoj površini, ali ništa se ne događa. Napokon dolaze do drugog kraja ukopane letjelice i Dejan zastaje, bijesno se osvrće i počinje se penjati uz zemljanu strminu ispresijecanu korijenjem koje kao da tamo stoji desetljećima. Ivica se zalijeće i uspinje za njim i nakon nekoliko sekundi obojica se nalaze na krovu. Nad njima se uzdiže padina i teren svuda oko njih prekriven je gustom šumom.
Tek sad uspijevaju sagledati cijelu napravu, ili bar onaj njen dio koji se nalazi iznad površine tla. Letjelica je najobičniji srebrnasti disk, promjera dvadesetak metara, visine manje od tri, bez ikakvih izbočina i udubljenja. Crta koja dijeli izloženi dio letjelice od onog ukopanog pod zemlju proteže se otprilike polovicom diska.
Ivica si dopušta uzdah. - Ne sliči onome sa Žumberka - kaže tiho.
- Misliš da bi neki Hotentot primetio sličnosti između stealtha i cessne? - odgovara Dejan bijesno šibajući pogledom lijevo-desno.
U tom trenutku Ivica se okreće. Nije siguran zašto, čini to makinalno, potpuno nesvjesno, gotovo kao da ga je netko pozvao po imenu ili kao da je začuo neki zvuk, što nijedno nije točno. Tek, okreće se i polako diže pogled da bi se susreo s velikim tamnim bezizražajnim očima koje ga promatraju s nekoliko metara udaljenosti, dok se njihov mali vlasnik grčevito drži za granu na oko dva metra visine i očajnički izvrće glavu pokušavajući fiksirati Ivicu. Negdje u Ivičinoj podsvijesti nešto reži, zavija i urliče, najcrnji strahovi divljaju pokušavajući izaći na površinu i natjerati ga u bijeg, ali Ivica mirno promatra zvjerinjak iz utočišta koje mu je dala droga, ništa ga nije briga i on promatra izvanzemaljca više radoznalo nego zbunjeno, i hvata sebe kako pokušava povezati misli u slike i rečenice "ne boj se, ne želimo ti ništa nažao, nećemo te ozlijediti" i "želimo razgovarati, to je sve", ali u tom trenutku Dejan se okreće, sekundu ili dvije zbunjeno promatra zaprepaštenu Ivičinu grimasu, zatim prati smjer Ivičinog pogleda i oči mu se šire u trijumfu. Skida naprtnjaču s ramena i izvlači crni, teški automatski pištolj i podiže cijev prema tuđincu. Kao u slow motionu Ivica podiže ruku kako bi uhvatio cijev, ali volja mu slabi i on ponovo spušta ruku uspijevajući promrmljati samo "Dejane, ne...", ali Dejan je već podigao pištolj i zatvorio jedno oko. U jednom trenutku zastaje, spušta oružje, a onda ga ponovo podiže, na trenutak sve staje i tada prasak potresa Ivici utrobu. On vraća pogled na stvorenje i njegovu smrskanu nogu i na ruke kojima se još grčevitije drži za granu i na lice koje više ne gleda nikoga i na kojemu je, unatoč tuđinskoj rasi, moguće prepoznati bolnu grimasu, i bespomoćno samrtničko vrištanje za koje Ivica nije siguran dolazi li kroz uši ili direktno kroz telepatsku vezu. Dok stvorenje polako gubi oslonac i klizi niz granu, Dejan pritrči i hvata ga rukom za ranjenu nogu. Vrištanje postaje još bolnije i nemoćnije dok Dejan povlači i urla "Pomozi mi da ga skinem!", ali Ivica se ne miče s mjesta i pita se dokle će trajati ovaj cirkus i kada će prestati djelovanje droge i kako je ovo prestalo biti zabavno i kako bi sada bilo najljepše zavaliti se u fotelju, dohvatiti daljinski i prebaciti na neki drugi program.
Napokon, grčeviti stisak kojim je stvorenje obavilo granu popušta i masa vrištećeg mesa pada Dejanu u ruke. Poput djeteta, razmišlja Ivica i pred očima mu se pojavljuje slika iz Somalije: bijeli čovjek u rukama nosi izgladnjelo crno dijete, adolescenta, velikog trbuha, velike glave i tankih udova, osim što se tamo dijete ne otima, ne koprca i ne vrišti kao ovdje. No, prisjeća se Ivica, ovo ovdje nije dijete, ovo je odrasli primjerak...
- Sad ćemo naći vrata - dovikuje Dejan pobjedonosno. - Dođi! - kaže Ivici, a kad se ovaj ne pomakne ponavlja: - Hajde, nosimo ga unutra! Treba da ga držimo uspravno, inače vrata neće da se otvore!
Ivica se konačno pokreće, ali njegovi pokreti više nisu njegovi. Iako njegov um i dalje ne popušta pod gigantskim mentalnim pritiskom obližnjih tuđinaca, kontrola nad njim je u potpunosti empatska i u rukama je ovog divljeg čovjeka koji ubija aliene kao bijeli čovjek Indijance, domoroci ovaj put kose malobrojne doseljenike i to nije nimalo lijep prizor. Kroz umrtvljeni prednji režanj mu sijevaju pojmovi kao što su "napredna rasa", "civilizacija", "nekontrolirano divljaštvo", ali ništa od toga se ne probija do dijela mozga koji trenutačno vodi akciju, on samo želi otići odavde, kući ili na bilo koje normalno mjesto, jer ovo više nije zabavno, ovo više nije zabavno...
Dižu stvorenje, svaki po jednu ruku pa na rame, pa na rub krova pa polako spuštanje do podnožja. Ivica odjednom gubi tlo pod nogama i svi trojica se ruše nekoliko metara niže i Ivici se čini da osjeća svaki korijen na svojim leđima. Tuđinac više ne vrišti, još samo potmulo ječi kao da plače nad svojom sudbinom i kao da mu je jasno da je obavio svoje i da neće poživjeti još dugo. Dejan se prvi uspravlja i udara stvora čizmom u glavu.
- Pizda vam materina, eto vam, pa sad budite u telepatskoj vezi - mrmlja i Ivica čuje još jedan vrisak, i sad je siguran da je to u njegovoj glavi, jer stvorenje samo prestaje ječati da bi nekoliko trenutaka kasnije ponovo zajaukalo. Ponovo ga podižu na ramena i lagano kreću duž srebrnastog zida. Prostor između letjelice i lisnatog grmlja je uzak, jedva za jednu osobu, i Dejan se pomiče naprijed i vuče tuđinca dok je Ivica straga i samo održava ravnotežu.
- Sezame, otvori se, hajde, Sezame, otvori se... - Dejan mrmlja sebi u bradu i Ivicu odjednom obuzima osjećaj da će se, kad im priđu, vrata pećine otvoriti i otkriti četrdeset bradatih Arapa spremnih da ih sasijeku u komade, oslobode svog duha i vrate ga u bocu.
- Hajde, Sezame, znam da si tu negde, ulovi talase ovog guštera i otvori se - nastavlja Dejan i, kao da mu odgovara, u srebrnom zidu na mjestu kraj kojeg su upravo prolazili bešumno se otvara rupa otkrivajući malu komoru. Dejan zastaje, a onda ispusti prodoran veseo urlik: - Evo ga, našli smo ga!
Ulaze u komoru i vuku tuđinca za sobom, spuštaju ga na prag tako da se vrata ne zatvore za njima. Ivica se ruši za njim i vidi da su dva zida komore vrata i shvaća da više ne želi znati što se iza tih vrata nalazi, ali Dejan očito misli drukčije. Prilazi jednim vratima i ona se otvaraju. Pobjedonosno se okreće i u ruci mu se iznenada opet stvara pištolj.
- Toliko o bliskim susretima treće vrste - mrmlja i usmjerava cijev prema stvorenju koje bespomoćno leži.
- Dejane... - uspijeva promrmljati Ivica, napola klečeći, napola sjedeći na podu, ali prasak u malom zatvorenom prostoru zvuči poput detonacije i izbija Ivici misli iz glave. Metak pogađa tuđinca u čelo, tanko tijelo se još jednom grči, a onda se opušta. Ivica polako ustaje. - Dejane...
Dejan oštro odmahuje rukom. - Sedi tu i ne mrdaj! - sikće i nestaje kroz vrata koja se zatvaraju za njim. Ivica puzi prema djeliću zida uz vrata kroz koja je Dejan prošao, naslanja se i rukama grli koljena. Zidovi su manje blistavi nego izvana, primjećuje, ne s naročitom znatiželjom. Volio bi sastrugati malo toga materijala i odnijeti ga prijatelju kemičaru, nek' se malo divi, ali tko zna koliko bi morao grebati i koliko noževa otupjeti da bi dobio jedno zrnce toga.
Negdje u unutrašnjosti odjekuju dva pucnja. Ivica spušta pogled prema svojim čizmama. Pustio sam zmiju u raj, pomišlja, a onda shvaća da on nema veze sa svim tim, da je samo statist, da je ovdje samo zato što ga je Dejan pozvao i da do sada nije učinio ništa što bi napravilo razliku. Ponovo ga zaglušuju pucnji, jedan, pa još dva, pa još dva, pa opet jedan, ali Ivica to primjećuje polusvjesno, ne napinje se da bi brojao, a istovremeno primjećuje da je pritiska u glavi nestalo i da mu je sad um lak kao perce i da bi se, valjda, trebao osjećati ugodnije. Uspjeli su, pomisli, našli su "protuotrov" i više se nikad neće dogoditi da im alieni jebu cure u njihovom šatoru dok muškarci, paralizirani, stenju pedeset metara dalje.
Dejan se pojavljuje na drugim vratima s trijumfalnim smiješkom vraćajući pištolj u torbu.
- A sad bi bilo dobro da se makneš odavde - kaže i gura ruku u torbu. Ivici se šire oči kad ugleda dvije kutije, na svakoj je po jedan satni mehanizam iz kojega vire žice i nestaju u unutrašnjosti i on ne zna što bi to moglo biti osim eksploziva.
- Dejane... - muca Ivica, ali Dejan spušta pakete na pod, hvata Ivicu za ruke, podiže ga kao pijanca i gura van. Zatim podiže eksploziv i ponovo nestaje u unutrašnjosti letjelice. Ivica bespomoćno čeka pokušavajući se uhvatiti za nešto, neku sliku, zvuk, dodir, kako bi sam sebe uvjerio da je ovo stvarno, da se on zaista nalazi ovdje, u dubokoj šumi usred Banije, ispred tuđinske letjelice koju će njegov dugogodišnji prijatelj za nekoliko trenutaka dići u zrak. Duboko udiše i izdiše, panično gleda uokolo, promatra grmlje kojim je opkoljen i lišće koje mu titra pred očima, ali ne pomaže, osjećaj isključenosti, te divne, slatke isključenosti koja je, valjda, obrambeni refleks organizma na prevelike šokove, koja kaže ne, ti nisu tu, ovo se ne događa, ovo je samo dokumentarac na CNN-u i nemaš se razloga živcirati ili, nedajbože, paničariti; taj osjećaj isključenosti je presnažan. Nakon pola minute koja je mogla biti i pola tisućljeća, Dejan se pojavljuje na vratima, prekorači tijelo malog tuđinca koji još uvijek leži na pragu i izvlači ga van. Vrata se zatvaraju, Dejan kima i okreće se Ivici. - Sad ćemo da proverimo čvrstoću materijala - izjavljuje svečano i hvata Ivicu za podlakticu. - Imamo deset minuta da se maknemo, zemljak, ajde, nemoj sad da mi radiš probleme - kaže i lagano ga vuče dalje od letjelice. Ivica se nesigurno okreće i kreće za Dejanom, i nakon minuta probijanja kroz grmlje ponovo su u normalnoj šumi, penju se uz padinu gotovo trčeći i nakon još nekoliko minuta teturanja uzbrdo Dejan prilazi srušenom deblu, prebacuje se na drugu stranu i, dok ga Ivica prati, sjeda na zemlju i gleda na sat.
- Još četiri minuta - kaže i spušta ruku sa satom. Ivica ne zna što bi pa bespomoćno promatra stabla iznad njih čekajući da prođu te četiri minute i čekajući da se napokon dogodi nešto što će ga trgnuti s tripa. Zatvara oči, zatim ih ponovo otvara kad shvati da ipak ne može podnijeti miris nevine prirode i zvuk ptičjeg pjeva koji gotovo nadjačava njegovo disanje. Tada, odjednom, negdje iz daljine, dolazi tutnjava, poput ispaljivanja topa i Ivica se nesvjesno skuplja očekujući udar granate, a onda se, trenutak kasnije, opušta smješkajući se sam sebi kako je...
Svijet postaje orkan tutnjave, letećeg grumenja zemlje, lišća, granja, cijelog drveća. Zemlja divljački podrhtava i Ivici se čini da se cijela šuma ruši na njega i čak zaboravlja rukama pokriti glavu, od ovog armagedona ga ionako nikakvo skrivanje ne bi moglo spasiti, zvučni val se odbija od okolnih brda i nekoliko puta prelazi preko njih, svaki put slabiji, Ivica čuje kako nešto krupno i teško prolijeće kroz krošnje i pada na zemlju negdje desno od njih, zatim nešto jednako krupno i teško kako prolijeće kroz krošnje i pada lijevo, ali malo bliže, da bi trenutak kasnije ostao samo kontinuirani šum padanja otkinutog granja i slijeganja lišća. Dejan skače na noge i smije se. Ivica se drhtavo pridiže i promatra pustoš koju je udar ostavio za sobom. Pred njima više nema ničega, po cijelom usjeku šuma je očerupana i ispred njih gotovo i nema čitavog drveta. U sredini uništenja nalazi se veliki krater iz kojega se još dimi i Ivica se pita kakvu je to bombu Dejan postavio, a onda shvaća da je početni udar vjerojatno opalio neku skrivenu energiju i da bi obični eksploziv, makar ga bilo dva kilograma, vjerojatno napravio poveću rupu u zemlji, ali ne bi počistio šumu u krugu od dvije stotine metara.
- Ajde, zemljak, idemo kući - kaže Dejan, okreće se od prizora uništenja i bez zastajkivanja kreće uz padinu. Ivica nekoliko trenutaka zbunjeno zuri u smeđe izrovano tlo, a onda se okreće i žuri za Dejanom ne želeći ostati sâm u šumi, drogiran i izgubljen. Mozak mu je prazan, ispijen adrenalinom, obrisan stresom, ukroćen dovođenjem pred svršen čin i Ivica odlučuje da više nema o čemu razmišljati, neko će vrijeme samo slušati što mu se govori, bar dok ne procijeni da je droga dovoljno popustila. Ponovo se probijaju kroz šumu, ali ovaj put manje oprezno, dok Ivica napola strepi, a napola priželjkuje da ih zaskoči velika, crna neman, matica čiju su djecu upravo pobili, i oduži im se za ugodan doček, ali životinja više nema, ptice koje su preživjele su se razbježale i sve izgleda tako idilično, tuđinci i pokolj i razaranje samo su ružan san, Ivica bi htio nešto upitati, ali jezik mu je težak i glava mu je teška i pogled mu je zamućen i više nije u stanju razmišljati, nego samo slijepo pratiti Dejana. Obična, zelena šuma ih obuhvaća i šetnja je za Ivicu jednolično, umorno, mučno koračanje dok mu slike malih sivih leševa skaču pred očima miješajući se sa slikom Žumberka, čistog zvjezdanog neba, božićnog drvca koje lebdi iznad šatora...
Povratak je košmar zelenila, bljeskanja sunca kroz lišće, klizanja po suhom tlu i rijetkom opalom lišću i grana koje se njišu svuda oko njih, možda na vjetru, možda samo u Ivičinoj glavi, a možda kao opomena da ulijeću u zasjedu koju je postavio tko zna tko kako bi ih uhvatio žive i kaznio zbog upravo počinjenog zločina. To nisam ja, to nisam bio ja, ponavlja Ivica pokušavajući otjerati zebnju koja mu ruje utrobu, ali jedino što uspijeva je spriječiti da ga strah paralizira kako bi održao korak s Dejanom koji nemilosrdno grabi kroz šumu ne osvrćući se i ne pazeći slijedi li ga Ivica. Kao da bježi od nečega, ali on zna da Dejan nikad nije bježao, pa tako ne bježi ni sada, vjerojatno je jednostavno zadovoljan obavljenim poslom i samouvjereno krči put kroz šumu uživajući u nadmoći.
Nakon tko zna koliko vremena, spuštaju se niz padinu i izbijaju iz šume i Ivica prepoznaje ruševine sela iz kojeg su krenuli i više iz navike nego iz potrebe gleda na sat, četiri poslije podne, prije osam sati je sjedio u kuhinji i razgovarao s Dejanom o pizdarijama, nalazio se na egzotičnom izletu u drugu civilizaciju koja neće još dugo postojati, na mjestu odakle bi volio ponijeti nekoliko fotografija, za uspomenu i zajebavanje prijatelja...
Sunce je nesmiljeno pržilo dok su prilazili kući. Stepenice na ulazu bile su u sjeni koju je Peđa iskoristio za izležavanje. Ista knjiga ležala mu je u krilu dok ih je šutke promatrao kako se približavaju. Još kad su zašli među prve ruševine Ivica je usporio, više nije htio trčati za Dejanom, tako da je zaostao kojih dvadesetak metara. Dejan je, ne usporavajući, nestao u kući i Ivica je Peđi ostao jedini objekt za promatranje.
- Gadno, a? - upita Peđa. Ivica zastane.
- Pobili smo pet-šest vanzemaljaca i uništili im brod - odgovori. Peđa ni ne trepne. Umjesto toga pogleda ispred sebe, a onda vrati pogled na Ivicu. - Probaj da odspavaš, biće ti bolje - reče. - Uzmi moju vreću, slobodno - Ivica nešto promumlja, kimne i uđe u kuću.
Potrčao je uz stepenice i jedva izbjegao Dejana koji se mahnito sjurio u suprotnom smjeru. Ušao je u prostoriju i ne osvrćući se zgrabio Peđinu vreću za spavanje, odvukao je do prozora, bacio se na nju i zatvorio oči. Jedan dio njega je još uvijek pokušavao shvatiti što se to tamo u šumi dogodilo, drugi dio je obradio svoj dio podataka i mirno čekao nastavak. Još nije gotovo, reče sam sebi, još treba stići kući.
Ma gdje to bilo.

Nije bio siguran što ga je probudilo. Možda glavobolja, možda šum u glavi. Nije se osjećao najbolje, kemikalija je vjerojatno prešla u fazu redanja nuspojava i mogao je samo čekati koja od njih će ga lupiti prva. Otvorio je oči da bi ih odmah zatim ponovo zatvorio. U mračnim kutovima njegovog uma još uvijek su vijali preostali pramenovi maglice polusvjesnog, iracionalni blicevi izazvani zaostacima droge i bilo je bolje opustiti se i ne misliti. Zatvoriti oči i čekati da prođe.
Ipak, osjećao se bolje nego kad je zaspao. Ponovo se osjećao svjesno, za razliku od proteklih sati kojih se sjećao kao kroz maglu - penjanje kroz šumu, tuđinska letjelica koja mu se sad činila kao filmska kulisa, pucnjava, eksplozija, tumaranje natrag, Peđino nezainteresovano lice... Sve što mu se dogodilo u proteklih dvadeset i četiri sata mu se činilo toliko nevjerojatno da je trenutačno bio potpuno ravnodušan prema svemu, evo, ovdje je, leži na donekle ugodnoj prostirci i nema potrebe da se diže do jutra, pa makar počeo atomski rat. Duboko je udahnuo pokušavajući se sabrati i prisjetiti bitnih točaka, ali sve mu je bježalo. Sjećao se svega, svakog detalja - vrištanja tuđinaca, pucnjeva koji su dopirali iz unutrašnjosti broda, leša kraj svojih nogu - ali sve je to bilo sjećanje na predstavu, igrokaz koji se odigrao jednom davno, negdje drugdje, i sve to nema veze sa stvarnošću koja je vreća za spavanje na tvrdom betonskom podu i svježi noćni zrak koji mu hladi lice. Izgubljen, pomisli, bačen u rijeku koju ne može savladati, preostaje mu održati se na površini i nadati da će ga struja nanijeti blizu obale.
Razmišljanje ga je potpuno razbudilo i razbistrilo i on ipak otvori oči. Ležao je pored izlaza na balkon s glavom ispred samih vrata, leđima okrenut ostatku družine. Kroz otvor je sasvim lijepo vidio šikaru obasjanu mjesečinom. To je nekad vjerojatno bila njiva, no sad je to bio debeli pokrivač grmlja i visoke, guste trave koji bi trebalo neko vrijeme raščišćavati, ili jednostavno zapaliti i dobro preorati da bi se uklonilo divlje korijenje, kako bi se ponovo moglo posijati ili posaditi nešto korisno.
I opet mu je palo na pamet kako nedostatak svjetla ubija boje. Vjerojatno je bio pun mjesec, nije mogao biti siguran jer je bio negdje izvan vidokruga, ali je ipak bacao nedovoljno svjetlosti da bi šikara bila čisto izraženo zelenilo kao po danu - pod hladnim je plavičastim osvjetljenjem ovo bio sivo-plavo-zeleni raščupani pokrivač prekriven prašinom i ostavljen da se skameni poput spomenika za buduća pokoljenja. Po danu smeđesiv, puteljak je sada bio gotovo bijel, a crne sjene samo su upotpunjavale crno-bijelu sliku.
Zijevnuo je i, mehanički stavljajući ruku na usta, osjetio vlastitu iscrpljenost. Promeškoljio se ispod pokrivača i umorno otpuhnuo. Treba spavati, pomisli i okrene se na drugu stranu.
Soba je bila prazna.
Iscrpljenosti je u sekundi nestalo da bi je zamijenio adrenalinski grč dok promatra nekoliko zgužvanih pokrivača i naprtnjača razbacanih po prostoriji. U prvom djeliću sekunde kroz glavu mu prolazi želja za skokom, jer dogodilo se nešto neočekivano, neprijatelj je nestao i može biti bilo gdje, između ostalog i njemu iza leđa. Trenutak kasnije odbacuje tu misao jer, da su ga se htjeli riješiti, već bi bio mrtav, s metkom u potiljku ili nožem među rebrima, spremljen u prvi jarak.
Sljedeća pomisao: da, žele ga se riješiti, ali Dejan se protivi. Nije siguran kakvu im je točno priču ovaj prodao, ali, globalno, bliži se kraj kolektivnog bolesnog sna i sad će zvijer trgati i gristi, da povuče za sobom u smrt najviše što može. Negdje su se povukli, izvan dosega glasa, i žučno raspravljaju što s njim. Pogled mu skače po sobi i vidi da su ponijeli oružje, ali da je sve drugo ostavljeno ovdje. Pažljivo osluškuje trenutak prije no će ustati i čuje potpunu tišinu, ni zrikavce, ni žabe, ni noćne ptice. Oprezno se pridiže pazeći da ne napravi ni najmanji šum, polako odmiče pokrivač i ponovo se okreće prema balkonu. Sva sreća, njegov ruksak je tu. Poseže rukom, otvara pretinac i vadi veliki vojnički nož u futroli. Kvači futrolu za pojas i polako ustaje. Sreća da izvana dolazi dovoljno svjetla pa ne mora tumarati po mraku...
Svjetla?
Polako se okreće i promatra krajolik nekoliko trenutaka, dulje nego što bi to učinio da je...
Polako, vrlo polako se uspravlja dok mu nova spoznaja bubnja po glavi i dok mu srce odrađuje posao života. Pejzaž je dobro osvijetljen, prava puna mjesečina, intenzitet i boja odgovaraju, međutim...
Mjesec je zašao prije nekoliko sati i tada je bio daleko od punog - još nije bio ni u prvoj četvrti.
Novi val adrenalina tutnji uz obale svijesti i on se koči, čekajući nekoliko trenutaka da prođe slabašni napad panike, zatim ponovo preuzima kontrolu nad sobom. Gleda van nekoliko trenutaka pokušavajući odrediti odakle dolazi svjetlost, ali tek sada, pažljivije promatrajući, vidi da su sjene izobličene i neprepoznatljive. Polako se udaljava od prozora i grozničavo pogledom traži Dejanov ruksak - jedna injekcija bi bila pametna odluka - ali upravo taj ruksak nedostaje. Prelazi rukom od jednog do drugog kako bi se uvjerio, ali nije pogriješio - sve naprtnjače su tu, osim Dejanove.
Polako udiše i izdiše pokušavajući se koncentrirati i razmisliti. Mamurluk je potpuno nestao i Ivici se čini da je prisebniji nego ikad. Vadi nož i šulja se van, ne znajući zašto to čini, ali vjerujući intuiciji koja mu je barem jednom spasila život.
Hodnik je mračan, ali uz svjetlo koje dopire izvana vidi se put. Ivica zaviruje u prostorije pored kojih prolazi i sve su prazne. Krajolik je toliko tih, čak ne čuje ni vlastite korake, da na trenutak sumnja da nešto nije u redu s njegovim sluhom. Diže nož i lagano oštricom struže po zidu. U redu je, zvuči onako kako bi trebala. Prislanja se leđima uz zid i nastavlja dalje, osjećajući smirujuću hladnoću betona.
Polako stiže do stepenica, zastaje i baca brz pogled iza ugla. Razmišlja dvije sekunde, a onda se odvaži na jedan duži pogled.
Na polukatu leži čovjek. Izvaljen je po stubištu, jedna noga mu je na gornjim stepenicama, dok mu glava i ruka vise niz dio stepenica koje vode dolje. Ivica se osvrće još nekoliko puta, osluškuje sekundu-dvije, a onda se polako spušta, leđima uza zid i pogledom skačući od tijela do podnožja stepenica. Prijeteći osvijetljeni obris otvora ulaznih vrata polako mu ulazi u vidokrug, ali sjene i dalje ostaju nepomične. Možda je sve ovo san, pomišlja, možda će se uskoro probuditi i vidjeti sunce visoko na nebu. Ili će, još bolje, prvo vidjeti Sanjino lice koje ga zabrinuto promatra, jer ovakav košmar ne može proći bez buncanja ili barem stenjanja u snu.
Napokon dolazi do čovjeka, saginje se i gotovo odskače kad shvati da je lešu prerezan grkljan, široko i temeljito. Velika crna lokva prelila se niz nekoliko stepenica i Ivici je drago da nema više svjetla, detalji mu u ovom trenutku nikako nisu potrebni. Tad primjećuje pušku, kalašnjikov, nekoliko metara niže. Čvršće stišće nož i silazi još nekoliko koraka, spušta se u čučanj i grabi pušku. Metalno struganje po betonu zvuči poput zaglušujuće grmljavine i Ivica još jednom primjećuje da se ni zrikavci ni žabe ne čuju. Otkako se probudio nije izvana čuo ni zvuka.
Još jednom baca brzi pogled iza sebe, više iz navike nego što se boji da bi mu nešto moglo prići s leđa, i sjeda na stepenice. Stavlja kalašnjikov u krilo, vadi okvir i opipava prstom. Dobro je, ima metaka, a tu je i rezerva pričvršćena ljepljivom trakom. Škljocanje odjekuje tihim i praznim prostorom, ali se osjeća sigurnije s teškim čelikom u rukama. Nije da će mu puno pomoći ako oni imaju drukčije planove, ali stare navike ipak ostaju. Tek sada sprema nož u futrolu i polako se pridiže i spušta do prizemlja. Viri kroz vrata u prostorije, jednu za drugom. Kroz prozorske rupe dolazi dovoljno svjetla da vidi da je prizemlje potpuno prazno, sve tri sobe. Oprezno korača u stranu i prilazi ulaznim vratima. Vani sve izgleda normalno, osim mjesečine koja mu izgleda nekako neprirodno, perverzno, bolesno, jer je jasno da mjesečina nije mjesečina.
Polako izviruje i gleda uokolo. Sve izgleda normalno, ništa se ne miče i Ivica se pita nije li sve ovo njegova paranoja, možda je jednostavno pogriješio u vezi vremena, možda je ovo zaista...
Misli prolaze i on otresa glavom. Jedan čovjek je zaklan, a ostali su nestali. Ovo nije redovna situacija. Još malo viri i skreće pogled prema nebu.
Pun Mjesec promatra ga ravnodušno, hladno, nezainteresirano i kao da se pita što ovaj prolupali PTSP-ovac izvodi, njegov je rat završio prije tri i pol godine, što još radi ovdje, usred neprijateljskog teritorija među napuštenim ruševinama s puškom u ruci?
Ivica se odvaži na korak. Grozničavo se osvrće pitajući se što sad, treba li ići od kuće do kuće kako bi se uvjerio da je cijelo selo prazno, da je Dejanova družina pobjegla ili pobijena i hoće li u svakoj ruševini naći po jedan leš. Osim toga, netko je morao ostati posljednji. Neprimjetno sliježe ramenima i zaključuje kako ionako nema neku bolju ideju. Polako se izvlači kroz vrata i šulja se, leđima uza zid, prema najbližoj ruševini.
Zastaje na uglu i spušta se u čučanj. Iskopana okna srušenih kuća nijemo ga promatraju i Ivica odjednom ima jaku želju odvratiti pogled. Družiš se s našim ubojicama, kažu mu, razgovaraš s njima, spavaš u istoj prostoriji, ponašaš se prema njima kao prema ljudima...
Ivica trese glavom, ali istovremeno shvaća da, iako su ga možda tuđinci uhvatili u mentalni žrvanj, ovo nema veze s njima. Ovo je groblje, shvaća, a groblje i pun mjesec su opasna kombinacija.
Odjednom iza sebe čuje šum. Munjevito se okreće, ali nema nikoga. Samo tamni zid i okvir nekadašnje kuće pored njega. Odbrojava otkucaje srca više ne znajući što da radi - jedan čovjek je mrtav, ostali su nestali, sasvim je moguće da su i oni mrtvi. Dejan je pokupio svoj ruksak i vjerojatno si uspio upucati drogu. Ako nije, onda sam ostao sâm, pomišlja Ivica, i moja sudbina je u tko zna čijim rukama.
Još jedan šum, opet njemu iza leđa. Opet se munjevito okreće, ali opet nema ničega. Ovo više nema smisla, pomišlja duboko dišući, vrijeme je da se stavi točka na cijeli ovaj cirkus. Otišao je od kuće ne znajući kamo i zašto ide da bi se našao u društvu psihopata i ubojice koji mu je nekad bio prijatelj i koji vodi svoj privatni križarski rat protiv tko zna čega. Ivica se uspravi i digne pogled prema zvjezdanom nebu. Ovo nije stvarno, pomisli, ovo ne može biti stvarno! Napravio sam toliko nevjerojatno nelogičnih, stupidnih, iracionalnih glupih stvari da... da... da...
Zatvara oči, umorno otpuhuje i donosi odluku. Što je najgore što se može dogoditi?
Ništa, odgovara sâm sebi.
Otvara oči, sliježe ramenima, uspravlja se, opušta, smiruje disanje i ni ne pokušavajući se sakriti izlazi na čistinu između ruševina. Krajičkom oka promatra Mjesec koji je, sad to shvaća, na potpuno pogrešnoj strani - na sjeveru. Pogreška ili ih nije bilo briga?
Tada spazi tijelo. Polako mu prilazi, oprezan više iz navike nego iz straha. Čovjek leži potrbuške i ispod njega se širi lokva krvi. Ivica pruža nogu i okreće leš na leđa.
Bora je izrešetan mecima, i to iz prilične blizine. Na licu mu je grimasa, ali ne boli, već životinjskog bijesa. Oči su mu zatvorene, ali Ivicu ne bi iznenadilo da mrtvac odjednom progleda i ustane. Ivicu više ništa ne bi iznenadilo.
Do ušiju mu dopire tiho stenjanje. Polako kreće prema sjeni koju pravi jedan od polusrušenih zidova.
Peđa leži na leđima s debelom drvenom motkom zabodenom u trbuh. Ivica mu prilazi i spušta se na koljena. Peđa otpuhuje dok mu se tanak mlaz krvi spušta iz usta, niz vrat i utječe u veliku lokvu što mu se izlila iz trbuha. Ivica, ni sam ne znajući zašto, obavija motku šakama.
- Ne! - stenje Peđa i Ivica zastaje na trenutak, a onda pušta motku. - Ako je izvučeš, iskrvariću do kraja - kaže Peđa. Ivica ga promatra šutke. Sad kad su obojica u sjeni može dobro razlučiti Peđine crte i razaznati bolnu, ali još uvijek vrlo živu grimasu.
- Jesam ga? - pita Peđa jedva dižući ruku ispred sebe. Ivica se okreće ne shvaćajući, a onda mu pogled pada na Boru. Kima glavom.
- On te je nataknuo? - pita.
Peđa kima. - Ja sam bio svestan. On nije. Navalio je na mene kao čudovište - kaže tiho. Ivica spušta pogled pokušavajući otkriti koliko je drvo duboko zabijeno.
- Dovoljno je duboko da me ni doktor Brinkmann ne može izvući - stenje Peđa kao da mu čita misli. Ivica podiže pogled. Dečko je na samrti, zaključuje. Jebi ga, tko želi živjeti vječno?
- Što se dogodilo? - pita Ivica.
- Ne znam. Probudio me rafal pa sam zgrabio pušku i strčao se dole. Nitko drugi nije izašao sa mnom, nisam ni gledao koga sve ima u prostoriji, samo sam izjurio - odgovara Peđa. - Došao sam do vrata, izvukao se napolje i sklonio se u mrak. Negde blizu sam čuo korake, onda je neko vrisnuo, netko je pucao, nije mi jasno šta se dešavalo, ali nije me ni bilo briga. Zar je bitno tko koga ubija kad je došlo vreme da se skrene? Doš'o Vrag po svoje...
To sigurno, shvaća Ivica. I tko je sledeći na redu, pita se. On?
- Brate... - mrmlja Peđa. Ivica se okreće prema njemu želeći mu objasniti da nema više brate i druže, ali čemu? Čoveku je ostalo još nekoliko minuta života...
- Brate Hrvate - nastavlja Peđa. - Hoćeš li da me ispovediš?
Molim? Ivica vrti glavom ne vjerujući svojim ušima. On da ispovjedi ovoga? Trese glavom u nevjerici pokušavajući smisliti što da kaže, ali ništa, apsolutno ništa mu ne pada na pamet.
- Oprosti mi, brate, jer sam zgrešio - kaže Peđa bez pauze. Ivica otvara i zatvara usta ne znajući da li da ga zaustavi, ovo mu zvuči kao svetogrđe, ne vjersko nego čisto ljudsko, ljudi moji, ovo zaista nema smisla; ili da kima glavom i ponavlja - da, da. No, Peđa nastavlja, polako zatvarajući oči. Nije mu puno ostalo, shvaća Ivica, već napola bunca.
- Nisam se nikad ispovedio, nisam verovao u Boga. Ni sad ne verujem, ali hoću nekome da kažem ovo što imam kako bi bar dio mene ostao da živi.
Ma boli me kurac što imaš da kažeš, čovječe, razmišlja Ivica panično, neka umre s tobom, kao da će mene snaći išta bitno drukčije.
No ipak ne kaže ništa i nastavlja slušati, kao da mu neka vanjska sila ne dozvoljava da se suprotstavi...
- Klao sam i ubijao u ovom ratu, čak ne zato šta sam verovao da radim ispravno - Peđa govori u transu, kao da ga više nije briga hoće li ga tko čuti. Zaista, shvaća Ivica, više nije ni bitno, - nego iz čiste obesti, hteo sam da budem frajer kojemu će sve da bude svejedno. Eto, izgleda da nisam uspeo. Nije mi bilo svejedno.
Ivica se trgne. - Čekaj, koga si klao? - upita sumnjičavo, još uvijek ne želeći sudjelovati u ovom bunovnom cirkusu jednog umirućeg čovjeka. Peđa se umorno nasmiješi: - Pa pogledaj malo oko sebe, brate, misliš da je ovuda prohujala vejavica? - upita podsmješljivo. Ivica poželi da ga ovaj prestane zvati "brate". Neka kaže "burazeru", samo neka ga ne zove "brate".
- Dejan mi je rekao da ste ovamo došli devedeset druge - promrmlja Ivica, ali u istom trenutku shvati. Okrene glavu na drugu stranu kako bi prikrio šok, a Peđa se nasmiješi još šire. - Ma, burazeru, Dejan laže čim zine. Došli smo ovamo zajedno u proleće devedes' prve i odonda smo zajedno. Nas trojica smo popalili i poklali pola Banije, čoveče, šta si mislio, da je ovde bio piknik, roštilj, pa je vatra malo izmakla kontroli?
Ivica zatvori oči u nevjerici. Istina, Dejan mu nikada nije rekao gdje je bio i što je radio, ali on je uvijek nekako pretpostavljao... Ne, sad kad istinu čuje jasno i glasno, sve zvuči logično, i više nego logično!
- Bili smo očajnici, desperadosi, umislili smo da smo junaci iz američkih filmova o Vijetnamu, čoveče, bili smo takvi fakeri - Peđa naglasi sarkastično. - Zamisli ono, pripališ kuću, pripališ cigar, o, to je tako kul da ne možeš da veruješ! - Peđa je zaneseno podigao glas cinično naglašavajući svaku riječ. - Bili smo frajeri i svet je bio naš! Odeš u Bosnu, uhvatiš mladu Muslimanku, ona se otima, ti je zašamaraš i odvučeš u grmlje sa drugarima, proveseliš se i posle je kokneš, vratiš se ovamo na odmor i onda ponovo! Kako nenadjebivo, kako besmisleno! Kao u Paklenoj pomorandži!
Ivicu nešto presječe u trbuhu. Nije znao da li da ovog tu zatuče šakom, kundakom, da mu ispali metak u glavu ili da jednostavno...
- I sve smo čekali ko će od nas da bude Majkl Džej Foks i ko će da iskupi naše grehe i da nas prijavi, da nas nabiju u prdekanu ili, još bolje, pred streljački vod, jer nakon prvih meseci smo samo to i želeli, ali ne...
Peđa udahne i zakašlje se, bljujući krv. Zatim pljune, udahne i nastavi.
- Nije bilo Majkla Foksa. Ostali smo tu gde smo, odgovorni sami za sebe i bez ikoga tko će da nas izvuče iz pakla koji smo sami stvorili.
Ivica osjeti da se Peđa počinje gubiti. Govor mu je bio sve nerazgovjetniji i Ivica je postao nestrpljiv, hajde, umri već jednom, oprošteno ti je, sve ti je oprošteno, samo umri već jednom i začepi!
- Čim je počelo u Bosni znali smo da je doš'o Vrag po svoje! Najprije im je išlo dobro, ali mi smo znali da je to početak kraja i uživali smo u onome za šta smo znali da je i naš sopstveni Armagedon, i da će dobri momci opet da pobede, ali ovaj put to nećemo da budemo mi...
Ivica skrene pogled u stranu. Eto, i oni znaju da su izgubili, nije li to divno, pomisli cinično? Sad mogu mirno doma, sretan i zadovoljan jer znam da se nisam borio bez veze, neprijatelj je poražen, prijatelj je pobijedio, i sad se možemo sljedećih petsto godina busati u prsa kako smo napravili veliku stvar. Eh, da sam bar pjesnik da ovu crninu sačuvam za buduća pokoljenja... No, nekako mu se činilo da pokoljenja neće ostati uskraćena za ove predivne lirske pasaže. Bez brige, zaključi, civilizacija ide naprijed, ali neke stvari svaka generacija, svaki pojedinac, otkriva ispočetka. Naći će se i za njih ponešto, dovoljno je da mi napravimo novi račun uvjereni da ga zapravo podmirujemo i da vidiš cirkusa kad kamate dođu na naplatu!
- Da l' mi je oprošteno? - upita Peđa, na granici čujnosti. Ivica promrmlja - Boli me kurac, čovječe, boli me kurac! - prstima u zraku pred Peđinim licem nacrta znak križa i, ni sam ne shvaćajući zašto, ustane, podigne pušku s tla i uperi cijev u Peđino čelo, zastane nekoliko trenutaka, a onda je ponovo spusti. Čovjek je bio mrtav.
Ivica se okrene, prebaci pušku preko leđa i napravi nekoliko koraka, a onda neodlučno zastane. Okrenuo se i pogledao leš još jednom i gotovo se nasmiješio. To je to, pomisli, priča je gotova. Vidio si kraj, kaznu izvršenu i što sad?
Priča stara koliko i sam svijet, zaključi. Neprijatelja više nema, poražen je. Uništen. I za što bih sad, kao, trebao živjeti?
Pred očima mu se teatralno pojavi slika Sanje i Nine pa se Ivica glasno nasmije. Dečki, dobri ste, svaka vam čast! Proučavanje i pripomoć, ha? Kad nešto naumite, onda to i ostvarite, bar dok nema Dejana u blizini. Samo, zašto ja? Zašto ste pobili ove zverove i mene ostavili? Kako jedan puknuti bivši ratnik može pomoći u vašim stoljetnim planovima? Ne očekujete valjda da počnem propovijedati?
Ivica krajičkom oka zapazi nekakav pokret i zbunjeno se okrene.
Mjesec više nije bio mjesec nego velika, velika letjelica koja je bacala odgovarajuću količinu svjetla. Stvar ima barem pedeset metara u promjeru, shvati Ivica promatrajući svjetla gusto raspoređena po trupu. Imala je oblik tupog stošca, visoka dvadesetak metara lebdjela je desetak metara iznad tla. Izgleda kao golemi priljepak, poput onih koji se nožem odvajaju od stijena i jedu sirovi, pomisli. Dok je zapanjeno zurio u veličanstvenu pojavu, letjelica se neprirodnom lakoćom okrene i sune ukoso, stapajući se sa zvjezdanim nebom. Ivica je nekoliko minuta pratio sjajnu točku koja se penjala sve više, došla do visine od tridesetak stupnjeva, a onda polako počela padati prema horizontu.
Tek tada primijeti kako je oko njega mračno. Duboko udahne, slegne ramenima i osvrne se oko sebe. Gdje nam je alien hunter?, pomisli. Tri doze u manje od dva dana ne može proći nekažnjeno, ne izdiše valjda u nekom jarku? Nema veze, zaključi Ivica, treba odspavati.
Zaputi se prema ruševini.

Kad je otvorio oči, najprije je pomislio da je u raju. Kroz razneseno okno puhao je topao vjetrić donoseći ugodan svjež zrak u prostoriju. Zrak je ispunjavao šum vjetra u krošnjama, dok su se kroz rupu od balkonskih vrata nazirala jarkozelena šumovita brda. Okrenuo se na leđa zaokruživši pogledom po prostoriji - ruksaci naslonjeni uz zid i pokrivači zamotani odmah pored, dvije-tri poluautomatske puške, nešto šljake zgurane uz jedan zid i izlaz u hodnik u koji je, kroz prozor s druge strane, ulazila jarka sunčeva svjetlost. Ivica pogleda na sat. Pola devet. Treba krenuti, pomisli, ovdje se više nema što tražiti. Polako ustane, razmišljajući gdje i u kakvom stanju je Dejan, a onda se sjeti letjelice koja je sinoć nalegla na selo. Bože, mrcina je bila velika! Vjerojatno su je doveli da digne i preveze olupinu. Ivica se protiv svoje volje nasmiješi zamišljajući tegljač kako se nadvija nad krater veličine pola brda. Jesu li bili ljuti, bijesni? Mogu li oni osjećati bijes prema inferiornoj rasi?
Vani je zrak bio ugodno topao i Ivica se s užitkom protegne. Sunce i plavo nebo, nema boljeg lijeka za tjeranje noćnih mora. Pogleda oko sebe, razmisli na trenutak kamo bi se, da je na Dejanovom mjestu, sakrio od velikog svemirskog broda? Ruševina s njegove desne strane obrasla u grmlje bila je prilično dobar izbor. Ivica zakorači prema njoj, a onda zastane. Dejan si je upucao drogu prije otprilike šest sati, dakle, još uvijek je u komi. Hoće li ga ustrijeliti ako se približi? Možda bi bilo bolje najprije procunjati naokolo.
Automobil je bio onesposobljen. Izrešetan s dva ili tri šaržera, koliko je Ivica mogao procijeniti, i sa sve četiri gume bezbrižno utonule u meditaciju. Pored njega se nalazio leš u otprilike jednakom stanju, Ivica nije detaljnije zagledao. Još dva leša bila su u jarku iza jedne od ruševina. Jednom je nož rasporio utrobu, dok je drugi ležao pored njega s dovoljno metaka u trbuhu. Ivica slegne ramenima. Dovoljno, pomisli, mislim da sam shvatio opću sliku. Nijedno tijelo nije bilo Dejanovo. Izađe na čistinu između ruševina.
Još malo pa će ovuda tutnjiti vojske, podsjeti se. Bilo bi dobro maknuti se bilo kako i bilo kamo.
- Dejane! - poviče. Šum vjetra kao da je na trenutak utihnuo, ali ubrzo zatim šuštanje se vrati. Ivica pričeka još nekoliko sekundi, a onda stavi ruke pored usta.
- Dejane! - poviče još jednom i sjeti se istog takvog dozivanja jednom davno, na Žumberku, u nekom drugom vremenu, nekoj drugoj galaksiji. Odgovora nije bilo i Ivica slegne ramenima i polako krene prema ruševini.
Od kuće su ostala dva i pol zida dok je između njih bujalo toliko zelenila da bi se i slon tu mogao sakriti. Ivica oprezno priđe, još jednom, ali tiše, zazva "Dejane!", priđe jednom od okana i naviri se u unutrašnjost.
Trebalo mu je nekoliko trenutaka da primijeti da iz gustiša viri nešto što bi mogla biti noga. Ivica poskoči, provuče se u unutrašnjost ruševine i razgrne granje.
- Dejane - reče tiho, ali bez odgovora. Polako priđe tijelu i čučne. Koliko se činilo, Dejan je bio živ. Ivica pruži ruku i prodrma ga, ali, osim lagane promjene u ritmu disanja, ništa se ne dogodi. Ivica ga jače prodrma i mrcina se počne buditi. Nakon još nekoliko protresanja, Dejan je počeo ječati.
- Boli glava? - upita Ivica dobroćudno. Odgovori mu potvrdno mumljanje.
- Zuji? - nastavi Ivica.
- Bruji, bruji, bruji... - stigne odgovor negdje iz unutrašnjosti grma.
- Hoćeš da te zašamaram da malo dođeš k sebi? - upita Ivica.
- A hoćeš ti da ja tebi nabijem nogu u šupak pa da ja malo dođem k tebi? - odstenje Dejan. Ivica se nasmiješi, kimne i ustane. Pored njega, Dejanu je trebalo pola minute da se, uz ječanje i uzdisanje, pridigne u polusjedeći položaj.
- Što se to dogodilo sinoć? - upita. Dejan digne pogled i umorno se naceri.
- Propustio si žurku, znaš? - reče.
- Nitko me nije pozvao - odgovori Ivica tmurno.
Dejan slegne ramenima. - Pretpostavljao sam da bi mogli da dođu - reče. - Zato sam si uvalio još jednu dozu i legao ovamo da spavam. Probudili su me krici i pucnjava. Kad sam provirio kroz rupu mogao sam da gledam predstavu pod osvetljenjem svemirskog broda. Njih šest igralo se skrivača i ubijalo međusobno. Mislim da su poslednji bili Peđa i Boro, istovremeno su se pobili.
- Nisam znao da i to mogu - promrmlja Ivica. Dejan odmahne rukom.
- Nisu ni morali. Verovatno su im pojačali nagone i pustili prirodu da radi svoje. Od nekoga napravili lutku, a ostale malo usporili i da vidiš pokolja!
Ivica slegne ramenima. Kružio je pogledom po okolici pokušavajući se prisjetiti što je sanjao, ali nikakvi krici i nikakva pucnjava nisu mu padali na pamet.
- Kad je napad? - upita.
- Otkud znam? - promrmlja Dejan umorno rukom trljajući lice. - Čuj, donesi mi vode, okej?
Ivica kimne i lagano odšeće do kuće, popne se na prvi kat, pronađe bocu s vodom u jednom od ruksaka i vrati se istim putem nazad. Dejan uzme bocu, popije pola litre i onda se još malo polije. Zatim digne pogled i, vidjevši Ivicu kako ga gleda, stisne očima i zatrepće, kao da se pokušava razbistriti. - Danas, očito, nije. Koji je datum?
- Treći - odgovori Ivica. - Kolovoza - doda. Dejan kimne. - Može biti bilo koji dan, počevši od sutra.
Ivica otpuhne i slegne ramenima. - Auto je uništen - reče. - Izrešetalo ga.
Dejan popije još malo vode i onda s mukom ustane. - Onda ćemo morati pešice - reče i krene prema kući. Kamo?, pomisli Ivica, ali ne reče ništa. Motali su se tuda još desetak minuta dok je Dejan brojao leševe i promatrao automobil, da bi napokon konstatirao da je stvar neupotrebljiva. Tokom tih deset minuta glas mu se pomalo pročistio i pogled razbistrio, tako da je izgledao kao da je prošao bez posljedica. Kad su u obližnjem potoku napunili boce, više ih ništa nije zadržavalo. Pokupili su svaki po jedan kalašnjikov, više za svaki slučaj nego što su očekivali da će im trebati, i krenuli prema sjeveroistoku, u smjeru suprotnom od mjesta kamo su išli jučer. Nakon pola kilometra sišli su s ceste i krenuli uzbrdo. Dejan je rekao da je tuda bliže i brže i Ivica se nije htio miješati.
Šetnja je prolazila u tišini. Ivica je hodao desetak metara iza Dejana, promatrajući njegov hod i shvaćajući da Dejan svakim trenutkom sve više dolazi k sebi. Dobra neka droga, pomisli, pukne te, a potrebno je samo sat-dva nakon buđenja da se potpuno razbistriš.
Nakon što su prešli vrh jednog brijega i počeli se spuštati travnatom padinom prema sljedećem, pokrivenom šumom, Dejan je hodao gotovo normalno, i samo bi povremeno posrtanje kad bi naletio na izbočinu ili malo jaču stabljiku podsjetilo da je polovicu od proteklih četrdeset i osam sati proveo ušlagiran.
Udolina iz koje su upravo ulazili u šumu nekad je bila njiva ili pašnjak. Koliko bivših njiva, pomisli Ivica mračno. Možda je pripadala stanovnicima sela u kojem su prenoćili. Pa, pravda je izvršena od strane nepoznatog počinitelja. Ivica se gotovo nasmije na ovu pomisao. Prva direktiva, nemiješanje u poslove nižih civilizacija, očito nije vrijedila u ovom slučaju. S druge strane, pitanje je koliko se društvo rasprostrto po ovim brdima moglo smatrati civilizacijom.
Šuma je bila prozračna, ali bez grmlja i paprati. Uspinjali su se desetak minuta, a onda se teren lagano izravnao, ostavivši gotovo neprimjetnu nizbrdicu koja se s lijeve strane spuštala u drugu dolinu. Ivica je promatrao drveće, lišće, plavo nebo koje se probijalo kroz zelene krošnje, puštajući da mu misli lebde, pokušavajući ne razmišljati o jučerašnjem danu, o alienima, o Dejanu i pucnjima koji su dopirali iz unutrašnjosti tuđinskog broda. Ipak, negdje u pozadini, dok je svijest registrirala prirodu i povremeni krik šojke ili jastreba i mlataranje djetlića po deblu koje je dopiralo iz neodređenog smjera, polako se slagala slika svega što je doživio ne samo proteklih dana, nego i godina, desetljeća.
Nije znao kako bi sam sebi objasnio Dejanovo divljanje kad su napokon našli izvanzemaljce, ali slika je bila tu i savršeno je funkcionirala. Da, Dejan je upravo takav i sad kad se to dogodilo sve je bilo logično i nimalo nepredvidljivo. Divljak koji se dao pripitomiti kako bi lakše preživio i dobio priliku da se kasnije ipak pokori svojim instinktima, Dejan je bio iskren i kad je najviše lagao, shvati Ivica. Oduvijek ga je doživljavao kao gotovo bezazlenog ekscentrika koji nikad nije dozvolio da mu vlastite mušice pomute razum, ali je napokon shvatio da biće koje hoda pred njim ima sklonost popuštanju trenutačnoj inspiraciji koju zatim pretvara u dugoročne planove, bez obzira na posljedice, i smatra je za talent tjerajući je toliko duboko dok ona to stvarno i ne postane. Čak mu je u jednom trenutku počeo zavidjeti, ali na način na koji čovjek koji ima mnogo zavidi čovjeku koji nema ništa, znajući da je ovako sasvim dobro i da se nikada ne bi mijenjao.
I što ćemo sad? zapita se. Dejan je pobio tuđince bez milosti i ravnodušno promatrao svoje dugogodišnje suborce kako ginu jedan za drugim. Lagao mu je gledajući ga u oči nekoliko puta. Hladnokrvno je gurnuo svoju djevojku s litice i tko zna kakvu ulogu igrao tokom cijele Ivičine veze s Danijelom! Može li mu vjerovati sad kad su od cijele družine ostali živi samo još njih dvojica? Ima li što logičnije nego da dođe do završnog obračuna Dobra i Zla iz kojega će živ izaći samo jedan od njih?
Ivica se trgne iz razmišljanja kad Dejan naglo zastane, sjedne na zemljanu grbu i počne izuvati cipelu.
- Kamenčić? - upita Ivica prilazeći mu. Dejan kimne. - Samo ravno - odgovori i Ivica bez razmišljanja i bez zaustavljanja prođe kraj njega ni ne osvrćući se. U jednom trenutku umom mu protrči ideja da nakon svega možda i ne bi bilo mudro Dejanu okretati leđa, ali tada u njemu proradi inat, ne, neću popustiti njegovim glupim igricama i vlastitoj panici. Slegne ramenima i nastavi koračati.
- Ivice! - začuje se povik. Ivica se okrene da bi ugledao crni otvor puščane cijevi i skoro se nasmije. Dejan je stajao nekoliko metara dalje i čvrsto držao kalašnjikov uperen u njega. Ivica polako digne pogled i shvati da po prvi put nakon dugo vremena gleda Dejana u oči. U tom trenutku rubom svijesti začuje djetlića kako marljivo obrađuje neko obližnje drvo i jedva se suzdrži da ne pogleda u zrak kako bi ga pronašao.
- Ne razumem zašto su te poštedeli, ali moram priznati da nisam to baš tako planirao - reče Dejan mirno. Ivici kroz glavu projuri slika, on se uspinje uz stepenice u ruševini dok Dejan juri van bežeći od svojih drugara nekoliko sati prije nego što će stvarno postati opasni. On zatvori oči i spusti glavu, neprimjetno odmahujući. - Sve si isplanirao do detalja, zar ne? - upita.
Dejan kimne. - Nemoj da pitaš "zašto", molim te.
- Zašto? - upita Ivica.
- Rekao sam ti da to ne pitaš.
Ivica se nasmiješi i Dejan se pridruži cerekanju.
Ivica uzdahne i pogleda u stranu. Sad se sjetio Sanje i Nine i požalio što stvar završava na ovaj način, baš ovdje gdje ga neće naći još neko vrijeme. Možda bi inače dobile nekakvu odštetu ili mirovinu. Nije ga bilo strah, došlo je do zamora materijala i Ivica shvati da mu je sasvim svejedno kako će sve završiti, samo neka završi već jednom. Ponovo pogleda Dejana, još uvijek šuteći.
Dejan slegne ramenima i dalje čvrsto držeći pušku. - Nadao sam se da nećeš da dođeš, zbilja sam se nadao da nećeš da uletiš u ovaj pakao.
- Zašto si me onda pozvao? - prekine ga Ivica. Dejan ponovo slegne ramenima.
- Ono šta sam ti rekao je bila istina. Jednom davno započeli smo nešto zajedno. Bio bi red da to zajedno i dovršimo. Na ovaj ili onaj način.
- I ovaj način ti se čini najprikladnijim - zaključi Ivica. Dejan po treći put slegne ramenima.
- Da si ti na mom mestu ni ti ne bi video drugi put. Ne da je ovo bio najbolji, bio je jedini. Zemljače, ovo je zemlja krvi i zla i nitko i ništa ne može to da promeni! Ubijaćemo se dok se ne istrebimo, do istrage vaše ili naše, ili dok ne postavimo kineski zid između, sve dok ne ostane samo jedan. Ne jedan narod ili vera, jer bi se i unutar jednog... toga... pobili međusobno, nego jedan čovek!
- I zato si pokokao jajoglave? - upita Ivica.
- Recimo da sam hteo da ih naučim nešto o zemlji na koju su se spustili i nisam našao prikladnijeg načina. Reci, misliš li da sam lud?
Sad bismo malo mogli prodiskutirati definiciju pojma "lud", pomisli Ivica, ali umjesto toga odmahne glavom. - Po općim mjerilima jesi, ali za mjesto i situaciju u kojoj si se našao ispadaš sasvim normalan, to želiš reći?
- Upravo tako - odgovori Dejan cereći se. - Vidiš da ne moram ništa da ti objašnjavam! Recimo da sam hteo da im skrenem pažnju da, ako već hoće da promatraju i potpomognu, moraće da uzmu u obzir neke druge faktore, ako već nisu. Ako jesu, nikad nije naodmet ponoviti gradivo. Osim toga, nas su došli da proučavaju! Bolje da su otišli u Kongo da proučavaju gorile, bolje rezultate bi dobili!
Ivica kimne. Djetlić je upravo završio jednu podužu seriju, uzeo kraći odmor i zatim nastavio s poslom. Ako se bezumna destrukcija može smatrati nekom vrstom umjetnosti, onda je Dejan istinski umjetnik, a sve oko njega njegovo remek-djelo. Čak, uprkos njegovim skromnim izvedbenim mogućnostima, u rangu s cijelim kaosom. Da, zaista umjetnik od formata!
- A što se tebe tiče, recimo da tako mora da bude. Zamisli da ostaneš živ, to bi bilo kao da slikar ostavi svoje platno bez potpisa - nastavi Dejan cinično. Ivica odluči čestitati sam sebi na procjeni kad se nađe na drugom svijetu, koji god to bio.
- Volja Božja - zaključi on.
- Osim toga, nisi ni ti nevin. Ili savršen - reče Dejan. - Na primer, šta ti je žena u horoskopu?
Ivica zbunjeno podigne obrve. Pa, kad već čavrljamo… - Škorpionka - odgovori. - Zašto pitaš?
Dejan se glasno nasmije. - Mogao sam da pretpostavim. Nisi mogao da nađeš srodnu dušu pa si morao da tražiš svoju kopiju kako bi našao razloga da je voliš!
Ivica se uozbilji.
- Šta je, pogodio sam bolnu tačku, ha, lepotane? - naceri se Dejan. Ivica stisne zube i tiho izdahne zrak koji mu se zadržao u plućima. Dejan slegne ramenima.
- Pa, da ovu predstavu privedemo kraju, bilo je lepo dok je trajalo, zemljače, možda se vidimo u nekom drugom životu.
- U nekom drugom gradu, u nekom drugom cirkusu - dobaci Ivica. Dejan kimne i udahne. Negdje u daljini djetlić je marljivo morseom slao dugu poruku na drugi kraj šume, a Ivica nije bio siguran je li to što ga hladi po desnom obrazu povjetarac ili samo dodir ruke koja će ga za nekoliko trenutaka uzeti za ruku i povesti na putovanje. Kao što bi rekao Kiefer Sutherland "It is a good day to die!" Zaista, sunčano je, nebo bez oblačka, put bi trebao biti lagan. Pa…
Dejan pritisne okidač.
- Klik - reče puška.
Djetlić je zastao kao da se pita tko mu se to upliće u vezu, ili je to možda bila samo pauza između dva otkucaja koja se produljila u vječnost. Ivicu zapahne lagani lahor dok je gledao u Dejanove bezizražajne oči koje najprije promatraju njega, a zatim se polako, kao u slow-motionu, zbunjeno spuštaju prema kalašnjikovu koji mu se nalazi u rukama.
Ivica poput munje sijevne rukom iza leđa, dohvati svoju pušku i otkoči je. Dejan zbunjeno digne pogled, ugleda Ivicu i cijev okrenutu prema sebi i nasmiješi se.
- Još mi reci da si je sredio tako da puca unatraške - reče Ivica. Pa, s obzirom na Dejanovo detaljno planiranje, ni to me ne bi pretjerano iznenadilo, pomisli.
Dejan se nasmije. - Jeste. Ako hoćeš da me upucaš, moraćeš da okreneš cev prema sebi!
Ivica se nasmiješi i lagano odmahne glavom. Koliko smješkanja danas, pomisli. Još jedan dašak vjetra prevrne neki davno opali list na tlu između njih dvojice. Djetlić je ponovo tipkao zaključivši da mu se ono maloprije vjerojatno učinilo i da nema smisla obraćati pažnju na vanjski svijet dokle god je pred njim ovo divno, čvrsto drvo.
- I šta sad? - upita Dejan posprdno. - Hoćemo da čekamo ovde ceo dan? Noge me bole!
- Za početak, spusti pušku na zemlju - reče Ivica. Dejan ga posluša.
Ustvari, Ivica je razmišljao kako da izvede da svinju ne ubije nego onesposobi kako ga ne bi zaustavila prije nego što dođe do rijeke. Nešto mu je govorilo da to neće biti moguće, ali treba pokušati.
- Slušaj, okreni se i odlazi - reče neuvjerljivo. Dejan se nasmije.
- Imam pištolj u torbi - odgovori.
- Dobro - nastavi Ivica. - Polako ga izvuci i baci na zemlju pored puške!
- Nema šanse!
Ivica napravi grimasu i šmrkne. Zašto ga ne želim ubiti? pomisli. Pa, eto nečega o čemu ćemo razmišljati putem kući, zaključi. Jednostavno ne želim priuštiti gadu to zadovoljstvo! Ako želi iskusiti smrt, neka se sam ubije ili neka čeka, kao i svi ostali.
- Pucat ću ti u ruku! - reče Ivica.
- Nekako ću dohvatiti oružje! - odgovori Dejan.
- Smrskat ću ti obje šake!
- Radije bi da me osakatiš nego da me ubiješ?
Ovo je postalo apsurdno!
Čekaj, zašto Dejan toliko navaljuje da pucam, pomisli Ivica. Da nije stvarno sredio pušku?
- Ej, zemljače, ajde, pritisni okidač već jednom! - reče Dejan. - Nikad ti nisam rekao šta sam radio devedeset prve, je l’ da?
Ivica odmahne glavom. - Nema veze, rekao mi je Peđa - reče i nasmiješi se vidjevši Dejana prvi put zaista iznenađenog.
- I nećeš da pucaš? - upita Dejan. Ivica opet odmahne glavom.
- Nećeš da me kazniš? - nastavi Dejan nevino. Ivica odmahne glavom. - Ej, zemljače, zar nećeš da kazniš stoku koja ti je popalila pola domovine? Čoveče, silovali smo, palili, klali, baš ništa od toga te nije briga?
- Je, ali veća kazna bi bila ostaviti te da živiš sa svim što si uradio - odgovori Ivica i Dejan se nasmiješi i kimne glavom. - Osim toga - nastavi Ivica - ne želim sanjati tvoju ružnu facu kao što ti sanjaš one koje si pobio. Jesam li savladao gradivo, profo?
- U potpunosti - odgovori Dejan dok je cerek prijetio da mu raspolovi glavu. - Ali ipak bi ti savetovao da pucaš!
- Jok! - Ivica odmahne glavom. - Baci ruksak!
- E jesi zadrt... - promrmlja Dejan. - There can be only one, zemljače. Onda ću morati da vadim pištolj - reče, prevali ruksak s ramena i munjevito zavuče ruku unutra.
- Dejane, ne! - krikne Ivica.
Prasak protrese lišće na okolnom drveću, odbije se od susjednog brda i vrati kao udaljen pucanj koji je ovaj put definitivno dao djetliću do znanja da ovdje ima glasnijih od njega i da u ovoj šumi nema mjesta za obojicu. Nekim drugim pticama to, izgleda, nije bilo dovoljno pa su zakriještale još jače. Neka, bogovi koji su stvorili ovu grmljavinu bit će danas milostivi. Vrag će ionako, prije ili kasnije, doći po svoje.
Dejan je ležao na leđima, koljena savijenih i dignutih u zrak dok mu se tamna mrlja na prsima gotovo neprimjetno širila. Ivica je stajao nekoliko metara dalje dok je iz puščane cijevi izlazio nevidljivi dim razilazeći se na jedva primjetnom povjetarcu. Bio je preplašen ni sam ne znajući zašto. Ovdje ležim ja, pomisli stupajući nekoliko koraka naprijed i nesigurno se saginjući nad Dejanov leš. Ovdje ležim ja, ponovi ne znajući što da u ovom trenutku uradi i kamo da krene, umjesto toga nesvjesno šutajući rijetko opalo lišće prema Dejanu kako bi ga bar malo pokrio da ga ne razgrabe hijene…
Neodlučnim, ali mirnim pokretom zakoči pušku i dalje stojeći na istom mjestu. Dejanove oči bile su zatvorene, usta poluotvorena, kao da nešto želi reći. Jebiga, zemljak, izabrao si pogrešnu formu izražavanja, pomisli Ivica, a onda digne pogled i zaokruži šumu pokušavajući se sabrati. Kraj toliko noćnih mora, što znači jedna više, zapita se mirno slegnuvši ramenima. Djetlića više nije bilo. Povjetarac je zamro i Ivica osjeti kako mu se vrat žari pod zrakama sunca koje su se nekako uspjele probiti kroz lišće.
On klekne pored mrtvog prijatelja i dohvati njegovu pušku. Pritisne otponac, lagano povuče okvir i zagleda se u njega. Bio je prazan. Ivica otpuhne, zatvori oči i pusti da ga prođe drhtavica. Pred očima mu se ponovo pojave Sanja i Nina. Penzija im ipak neće trebati, pomisli gorko se nasmiješivši. Idem kući, zaključi, idem kući, ali ovaj put za stvarno!
Zemlja je bila tvrda tako da nije imalo puno smisla kopati. Osim toga, nije baš imao ni vremena. Ivica zavuče ruku u Dejanov ruksak, izvuče pištolj i baci ga u stranu pa izvuče zamotuljak faks-papira. Zatim skine svoj ruksak s leđa i krene uspoređivati karte. Dobro, ako je ovo tu, a rijeku sam prešao tu…
Stići će do večeri!
On ustane, strpa sve mape u svoju naprtnjaču i spusti je na tlo. Promatrao je Dejana nekoliko trenutaka, a onda ga uzme za ruke, odvuče nekoliko metara dalje, do mjesta koje mu je, ni sam nije znao zašto, izgledalo prikladnije od onoga na kojemu je pao, i počne zgrtati lišće. Nakon nekoliko minuta stajao je pred šuštavim smeđim humkom s rukama pokajnički skupljenima ispred sebe. Promatrao je lišće nekoliko trenutaka i kad je jedan list zatreperio, zatreperi i on bojeći se da će vjetar sve otpuhati i da će morati sve ispočetka, ali list se smiri i Ivica odahne. Neka, neka se drži bar dok ja ne odem dovoljno daleko, pomisli. Tada mirno salutira, okrene se, podigne ruksak i svoju pušku i krene prema sjeverozapadu.
Nakon nekog vremena postalo je jasno da se spušta s brda. Još sat kasnije naišao je na obrađenu njivu i, iako nigdje u blizini nije vidio ljude ni nastambe, pogledao je kartu i zaključio da si može dozvoliti mali obilazak. Još se neko vrijeme držao šuma i šumaraka, a onda se osmjelio i izašao na otvoreno. Sunce je nemilosrdno pržilo i on iz ruksaka izvuče kapu pitajući se kako je se ranije nije sjetio.
Prelazio je preko livada, gazio preko oranica i nakon što je nekoliko puta u daljini vidio ljude zaključio je da se neće obazirati. Ako ga tko pokuša zaustaviti dobit će metak, ionako je sve ovo gotovo nenaseljeno. Da je Dejan mislio da će Ivica imati problema, ne bi ga pustio da se sam vraća kući.
Sve, sve je isplanirao do detalja, pomisli Ivica. Pa ipak, uperio je u njega prazno oružje. Premala vjerojatnost. Da se zaglavila udarna igla, to bi još nekako uspio progutati, ali prazan okvir ipak nije mogla biti slučajnost. Da, sad kad se dogodilo sve je bilo savršeno logično, shvati on. Idi, sine, idi i ne okreći se. Ne obraćaj pažnju na stoku, ionako sve vrvi njome, ti si taj koji treba preživjeti, mi smo obavili svoje. Malo smo se zabavili, ali sad je vreme za naplatu, pa zato idi svojim putem, idi i ne okreći se, a ja ću se pobrinuti za račun. Ne, Dejanovi planovi uvijek su funkcionirali savršeno. Do detalja! Ivica se nasmije gotovo zaplakavši, ali ipak se uspije suzdržati. Neka, pusti, kad dođem kući malo ću čitati, šetati po rivi, pisati, gledati more i oblake, i ovaj put će valjda sve biti u redu, ipak je prošlo dovoljno vremena, cijeli jedan ljudski život, neke su stvari sad tek zaključene i bilo bi dobro da se napokon krene dalje.
Tko je ono rekao, ako moram umrijeti, želim umrijeti od ruke prijatelja? Ivica se nije mogao sjetiti, ali Dejan je to uspio provesti u djelo. Nek' mu je lahka i mehka, pomisli.
Kad je došao do ceste, najprije je nekoliko minuta dežurao u grmlju da vidi prolazi li itko, a kad se uvjerio da ga nitko neće pregaziti, ili nešto gore, iskočio je, pretrčao, sklonio se u jarak, pričekao malo i zatim krenuo dalje prema sjeveru.
Trebao bi cure odvesti na jedan pravi godišnji odmor, pomisli. Ne imitacije kao nekoliko proteklih godina, nego na nešto… Onako… Kako treba. Dobro, trebalo bi požuriti, u rujnu će biti posla, bolje da to obavi što prije, a onda shvati da mu se živo jebe i za posao, jer posao neće pobjeći, a postoje obaveze koje dugo nije ispunjavao. No dobro, mladi smo oboje, ima vremena za novi početak, samo da se vratim u komadu.
Kad je, nakon sve češćeg gledanja karte i dva kriva skretanja, napokon pronašao pravu cestu, sunce je bilo dobrano prišlo zapadnom horizontu. Bube su bile dosadne kao i obično i Ivica se nije puno živcirao. Sada je trebalo paziti. Prišao je istočnom rubu ceste i krenuo. Već je mislio da je opet negdje pogriješio, a onda je prepoznao krajolik. Nakon nekoliko desetaka metara dospio je na poljski put, pa na obrasli tunel među drvećem i napokon na zarasli proplanak. Podigao je pogled prema šumi koja se dizala pred njim. Nije bila mračna, ne u ovo doba dana, i tamno-ugodna zelena boja ulijevala je povjerenje. Mrak koji se valjao iza nje, u prošlosti, napokon je sjeo na svoje mjesto. Ivica pronađe konac koji je vodio u šumu, podigne ga i zakorači prema puteljku.
Na listu kraj kojeg je prošao pauk je spleo najljepšu mrežu koju je ikad vidio. Sjajila je na suncu u duginim bojama i njihala se na povjetarcu poput zategnutog bubnja, vibrirajući u nepravilnom ritmu. On se nasmiješi i uđe u sjenoviti tunel od drveća, lagano podižući konac kako bi vidio gdje je nalegao prije nego što bi tamo zakoračio. Nakon desetak minuta opreznog hoda, mirna rijeka je banula pred njega. Sjene drveća s druge obale pomalo su se pružile na zelenu vodu. Ipak, većina rijeke bila je obasjana suncem i njeno jedinstveno zelenilo neprimjetno protkano smeđim odmaralo je oči više od ičega što je ikada vidio. Nekoliko trenutaka mirno ju je promatrao, a onda pogleda oko sebe. Jedno drvo iza njega gotovo je presijecalo stazu, a bilo je jedva metar udaljeno od grma koji je zaklanjao vidik s druge obale. Ivica zakorači unazad, podigne još konca kako bi vidio kamo se protegnuo i sjedne oslonivši se leđima o drvo. Sunce će zaći za sat-dva, a onda će napraviti još nekoliko koraka do rijeke, svući odjeću, potrpati je u najlonsku vrećicu pažljivo spremljenu u ruksaku i otplivati na drugu obalu. Ljeto je, voda je topla i ne bi trebalo biti problema, razmišljao je tražeći rukom po ruksaku malu kutiju. Kad ju je napokon našao, nasmiješio se i iz džepa izvadio upaljač i kresnuo ga kako bi provjerio radi li. Zatim pogleda u kutiju. Tri cigarete, pomisli, taman koliko ih treba. Izvuče prvu, stavi je u usta, zapali i potegne. Malo se zakašljao, ali ne kao prvi put, davno, tokom nekog od prošlih života. Ovo je pravi trenutak za učiniti nešto nezdravo, pomisli, jer u kući nema pušenja. A kutiju treba dovršiti, nema veze što je stara četiri godine i što su se cigarete gotovo raspale. Poslužit će, za sreću, zaključi Ivica dok je kroz krupno lišće promatrao kako Kupa, lagano namreškana i obasjana suncem na zalazu lijeno teče prema istoku.

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad