ELFRIDA MATUČ MAHULJA

Rođena je 1967. – svibanjsko dite.
Bodulka s otoka Krka gdje živi i radi i nastoji misliti pozitivno (što joj ne polazi uvijek za rukom).
Radi (čukni vo drvo!).
Izdala zbirke poezije: „Vidici i mrakovi“, „Rukohvat ljubavi“ i „Ugriz proljeća“, te zbirku kratkih priča „O ljubavi i zabludama“, a u suradnji sa Dušanom Gojkovom roman „Pisanje po vodi“ koji je već u rukopisu dobio nagradu Istok-Zapad.
Kolumnistica „Lupige“ (kolumne piše isključivo na čakavštini otoka Krka).
Objavljuje i na blogu.
Surađuje na "Peludu".

Operativna urednica Balkanskog kjiževnog glasnika, iako to ni pod pretnjom torturom neće priznati.

 

 

JAKOBOV KRIŽ

Bolnički zidovi oličeni bojom za koju još nije izmišljeno ime, jedini su pejzaž kojega Jakob promatra već mjesecima.
Glomazni, neukusni i sigurno jeftin drveni križ, obješen točno nasuprot Jakobovoj postelji, svojim prisustvom uspijeva ovdje samo pojačati tjeskobnu atmosferu, ovog, ionako sasvim neprimjereno „uređenog“ prostora; ali nikako unijeti duhovnost u nj, što je vjerojatno bila zamisao onoga tko ga je ovdje postavio.

Tipična greška sitnih duša, mislio je Jakob pogleda uprta u križ, idolopoklonstvo i ništa više od toga. Pobacaju besmisleno križeve oko sebe; ne radi sebe, već radi drugih i onda mirno spavaju uvjereni da je Bog tu zato što je križ tu.

Iz razmišljanja ga prene ulazak svećenika u sobu. Da je to svećenik, Jakob je znao stoga što je svećenika tražio, a osim toga… ta njega nema tko drugi posjetiti. Jakob je sam na ovom svijetu.
Svećenik je zastao na vratima promatrajući bolesnika za kojega je znao da i nije toliko star, ali je ipak ostao zaprepašten koliko staro izgleda. Jakob pak, slabašno pomakne ruku, kao da mu želi mahnuti u znak raspoznavanja. To je pak bilo sasvim nepotrebno, bolesničku sobu nije dijelio ni s kime. Ovo je zapravo bila nekakva soba za umiranje, iako to nitko nije želio na glas izreći.
Svećenik priđe i s neodređenim smiješkom na licu pozdravi: Hvaljen Isus i Marija Jakobe. Zvali ste po mene, rečeno mi je. Recite mi što Vam je na duši, želite li posljednju pomast i ispovijed?
Ne, reče Jakob glasom toliko odlučnim da se svećenik trgne. Ne bih rekao da se želim ispovjediti. Ne bih rekao da se to tako zove. Jednostavno znam da me ujutro možda već neće biti… I možda je to jako sebično, ali nisam ostavio potomaka na ovome svijetu – barem meni nije poznato da jesam. Ostavio sam neke knjige, neke pjesme, misli… Želio bih baš Vama velečasni, možda i u strahu od smrti, od kraja, iako mi se i samome čini da sam pomiren s Bogom… želio bih Vam reći ono o čemu sam često razmišljao, a nikad to nisam znao napisati na pravi način, kako bi to netko pročitao i o pročitanome razmišljao.

Svećenik se nasmije prijateljski, učini nad Jakobovom glavom znak križa i zamoli ga da ipak prije svega izmole jedan zajednički Očenaš, više u znak povjerenja…
Amen! Jakobov je glas poput usamljena uskličnika rezao prazninu bezlične sobe. Svećenik učini još jednom križ ovaj put u zraku, nakon toga uzdahne i reče: A sad sam se cijeli pretvorio u uho Jakobe.

Vidite, velečasni… netko bi za mene vjerojatno rekao da sam bio neradnik, niškoristi. Možda i s pravom. Bio sam pjesnik. Najveći teret kojega sam nosio bio je blok. I olovka. Nosio sam ih uvijek i posvuda, jer nikada nisam znao gdje ću doživjeti „napad“ inspiracije. Bio sam boem na neki način.
Volio sam vino i volio sam žene. I one su voljele mene. Toliko su me voljele da sam gotovo svake noći san dočekivao na jastuku od drugog para mirisnih bedara. Bijelih, vitkih i zamamnih… Govorile su mi da lijepo pišem. I zato mi je sve bilo dopušteno, a sva su vrata ženskih najskrovitijih kutaka za mene bila otvorena. I ja sam ih, lagao bih kad bih rekao da nisam, s radošću pohodio.
Tako su prolazile godine. Uvijek su mi govorili da lijepo pišem.
A ja nisam bio zadovoljan.
Meni je nešto nedostajalo.
Toliko sam vremena utrošio sam sa sobom i unutar sebe istražujući što me to čini nezadovoljnim, ispitujući što bih ja zaista želio. I mučio sam se i nisam uspio pronaći odgovora na to pitanje.
Sve dok…
Sve dok me boleština nije prikovala za ovaj krevet i sve dok nisam bio prisiljen danima i noćima gledati samo ovaj ružni, neukusni križ
- očima napravi kretnju u smjeru križa, tako da ga i svećenik pogleda.
Recite Jakobe dalje, pričajte mi, zainteresiranim tonom svećenik potakne Jakoba da nastavi priču.

Gledajte velečasni, ljutio sam se na njega. Nije ispočetka bio neko društvo. Nije me slušao, nije me ozdravio, nije me spasio. Jednostavno je stalno tu. I prolaze doktori, sestre, čistačice ispred njega, nitko međutim i ne primjećuje da je tu. Zato jer i nije. On je tu samo kad smo nas dvojica sami. Jer, ako ga i psujem ja ipak komuniciram s njime. Priznajem mu da je tu. Priznajem mu postojanje. Ne ponašam se kao da ga nema… I tako nas dvojica danima, mjesecima… a onda je odlučio napokon otkriti mi tajnu onog pitanja koje me je uvijek mučilo. Zašto sam bio nezadovoljan, što mi je nedostajalo.!?
Žene su mi govorile da lijepo pišem. Svi su mi govorili da lijepo pišem. Kao da sam napravio krasan stolić pa su mi hvalili vještinu i zanat. Ali, pravo pjesništvo velečasni stvar je duha, stvar je duše! Ne može pjesništvo biti zanat.
Pisati lijepo, može svatko. Sve se to da naučiti.

Nitko mi nikada nije rekao da lijepo razmišljam, da su mi misli lijepe… To mi je nedostajalo u životu i bez toga ću sa ovoga svijeta otići prazan u duši. Nisam uspio. Nitko nije prepoznao ljepotu mojih misli… vidio boju moje duše.

Svećenik zavuče ruku u halju i izvadi malenu knjižicu izlizanog omota i već prilično požutjelu. Stavi je Jakovu pod ruke: „Usnuli anđeli“
Jakobova prva zbirka pjesama. Bolesnik je knjižnicu gledao a usne su mu titrale u nekom čudnom podrhtavanju između osmijeha i zatomljena plača.
Prekrasne su ti misli Jakobe! Idi u miru… reče još svećenik, digne se sa stolca kraj Jakobova kreveta i tiho krene prema vratima…
Pri izlasku ugasi svjetlo.

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad