EUGENIO FOČIĆ

Eugenio Fočić je rođen 1973. godine u Zagrebu gdje živi i radi kao multipraktik i djelatnik najveće hrvatske firme, zavoda za zapošljavanje. Najbolji klesar i parketar među pjesnicima kao i najbolji pjesnik među (egotrip odrađuje svoje) građevincima. Čovjek s tisuću zanimanja i tisuću pitanja. Čeka Kosca da bi izdao djela i bio slavan. Vječno odan Genijalnoj Euforiji što dovodi do zaključka da je emotivno retardiran. Siguran da će preživjeti Isusove godine.
Piše kratku prozu i poeziju, za koju je nagrađen na natječaju za najljepšu lirsku pjesmu na hrvatskom jeziku za 2004.
Pjesme objavio u: časopisu RE, zbirci Erato 2004 (Zagreb, 2004) i u Zelenom konju.
Priče objavio u časopisima: Urbani vračevi; zbirci Najkraće priče 2004 (Beograd, 2005), Večernjem listu, Novi Varaždinec a možete ga naći i na www.knjigomat.com. Matični blogovi su mu slikovnica.mojblog.hr i slovojed.bloger.hr
  U Majinim cipelama

Vežu nas dueli i dnevnici
utrošenog vremena.
Praznina rijetkog bezglasja
I udaljene prisutnosti.

Vežu nas blijeda i
perforirana sjećanja.
Zbunjenost melase uma
iza vela od dima i opijata.

Vežu nas moji anđeli
i tvoji šejtani.
Iskrenost u durenjima
i sarkazmu podbadanja.

Veže nas prorijeđen smijeh
istovremene radosti.
Podrška u zagrljajima
i cjelivani obrazi.

Vežu nas čvrsti žniranci
bezuvjetne odanosti,
dok u tvojim cipelama
odbrojavam životne korake,
u paralelnom, uobraženom svemiru,
u kojem se svi, vole kao mi.

Napokon, bez straha,
da ćeš nestati nakon izrečenog,
kao ostali kolektori moje ljubavi,
u jedinoj pjesmi za tebe,
u katranu životnih spoticanja
-priznajem, ležernih skokova moje gluposti-
kompliciram metaforama,
netom prije točke na i.

Hvala ti.
Fakat je zadnji stih.


transverzala

Osjećam nevidljive anđele dok vuku sjene preko livada
i prostiru čulno predivnu večer.
Cerada mekane tmine pokriva ispovjest dana.
Sreća je neopipljiva, realizirana kroz emocije
pomirena u stapanju namjera i želja,
imuna na prošlost i bez pitanja budućnosti.

Danas sam hodao bez njih
kroz transverzalne valove nutrine
stopljen s razlozima perfekcije trenutka
Sada u konstanti.

U prekinutom brbljanju koraka,
stopalo je zašutilo na mahovini
s pokretima u vakuumu kretnji
uzeo sam svjetlost visini
dok se krijepila na površini vode
i nježno je držeći fotonskim dlanom
odveo je kroz sebe do zemlje.
I bili smo Jedno.
Ne boj se Boga.Ne boj se Sebe u pulsiranju bitka.


geneza

Ljudi neiskorištenog i nesvjesnog znanja
u sistemima kaosa s prividom moći,
u trpljenju normi i sakaćenju morala,
u razočarenjima propalih očekivanja,
sa željama usađenim u toksičnu misao,
bivaju zamućene vizije.

Smiono, začuđen pobunom protiv ega,
izdvajam duh iz buke.

Jednostavan kao voda, prozirne istine,
molekularno minoran kompleksu tijela
ostavljam tjelesno i sebe kao tajnu utjehu
u jednokratnom znoju zalogaja tame i
zaboravljenim uzdasima na sjenama soba,
neophodan i bitan, čestičan u poredbi sa svijetom,
šav u konstrukciji kozmičke pravilnosti,
prevaga protiv svih griješenja vlastitosti,
plutam tišinom.

Atom svemirskog bratstva
u nježnosti s prašinom i sa zvijezdom.
Element nesputanosti uma
u potrazi za aurom planete.

Ljubav.

Čovjek je tek osjenčana vizija anđela,
skicirana rastresenim dahom stvoritelja.
Proključala Svjetlost uzburkanih valova
zatočena u strahovima uramljenim kožom.

Ecce homo.

Sloboda od zapetljanih htijenja je u nama.
U danu spoznajnog futura,
bez blamaže koncentracije mira u galami,
bez usiljene snošljivosti prema životu,
danu bešumnom kao rast trave.

Dozvoljavam si to vrijeme.
Upijam ljepotu.
Dar.
Dar je samo Biti.


rizik.hrid.plavetnilo.omča.put.

Sklon sam tome.
Impulsi naturalne nutrine ljube rizik.

Hrid malog promjera no velikog radijusa prisutnosti.
170 centimetara čovjeka pod sivom šminkom plavetnila.
Nebo mi je brat.

Pogledi ispod ziheraškog straha kišobrana
otkrivaju misli o ludilu,
vide omču oko vrata zdravog razuma.

Ja osjećam put.
I često izgubim orijentir, ali znam
Sva su lutanja dio poklonjenog smjera.


slušao sam Casha

Prošao sam asfaltne brazgotine i vodene žile posramljene planete.
Gutao sam prašinu bezobzirnih putnika i upijao znoj usputnih ljubavi.
I dok u zgrčenom dlanu umorne ljevice pomno čuvam zgnječenu melasu rijetkih mudraca, tanki gležnjevi me mole kuknjavom žuljeva da otpustim škripavi vagon doživljene gluposti.
U daljini tračnice se igraju sa percepcijom očiju i glume kraj beskonačnosti gdje paralelni putevi postaju jedno.

Ostavljam većinu portreta nakupljenih u memoriji na ranžirnom kolodvoru nepotrebnih.
Koraci su zahvalni a prsti koji služe nijemi kao otisci pismenosti uma pokazuju broj sasvim dovoljnih jedinki za ispunjen život.

Uzimam kvalitetu i gnušam se kvantitete.
I hurt myself today....

Meki potez žiletom, tiši od same tišine, raskužuje kromosome i sve cite i tankom linijom lijene i guste tekućine vraća me u život dok jezik prinosi nepcu crveni zadah krvi.
Svi životni likvidi nose sol u sebi.

Zašto su iskrene emocije onda gorke?...


Pokraj skupog košmara parfema
pola škarnicla od čvaraka
i pola od sira i povrća
jauk praznine u drobu biva ušutkan
toplim kušinima fornetta.

Pothodnikom migolje mirisi i celzijusi
kao predziđe hladnoće na stanici
ljudi iz pozitive kroče u negativno
neinspirativni za Pirandella,
sva su lica ista
autorsko pravo neostvarenih snova
materija i očaj u simbiozi.

Cupkam s noge na nogu
pored šmrkljavih i sitnih Roma
dva tunja i slavuj sleću u ruke
pet kuna milosti i osobnog mira
dok činovnički sivo nebo
sakriva rošade zodijaka.

Smetenost me vraća u toplinu
na trenutak se uhvatim u rostfreiu zida
kutija cigareta, jeftini upaljač,
motoričko hvala i hitam ka zimi
iznad glave tutanj kompozicije
palim detektor želja
smicalicom naivnog praznovjerja
slikam te pred očima.

Kvazistvarnost nas nosi na osmjehu
a konfeti zimske idile lepršaju po zraku
saginješ se i grušaš snijeg
trkom i zagrljajem rušim ti naum
nestašica ravnoteže i sila planete
spajaju nam tijela
fleka smo na bijeloj podlozi
ljubim te, ljubim te, ljubim.

Ovisnost mi dlanom brani plamen
od propuha čistine
smjenjuje te skelet Paromlina
nisam Prevert,
šibice su rijetka nostalgija
jednom bih samo slomio tamu
da ti otrujem izgubljeni dah zadovoljstva
i zapalim cigaretu
nakon što smo vodili ljubav.

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad