2007.

JACEK PODSIADŁO

JACEK PODSIADŁO - rodio se 1964; pjesnik, autor mnogih zbirki poezije, među ostalima: ''U lunaparkovima tužan, u lupanarovima smiješan'', ''Ničije, božansko'', ''Aritmija'', ''Dobra zemlja za zidare'' i drugih. Dobitnik je književnih nagrada, između ostalog i nagrade Georg Trakl. Stanuje u Opolu, a redovito piše u ''Tygodniku Powszechnom''.
 

 

STAVLJAJUĆI DAVIDU DAROVE POD JASTUK



Lidici

Stavljajući Davidu darove pod jastuka,
prvo, neočekivano, postajem netko Svet.
Drugo, napokon svjetovi iza prvog zaokreta
vremenoprostora postaju mi najbliža okolica.
Treće, u trenutku sam sebi postajem roditelj
i razumijem lice Majke uništeno svađom,
na kojem je ujutru lebdio giocondinski poluosmijeh
tajnoga znanja.''Netko je noćas hodao po kući,
pogledaj, možda ti je Nikola nešto kriomice ostavio...''
Četvrto, vjerujem kako izravnavam zla djela
podmećući bombe, stavljajući mine,
i poravnavam vlastite grijehe zatežući jorgan
pod kojim ovo dijete ni dobro ni mudro
već izvan mudrosti i dobra ima svoj svijet u čiji
obrub
neću ući po zamršenoj niti.

(Iz neobjavljenih rukopisa)


FRIEDRICH HOLDERlIN
PIŠE A ONDA DERE NA KOMADIĆE PISMO
ZA GEORGA WILHELMA FRIEDRICHA
HEGELA

 


...bjednici, koje prizor čovjeka što
pati podstiču na kazivanje sentenci
F. Holderlin ''Hyperion''


Bespomoćnost je sada moj element. Ne borim se s
elementima.
Lako pomračenje u kojem živim ublažava sudare
sa svijetom
predmeta, koje upotpunjujem.
Znani ti moji padovi
bili su samo osobene vrste ravnoteža.
Očaravanje, u njemu živim. Malo sada pišem.
Moram s tim sačekati do trena kada budem manje sretan.

Negdašnja moja mladalačka silovitost izabrala je sada
put melankolije.
U peći što stoji u kutu bubnja a ponekad se nešto pomakne; na taj način dijelim izbu s tajnom. Nevečer muziciram
i neuralgična se glavobolja očito povlači. Ponekad
pomislim:''Susette''
ne prekidajući svoja zanimanja i ne pomičući se dalje.
Bila je kao kuća mlade biljke, klica prema svjetlu.
Uistinu, bilo je počesto gotovo nemoguće misliti
uz nju o nečemu zemaljskom, smrtnom.
Ronio sam stoga u vječnosti, koja je data
zvjezdama, sve dok se to ne odrazi
na moj subjekt, popustilo mi je zdravlje
i rodila se u meni neodoljiva želja da
barem jedno vrijeme živim sam.
Smjeraju prema kraju moje stvari na ovoj zemlji.
Premda će zacijelo stvar još potrajati. Ispunjen najboljom voljom
laćao sam se posla, prolijevao sam krv, da, zadavao sam smrt
u stihovima, u kojima nam je smrt toliko potrebna.
''Ispunjen najboljom voljom''. Glupak sam bio među
stvarima i rastinjem,
htio sam odgovoriti na pitanja pred kojima
čak litice zadžavaju šutnju.

Uzaman ustajemo u rano jutro
i kasno liježemo blagujući u brigama kruh;
Gospod, ako zaželi, i u snu će obdariti ljubimca.
Ne jednom zavidjeh prosjacima i na smrt bolesnima,
što u rukama šupljih košulja imaju u obilju
ono što mi njušimo u zagušljivim knjižnicama.
Vidiš? Moj pogled izgubio je oštrinu kako bi dobio
sposobnost viđenja utvara
a zvjerčice riječi ne izvlače se više iz mene kao iz omče
već nerado izlaze iz toplih brloga, nerazaznajći
svoj oblik
u jarkom svjetlu dana. Šutnja je očigledna
dok je govor nesiguran, sve teže je otvarati usta.
To što nosimo u sebi kao progutani ključ,
to što sam sam, jedan, bespovratno odsječen,
zauvijek izdvojen,
ne pričinjava mi više bol. Oslobađajuća samoća.
Pa valjda pripadam Gospodu, barem kao res nullius.
Zar godinama mojim i raspoloženju u kojem živim
priliči ikakvo trajno domaće ognjište?
Kanda sam stvoren za život u grešnoj vezi
sa svijećom kraćom od noći, s ovom tajnom.
To je dobro. Malčice ljubavi za koju sam preklinjao
dato mi je kao voda u šupljikavom lončiću,
kao pregršt pljeve na dlanu, s kojeg ga otpuhuje vjetar.
10. 30. 1992.

(Iz zbirke ''Ničije, božansko'')


S TRESKOM OTVARA SE KESTEN
NAD NAŠIM GLAVAMA

 

Budući sam tužan, pogledi komšija
ne pogađaju me, izašao sam samo u gaćama
na Put, tamo gdje od jučer
uznemirujuće svijetli mrlja krvi na pijesku.
Povlačio sam grabljama tamo i ovamo,
brišem tragove koliko mogu, sklanjam od Lidicinih očiju
klupko poznate dlake, kamičak ovlažen slinom, izgriženu kost.
Grimasom nadopunjujem taj nedostatak, crnu rupu
otvorenu u meni. Ne sada. Njezino blagoslovljeno stanje
moglo bi se preobratiti u zlo kad bi ugledala
kako smo jako ostavljeni na milost Gubitku.

Budući nije mogao ići dalje, zaglavio se na sred mostića,
nespretno se ukočio u bolnom polusjedu. Boljelo ga je sve,
nije se dao taknuti, nije ga bilo u stanju pokrenuti
cmoktanje Jagodino niti moj zvižduk, iako je podigao glavu.
Gledajući na njega uozbiljiše se Hindusi, Turci i Talijani, upravo tuda se išlo
u amfiteatar, u kojemu je trajao festival folk glazbe.
Cijeli Zywiec u zastavicama. Padalo je, ispod mosta buka
razmišljali smo što dalje. Neki prokleti kurac
nagovarao je da ga bacimo u rijeku. U stvari, pas je sasvim
izgubio želju za životom, mutio mu se pogled ne
nalažaše oslonac
u izlomljenim šapama. Uspjeli smo na koncu
dovesti veterinara, dvije injekcije učinile su
da zaspe slatko i tiho, trebao se probuditi najranije
sutra ujutro. U nesvjesti i mokar
našao se u Jagodinoj torbi a moje misli bježale su
Lidici i kući, vlak uskoro odlazi.
Budući je grmjelo i vatra je šarala nebo u svim
pravcima a ponoć se bližila, vjerovao sam kako se Lidica
predala strahu i tuzi, odatle taj plač već s praga.
A to je smrt stiglala po Murku
šest sati ranije, inozemnim automobilom.
Uopće se nije mučila. Lidica je sve vidjela,
to je loše. Sada, kada nitko ne čuje: nema više našeg paščeta,
toliko vjernosti, povjerenja i Ljubavi zakopano u malinama.
Lidicina majka posula je tijelo tankim slojem pijeska,
kako bi otjerala muhe; ostalo je moj posao.
Poslije bure došlo je sunce, znači kada sam razgrnuo
malo toga pijeska kako bih smiješni posljednji put
osjetio njezina leđa pod prstima, čak nije bila ni hladna.
Poslije svega označio sam udarcem lopate
mjesto na kućnom zidu ispod kojeg leži;
nepotrebni trag.

08. 03. 1993. (Iz zbirke: ''Ničije, božansko'')

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007
Sa poljskog prevela Marina Trumić.

Nazad