2007.

MARIO BRKLJAČIĆ

Mario Brkljačić, rođen u Zagrebu. Objavljivao u Quorumu, Republici, Libri Liberi, Vijencu,
Zarezu, Poeziji
, kao i u Balkanskom književnom glasniku. Objavio četiri zbirke pjesama.


 



NIKAKO NIJE HTIO POVJEROVATI DA MU SE OSMJEHNULA

 

- Pa kako se, do vraga, ne možeš snaći? – sjedila je na klupi. Imala je masnu kosu i podočnjake. Bila je gladna i takav život joj je išao na živce. Prdnula je.

On je zurio u prozore na petom katu zgrade, vrteći film od jutra: ako je lift bio desno od ulaza u zgradu, a kad sam izišao, krenuo sam lijevo, prema dnu stubišta, gdje me dočekala stanodavka, onda bi prozor njena stana trebao biti…

- O, do vraga! Čuj, onaj skroz lijevo, neosvijetljen, mislim da je taj – zvučao je neuvjerljivo.
- Jesi siguran?
- Ah, siguran… - počešao se po glavi.
- Zamisli samo neugodnosti da upadnemo u stan dok je žena unutra.
- Ne želim to zamisliti.
- Dobro, mislim ono, hipotetički
– Kao prvo, ne želim uopće to zamisliti, a kao drugo, vjerojatno bi imala ključ u bravi pa niti ne bi mogli ući, kužiš.
- Gle ga, jesi glup, ja improviziram, a ti, ne znam… Analiziraš, ono.
Teško je izdahnuo – Da, ti najviše improviziraš dok kuhaš.
Dunula ga je laktom u rebra – Gade jedan!

Povukao je dim i ustao. Gadio se sam sebi, ali ne opet toliko koliko su mu se gadili svi oko njega. Negdje u daljini, učinilo mu se kod škole, napušeni tinejdžeri su se grohotom smijali.

Odjednom mu je sinulo.

- Čuj, koje smo mi budale!
- Dobro jutro – žena je pljunula u travu iza klupe.
- Slušaj, ako je baba doma, barem bi trakica svjetlosti morala prodirati kroz vrata - pogledao ju je kao da je odgovorio na najteže pitanje u nekakvom kvizu.
- I što sad, da stojimo u mraku stubišta i piljimo u njena vrata? Zamisli da ih otvori i ugleda nas ovakve zgužvane i neispavane. Hajde reci, bi li ti, da si stanodavac, iznajmio stan takvim ljudima?
- Ne bi.
- Onda smisli nešto bolje.
- Smisli ti… U kurac, najbolje da odemo leći u auto. Ovo nema smisla – pokazao je rukom prema zgradi. – Tu su stotine prozora u zgradi s pet ulaza, bokte, tko bi se snašao u svom tom kaosu. Ne znam koja je budala uopće projektirala ovakvu zgradu! – srušio se natrag na klupu.

Zašutjeli u. Oni klinci su se i dalje smijali.

- Znaš što, dosta mi je, idemo gore. Platili smo najam i zaslužujemo da već ovu noć prespavamo u krevetu. Ako će žena biti u stanu, neka se lijepo pokupi, uopće me nije briga što će milostiva misliti o nama – ustala je, već grabeći čvrstim koracima.
- O, nabijem ti ovakav život! - muškarac je potrčao za njom.

Iskrali su se iz lifta, i hodajući na prstima, došuljali se do stana – muškarac je glavu prislonio na vrata.

- Jel unutra? – prošaputala mu je na drugo uho.
- Izgleda da nema nikoga – iz džepa je iščeprkao ključ. Zaustavio je dah dok ga je gurao u bravu.
Ušli su, ostavši tiho stajati u predsoblju.

Onda je žena upalila svjetlo.

Zatim se bacila na njega, obgrlivši ga rukama i nogama.

– Daj, siđi, nemam snage nositi te – zastenjao je, ipak uspjevši nogom gurnuti vrata.

Skočila je na pod i odjurila u kuhinju.

Muškarac se dovukao do sobu gdje je uključio televizor.

- Ljubavi, ima i mikrovalnu! – ushićeno je doviknula žena – I u frižideru radi svjetlo!

Sobu je ispunilo svjetlo ekrana – bacio se na krevet i zažmirio.

- Čuj, kupaonica je baš lijepa i nije tako mala kako si rekao! – čuo ju je kako piša. Jučer, kad je razgledavao stan, kupaonica mu se učinila skučenom.
- Dobro, daj, molim te, zatvori vrata!
- Što?!
- Zatvori vrata, kažem, ne moram slušati kako pišaš!
- Dobro, ne deri se! – poslušala ga je.

Četiri su noći spavali u autu i sve ga je boljelo, vrat, dupe, noge, ruke, često su ga hvatali i grčevi u listovima. Bili su deložirani, dekintirani i dezorijentirani.

Odjednom je začuo nekakvo šuškanje na balkonu – skočio je na noge, zapiljivši se u mrak.

Došuljao se do balkonskih vrata.

Ugledao je golublje gnijezdo u kutu i dva goluba koji su se vrzmali uokolo.

Hodajući unatraške, prišao je vratima kupaonice – odškrinuo ih je i rekao ženi da su na balkonu golubovi i mladi.

- To je znak! – uskliknula je, krenuvši papirom prema guzici.
- Kakav znak. Ti golubovi su svili gnijezdo na balkonu jer… - zastao je.
- Jer što?
- Zato što je stan bio prazan.
- Ne razumijem kakva si ti to riba u horoskopu, to mi nikad neće biti jasno. Svugdje piše da su ribe romantične i zanesene, a ti si kao kakav, ne znam, bik – povukla je gaćice preko bedara. Onda je povukla lanac: voda je odnijela govna prema rijeci.
- Piše i da su ribe umjetničke duše, pjesnici i slikari, a ja sam, jel, pjesnik.
- Da, samo što od toga nemamo nikakve koristi.
- Čuj, takav je poredak stvari. Ljudima nije stalo.
- Znaš što, iskreno govoreći, na njihovoj sam strani.
- Meni je ionako svejedno. Nego, znaš što, idem ja dolje po vreće.
- Dobro, ja ću se za to vrijeme okupati i napuniti kadu za tebe.

Izišao je iz zgrade, zamaknuvši za ugao, stigavši na parkiralište gdje su ostavili auto.

Mjesec je prejako sjao, izgledao je kao kiklop koji se nagnuo nad svijet, pa sad gleda sve ljude dolje koji se trse živjeti te svoje živote, najbolje kako umiju. Ipak, većini ne ide nikako, većina gleda televizijski program i tiho umire na neotplaćenim krevetima ispod plastičnih raspela na zidu.

Dovezao se pred ulaz u zgradu – u dva je puta odnio vreće i s nikime od stanara, na sreću, nije se susreo.

Zatim sam se vratio do auta, parkiravši ga u dnu ulice, kod spaljenih ostataka kontejnera za papir – vjetar se igrao izgorjelim kartonima, tim svilenkastim lišćem, podizao bi ih i bacao lijevo-desno, a kad bi dodirnuli asfalt, listovi su se odmah pretvarali u crni prah.

Ušao je u stan, zaključao vrata, svukao odjeću sa sebe i zaronio u kadu punu vruće vode i krupne soli koja se polako topile na dnu.

Dobro, na svijetu postoje prekrasne stvari – vile s pogledom na morsku pučinu, ili moćne jahte vitkih linija koje sijeku topla mora, ili automobili u kojima vozač ne čuje motor pa klizi u tišini vijugavom cestom do dvorca iz 18. stoljeća, ili luksuzni avioni u kojima vlasnici korporacija prekraćuju vrijeme između potpisivanja novih unosnih ugovora, okruženi drogiranim, mladim ženama, ali, mislio je, meni treba samo običan posao: domar u staračkome domu ili noćni čuvar. Ili to, ili neka sve ide u kurac.

- Kolko ćeš jaja?!

Presamitio se preko ruba kade i odškrinuo vrata - Zašto vičeš, čujem te! Daj pet! – ne podnosi kad ljudi viču bez razloga.
- Sad si se ti izderao! – čuo je kako je razbila jaje o rub šalice.

Pomislio je kako bi joj opalio pljusku.

Obrisavši se, navukao je crnu majicu s logom DK-a na prsima i sive duge gaće.

Sjeo je za stol.

- Velim ti da je to znak – sipala je mlijeko u zdjelicu sa žitaricama.

Žvakao je jaja začinjena Vegetom i komad prepečenca.

– Dobro, u redu je, za tebe to ima neko metafizičko značenje, a ja mislim da nema nikakvo – ponadao se da će žena prestati s teorijom o prikrivenim Božjim nakanama.
- Itekako ima – zagrabila je žitarice žlicom – samo treba imati otvorene oči.
- Čuj, da nisam imao otvorene oči, ti ne bi ni znala za gnijezdo.
- Ne banaliziraj, znaš dobro što sam mislila.

Susjed do njih je pustio vodu. Lecnuli su se na taj zvuk. Bio je jasan kao da je netko pustio vodu u njihovoj kupaonici.

– Opa, znači, od susjedovog zahoda dijeli nas samo ovaj tanki zid – promumljao je – Znaš, obožavam ove naše arhitekte… Zamišljam ih kako noćima naporno rade nadviti nad onim nacrtima i kaleme zahode uz kuhinje, insistiraju na ravnim krovovima i projektiraju kafiće s terasama u stambenim zgradama… Vidim i kako se cerekaju svojim opačinama… Jebeni debili.

Ženu nisu zanimali arhitekti.

- Gledaj, ne tvrdim da ti golubovi nisu na balkonu zato što u ovom stanu prije nas nije dugo bilo nikoga, sigurno je da su zato svili to gnijezdo, ali stvar je u tomu da je to jednostavno lijepo za vidjeti… Mislim, bi li možda bio zadovoljniji da si na balkonu ugledao krepanog goluba?
- Pa, najradije bih da na balkonu nema ni živih ni krepanih.
- Joj – uzdahnula je – stvarno si zadrt.
- Ma, daj se uozbilji. Ne stoji ovaj svijet tu kao kakav matematički zadatak na ploči, a mi, neznalice u klupama, trsimo se odgonetnuti rješenje zagonetke, ne bi li dobili peticu ili kakvu drugu nagradu. – otkinuo je komad dvopeka. - Ili dvojku, samo da prođemo.

Zapiljila se u njega, ukosivši glavu – Pjesniče!
- Daj, ne zajebavaj.
- Jesi li ti uopće svjestan što si sada rekao?
- Jesam, rekao sam da me ne zajebavaš.
- Ne mislim na to, nego na onu misao prije.
- Ne, nisam, ja sam nesvjesno biće, znaš, kao onaj golub na balkonu što čuva stražu dok golubica leži na njihovim potomcima. Budala, kao da bi mogao obraniti obitelj da na nju navali mačka ili se obruši kobac.
- On brani obitelj od drugih golubova, a ne od tih predatora, tuko.
- Jako lijepo, umjesto da se drže skupa, oni proždiru jedni druge.
- Pa, i mi to radimo.
- Što to znači? Hoćeš reći da ćeš sutra zgrabiti prvo dijete na ulici i donijeti ga doma za večeru?
- Ne radi se o tome, nego, ti se ni ne trudiš riješiti taj zadatak, samo buljiš u ploču.
- Pa, moram priznati da si u pravu. Nisam se baš trsio u školi često podizati ruku, ali, za razliku od tebe, ja sam barem bio na satovima dok si ti brijala po diskačima.
- Ha-ha, jako smiješno – uvrijeđeno je strpala žlicu u usta.

Već si je stotinu puta rekao da joj ne smije nabadati školu na nos jer je bila odlična učenica sve dok je se maćeha nije odlučila riješiti i izbaciti iz stana.

- Dobro, što si zapravo htjela reći? Ja buljim u tu ploču i, što, čekam da samo zbog dobrog vladanja dobijem tu dvojku? Kao, zadovoljan sam s malim stvarima pa i dobivam malo? Znaš što, ovaj naš razgovor mi već debelo sliči onim new age sranjima, Oprah cirkusu i ostalim budalaštinama. Ne vjerujem u znakove. Niti mislim hodati svijetom i tražiti ih. Dobro, jedino priznajem dimnjačare. A što se ovog stana tiče, nešto je tu sumnjivo jer stan je lijep i cijena najma je povoljna, a dugo ga nitko nije unajmio.
- Htjela sam samo reći da me taj znak razveselio, ništa više.
- Dobro, to si odmah mogla reći. Pa, i mene su razveselili. Jesi im bacila kruha?
- Jesam, dok si se kupao. Krišku tosta i malo ovih žitarica.
- Super, sad se mogu furati na pravog pjesnika… Ono, naslonim se na balkon i recitiram stihove prolaznicima, dok mi za to vrijeme po glavi seru golubovi.
- Ah! – odmahnula je rukom. – S tobom se ne može ozbiljno razgovarati.

Dvopekom je upio preostalo ulje s tave, progutao zadnji zalogaj, podrignuo se i dogegao u kupaonicu gdje je izribao te stare, iskrzane plombe i mostove. Onda je otišao u sobu.

- Znaš, baš si mi drag u tim gegama. Ono, tur ti visi kao da si se usrao! – ima u njoj te zloće, namjerno je čekala da ode u sobu da može vikati.

Zavukao se u postelju koja je zaudarala po vlazi i benzinu, uzeo daljinski i prevrtao programe: na koncu ga ugasio.

- Daj dođi u krevet, moraš rano ustati!
- Ne deri se, znaš da mi smeta kad vičeš!

Ugurao je vatu u uši i zažmirio. Razmišljao je o stanu i sreći. Nikako nije htio povjerovati da mu se osmjehnula.

JEL DA NE LAŽEŠ?

- Halo!
- Bok, sine, kako si?

Dugo se s njom nije čuo.

- Eto, ono, baš prčkam nešto tu po autu.
- Kako ti je žena?

Jedva se uspravio. Mama ne voli njegovu ženu, zato je i zove tako, žena.

- Dobro je… nego, reci, što je bilo?
- Halo! Slabo te čujem!

Muškarac se odmakne od auta. Iz sjene zgrade, zakorači na sunce.

- Čuješ me sad?!
- E, sad je dobro!
- Halo!
- Da, tu sam…
- Pa, daj reci što je?!
- Sine, jučer je bio majstor zamijeniti zahodsku školjku, imala sam poplavu, znaš, i dole, kod Babićevih je procurilo, ali, staru nije odvezao, pa sam mislila da dođeš po nju i baciš je negdje.
- Dobro, doći ću. Može za – pogledao je sat na tornju nedavno sagrađene crkve preko puta - ne znam, za sat vremena?
- Halo?!

Udalji se još metar od tog auta. Oplahne ga val vrućine iz asfalta.

- Čuješ me?!
- Da, sad te dobro čujem.
- Mama, doći ću za sat. Može?
- Dobro, ali dođi, nemoj da ne dođeš.
- Ma, doći ću, nemoj brinuti.
- Sine, čuj, da te pitam nešto. Čuješ me?

Muškarac teško uzdahne.

- Čujem te savršeno. Reci?
- Sine, jel jedete kuhano, jel ti ta tvoja žena kuha?

Instinktivno krene prema ploči s relejima.

- Halo?!
- Kuha, kuha!
- Ne lažeš mami?
- Ne lažem, vidimo se, baterija mi curi!
- Slušaj mamu, sine, moraš jesti kuhano…

Prekine vezu i ugura mobitel u džep.

Izmjeni preostale releje, učvrsti vijcima ploču i zatvori rupu plastičnom maskom.

Upali motor.
Dade lijevi pa odmah desni žmigavac.
Uključi sva četiri.
Zatrubi.
Poprska vjetrobransko staklo.
Uključi brisače.

Zadovoljan, ugasi motor i zaključa automobil.

Uđe u kafić i pozdravi konobara koji gleda koeficijente na teletextu.

- Šta ćeš? – upita ga, ne svrnuvši pogled s televizora.
- Kavu i pelin – reče muškarac i sjedne na visoki stolac.

Konobar zakrene dozerom i pritisne gumb na aparatu.

Muškarac promatra ljude što izlaze iz tramvaja. Nekoliko žena maše lepezama dok čekaju da se upali zeleno svjetlo na semaforu.

- Inače, ima li kakvog posla na vidiku? – konobar položi na stol šalicu s kavom, čašu vode s kockicama leda i kriškom limuna i čašicu pelinkovca.
- Tss… – muškarac zavrti glavom.
- Teško je danas naći posao.
- Mh.

Zapali cigaretu, sipa šećer u kavu i promiješa je. Otpije gutljaj pa odmah i pelinkovca.
Sluša vremensku prognozu na radiju. Spiker najavljuje još nesnosniju vrućinu od današnje. Upozorava slušatelje da piju puno tekućine i drže se hladovine.

Prisjeti se opet one slike od jučer: njegova žena u zagrljaju tog muškarca. Ne zna bi li bilo bolje da ju nije pratio do grada i uvjerio se u glasine.

*

Mama otvori vrata i ostane zuriti u sinovljevo ishlapjelo lice.

- Izgledaš loše – reče.
- To je od vremena, vidiš kakva ja vrućina, noćima već ne spavam kako spada. – promuca – Daj, zatvori vrata.

Odu u kuhinju. Žena poče šefljom grabiti iz lonca juhu.

- Kome to trpaš? – muškarac sjedne za stol i izvadi cigarete iz džepa.
- Tebi, sine. Samo mi nemoj reći da nisi gladan. Ne želim to čuti – postavi tanjur na stol i dade mu žlicu u ruku. – Hoćeš papra?
- Joj, bože… - otre rukavom znoj s lica.
- Daj, ne kukaj, zvučiš ko kakva pičkica – žena vrati stakleni poklopac na lonac.
- Pa kako da jedem juhu po ovakvoj vrućini?
- Ne seri, mlaka je. Juha je zdrava i okrepljujuća. Ruku dam u vatru da ti ona tvoja, u tih dvije godine koliko ste skupa, nije spravila domaću juhu. – zastane na trenutak – A vjerojatno ni onu iz vrećice.

Najgore u cijeloj priči je to što majka govori istinu.

- Nije istina, često kuha juhu – muškarac slaže i krene kružiti žlicom po dnu tanjura.
- Mh, mogu si mislit – žena sjedne za stol.

I nakon dvije godine što nije bio kod kuće, još tamo, od vjenčanja, sve je na svome mjestu: sat na zidu u predsoblju, oslikani tanjuri u kuhinji, frižider s potrganom ručkom, uokvirena fotografija pokojnog oca na njemu, čak je i paučina na istom mjestu, u kutu iznad prozora.

Nastupi ona neugodna tišina.

- Pa, sine, kako si? – žena poče lupkati prstima po stolu.
- Dobro… ono.
- Žena?
- Dobro je. Radi do kasna… i tako.
- A ti?
- Bit će uskoro nešto – muškarac usrka rezanac.
- Ah, godine idu, a kod tebe ništa nova.
- Ne brini, mama, našao sam vezu, mislim da ovaj put imam velike šanse.
- I prošli put si tvrdio da imaš vezu pa od posla nije bilo ništa.
- Čuj, i drugi ljudi imaju veze, neki slabije, neki jače, ali, sad stvarno imam jaku vezu i skoro sam sto posto siguran da ću proći. Mama, ovo nije socijalizam, jebe se danas ljudima za tuđu muku.
- Teško je dobiti posao, znam ja, nemoj misliti da ti zamjeram, ali, znaš da ne mogu mirno spavati. Svaku se večer molim dragom Bogu da ti pomogne.
- Znam da ti nije lako.
- Ah, lako za mene, sine.

Ulicom projuri motor. Netko opsuje mater vozaču i policiji koje nikad nema da kazne takve luđake.

- A tko ti je veza?
- Savjetnik ministra.
- Otkud ti on?
- Pa zajedno smo studirali. Znaš Tomislava, bio je par puta ovdje.
- Čekaj, jel to Horvat, onaj sitni, s naočalama?
- Pa da, Tomo s Vrbana. Živjeli su u onoj kućici koju su im srušili i dali im ogorman stan u novoj zgradi što su je sagradili na toj parceli.
- Bože – žena se prekriži.

Muškarac nagne tanjur i zagrabi žlicom juhu.

- I on je savjetnik ministra?
- Da.
- Vidiš ti to, sine… - žena klimne glavom.
- Eto, posrećilo mu se – odgurne prazan tanjur prema ivici stola.
- Jel bila dobra?
- Odlična – muškarac pripali cigaretu.

Žena ustane i odloži tanjur u sudoper.

- Hoćeš kavu? – osmijeh joj je na licu. Gleda ga, nagnuvši malo glavu.

Muškarac ustane, zagrli je i poljubi u obraz. Zapahne ga težak miris, kao da je ušao u nečiju neprozračenu sobu.

- Može – sjedne natrag za stol.

Žena pripali plin i utoči vodu u džezvu. Zastane nad sudoperom, s tom džezvom u ruci.

- Sine, jel da ne lažeš mami? – reče, ne pogledavši ga.

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad