2007.

MATIJA BRSTILO

Rođen 1982. godine u Zagrebu, u kojem živi i radi. Pjesme, poeziju i poetsku prozu pisao prvenstveno kao autor pjesama neafirmiranih bandova u kojima je i svirao, a zatim iz vlastitih potreba za izražavanjem.
Nekoliko pjesama objavio je u časopisu Knjigomat.
Ovo mu je drugo pojavljivanje u BKG.

 

Razmišljati o smrti na zdencu života

i baciti kovanicu okrenut leđima
zaželjeti nešto lijepo
nešto kao...
ma uglavnom lijepo
osluškivati zvuk kada slavuj uranja u vodu
a ne ovaj, kada je preletio zdenac
i zveknuo na umjetan bijeli mramor
zavrtivši se nekoliko puta

prosjakinja skrivena u grmlju
refleksno je reagirala na pad kovanice
plavi tramvaji naizmjence su smjenjivali putnike
fizički radnici iznosili dijelove scenografije iz HNK
iz zgrade pravnog fakulteta gmizili su potencijalni beskičmeni odvjetnici

jebemti želju, rekao sam
još mi preostaje povlačenje one rašljaste koščice pečenog piceka
i pokupio kovanicu
prije prosjakinje


Leglo zmija na Meduzinoj glavi

1.

zašto me veseli biti jadan
žrtvovati ljubav za poeziju
fizičku bol ne podnosim
na emocije otupljujem
još samo psiha
ostaje u igri
no i tome
lako doskočim

2.

upravo je mobitel zavibrirao
uplašio sam se tog naglog trzaja
poruke ionako rijetko primam
a još rjeđe ih i šaljem
prođu dani bez poziva
zato baterija traje i traje
i kada obavljam jednu od te dvije ponuđene funkcije
obavljam ih s njom
a toga se sada bojim
njene riječi sijeku kao nož
direktne i ogoljene
suočavaju me sa samim sobom
kao istina iz dječjih usta
i onda opet ne obavljam niti jednu od ponuđenih funkcija
i onda opet nastupaju dani tišine
i uh, kako prokletog mira

3.

sunce i vjetar tuku mi u leđa
s rukama u džepovima
promatram svoju sjenu na ulici
pramenovi duge kose uskovitlali su se u zraku
igraju se kao leglo zmija na meduzinoj glavi
smijem se
prolaznici se bore s vjetrom
umjesto da mu se prepuste
poput oblaka
i lišća
i vrtloga lišća kroz koji je projurila škoda
i novina
i smeća
i mene
i naprosto
odjebu


Kad sve stane u tanjur na sudoperu

na mojoj tramvajskoj
nedjeljom predvečer
nakon mise
penzioneri izlaze iz velebnog zdanja obasjanog šarenim svijetlom reflektora
sklopljenih ruku
sa molitvom na istanjenim usnama
koja svakim korakom dalje
postaje psovka
i stvaraju gužvu
nemilice grabeći mjesto u toplom tramvaju
vjetar brije
iskre lete iz peći kestenarke opečenih prstiju zamotane u crni šal
svećenik pohlepno podiže novac na bankomatu u zidu crkve
iznad potoka diže se magla
za stanicu, dvije
silaze
i ulaze
u prohladne stanove solidarnosti
u kojima jednu sobu iznajmljuju siromašnijim studentima sa sela
za tristo pedeset kuna mjesečno
a jeftine pločice
odljepljuju se sa zidova kupaonice
i jedan oprani tanjur
suši se na sudoperu


Imenom i prezimenom

šarmantna si u pokušajima dominacije
i poskakuješ
i plešeš
i potenciraš sukob, uzaludnu raspravu
u kojoj bi velikim riječima pružila priliku da skliznu s tvojih odviše lijepih usana za njih
kiša sipi
prosinac je u iščekivanju prvog snijega
prosinac je u našem kutu mračan
nema ukrasa visoko iznad tla na najvišim kvartovskim borovima
rozi ruž razmazan na tvojim jagodicama
program je završen
netko upravo pljačka benzinsku
šankerica čisti za nama
konobar ispraća zadnje mušterije
pepeljasto lice mu odahne kad okrene ključ u bravi
a kurve molećivo pogledavaju prema parkiranim automobilima svojih makroa
preskačemo hrđava dvometarska željezna vrata obrasla bršljanom, trnjem, bodljikavom žicom
iziskujem posljednje atome snage za taj skok
ruke mi podrhtavaju, nisam snažan kao nekad, a još i lagano pripit
činim se starijim no što bih smio biti
život u svakom tvom pokretu
kako sam već uspio izgorjeti
smiješ se
kraj željezničke pruge
bijela mačka prelazi prugu
kadrovi tvog filma
-želiš li živjeti u gradu u kojem te vlakovi bude?
-apsolutno urbano, industrijsko i sveprisutno, pa tko ne bi volio živjeti u ovome gradu; odgovaraš
bilo mi je lijepo
laku noć Ana

Licitarsko srce više na kuca

pobjeći?
ostati?
slomiti licitarsko srce
bojati se bogobojaznih
mrziti
da
voljeti
da
vidjeti svoj odraz u zatamnjenom staklu novog crnog audija profitera iz susjedstva
odraz je čak i podnošljiv ovakav nejasan, taman i iskrivljen
neuspješnost je manje primjetna (a opet tako očita ugledana na tuđem uspjehu)
u hodu djeluje prolazna
otrežnjenje naglo kao šamar
biti svjestan da si ništa drugo do
ljevičar s hitlerovim brčićima
fenjeraš
na kraju ove uzaludne kompozicije

Boja je apšisala

i mjestimice sijede
prošarale su kosu

vrijeme je okrutno
vrijeme je za zaborav
u vremenu koje postaje voda stajačica, žabokrečina
skinula je sat
u njenim očima ni za suze nema snage
niti u rukama za stisnuti šake

kroz zastor navučen preko prozora
zagledana u svoje djetinjstvo preko puta

u djetinjstvo koje opet proživljava
na ipak daleko ljepši način

dijete trči sa školskom torbom na leđima
tko zna o čemu razmišlja taj mali čovjek
posljednji je dan polugodišta i
čas se smije
čas je zamišljen
neprimjećuje majčinu siluetu usamljenosti na prozoru koja promatra njegovu zaigranost

ona povuče dim, zadrži ga spojivši usne u crtu
otrese pepeo u malu pepeljaru

svi ti prokleti muškarci u njenom životu
svi ti loši očevi

okrhnuto srce
kao da će sutra biti bolje

božićne pjesme na radiju
na monitoru statistika
o povećanom broju samoubojstava u vrijeme blagdana

Zabavi me

odrecite se onoga što imate
i uzmite ono što vam uskraćuju

dosadno mi je, znaš
učini nešto
zabavi me
razmisli malo
ako me uistinu voliš znati ćeš
što volim
adrenalin nasilja
krv odmah brže kola
benzin, plamen, miris spaljene kože
tuđa bol nije mi interesantna
samo naša
prekršenih deset zapovijedi da postanemo slobodni
igrajmo se boga
u našem skučenom perimetru
koji ti je smrtni grijeh najdraži?
jesi li razmislila?
nije ni važno
baš ni malo
ionako sam propustio
omiljenu emisiju na televiziji

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad