NADA MIHALJEVIĆ

Rođena sam 1968. u Zagrebu. Radim u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Pišem uglavnom kratke priče. Nešto od toga se dosad pojavilo u Večernjem listu, Republici, Kolu, Književnoj Rijeci i nekoliko zbirki. Priče za djecu objavljujem u Smibu i Modroj lasti, a pripremam i prvi roman.
 

 

ELVIS JE KRALJ

Milana je pratio glas prgava i prijeka čovjeka. Začas bi se posvađao, a teško mirio. Ženio se i rastavljao dva puta, a treća žena ga je ostavila nakon nekoliko godina zajedničkog života. Nije među njima bilo nikakvih teških svađa; samo mu je jednog dana rekla da više ne može podnositi njegove mušice, i da zbog toga odlazi. Slegnuo je ramenima hineći nezainteresiranost. Ona se utekla dobrostojećim roditeljima, a on samačkom životu. Godinama više nisu pitali jedno za drugo.

Sa svim je susjedima barem jednom došao u konflikt, i to redom zbog nekih prozaičnih razloga. Kad bi susjedove kokice zalutale u njegov povrtnjak; kad bi djeca navečer galamila blizu njegova prozora; kad bi netko rekao nešto ružno o njegovu psu…

Razloga je uvijek bilo mnogo, ali zbog ovog posljednjeg je uvijek bio posebno osjetljiv. Jedino duboko i istinsko prijateljstvo koje je gajio, bilo je ono prema psima. Ta ljubav je uvijek bezuvjetna, dok s ljudima to nikad nije sigurno. Danas te vole, a sutra pljuju i gaze! Vidjeli su ga da plače samo jednom u životu: kad mu je uginuo pas Armon, dugogodišnji vjerni pratilac i najbolji prijatelj. Ubrzo je nabavio novog ljubimca – snažnog i plemenitog njemačkog ovčara koji mu je bio beskrajno privržen, ali Armona ipak nikad nije prežalio. Njegovu je fotografiju držao na zidu dnevne sobe – tamo gdje ljudi uobičajeno drže fotografije djece i unučadi.

Nije bio razgovorljiv tip, pa su ga i susjedi uglavnom izbjegavali. Ali zato su ga sve češće viđali kako hrani golubove, igra se s djecom iz susjedstva i udomljuje mačke lutalice. Bez sumnje, s godinama je postajao sve mekši i dobroćudniji, ili je takav možda oduvijek bio, ali su njegove prave osobine bile prikrivene etiketom „teške naravi“. Uglavnom, polako se iz onog starog okorjelog prgavca pretvarao u dobrodušnog djedicu. Više ga nisu smetali klinci koji kasno na večer igraju nogomet na ulici. I sam je počeo uzgajati kokice, pa je onda i prema susjedovima bio popustljiviji; samo je na pse i dalje bio jednako osjetljiv, pa bi se loše proveo onaj tko bi grubo postupao sa svojim ili tuđim ljubimcem.

Brižan je bio i prema patkama i kokicama, osiguravajući im najveću moguću udobnost, gotovo kao da su mu i to ljubimci, a ne tek buduće pečenke! Posebno mjesto u Milanovom kokošinjcu pripadalo je starom pijetlu, odavno oslobođenom svih obaveza. Pernati ljubimac dugovao je život nekom klincu iz susjedstva, koji je – vidjevši ga onako gizdava i sjajna – uzviknuo: „Vidi Elvisa!“

Milan se na to kiselo osmjehnuo, ali kad je bolje promotrio pijetla, shvatio je da mu ime pristaje. Bijelo perje bilo mu je ukrašeno blistavim zelenim okovratnikom i šarenim repom, a noge tako temeljito pernate, kao da je odjeven u svilene trapez hlače. Ma, pljunuti Elvis iz Las Vegasa! Držeći se starog nepisanog pravila da se ne kolje stvorenje koje je dobilo ime, Milan više nije mogao zamisliti da Elvis završi kao nedjeljni ručak. Nastavio ga je hraniti i iduće godine, kad su već stasali i mladi pjetlići, pa od Elvisa više nije bilo nikakve koristi. Ipak, dobio je ulogu počasnog člana kokošinjca i doživotnu poštedu.

Ponešto zbog starosti, a ponešto zbog komocije koju je razvio uživajući takav kraljevski tretman, Elvis je s godinama prestao sam silaziti s kokošinjca; čekao je u stavu aristokratske nonšalantnosti da ga vlasnik pažljivo spusti. Pritom je navikao dobiti po jedan keks, pa bi vrlo kočoperno okretao glavu u iščekivanju, u slučaju da je ta poslastica izostala. Isti je ritual trebalo ponoviti i navečer, jer je ostarjelom kralju uspinjanje po prečkama bilo još neprihvatljivije od silaženja.

Tako je Milan razmazio svog Elvisa, i opet se vezao uz nekog ljubimca, u tolikoj mjeri da ga je stezalo u grlu pri pomisli da će se jednom i od njega morati rastati. Kako nije uobičajeno puštati perad da umire prirodnom smrću, nije znao koliki je očekivani životni vijek ovakvom ljubimcu. Mogao je samo nagađati, i sa svakom sljedećom godinom strepiti sve više…

No, ispalo je da se najprije morao suočiti s činjenicom o kojoj je najmanje vodio računa: da se i njegove godine slažu, a uz rastuće brojke, gomilaju se i boleštine. Nehajno se i neodgovorno odnosio prema svim simptomima, sve dok ga jednog dana nije stegnulo u prsima. Uhvatio se za srce i srušio na travnjak pored kuće. Na sreću, ugledala ga je susjeda koja je pozvala Hitnu, a ubrzo nakon toga i njegovu ženu, s kojom, doduše, već dvadeset godina nije bio u kontaktu. Ona je ipak još istog dana otišla k njemu u bolnicu, jer, formalno su još uvijek bili u braku, bez obzira na dugogodišnju razdvojenost.

Bio je suviše slab i izmoren da bi se na njegovom licu moglo primijetiti iznenađenje, ukoliko je bio iznenađen njezinim dolaskom. Liječnik – koji je dijagnosticirao slabi srčani udar – dozvolio je tek kratak posjet, pa nije bilo vremena za puno riječi.

- Treba se pobrinuti za životinje – rekao je tiho.
- Sve će biti u redu, ništa ti ne brini! – umirivala ga je žena. – Nahranit ću životinje, a sutra ću ti opet doći i donijeti pidžamu i papuče…
- Znaš… - zaustio je da joj još nešto objasni, ali uto se pojavio liječnik i strogo zabranio pacijentu bilo kakva daljnja naprezanja.
- Elvis! Pazi na Elvisa! – stigao je još šapnuti, s malo nade da ga je žena uspjela čuti.

Ipak, čula ga je, ali nije baš previše pažnje pridavala toj neočekivanoj upadici koju je – posve pogrešno – smjestila u kontekst Milanovog glazbenog ukusa. Zapravo, sjetila se toga tek navečer, dok je pretraživala ormare u potrazi za ručnicima i rubljem koje mu je namjeravala sutradan ponijeti. Osvrnula se oko sebe, ali nigdje u sobi nije bilo ni gramofona ni ploča, pa se posvetila važnijim obavezama. A njih je idućih dana imala zaista mnogo: vodila je brigu o Milanovom kućanstvu, posjećivala ga u bolnici, razgovarala s liječnicima i medicinskim sestrama, a pored svega, strpljivo je obnavljala odnose s nekadašnjim susjedima.

U kućanstvo su se ubrajale dvije mačke i pas, jedan zec, par pataka i jato kokoši. Među potonjima je već drugog dana spazila starog pijetla koji nije želio sići s kokošinjca, a kad ga je pokušala skinuti, žestoko ju je iskljuvao po rukama. Nekoliko je dana podnosila njegovu agresivnost dovijajući se raznim smicalicama u pokušajima da ga što bezbolnije spusti, i vjerojatno njezino strpljenje još nije bilo potrošeno, kad su je problemi sasvim druge vrste natjerali da počne brusiti nož i smišljeno pogledavati moguće kandidate.

Naime, petog dana ju je liječnik obavijestio da je Milanov oporavak više nego zadovoljavajući, i da bi vrlo brzo mogao na kućnu njegu, samo kad ne bi, eto, sam stvarao nepotrebne probleme tim djetinjastim odbijanjem hrane…

- Kako?! – ostala je zatečena informacijom
- Znate, on ne jede hranu iz bolničke kuhinje… ništa vam nije rekao o tome?!
- Da, pa vjerojatno mu je neugodno, ali shvatio sam da mu se bolnička hrana gadi; ne koristi čak ni pribor iz naše kuhinje…
- Pa što on uopće jede ovih dana?!
- Nakon što je prestala potreba za infuzijom, živi zapravo samo od voća koje mu vi donosite!
- O, Bože! – zavapila je gospođa i obećala doktoru da će sljedećeg dana donijeti bolesniku kompletan ručak… da, naravno! Sa svim potrebnim priborom od kuće… pa ona nije imala pojma o tome…

Nije trebala dugo tražiti žrtvu. Tog starog pijetla joj je ionako već bilo navrh glave! Pripremila je kipuću vodu, ponijela nož i odlučno krenula prema kokošinjcu. Bit će tu krepka juha, a i dobrog pečenja… Jest da je meso starog pijetla pomalo žilavo, ali najprije će ga dobro skuhati, pa će ispasti savršen ručak!

Jednom nogom mu je stala na krila, a drugom stisnula noge. Oštrica noža bljesnula je na popodnevnom suncu, i možda je baš taj bljesak privukao pažnju prolazećeg mladića. Bio je to jedan iz grupice onih klinaca koji su nadjenuli ime Milanovom pijetlu. Naravno, u međuvremenu je Elvis postao njihova zvijezda i pravi ljubimac ulične mlađarije. „Elvis je kralj!“ postala je uobičajena izreka kojom su ponekad, umjesto pozdrava, susretali Milana.

Mladić iz susjedstva je zastao, zaustio nešto (bio je još u onim godinama kad se mladi pomalo skanjuju; neodlučni bi li starije gospođe trebalo osloviti s „teta“ ili „gospođo“), ostao na tren širom otvorenih usta, a onda kriknuo:

- Ne! Pa to je Elvis!

Žena ga je zbunjeno pogledala. Ruka joj je čvrsto stezala drvenu dršku noža; sunce je blistavo sjalo na zelenkasto modrom perju oko Elvisova vrata; nekoliko je paperjastih oblaka lijeno promicalo duž obzora, a jedan je mladi pijetao upravo u tom trenu skočio na ogradu, i glasno zakukurikao.

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad