2007.

NATAŠA ANTULOV

Rođena 6.9. 1987. u Rijeci.
Studentica prve godine dramaturgije na ADU u Zagrebu.
Objavljuje pjesme i prozu za troje ljudi. Tajno. Zasada.
U fazi traženja riječi, riječi i još malo više riječi. Pjeva i svira u nikad osnovanom bendu „Turtles can fly“. Nesretno zaljubljena u Oskara Daviča.
 
I FEEL LIKE STDs


Priljepila sam se za pločice wc-a kao neprenesena spolna bolest. Neproduktivno. Bez ičega. Sada samo ti, sama.
Čak je i grad umoran za privatnog bodyguarda. Zagreb se, kao zadnje đubre, naslonio na mene i oboje smo po defaultu prešli u likvidno stanje.
Podižem se sa wc-a i uguravam si wc papir u grudnjak. Trebaju mi veće grudi umjesto većih očiju. Sa lijeve strane primjećujem izmet pokraj školjke. Razmišljam da učinim isto što i moj prethodnik. Da čitavu ovu kutiju ispunim eksplicitnim smradom. Govana. Aromom koja bi očistila zemaljsku kuglu i preustrojila svemir. Koja bi me lansirala prema nebu. Do Sunca. A tik ispred Sunca bih se rasporila i ukrala Sunce pod jednjak.
Odustajem...nemam vremena. Ni papira. U fantastičnom tripu izlazim iz magične shit zone, vadim crvenu šminku i trljam ju po usnama sloj na sloj. Spuštam majicu preko ramena, raspoređujem papir u grudnjaku i poljubim odraz u ogledalu. Bunnuelova Conchita meets dvije Persone.

Plutanje na valovima frigidnih insekata u ovom prostoru otvara mi jedino mogućnost bijega. Pijane, masne i dugokose kite dotiču me dok se pokušavam progurati do izlaza. Voljela bih biti svugdje... gola... prije nego što nepovratno budem uvučena u taj simpozij lošeg društva.

Birc. Tulum. Park. Benzinska pumpa. Parkiralište. Auto...

Auto...

Auto...

Trenutak za promjenu imena.

- Lu - ulazim u stari mercedes, model 300D u i pružam ruku.
- Prvo ti je bolje pristajalo...
Uvijek te sretnem na nizbrdici. Uvijek trubneš. Uskočiš. I kotrljamo se zajedno nizbrdo. Ali večeras si trebao biti netko nepoznat. Treba mi netko nepoznat. Bilo tko. Samo ne ti.
- Ćao, Ugo.
- Ćao, mila, otkud ti?- vadi šibice i pali cigaretu koja mu je već bila u ustima.
- Nisam znala da je ovaj... tvoj.

Prešla sam rukom preko navlaka na njegovom sjedalu i upalila radio da ubijem pitanja. Svira Roy Orbinson. „In dreams“.

- Jugić je previše odavao.
- Što?
- Sreću.
- Tvoju?

Izgledao je kao dijete sa bradom i nisam mogla spriječiti smijeh koji se prosuo po staklima njegovog undercover mercedesa 300D

- Svačiju sreću, bejbe. Sjećam se kako sam se ogavno osjećao dok sam prolazio s njime po gradu. Ljudi bi se uvijek razveselili kada bi me vidjeli u njemu. Znaš ono...dan ti je sjeban, a auto ti je žute boje na štrumpfove. Ti ih mrziš, a oni te žele zagrliti. Ljude... I to se događalo, znaš? Znalo mi se dogoditi da izađem van iz auta, a ljudi ti se smješkaju, grle te, pričaju ti, mater im jebem. .

Postajao je sve ozbiljniji i ozbiljnji...do trenutka kada je počeo plakati. Tada sam bila na vrhuncu smijeha. Smiješnijeg od bilo kojeg smijeha posljednjih godina. Da... smijeh je uvijek najsmješniji kada je smiješan.

- Idemo, molim te.

Sada sam i ja zašutila i zaželjela žuti jugić na štrumpfove.

- Gdje? U kurcu sam sa benzom...a ti si, vidim, u fazi sjedanja u nepoznate aute. Nanjušila sam svoje ludilo koje se bahato razbacivalo prištavim riječima.

- Zašt...

Zastala sam i dala si priliku da ne govorim. Približim mu se, tik do uha i poližem mu obraz. Pa ipak...

- Ti nikad nisi samnom?
- Jesam.
- Nikada nisi samnom.
- Bio sam često.
- Samo se pojebemo kad se sretnemo.
- Pustio sam te da letiš.

Šutim. Ja. On. Nastavlja.

- Nemoj mi sada reći da te bole krila.

Nastavlja. Izbacuje sam sebe iz namontirane filmske vrpce.

- Nemoj mi to... sada.... ovako pijana i... toliko ti... toliko u svome stilu nemoguća... Kurvo.

On ju već četiri godine ne ostavlja. Ja znam sve o njemu, ja ga ljubim po ćelavoj glavi, očima i nosu u rijetkostima u kojima se susrećemo. To ne znači da ga volim. Ali mi smo se više nekako mimoišli tražeći se po mlječnoj stazi. On je htjeo unatrag, ja naprijed. Po sazviježđu. On je htijeo. Ja sam šutila. Navodno ju je volio, ne znam. Sigurno više od mene. No ona se nikad nije bacila pod kotače njegovog auta. Nju je volio, da. No samnom... je učio kako.

- Bolesna sam.
- Nisi.
- Bolesna sam...to... ja sam već potpuno poplavila.

Spuštam glavu među noge. On svoju okreće, otvara prozor i pojačava zvuk na radiju.
Vadim papir iz grudnjaka i brišem suze. Mogu puknuti. Viđao me je ovakvu. On. Prije.

- Hoćeš li me odvesti kući?
- Da.
- Kako, kada nemam kuću?

Pokraj hotela, ulicu niže od banke, na zadnjem katu. Izašla sam na balkon, jednom dok nisi gledao...i napravila glupost.

- Imaš kuću.
- Tamo spavam, to ne znači da mi je kuća. Vodi me kući.

Na zadnjem, sedmom katu, ušla sam u njegov stan pretrpan knjigama i pločama. Kauč je bio mekan... bijel... sa izvezenim bež prugama. Stan je ličio na naš. Jednom.

- Nećemo ići kod mene, to ti je jasno?
- Kući...

Nikada tamo nisam živjela. Samo pred jutro kada bi puštali ploče Eltona Johna i pili vino.

- Ujutro ću kupiti ribe. Nedjeljom svježe ribe uvijek stižu s Korčule.
- Postoji razlog zašto ti se nisam javljao.
- Nikada nisam ostala u tvom stanu.
- Postat ću tata.

Nikada mu nisam ništa govorila. Ja sam ga voljela... slušati. A kada bi nešto pitao, nestala bih. Ipak... bilo je vremena za slučajnu djecu. Bilo je još mnogo vremena prije ovoga.

- Nikada nisam pospremila krevet iza nas.

Polegao bi me golu na sebe, Duboke, duboke crne oči... ugušene crninom... samo s njim nisam imala tijelo - čvrsto me je držao za zglobove, promatrao širom otvorenih očiju, srelovito ulazio i izlazio iz mojeg maloljetnog raspadanja.

- Nisi ostajala, Ale... niti jednom nisi ostala dulje od noći. Znao sam unaprijed sekundu kada bi se izbezumljeno izvlačila iz kreveta, obuvala i u čizmama i džemperu istrčavala iz stana. Jebemti... ona je kurac naspram onog što sam s tobom! Ali ti si tako glupa, tako prokleto glupa...

Vrišti kada me voli.

Otvaram vrata od auta. Gledam ga. Gledam ispred sebe. Zatvaram vrata. Jebiga.

Nikada nisam imala cipele koje ne žuljaju. Zato ću si ugurati bajadera čokoladu između palca i onog prsta do... ne znam kako ga nazivaju.

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad