OLJA SAVIČEVIĆ–IVANČEVIĆ

Olja Savičević Ivančević rođena je u Splitu 16. rujna 1974.g.
Profesorica je hrvatskog jezika i književnosti, apsolventica na Poslijediplomskom studiju iz književnosti, kolumnistica „Slobodne Dalmacije“.
Autorica je četiri pjesničke zbirke, od kojih je prvu objavila kao četrnaestogodišnjakinja. Pjesme su prevedene na engleski, francuski, češki, makedonski, slovački, slovenski i poljski jezik.
Za knjigu kratkih priča „Nasmijati psa“ ( Zagreb, 2006.) dobila je nagradu novina za književnost i kulturu „Vijenac“ i izdavačke kuće AGM kao najbolji autor proze. Priče iz ove knjige prevedene su na njemački, engleski i slovenski jezik.
Uredila je hrvatski dio antologije nove kratke priče Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore „Na trećem trgu“ ( Beograd, 2006.).
Sudjelovala na više međunarodnih književnih susreta u Europi, uvrštavana u domaće i strane izbore poezije i proze.
Stalna suradnica Balkanskog književnog glasnika.

 
IGRE SITNOG TIJELA

 

*
imati tako malo tijelo, ponekad je praktično. i ladica može poslužiti kao sklonište. svugdje možeš spremati takvo tijelo.
u ormaru ga stavi u očev džep i pronaći ćeš ljute bombone i mrve duhana ili se popni uz svileni rukav i ostani u mekoći haljine, u oporosti znoja i parfema dok se ne začuje: ručak!
ukradi jednu kuglicu naftalina.
dvije naguraj u nosnice ormarskom patuljku koji ti pipa pupak.


*
kad sam znala letjeti, jata perja bi nakon svakog skoka prhnula u zrak. katkad bi mijauknuli psi.
u pravilu sam letjela niz duboki hodnik nad skalama, potom bih se digla ponad kuće i ne bih se više znala vratiti- kao papiga.
jednom sam pronašla antenu na kojoj su stajale sve naše odbjegle tigrice: žutozelene i plave i kljucale konoplju.


*
važno je imati plan. plan za sljedeći sat. kako ugođeno kuca naša urica u predsoblju. pola sata je dovoljno za rat i primirje. dva dana za ljubav i zaborav.
zimi ostajem u krevetu dok se znoj ne ohladi.
ljeti se dugo zabavljam ližući sol i sunce s unutrašnje strane podlaktica.
kako ugođeno kuca naša urica u predsoblju: dvije minute naprijed, bar jedna unatrag.

*
od novca kojeg sam dobila za sitne riječi, kupila sam bicikl.
bila sam biciklistički talent svjetskog kalibra, prestizala sam motocikliste, preskakala krovove, vrebali su na mene iz daljine sportski agenti.
tada je iz reno četvorke izašao dečko i rekao: blesačo, umalo sam te zgazio, tko ti dade biciklu!?
četiri godine sam zaobilazila njegovu ulicu. kad me sljedeći put sreo, četiri godine je patio. barem.

*
pokazat ću ti jednu igru. pokazat ću ti jednu sisu. ona je mala kao orah i boli. a sad ti.

*
ostat ću još neko vrijeme i disati plitko. u bijegu sam, skrivena. i, iako oni to ne znaju, više ne igram njihovu igru.
grupa je tražila grupu. detektivi trčali kroz grmlje, oko spomenika.
prošla sam s morske strane dvorca (da me ne vide) i crno je more ušlo u moje cipele. tu sam privukla barku i uvukla se među madire. južina, bez imalo vjetra, povila me u zamazane ručnike i zibala.
oni s obale su me malo dozivali, pa otišli kućama.
nikad mi nije bilo ovako toplo ni ovako tiho.
ostat ću još malo i čekati da se prostor između neba i mene zatrpa vatom.

*
grlim bor, duboko u krošnji, drvena od straha. toliko drvena da mi i vrapci zoblju madeže po vratu.
jutros smo sjedili na krovu turist-biroa i pušili. more je bilo žuto i masno kao krumpirova juha, nekog su vraga ispustili i zajebali nam kupanje. već u tri bili smo potpuno ludi od dosade. u četiri smo našli gnjecave šljive i gađali neku djecu iz odmarališta „željeznički“.
sad s bora gledam kako će te prebiti trojica. po bijelim sandalama kapa mi krv iz nosa.
slobodnom rukom tarem i nos i suze. bez glasa. lice mi je već sasvim krvavo, kao i tvoje.

*
da sam, nakon bure, otrčala u park i vratila se s naramkom šišaka punih pinjola,
da sam uspjela zadržati dah pod morem od velikog do malog mola, da sam naučila vozit taj motocikl, da sam imala zvižduk koji se čuje u trećoj ulici, da nisi rekao nemoj, šteta je kad sam počela svlačiti majicu, ne bih ja pisala.
bilo je tako lako namještati sitne riječi u svoju korist, makar im lomila kosti.

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad