2007.

REFIK MUJEZINOVIĆ

Refik Mujezinović rođen je prije 24 godine. Živi i ne radi u Srebreniku (BiH). Student četvrte godine Pravnog fakulteta u Sarajevu.
Zbirku priča „Priče o bosanskom ludilu“ i roman „Infekcija zdravog razuma“ napisao je na blogu bosanskoludilo.blogger.ba.. Jedna od tih priča prošla je na konkursu Naklade Zoro i objavljena u knjizi Blog priče.
Nada se da će jednog lijepog dana na prelijepoj bosanskoj piramidi Sunca upoznati divnog izdavača koji će pristati da objavi sve što je do sada napisao.

 


AŠČINICA ''KOD AMERA''

''Draga Melani,'' reče poznati njujorški tajkun svojoj supruzi, uspješnoj manekenki, na popodnevnom ručku, ''Odlučio sam i nadam se da ćeš me podržati u mojoj namjeri da ugradim silikonske implantate u stražnjicu.''
''Naravno dragi,'' odogovori ona, praveći se zaintersirana, ''mada, osjećam potrebu da kažem i zaista mislim to što hoću reći...'' I ušuti.
Poznati njujorški tajkun, kojeg ćemo u ostatku priče zvati Ronald, ispi malu količinu kvalitetnog francuskog vina, pojede ćevap i reče:
''Učinilo mi se da si htjela nešto reći...''
''Hm. Da. Ali sam zaboravila. O čemu smo ono pričali?''
''O mojoj guzici.''
''Dragi, mislim da nema razloga da budeš nepristojan. Ovih dana sam prilično rastresena, radim na novoj reviji i...'' Reče ona prividno uznemireno.
On joj objasni o čemu se zapravo radi, ne pitajući se ni jednog trenutka zašto je oženio osobu koja nije u stanju završiti ni jednu rečenicu.
Jedući dezert, ona je razmišljala o ko zna čemu, a on o finoj, sintetičkoj masi. Nije bio mršav, naprotiv, na guzici je imao viška celulita, ali je ona bila obješena. Smetala mu je pri igranju golfa. Svaki put, u stotom djeliću sekunde prije udara loptice, težina guzice bi uradila svoje. Onda je na jednoj poslovnoj večeri u klubu porazgovarao sa Džimijem.
''Do guzice je, Ronalde.''
Ispričao mu je da postoje ''ultralight'' silikoni. Nakon što ih je ugradio, partiju završi sa par udaraca manje.
''Kupi silikone kod nas. Reci da sam te ja poslao. Dobićeš ih bez poreza. I onda ih odnesi u Bosnu i Hercegovinu i daj neka ti ih urade tamo, kod njih su ruke jeftinije. Ali pazi, na ulazu u kliniku ima jedna trafika. Tu kupi litar konjaka i kilogram suhog mesa. Traži da ti zamotaju i to odnesi glavnom doktoru.''
''Dobra ideja.''
Ronald je otkazao sve poslovne sastanke za narednu sedmicu. Kupio je avionsku kartu. Pozdravio se sa suprugom koja je bila više nego tužna zbog njegovog odlaska.
''Mislim da sam zaboravila obući gaćice...''
**
Sa zavežljajem pod miškom koji se sastojao od silikona umotanih u jučerašnji Times, došao je pred kapiju Kliničkog centra. Na ulazu ga zaustavi čovjek u plavom odijelu i podsjeti ga da bi bilo poželjno svratiti u trafiku.
''Konjak and kila suhovine, please.'' Reče u trgovini.
''No more konjak, ser. But there is loza.'' Odgovori prodavačica.
''Kakva je ovo sjebana država? Tražio sam konjak. Ima da ga ima.''
''Ma ko te jebe, jebem ti mater zapadnjačku.''
''Ne kontam.''
''Rekoh, loza je jeftinija, a kad se zamota neće se ni primijetiti.''
''Kako znate da treba zamotat?''
Sa zavežljajem pod jednom miškom i kesom u drugoj, ušao je u bolnicu. Uputili su ga na odjel plastične hirurgije. Doktor ga je odmah primio. Ronald mu objasni situaciju i doktor mu obeća da će ga iste noći operisati.
Iste noći, uspavali su ga i operacija je započela. Okrenuli su ga na stomak i iskružili guzove.
''Odnesi ovo mačkama, sevap je.'' Reče doktor sestri.
Onda su sjeli, popili po jednu.
''Hoćemo li?''
''Hajmo, jebiga.'' Otpakovali su silikone. Imali su šta vidjeti.
''Zbog putovanja avionom, pritiska i tih kuraca uništeni su.'' Reče doktor. ''Šta sad, hoćemo li ga pustit da iskrvari i otići na pivu ili šta ćemo?''
''Ko ga jebe, ionako nam je lozu umjesto konjaka donio.'' Reče glavna sestra.
''Nemoj tako, nije do njega, nego šupak od one gospođe neće namjerno da nabavi konjak.''
Nakon duže rasparave o razlozima zbog kojih bi gospođa mogla uvesti sankciju na konjak, odlučili su da iskruže guzove sa novoprispjelog leša i zalijepe ih na amerikanca. Sestra je stručno ispipala mekoću par mrtvačkih guzica i odlučila se za guzicu kazandžije iz Gnojnice, Mehagu.
Nakon uspješno završene operacije, odvezli su ga na intenzivnu.

***

Presađeno tkivo se pokazalo kompatibilnim. Krv je uz veliku radost dočekana u ćelijama bosanske guzice.
''Ja mislila to i bi...'' reče ćelija masnog tkiva.
''Ej. Evo ostalo je rakije, hoćel' ko da zalijemo ovaj resurection?'' Upita krvni kapilar.
''Kakvi su ti to pederski izrazi?''
''Jebem ga, don't you get it, sad smo u dijaspori. Ne moramo više biti bosanci...''
Prepirka je izbila i na višim nivoima. Izbio je kratkotrajan rat između američkog mozga i bosanske guzice. Okončao se u korist favorita. Bosnian ass kick's ass...
Ronald se probudio oko dvanaest. Protegnuo se i mahinalno se počešao po guzici.
''Osjećam se dobro. Nevjerovatno... kako bih to opisao, opušteno. Gledam kazaljku na mom satu, kreće se sporije. Osjećam se živim.'' Rekao je Ronald svojom poslovnom partneru i prijatelju.
''For God's sake, kao da su ti glavu operirali, a ne dupe. Mislim da pretjeruješ. Uhvati prvi let za SAD i dođi da se dogovorimo oko onog problema.''
''Prijatelju, idi u kurac i ti i taj problem. Ionako je to tvoj problem, ne moj. Doći ću kada meni bude merak da dođem.''
''Ne znam šta ti je, mora da je zbog anestezije, ali kada dođeš sebi svakako me nazovi...''
Istu tu noć Ronald se napio k'o majka. Bi mu nekako žao napustiti tu čudnu državu, za koju ga ama baš ništa nije vezalo.
Melani ga je dočekala u apartmanu.
''Imaš slatko dupence.''
''I ti, draga.''

****

Bosanska guzica se slabo snalazila u SAD-u. Od nostalgije, bez dovoljno masne hrane je vehnula. Mrzila je kožne stolice.
''Jebo ti ovakav život.'' Reče guzica mozgu. ''Ja ovo izdržati ne mogu. Ili haj'mo nazad u Bosnu, ili...'' Pa od muke zapjeva pjesmu Kemala Malovčića. ''Ameriko čemeriko.''
''Pijem neke tablete protiv prdenja, ali ne pomaže...'' Izvinjavao se Ronald. Bio je neopisivo depresivan tih dana, na koncu se povukao u sobu. Rasprodao je sve dionice i nekretnine, a pare stavio na banku. Tuga je bila golema, ni doktori nisu umjeli objasniti taj fenomen.
Ništa mu nije pomagalo. Melani, jadnica se trudila da ga spasi. Čula je za neku karavlahinju u Bosni. Narod je pričao da, ako mužu joj iko može pomoći, onda je to ona. I zajedno, oni jednog jutra sjedoše na prvi avion i uputiše se u BiH. Karavlahinju sretoše u Puračiću, na vašaru.
''Djeco moja, tri glavna organa u čovjeku su glava, srce i guzica. Ako ti organi nisu u simbiozi, čovjeku nije dobro. Njemu vidim da mu plaho nije dobro, ali da će mu biti bolje. Morate ostati ovdje, neka jede jagnjetinu koja je pasla po bosanskoj planini, neka pije svaki dan po dva deca domaće rakije i ti, šćero, moraš biti uz njega. Njegovo srce je dobro kada je s tobom. A mozak, i njega se mora nekako zabaviti. Eto, toliko od mene.''
Platiše ciganki onoliko koliko je tražila.
Nakon par sedmica, Melani je dobila ideju. Otvorili su aščinicu na Arizoni. Radili su zajedno u njoj, ona je kuhala a on je posluživao goste. Navečer bi gledali zalazak sunca, ili kakav domaći, holivudski film. Oporavak je bio nevjerovatan.
Eno ih, sretni, na Arizoni i danas dan žive.


FOLK MJUZIKL


Iz dubokog jutarnjeg sna me izvukao telefon. Obrisao sam pljuvačku i napipao stvarčicu koja je uz groznu buku vibrirala na stolu.
''Molim.''
''Dobro jutro. Zovemo vas iz turbopopularne emisije FREAK SHOW. Pogodite koji je razlog tome? Vi, kao vlasnik ovog broja telefona, sretni ste dobitnik specijalne ovogodišnje nagrade naše emisije. A ona je pogodite koja? Upravo ste dobili glavnu ulogu pravog i prvog folk mjuzikla na Balkanu, a možda i šire.''
Izvukao sam bokserice iz guzice i namjestio se u polusjedeći položaj. Pod nogama mi je zašuštala zgužvana naslovnica najtiražnijeg srpskog predstavnika žute štampe. Gojazna pjevačica se našla na njoj zahvaljujući sisi koja joj je ispala na koncertu u jednoj provincijskoj diskoteci. Prije nego što su joj tri-četiri stuffa pritekla u pomoć da vrate sve na svoje mjesto, sijevnuo je neumorni novinarski blic i ovjekovječio trenutak.
''Jeste li na vezi?''
Ponekad se to dešava. Ali samo od loze. Probudi me u po noći. Bokserice mi budu pune sperme. Sinoć sam udarao po lozi. Ne sjećam se kad me je probudilo, mora da sam se obrisao ispalom sisom i nastavio spavati.
''Hmmm, da. Tu sam. A je li ovo neka zajebancija?''
Moje životno pitanje. Jednom sam pisao ženi koja gleda u kašike. Ne mogu reći da sam lijep, ali nisam ni ružan. Iz ogledala na zidu me gleda čovjek srednjih godina, visokog čela i sa nekoliko bora na čelu. Lijevom rukom, obraslom istetoviranim bršljanom, držim telefon. Zašto ne mogu da se oženim? Posjećujem diskoteke, čak sam se okušao i na mircu. Kašike su, sine, čiste. Znači nisu sihiri u pitanju. Moraš se malo potruditi na poslovnom planu. Prestani piti i pokušaj smanjiti pušenje. A onda će se i neka dobra žena zagledati u tebe.
''Jeste li vi poslali prijavu putem esemesa sa ovog broja? Ako jeste, onda vam nema šta biti nejasno. Sada ću vas zamoliti da malo pričekate na vezi, a onda ćete nam dati neke vaše podatke.''
Iz telefona je zatreštao najnoviji hit najpopularnije zvijezde veoma uspješne izdavačke kuće Remix. Iskoristio sam pauzu i otvorio teretnu pivu. Piva je dobra za mahmurluk.

**

U mjuziklu se pojavljuju:
-Anonimni pjevač Džo,
-Sisata zvijezda,
-Gazda kafane ''Bijes'',
-Umorni filozof,
-Reinkarnacija Napoleona Bonaparte,
-Tužni pas,
-Statisti.

***

Radnja počinje u dalekoj zemlji stranoj. Oko Empire State Buildinga se uhvatilo kolo, a u kolu ljudi kravataši, žene vedrih i preplanulih lica, crnci u šarenim gaćama. Svira harmonika instrumental u g duru. Na ulaznim stepenicama sjedi Džo, pogled mu je da tužniji ne može biti, u grlu mu se nešto stislo. Otvara aktovku i gleda čas u dolare, a čas u nebo sivo. Onda ustaje, okreće se prema onom svijetu i zapjeva:
''Da se sreća mjeri dolaaarima, ja bih svoju prodaooo za cent,
Gore je biti car u tuđoooj zemlji, neg' u svojoj nosat' blok i cement.
Jebeš Manhattan i Broadway, njihov glamurooozni sjaaaj,
Kada preko Googla moraš gledat' rodniii kraaaj.''
I već u idućoj sceni, Džo je na peronu. Nosi dvije putničke torbe, smješka se uplakanim zaljubljenim parovima i gricka slamku. U jednoj kutiji, pored kante za smeće, ugleda malog žutog psa. Skretničar iz umašćenog plavog sakoa izvadivši usnu harmoniku zasvira tužnu melodiju. Djevojka u malom oblačiću iznad Džoove glave pusti glas:

''Tužna je sudbina, malom psu i meni,
Depresivni smo oboje, jer smo ostaaavljeni.''
Džo otpjeva za oktavu niže:
''Pati pati duša mojaaa zbog nesretnih bića,
Jednoj ženi ja sam dao srce, a dobiće i psićaaaa.
A ti mala ne budi budala,
On je kreten bio što te ostaaaavio.''

Tužni pas je u jednoj od torbi. ''Mala Rada voli pse.'' Džo je zamišljao kako će se ljubav nezaboravljena obradovati kad ih vidi.
Stiže maslinastozeleni voz. (Autorima je jasno da ne postoji voz koji saobraća na liniji New York-Vogošća. Ova fikcija je potrebna da se na najbolji način oslika trenutak koristeći emociju karakterističnu isključivo za tu vrstu prevoza.)
Ušao je u kupe u kojem je sjedio stariji gospodin i držao svijeću. Spustio je torbe na pod. Na jednoj od njih je napola otvorio rajfešluz, da Tužnom psu omogući dotok zraka. Zamolio je čovjeka sa svijećom da mu se predstavi.
''Ja sam čovjek sa svijećom. Odazivam se i kada me zovu Umornim filozofom.''
''A za šta ti služi svijeća?''
''Nema svjetla, dijete moje, osim ako nema i objekta koji je izvor svjetlu.''
Ta mudrost ostade zauvijek urezana u Džoovoj moždanoj kori.
''Oprostite, Umorni filozofe.'' Prekinuo je Džo misao Umornog filozofa.
''Znam. Htio bi mi reći nešto o sebi.'' Pogodio je Umorni filozof. ''A to što namjeravaš reći ja već znam. Ti si čovjek koji se vraća.''
''Kako znaš?'' Upitao je zabezeknuti Džo.
''Eh.'' Umorni filozof je podigao kažiprst. ''Vratiti se može samo onaj ko je otišao.''
''!!!''
''I nemoj više da te čudi moja pamet. Svaki ovaj prag na pruzi je jedna misao, a pruga je moja svijest.''
Ta je alegorija nejasno profurala kroz Džoovu glavu kao što su bili nejasni pejzaži koje je gledao kroz prozor voza. Ali ipak se dala naslutiti njihova ljepota.
Vožnja je bila ugodna, ali je Džoa malkice zabolila glava od previše dubokih misli. Zato se pravo sa stanice uputio u obližnju kafanu da popije nešto ljuto. U kafani je sreo druga iz djetinjstva.
Džo ulazi u kafanu, na playlisti kafanskog kompjutera upravo počinje track sa nazivom ''Ja sam čovjek iz tuđine''. Džo pjeva:

''Natočite kriiiglu piva za puuutnika namernika,
Majka gleda sina svoga, k'o slučajnog prolaaaznikaaa.
Priatelju, da li me razumeš, dražaaa mi je ovaaa letargija,
Više volim da sad umrem od nje, nego da me satre nostalgijaaa.
Ref:
Došao sam u svoj kraj da me želja mine,
Al' me sada zovu ovde-čovek iz tuđineee.''

Nakon što se izgrlio sa drugom iz djetinjstva, Napoleonom, Džo sjeda za njegov sto. Pitaju se za zdravlje:
''Džo bogami, dobro se držiš.''
''A ti si mi nešto k'o ofalio.''
''I ne ofalio, moj Džo.''
Svira istočnjački instument melanholičnu melodiju. Napoleon, sa pola glasa, pjeva:

''U prošlom životu jebah sto i jednu ženu,
Mene su za kaznu slali na Helenu.
A sad stari prijatelju, ni više ni manje
Meni čuna služi samo za pišanje.
Pio sam najskuplja vina a sad ližem rosu,
Jahao sam konje, a sad sam na horsu.''

Pivu na pivu, razmjenjujući tužna iskustva dva prijatelja omrknuše u kafani ''Bijes''. O ljubavi neprežaljenoj, niti Džo šta pita, niti Napoleon govori. A sve Džou na jeziku pitanje sa njenim imenom.
''A šta je sa njom?'' Konačno je upitao.
''Udala se. Eno za njega.'' Pokaza Napoleon prstom na gazdu kafane. ''On joj je finansirao prvi album, postala je popularna narodna pjevačica.''
''Pa koliko je albuma izdala?''
''Sad radi na sedmom.''
''Auuu.''
''Sa Halidom pjevala u duetu.''
Uto se pojavio i orkestar, momci u svilenim crvenim košuljama koji su namjestili ozvučenje i uštimali se. Sve je bilo spremno te je gazda kafane najavio nastup voljene supruge.
Izašla je na improviziranu binu, u bijeloj košulji i crnom miniću. Crvenim karminom obojene usne uokvirila kreonom. Raspustila plave kose. Podigla sise pushup grudnjakom. Iz minića joj stidljivo vire roze tange. Na gola stopala obula za broj manje štikle. Još kad je pustila glas, Džo je bio siguran da se radi o anđelu.

''Koliko ja vrijedim, procijenio si odokativno,
Smatram dušo moja da je to provokativno.
Nikad nećeš dobit' šansu da me degustiraš,
Sjedi u svog džipa i idi, džaba se blamiraš...''

Na kraju pjesme, Džo se sjeti Tužnog psa. Otvara torbu i onako pijan ne bude u stanju da ustanovi da je Tužni pas, nakon što se usrao i upišao u torbi, crknuo od posljedica hipoksije. Noseći mrtvo pseto u ruci, on odlazi do bine, klekne pred Pjevačicu i zapjeva:

''Htjela ti to ne htjela, mila moja Raaaaado,
Boriću se za te kao desperaaaado.''

Dalje se događalo što se događalo. Gazda je bacio flašu teretnog piva iz pravca šanka prema Džou. Međutim, flaša je pogodila glavu crknutog Tužnog psa, kojeg je Džo držao u visini svoje glave. Flaša se razbila, a iznad lijevog uha Tužnog psa, otvorila se rupa iz koje je potekla krv pomiješana sa mozgom.
''Ubio si mi psa!!!''
Nastao je opšti lom. Pucnjava. Kasnije su iz hitne desetorica prebačena na ortopediju, a troje, od kojih i jedna žena, završilo je u mrtvačnici.
Kao epilog, harmonika svira instrumental u d molu, dok u mrtvačnici Džo i Rada plešu goli, a oko njih veselo skakuće Tužni pas.
(prilikom snimanja, ni jedna životinja nije ozlijeđena!!!)

***

Probudila me zvonjava mobilnog aparata.
''Molim.''
''Senada, jesi ti? Nisi? Oprostite, pogriješila sam...''
Ustao sam, promijenio bokserice i otvorio flašu piva.

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad