SENADA SMAJIĆ

Rođena 1957. godine u Vitezu, Bosna i Hercegovina. Od 1986. godine živi u Sloveniji. Piše poeziju u maternjem i slovenačkom jeziku. Pomalo se bavi i prevođenjem drugih autora. Uz potporu Ministarstva RS za kulturo je pri Mariborskom literarnom društvu (2001.) izašla njena prva dvojezična zbirka Kroz život – Skozi življenje. Pjesme objavljuje u različitim literarnim revijama: Paralele, Sejalec, Odsevanja, Stopinje, Dialog, Album, Most, Locutio…

 
Ne čitaj moje pjesme

Ne čitaj moje pjesme,
ako ne znaš
ni slutnjom stati
u dane kad se rađaju
sve dobre smrti,
kad, bez kišobrana,
pustiš katran života
da se slijeva s tjemena
niz ramena
i duž svakog pršljena;

kad se skori
radost giba
i kretnja
ne smogne volje
do pokreta,
a sva jutra
cvokoću iznutra
i nijedna trepavica
ne zaboravlja kuću
iz šibica;

kad se srodiš
s grkom glasa
na uglu svjetlog grla
i plavoj smrti nudiš
svoja pomodrjela usta,
k'o jeftina kurva
koju glođe rak života,
pa sangvin stišće
među prstima i sanja
o ljepotama sarkofaga.

Ne čitaj moje pjesme,
ako nikad nisi,
u kasnim satima,
vraćao odbjeglo sjeme
zrelog maslačka
u zeleni usud mora,
gdje se zvijezde ne odriču
ničeg svoga.
Pusti, ako nisi, ako ni slutnjom
ne možeš stati, pusti...


Otuđenje

Od tamo do tu
sasvim je blizu.
Dva koraka
po žeravici
izlazećeg sutona,
dok još gmili
mliječna staza,
puna naših zvijezda
iz žutog maslačka...


Od tamo do tu...

u jednakomjernom koraku
kolona mrava,
u čiju svijest
sam utisnula
pomrčinu sunca
i sad traže
sigurnost
u osami
mojih postelja.

Od tamo do tu
tako je blizu,
a opet ništa na dohvatu...

Još uvijek
s otkopčanom kožom
liježem u njihanje
tvoje mreže.
Ne sklapam vjeđe
vidu otuđene.
Ne bojim se
za med grcanja
(puna su ih praskozorja),

samo ne znam
kuda bih s prstima,
ljubičastim od krvi
zadnjih vrisinja
i strepnje
od (ne)dodira usana
sad, dok me zebe daljina,
u kojoj riječ ne nađe mjesta,
a ljubav žudi za blizinom.


Lako je tebi

Ti si oduvijek bio more.
Tirkizna dubina,
puna samo svojih planktona,
koji u noćima odsutnog Mjeseca
razgrću svjetlucave mreže,
u koje se love snovi,
što uvijek započinju u dvoje,
a daleko, daleko
od bilo koje obale.

Lako je tebi,
s tim licem iz čudesnih pjena
i glasom zatajanih sirena
prići ushitu djeteta,
što nosi krunu u pješčanom gradu
i zavući se u pore sanjaču,
što ušuškan u paperje galeba
ne čuje ništa
što bi moglo biti iz krika.

Lako je tebi...
Ti imaš svoje meduze
i sve moje suze...

A meni se valja
golim obrazom
i rasklanom utrobom
boriti i sa burom i sa jodom,
što ima tvoje ruke,
kad mi u noćima
silan prilaziš,
da me, opet cijelu,
u sebe uvučeš...


Oprosti

Danas se bojim svojih usta,

zbog otrova u zubu tvog poskoka,
što sikće ispod kamena sredi prsa
i zguljenu kožu pod moj pazuh gura.

Danas su mi izrasli tvoji očnjaci i mogla bih gristi

zbog žene, što se hladna njiše
i nosi kaiš oko vrata,
dok pase san s dječijeg jastuka;

zbog mrtve majke Rukije,
kojoj htjedoh odnijeti cvijeće
na nepostojeće celjske mezare,

i zbog sestre Beise,
izgubljene negdje između polica
polumračnih knjižnica,

i zbog svih bostonskih sinova, što biju žene
balkanskim šakama i kroz zjene unuka muljaju
ugledne očeve, duboke, k'o bugarske vode,

o, ja, danas bih gristi mogla

i zbog svih vještina
nezamjenjivih ruskih doktora
i crnog inja sibirskih zima,

što se širi poljem moje raskrojene kože
pod kojom se guše aprilske šale u lokvama kiše,
koje neće nikad više biti samo bezlične kapi kiše....

Danas se bojim svojih usta...

Puna su hrskavice sopstvenog uha.
Danas bih te, sred Tartinijevog trga,
i pjesmom ubiti mogla... o - čaj

se hladi na terasi piranskog Teatra
i sunce se već kvasi u narandžastoj bonaci...
ah, oprosti.., nemam vremena.


Nek' mi oprosti ciganka

Dogovorih se
s melecima,
da mi puste
dlanove bez perja
i stopala iz jantara,

Ja vjerujem u svoje prste,
u moć razgranatog dodira
s jasnovidnošću kapilara.
Adapter jagodica napaja
puls zakržljalog pogleda.

Crta je kratka - kaže ciganka.
Šutim. Oči su njene,
ali crta je, ipak, moja. Duboka.
Dublja od šutnje.
I od oka.

Nek' mi oprosti ciganka,
što joj unuku puštam
bez nasljeđa
impresivnih slika
pod mojim vjeđama,

Samo, nije sve u naslijeđu gena.
I kome uopšte treba DNK sna,
dok i budna mjesečina
poklizava na tamnim rubovima
bijelog lotosa?!

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad