2007.

SLAVKO JENDRIČKO

Slavko Jendričko rođen je 1947. u Komarevu kraj Siska. Objavio je sljedeće knjige pjesama: Nepotpune dimenzije, 1969; Ponoćna kneževina, 1974.; Tatari/kopita, 1980.; Naslov, 1983.; Autoritratto con melo (izbor pjesama na talijanskom), 1983.; Crvena planeta, 1985.; Proroci, novci, bombe, 1986.; Svečanost glagoljice, 1989. i 1990.; Hrvatska sfinga, 1992.; To si ti, 1995.; Hrvaška sfinga (izbor pjesama na slovenskom), 1995.; Zimska katedrala, 1999.; Orguljaš na kompjutoru (izabrane pjesme 1969-1999.), 1999.; Podzemni Orfej, 2001.; Kada prah ustaje, 2005., i knjigu političkih eseja Novčić za Harona, 1995. Uvrštavan je u antologije, panorame i zbornike.
Glavni i odgovorni urednik Riječi, časopisa za književnost, kulturu i znanost Matice hrvatske Sisak.
Dobitnik Nagrade Grada Siska za doprinos unapređenju kulturnog identiteta Grada (2000.) i Plakete sv. Kvirina za ukupan doprinos suvremenoj hrvatskoj poeziji (2006,).
Član Hrvatskog društva književnika.
 
KAO DA NIKADA NIJE NI BILO VUKOVA


MALA PRAŠUMA


Pratio sam lijep rukopis
svečeve ruke na krilu sjenice
i skrivao njihovo pamćenje
mora da je tu negdje blizu
izgubio sam ljepotu životinje.

Mora da postoji netko u praznini
životinja je uvijek dobra glazba
mala prašuma stvarnosti puna cvrkuta
svi se u njoj radosno razmnažaju.

Odvest ću na početak svijeta
tu tamnu djecu iz muzeja naše mladosti
neka im na svadbi sviraju stara plemena
u čijih svih deset prstiju sja sunce
pa ćeš se pitati kako sam uspio
ispod krila sjenice učiniti za njih toliko.

KRAJ NJEGOVE REČENICE

Imat ću nešto za reći
kada slavuji poharaju svijet
narumenjenih usana kao curetak
baš pas lizao je pivo
mogao je čuti svoje srce kako šumi
dok tibetanski seljak
miluje izduženi žuti klas
u kojem je sunce prestalo zalaziti
i ljudi koji prenose vjeru
nemaju zašto silaziti do mora
najprije samo pije, a onda
se bolestan ničega ne sjeća
spustio je na pola koplja
zastavu boje divljeg maka
sada će reći nikada više,
sada će se uspravljati kao žuti klas
čekajući da onaj s kombajnom
ozvuči kraj njegove rečenice.


ODAŠILJAČ NA VELEBITU

Samo na Velebitu rastu trave
od kojih spremamo čaj za našu maštu,
kada su proklizale gume terenca
vukli smo sanjke sa starim sablastima,
ondje gdje cvjeta degenija
našli smo idealno mjesto za tv odašiljač.

Gdje smo,
zapitao je pastir na planini
koji ne vjeruje
da je čovjek bio na Mjesecu,
za njega on je samo načas nestvaran
madež na nebu.

Gdje sam,
zapitao sam se u izmišljenom pismu
dolje na moru
u njemu će moju maskirnu maštu
raskrinkati grafolozi,
on je gore na sigurnom pomislim
kao ptica u dobro skrivenu gnijezdu.

ODGAĐANJE BUDUĆNOSTI

Već skoro nijemo
ne posustaje u rečenici
ono bi još moglo
zapaliti oči malim zvijerima
prozvati me po imenu
koje opet sretno zaluđuje
davno prezimljene ljubavnice

sunce je sito
uvečer na vrhu nebodera
s kojeg sam trebao skočiti
samo da sam pročitao svršetak
njegove samoubilačke rečenice.

SMIJEH SE RADO IZGUBI U TAMI

Kada ne režiš na sebe
režiš na svoju sjenu,
govorim o tebi kao da govorim
o zatajenom aplauzu životu;
svaka je tajna bila novo otkriće
nisi ih razumio ljubeći poput djeteta.

Koji put je dobro zagledati lica
na tuđim požutjelim fotografijama
na slici prošlosti nigdje se ne prepoznaješ
smijeh se rado izgubi u tami
nosiš paklenu zemlju predaka na jeziku
ti nisi znao sebi darivati ljubav.

Gdje ćeš sada pasti u pustinji
nisi jedan od onih iznimnih luđaka
koji od rođenja nisu otvorili padobrane
na ulicama začeti u snovima sjaje pješaci
nisu podrijetlom iz sjemena pustinjaka.

NOĆAŠNJA TEMA

Noćas ćemo se posvetiti
temi tjeskobe nemogućih udaljenosti
na kojima te ne očekuju više
svi tvoji mrtvi čija imena
sve rjeđe izgovaraš
sada su beskućnici svemira
i nikada ti se više neće okrenuti.

Premalo je ostalo vremena
da bi se kolebao s nastavkom priče
kao gost u tuđini
dva puta zaključaš jezik
neka rasplet traži u sebi.

Krećem se po skliskom terenu:
govorim o sebi kao da govorim
o mirisu kože svoje ljubavnice;
ljubav želi više ljubavi,
uvijek više sebe želi i mržnja.


KAO DA NIKADA NIJE NI BILO VUKOVA

Mora da sam tu negdje blizu
ma koliko uzmicao od televizijskog oltara
nesuvislo živčan kralj iz lude mladosti
sada čajem pokušava liječiti tjeskobu.

Instant anđeo šepuri se u mojoj kući
kao da u njoj nikada nije ni bilo vukova,
ne treba te biti strah dok agresivno sanjam
erektivni kurac odbija živjeti pod svaku cijenu.

Upravo si ustala kako bi si nadolila čaja
nisam mogao da ne mislim o plaveti planine
na kojoj su ga ubrale tibetanske djevojčice
srećom nisam čuo vjetar što raširuje smrt.

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad