SRĐA ORBANIĆ
"I NEBO JE ZA LJUDE" - NOVI ROMAN DRAŽANA GUNJAČE

U rodnoj Puli je pohađao osnovnu i srednju školu te potom studirao talijanski jezik i književnost na Pedagoškom fakultetu. Diplomirao je 1985. godine, a za svoj je diplomski rad dobio rektorovu nagradu Sveučilišta u Rijeci. Poslijediplomski studij upisao je na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, a potom je prijavio doktorat na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Od 1985. u više je navrata boravio na specijalizaciji u Italiji, sudjelujući u radu Laboratorio Internazionale della Comunicazione u organizaciji Sveučilišta u Udinama i Katoličkog sveučilišta u Milanu. Kao stipendist Istituto Veneto di Scienze Lettere ed Arti 1987. i 1988. usavršavao se na Sveučilištu u Padovi i na Filozofskom fakultetu u Veroni.
Kao prodekan Pedagoškog fakulteta i pročelnik Talijanskog odsjeka dobio je spomen-medalju Sveučilišta u Trstu za svoj rad na uspostavljanju suradnje između Sveučilišta u Rijeci i Sveučilišta u Trstu.
Koautor je nekoliko nastavnih planova i programa za Filozofski fakultet i Visoku učiteljsku školu u Puli. Radio je na znanstveno-istraživačkim projektima registriranim pri Ministarstvu znanosti RH, te na međunarodnim projektima Centra za povijesna istraživanja iz Rovinja, Inštituta za narodnostna vprašanja u Ljubljani, Ministarstva vanjskih poslova Republike Italije i Istarske županije. Rezultati tih istraživanja objavljeni su u tri znanstvene monografije te u brojnim časopisima.
Sudjelovao je na brojnim znanstvenim skupovima i seminarima, objavio je više od pedeset znanstvenih i stručnih članaka u hrvatskim, slovenskim, talijanskim, njemačkim i danskim znanstvenim publikacijama, te više od dvjesto divulgativnih članaka, osvrta, recenzija i prikaza u domaćim i stranim stručnim publikacijama, časopisima i javnim glasilima.
Pored znanstveno-istraživačkog rada, intenzivno se bavi prevođenjem i dosad je preveo više od pedeset talijanskih, hrvatskih, španjolskih i slovenskih autora. Djela suvremene hrvatske književnosti u njegovu talijanskom prijevodu dobila su brojne talijanske i međunarodne književne nagrade, između ostalog i Povelju Europskog parlamenta (za dramu BALKANSKI RULET, autora Dražana Gunjače). Posebno mjesto u njegovu prevoditeljskom radu zauzima dvojezična antologija suvremenog hrvatskog i talijanskog pjesništva Sunčana strana zemlje.
Bio je član uredništva riječkog časopisa za kulturu i društvena pitanja La Battana i suradnik mnogih hrvatskih, slovenskih, talijanskih i drugih književnih i stručnih časopisa (Arenaria, Meeting, Convivio, Regional Contact, Razprave in Gradivo, Istra, Nova Istra, Annales, Microromania, Il Territorio, SOL, Tellus, Applied Linguistics, Uporabno jezikoslovje, Republika itd.).
Sedamnaest godina radio je kao asistent na katedri za suvremeni talijanski jezik prvo Pedagoškog i potom Filozofskog fakulteta u Puli, a sada radi kao urednik, lektor i prevoditelj u nakladničkoj kući C.A.S.H.

 

 

 

 

"I NEBO JE ZA LJUDE"
NOVI ROMAN DRAŽANA GUNJAČE

 

 

I ovaj najnoviji roman Dražana Gunjače dosljedno je na crti njegova dosadašnjeg književnoga stvaralaštva, no ovaj put smještajući svoj prepoznatljivi romaneskni svijet u novi – gastarbajterski – milje, dajući mu nova kontekstualna obilježja. Sve su značajke Gunjačina pripovjedačkog modusa i ovdje prisutne, ali su u ovom romanu doživjele znakovitu transformaciju: pomičući se više u prošlost, Gunjača se odmiče od temeljne odrednice svojeg dosadašnjeg stvaralaštva – uske povezanosti s epohalnim balkanskim prevratom s kraja tisućljeća – i pokazuje, ispitujući samoga sebe – kako njegovo poimanje ljudske sudbine nije posljedica tih epohalnih događaja, već jednog osebujnog svjetonazora u kojemu se prožimaju tradicijsko i suvremeno, zavičajno i univerzalno, individualno i kolektivno.
Roman započinje – paradoksalno – u trenutku smrti glavnog junaka, koji svome (napuštenom) sinu povjerava pisma i dnevničke bilješke u njegovu posjedu ne bi li mu time omogućio da shvati razloge i okolnosti njegova i svoga životnoga puta. Na taj način sin od lika u romanu postaje pripovjedač koji si daje odnosno prihvaća zadaću da pokuša kroz tu odmaknutu točku gledišta pripovjedača (ali, naravno, ne sveznajućeg) razumjeti i upoznati oca neznanca kroz neizravna svjedočenja očevih prijatelja - dionika njegovog egzistencijalnog iskustva.
Time započinje put pripovjedačeve gorke spoznaje koji na kraju dovodi do katarze, do bolnog razumijevanja i prihvaćanja. Na tom obratu odnosa između pripovjedača i njegova književnog junaka Gunjača gradi strukturu ovog romana: iz svake pripovjedačeve riječi progovara zapravo otac, očituje se njegov svijet i njegovo vrijeme, neki drugi svijet i neko drugo vrijeme, možda svijet i vrijeme koji su pripovjedačev nedostižni ideal. Jer, taj je svijet napučen ljudima koji se, unatoč svim svojim pogreškama, grijesima i nedostatcima, rukovode temeljnim ljudskim vrijednostima, onim vrijednostima na kojima počiva svaka ljudska zajednica i svako ljudsko zajedništvo.
«Izmještajući» svoje likove izvan njihovog «prirodnog» okružja i «izolirajući» ih u gastarbajtersku Njemačku, Gunjača ih lišava tereta korijena, oslobađa ih od spona kolektivne svijesti i pamćenja, skida s njih površinske slojeve povijesne i socio-kulturne determiniranosti. Sve se svodi na njihovu ljudsku suštinu, na emocionalnu srž koja ih čini ljudskim bićima.
Iz te redukcije na arhetipsku ljudskost izranja splet dinamičnih veza i odnosa likova koji su na manifestnoj razini aktanti, dok su na dubljoj, latentnoj razini zapravo utjelovljenje fragmenata pripovjedačevog jastva: ovaj je roman stoga moguće protumačiti i kao psihoterapijsku seansu u pokušaju rekompozicije pripovjedačevog osobnog identiteta, osvještavanja (zaludnosti) njegove podsvjesne potrage za izgubljenim vremenom i svijetom.
Zato i ne čudi Gunjačin radikalan pesimističan stav, nepovjerenje spram čovjekove kobi (koja je, poslovično, uvijek zla) i mogućnosti da joj se odupremo: koliko god se čovjek trudio, nešto – isprva naizgled beznačajno, uvijek pođe po zlu i dovodi do posljedica koje su sve samo ne beznačajne.
Taj stalni osjećaj čovjekove prepuštenosti slučaju, kocki, Gunjača znalački provlači kao nevidljivu ali sveprisutnu potku kroz cijeli tekst. Čak i u trenutcima prevladavajućeg humora, čija je svrha – pored ostalog – i ublažavanje tog sumornog osjećaja, on ne nestaje, čeka u prikrajku kako bi se opet nametnuo kao dominanta, upravo u trenutku kad pomislimo da izlaz možda postoji. Jer, kako sam Gunjača kaže, nastavljamo umirati i u raju.
Da bi takvo strukturiranje misaonog podteksta moglo funkcionirati na razini piščeve kooperativnosti sa čitateljem, Gunjača odabire niz stilskih postupaka koji njegovo pismo čine živim, vrcavim, iskričavim. Pretežito oslanjanje na dijalošku formu pruža mu mogućnost da se poigrava izražajnim registrima, jezičnom dijatopikom i dijastratikom, leksikom…, a to u ekonomiji teksta ima za ishod jezgrovitost, ali ne na uštrb cjelovitosti, zdravorazumsku, ponekad paradoksalnu, gnomičnost. Premda se radi o uobičajenom Gunjačinom tvorbenom postupku, u ovom je romanu on doveden do krajnjih konsekvencija po ritam dijaloške interakcije i zamjene komunikacijskih uloga, što uvelike određuje i način čitanja, koji je gotovo grčevit ne bi li se pratio taj dijaloški vatromet. Gunjača kao da ne želi dopustiti sporo iščitavanje koje bi omogućilo odmak od tekstualnog svijeta, već sugerira gotovo razgovornu brzinu i time uključuje čitatelja u govorni čin, a time i u «scenu». Ali, to nije statično dramsko scensko uprizorenje, u tom postupku ima mnogo više dinamike filmskog kretanja očišta i kamere, izvrtanja slijeda događaja, : tarantinovski pulp fiction pretočen u narativni tekst. Eto, to je to, za mene je Gunjača hrvatski (sliko)pisni Tarantino.

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad