TADEUSZ ROZEWICZ

„Pjesnik za vrijeme pisanja / to je čovjek okrenut / leđima svijetu / neredu / stvarnosti...“
T. R. – ''Pjesnik za vrijeme pisanja''

Pisanje Rozewicz šaljivo naziva ''ručnim radom'', uspoređujući ga s poslom ''klesara, vrtlara, kovača'' i dodaje: ''Sve što sam napisao, bilo je napisano rukom.'' Pisao je tintom i starinskim perom, zatim je prešao na nalivpero i napokon na kemijsku olovku. Dok radi na tekstu upotrebljavao je i krede u bojama. Nikada se nije koristio pisaćim strojem, niti računalom. Nije diktirao, ni snimao.
''Uvijek sam sve radio rukom, sasvim sam i sada mi to već teško pada'' – žalio mi se pjesnik u Wroclawu, gdje smo ga posjetili pjesnici Hadžem Hajdarević, Željko Ivanković i ja i uručili mu nagradu „Sarajevskih dana poezije - Bosanski strećak“. Bilo je to početkom desetog mjeseca 2002. godine. Možda bih i zaboravila točan datum, ali srećom imam knjigu s posvetom, koju mi je pjesnik tada poklonio. Te godine objavljena je u Sarajevu zbirka ''Moja poezija'', izbor iz Ruzewiczevog pjesništva, a preveli smo je Slavko Šantic i ja.
Pričao nam je o Sarajevu kakvo pamti iz vremena kada je u Kamernom teatru postavljana njegova drama ''Bijeli brak''. Spominjao je neke ljude, posebno se raspitivao za pjesnika Izeta Sarajlića. Ali, i još nesto, kaže, sjeća se ukusne tahan-halve, koju je kupovao u slastičarni ''Egipat'', važila je za najbolju u gradu u to vrijeme, a bilo je to davno. ''Šteta što mi niste donijeli malo halve!'' – požalio se, pola u šali, pola u zbilji, a nas je pojeo živi sram... – ali tko bi se toga sjetio.
Rozewicz je jedan od najvećih i najprevođenijih poljskih pjesnika. Čitam na poleđini poklonjene knjige: "Kroz njegovo stvaralaštvo teče struja nemira minulog stoljeća. Pored Czeslawa Milosza, on je u poljskoj poeziji krunski svjedok XX stoljeća. Držeći se naizgled na marginama književnog žvota, uistinu se uvijek nalazio u epicentru epohe, u suštini je bio ispred svog vremena, što je tek sada, kad su godine prošle, tako očevidno".
Ali, ono što očarava kod tih velikih Poljaka je to da oni nikad ne prestaju držati pero u rukama, tako i Rozewicz neprekidno piše i objavljuje nove pjesme, nove knjige.

Marina Trumić

 

 

 

Tadeusz Rozewicz
PJESME

Izbor i prijevod Marina Trumić

 

 

 

***

Pokušao sam se sjetiti
te lijepe
nenapisane
pjesme

uobličene u noći
gotovo zrele
tonula je
rastapala se u svjetlu dana
nije postojala

pjesma je vjerojatno bila
pjesma o samoj sebi
kao što je biser opis bisera
a leptir opis leptira

osjećao sam je ponekad na jeziku
i čekao sam uznemiren
da se prometne
u riječ

ta pjesma što gasne
u dnevnom svjetlu
skrila se u sebe
samo ponekad zasjaji

ali je ne izvlačim iz tamne dubine
na ravnu obalu
stvarnosti

1982. ('' Na površini poeme i u središtu'')

BORBA S ANĐELOM

Sjenka krila je rasla
anđeo je zapjevao zapjevušio
a njegove vlažne
nozdrve doticale su
moje oči usta
borili smo se na zemlji
utabanoj novinama
na smetljištu gdje su
slina krv i žuć
ležali pomiješani
s gnojem riječi

sjenka krila je rasla
a bila su to krila
dva
od uha do uha ogromna
crvena
s obje strane glave
sred oblaka
naše su izlučevine pokrile
igralište
iscrpio me napokon
sputao opsjenio opsjenio
riječju i brbljanjem
optimistično
je stupao u nebo poezije
šćepao sam ga za noge
pao je na moje smetljište
pod zid
ovdje sam
čovjekoliko biće
s izbuljenim prema svjetlu
očima

1959. (''Na površini...'')

NEMAM SMJELOSTI

Taj svijet tako stran
to je predmet nađen u noći
moj život je nezanimljiv
iz toga života
ipak
kristaliziram nečistu poeziju

Debeljko u naočalima se osmjehuje
znate da je svakome teško
objasniti izvjesne poteškoće
s tim vezane

Tjedan ima sedam dana
u subotu navečer
otvaraju se vrata
nemam smjelosti izaći

ta osjećanja od papira
miješanje prljavih stranica

u 22 sata došla je
smrt i kaže
ne piši više te riječi
sjedi uspravno
odloži pero opusti ruke

1958. ( ''Na površini...'')

U SREDIŠTU ŽIVOTA

Poslije kraja svijeta
poslije smrti
našao sam se u središtu života
stvarao sam sebe
gradio sam život
ljude životinje krajolike

to je stol govorio sam
to je stol
na stolu leže kruh nož
nož služi za rezanje kruha
kruhom se hrane ljudi

čovjeka treba voljeti
učio sam noću i danju
što treba voljeti
odgovarao sam čovjeka

to je prozor govorio sam
to je prozor
iza prozora je vrt
u vrtu vidim drvo jabukovo
drvo cvjeta
cvjetovi opadaju
zameće se voće
sazrijeva

moj otac otkida jabuku
ovaj čovjek što otkida jabuku
to je moj otac
sjedio sam na kućnom pragu
ova starica što
vuče na uzici kozu
potrebna je
i vrednija
od sedam svjetskih čuda
tko misli i osjeća
da je ona nepotrebna
taj je ubojica

to je čovjek
to je drvo to je kruh

ljudi se hrane da bi živjeli
ponavljao sam
ljudski život je važan
ljudski život ima veliku važnost
vrijednost života
nadvisuje vrijednost svih predmeta
koje je stvorio čovjek
čovjek je veliko blago
ponavljao sam uporno

to je voda govorio sam
milovao sam rukom valove
i razgovarao s rijekom
voda govorio sam
dobra voda
to sam ja

čovjek je govorio vodi
govorio mjesecu
cvijeću kiši
govorio je zemlji
pticama
nebu

šutjelo je nebo
šutjela je zemlja
ako je čuo glas
koji je tekao
sa zemlje vode neba
to je bio glas drugoga čovjeka

1955. ( ''Na površini...'')

***

U katedrali
u ruži
u olovu
tvoj bijeli vrat
odrubljen od tame

kada si podigla lice
podrivena zubima usta
krvarila

svjetlile su
na onoj tamo strani
usne rastvorene

šapat nadolazi prodire
u ušnu školjku vlažan
topao iz tvoje nutrine

pokretanje jezika

otvaraju se usta
rezana sjekiricom

od noći
duž tijela
do bijele kralježnice
rana

budi se
slijepo u slijepom
miče se
rađa
ruka u ruci
rađa jezik u ustima
kosa
ruke u kosi prste

1961. (''Na površini...'')

NOVI ČOVJEK

Novi čovjek
to je onaj tamo
da ova
kanalizaciona cijev
propušta kroz sebe
sve

SMIJEH

Krletka je bila tako dugo zatvorena
da se u njoj izlegla ptica

ptica je tako dugo šutila
da se krletka otvorila

hrđajući u tišini
tišina je tako dugo trajala
da se iza crnih šipki
razlegao smijeh

BIJELE TUFNE

20. je kolovoza izašla iz kuće
i nije se vratila
osamdesetogodišnja starica
boluje od gubitka pamćenja
odjevena u modru haljinu
na bijele tufne

ako netko nešto zna
o sudbini nestale
moli se

(''Na površini...'')

***

moje mi tijelo
govori

ja nikada neću prestati
disati
ja nikada neću prestati
jesti probavljati voljeti

ja tvoje tijelo
neću prestati vidjeti

što ti sa mnom činiš
kamo me vodiš

zašto me želiš
objesiti na tu kuku
ispod crne tavanice

zašto me želiš izbaciti
kroz prozor nebodera

zašto me guraš
pod točkove

ostavi me ovdje
želim disati duboko
čisti zrak
moj jezik želi ući
u usta zrele djevojke

ako želiš ići u zemlju
idi sam
moje tijelo
govori sebi
ja ću živjeti
bez brige
bez tebe

moje me tijelo ostavlja
i odlazi
ka tvome tijelu
tvoje se
osmjehuje plače
pokazuje zube
govori

ja osim tijela imam
ali ti to ne vidiš
vidiš samo
ali da ja

moje tijelo
dodiruje tvoje
i govori
ja znam
ali moram dotaknuti
Tebe

naše ruke
naše usne
mudrije su od nas

(''Na površini...'')


NOĆNI SRAM

San mi donosi tvoje tijelo
poslušni san
cijelu tebe polaže
u moj zagrljaj

topla si živa
zadihan bacam sjeme
u tvoje sjene
udaljene za čitavu zemlju

Tvoje lice nada mnom
osmjehnuto moje ruke
na tvojoj kosi
plod puca izbačen iz noći
zadihan padam
oblijeva me java

Bijeli dan raste
i stvari nadolaze
na svoje mjesto lica
vraćaju
drhturiš u meni kao u mreži
velika bijela riba
na mojim udovima sneno
besplodno
sjeme
smirenje suze

ne srame se teku

(''Na površini...'')

SAN

Izgrizili su rupu
u dnevnom svjetlu
i pretrčavali
s piskom
kroz moje sne

zagleda se u mene
pacov
plave oči
za tjedan se
pojavio drugi

moj dom je bio
uprljan

sjajili su se hrbati
opustošenih knjiga

zid je dobio
novi izražaj
zagledao sam se dugo
u njegovu nijemu površinu

nada i vjera
počele su ispuštati
žalostan vonj

dlanovi znanaca
isklizali su
iz moje ruke
najednom oznojeni

(''Na površini...'')

DOŠLI SU DA VIDE PJESNIKA

došli su da vide pjesnika
i što su vidjeli?

vidjeli su čovjeka
koji sjedi na stolici
i zaklanja lice

i časak kasnije kaže
šteta što mi niste
došli prije dvadeset godina

tada je jedan od mladića
odgovorio
nije nas još bilo
na svijetu

osmotrio sam
četiri lica
odražena u zamagljenom zrcalu
moga života
i začuo sam
iz velike daljine
njihove glasove čiste i snažne

na čemu sada radite
što pišete

Odgovorio sam
ne radim ništa
pedeset godina sam sazrijevao
za tu tešku zadaću
da ''ne radim ništa''
radim NIŠTA
začuo sam smijeh
kada ne radim ništa
ja sam u središtu
vidim jasno one
koji su izabrali djelanje

vidim bilo kakvo djelanje
prije bilo kakvog mišljenja

bilo kakav Gustav
preobraća se
u bilo kakvog Konrada

čujem
kako bilo tko govori bilo što
bilo kome

bilokakvost obuhvaća mase i elite
a to je tek početak

(''Na površini...'')

OD USTA DO USTA

ideja

ima jezik
lijep i okretan
kao zmija
u raju

iz usta filozofa
izlazi čista daleka
od ''stvarnosti''
kao duša od tijela

tada je uzima
na jezik
političar svećenik
aktivist

prežvakava
i ispljuvava na glavu
građana

iz usta političara
ideju vadi
novinar
začinjava slinom
arogancijom
provokacijom
i izlučuje kroz sredstva
''javnih komunikacija''

ideja raste u ustima
ideja obuhvaća svakidašnjicu

izlazi na ulicu
ševrda
poput pijane prostitutke
na desno i na lijevo

ideja prelazi
iz ruke u ruku
na očigled
zanijemjelog svijeta
pretvara se
u oruđe zločina

a što čini filozof

on šuti i odlazi
ne osvrćući se
za sobom

kao da nije čuo riječi:

''Ono što ulazi u usta
ne čini čovjeka prljavim,
već ono što iz usta izlazi,
to ga čini prljavim...''

U HOTELU

čujem ševu
ispod stropa

na struni se
čovjek ljulja
crni

takva je bila
jesen zima
proljeće
jesenasto

sve daleko
kao maglina

kao starinska
ljubav prema ženi

čija su usta
počinula na pjesnikovu dlanu

usta krhka
kao leptirovo krilo

ništa ne traje vječito
prolazi sve što je bilo
lijepo i strašno

POMRAČENJE SVJETLA

''anđeli ne znaju
što je to vrijeme''

Dragi Milosze
zahvaljujući Vama počeo sam čitati
pod stare dane
Swedenborga

niti me studi niti me grije
teško se probijam kroz njegove sne
sumnjičim ga

knjigu o nebu i paklu
bacam na zemlju
tonem u san

najzanimljivije je to
što su mu pred kraj života
izrasli
po treći put
zubi

njegovi me razgovori s anđelima
vrijeđaju
ima u tome nešto
nepristojno

to mutno tamno svjetlo teče
sa sjevera
iz Štokholma
iz Uppsale
tamo anđelima mrznu oči i krila

''Emerson je Swedenborgu dao
mjesto između Platona i Napoleona''

šteta što Swedenborgovo pisanje
nisu mogli osuditi Aristotel
i Toma iz Akvina

ispostavljam sebi
svjedodžbu siromaštva
ali ne mogu
gasiti svjetlo razuma
tretiranog tako sramotno
pred kraj našeg stoljeća

DRUGO OZBILJNO UPOZORENJE

iznenađen svojom mudrošću
i šarmom
lakomisleni roditelj pjesmice

ne odoli iskušenju

zamijeti oblačić na nebu
kamen na putu
rupicu u apsolutu

ništa ne ostavi u miru

o oblačiću namah cvrkutić
da oblačić i nije oblačić
studeni kamenčić grije
u apsolutu riječju vrti
dok se ne dovrti sve do smrti
onda

kako bi bilo dublje
pomiješa sve
s filosofijicinom ''dubinom''

te igrarije

i dalje dobro prodaje
na krakovskom trgu
kod spomenika Adamu

ej nije dobro Ništa neće biti
ali Wojciech Fortuna
nemojmo to nikada
zaboraviti
znači i pored svega
Wojciech Fortuna

toliko
vi dnevniče
iz Warszawe

ZRCALO

poslije godina huke
nepotrebnih pitanja
i odgovora
okružila me je tišina

tišina je zrcalo
mojih pjesama
njihovi odrazi šute

Rembrant
u začetku starosti
bezub
prežvakava me
smije se
otkriven
u Wallraf Muzeju

zašto ne postade
nijemim slikarom
Nikiforom Krynickim

obrisi uništeni vremenom
crtaju naše zajedničko
lice

lice koje sada vidim
vidio sam na početku
ali ga nisam očekivao
zrcalo ga skrilo u sebe
živo mlado

sada pocrnilo
mrtvo
umire
bez odraza
svjetla daha


TOTENTANZ - BAROKNA PJESMICA


Profesoru Czeslawu Hermasu
s osmijehom i simpatijom...

dobio sam noćas
poziv na ples
hop! danas danas!

ležim tiho u krilu tmice
gole ostaju moje košćice
hop! danas danas!

obavijen u poplun noći
zalud tražim pomoći
hop! danas danas!

život moj cotavi
smrt čeka na zabavi
hop! danas danas!

bojim se - što se i očekuje od poete
gaćama je tresao i sam Vukodlak Goethe
hop! danas danas!

prestrašen jako iz kreveta našao se u fotelji
zelen od straha u žutoj košulji
hop! danas danas!

prolazi zima opet stiže proljeće
a meni u trbuhu krči i fauna polijeće
hop! danas danas!

živi se teško u grobu smjesti
da zaspem brojim sve svoje kosti
hop! danas danas!

ispijam tri votke tražim zaborava
ali se votka u vodu letejsku pretvara
hop! danas danas!

sjedim za stolom preko puta svome skeletu
zagledan u crnu neprodubljenu Letu
hop! danas danas!

čujem kako se život u meni prelijeva
a smrt na mene čeka i zijeva
hop! danas danas!

pisano zadnjeg dana
godine Gospodnje 1997
u gradu Wroclawu

UNDE MALUM?

Odakle dolazi zlo?
kako to odakle

od čovjeka
uvijek od čovjeka
i samo od čovjeka

čovjek je slučajnost
u radu prirode
pogreška

ako se ljudski rod
izvuče
vlastoručno
iz faune i flore

zemlji će se vratiti
sav sjaj njezine ljepote

prirodi njezina čistost
i nevinost

nijedno stvorenje osim čovjeka
ne služi se riječju
koja može biti oruđem zločina

riječju koja laže
ranjava zaražava

zlo ne dolazi od nedostatka
niti od ništavila

zlo dolazi od čovjeka
i samo od čovjeka

mi smo u misli - kako kaže Kant -
a samim tim i od tada u bitku
drugačiji od čiste Prirode

NA RUBOVIMA POEZIJE

Poslije stvaranja pjesme
bivam pometen
izbačen
na rubove poezije

u samo središte života

u starosti sam shvatio
da je svijet ''čudan''
ali život nije san
ludaka

netko me je - to je bilo na početku -
želio izvesti
iz toga labirinta
daj ovamo ruku svoju
i stavi je u moju
i ne gubi vjeru
rekao mi je
ali sam već zaboravio
tko je to bio
kada je to bilo

poslije stvaranja pjesme
bivam udaljen
izbačen
na rubove poezije

na rubovima vladaju
grozničava živost
buka i pometenost
ključa život

samo je nutrina poezije
nepokretna prazna

ulaz u nutrinu
otvoren je
za sviju

izlaza nema

stoga se pjesnici tražeći
hvataju u zamku

na mamac
''ljepota'' ''dobro čovječanstva''
slava večeri uz svijeće
oči žena
lovore odličja vijence

gube se pjesnici
upadaju u greške u ludilo
u politiku
postaju tajni savjetnici
mlađi komornici dvora
lakeji
ministri
glasnogovornici ''istine''
pa čak razvrata
bacaju se s prozora
raskomadani na asfaltu
poput glazbenih instrumenata
mladi ne znaju
gdje su se našli
gdje je Krim a gdje Rim
(o! k...o! gdje je lova?)
pjevana i pjevajuća poezija

posredujući
između gore i dole

bavim se puno godina
tom profesijom
za koju sam izabran i
pozvan
''a koja se zove poezija''

predao sam se oklijevajući
''toj najosobnijoj
od svih ljudskih djelatnosti,
jedinoj što služi
da se postane svjesnim smrti''

pomalo sramna stvar
može biti da nisam bio
upotrebljiv - bio sam ni za što -
imao sam dvije lijeve ruke
do danas pišem samo rukom
rukom stavljam slova
štedim na točkama

moja lijeva ruka
to je moj lijevi anđeo
onaj što nije znao
onaj koji odlijeće

moja desna ruka
ona je samo oruđe za rad
služi za brisanje znoja s čela
pisanje pjesama

na rubovima poezije
pod pokrivkom smrti
sentimentalne
ključaju život i poezija
puna ukusa
dobrog i lošeg

izvjetrava sol zemlje
riječi
postaju beskućnice

1997.

PROFESOROV NOŽIĆ

Kiša u Krakowu

kiša u Krakowu
kiša
pada na wawelskoga zmaja
na kosti gorostasa
na Kosciuszkov brežuljak
na Mickiewiczev spomenik
na Ludilo Podkowinskog
na gospodina Dulskog
na hejnal s mariackog tornja

kiša
kiša u Krakowu
pada na bjelinu Stijene
na zelene livade
na Maršalov grob
pod srebrnim zvonima
na pješačko sivilo

sjedaju oblaci
steru se iznad Krakowa
kiša
kiša pada
na oči Wyspianskog
na slijepe vitraže

blago oko plavetnila
grom iz vedra neba
dugonoge gospođice na koturaljkama
zatvaraju šarene kišobrane

razvedrava se
pomalja se
sunce
obilazim samostane
tražim ples smrti

u hotelskoj sobi
pokušavam zadržati
pjesmu što odlijeće

na list papira
pripeo sam leptirića
modroga
mrlju plavetnila

kiša kiša kiša
u Krakowu
čitam Norwida
slatko je zaspati
slađe je biti od kamena

laku noć moji dragi
laku noć
živi i umrli pjesnici
laku noć poezijo

srpanj 2000.


Tajna pjesme

nekada negdje
vrlo davno
čitao sam Eminowiczevu
pjesmu
ime
pjesnikovo sam zaboravio

bilo je to prije rata

zatim

tijekom pola stoljeća
nisam se sreo s pjesmama
pjesnikovim

padao mi je na pamet
svakih nekoliko godina
i odlazio u zaborav


Šah?

da tu sam pjesmu
čitao u ''Pionu''

šah? ne šah
šah
valjda se šahovska pjesma
motala po mojoj glavi
poput kolatora kod kantora
(još mi je samo to falilo)

prije dvije godine
našao sam se u Krakowu
s Czeslawom Miloszem
u Garderobi Ludwika Solskog

gospođa Renata nam je (bila je to njena ideja)
postavljala različita pitanja
koja se tiču poezije mladosti okupacije

najednom sam izravno zapitao
sjećate li se pjesnika Eminowicza

Milosz se sjećao

''Eminowicz? zvao se Ludwik''

zatim smo razgovarali o Staffu i Fiku
Czechowiczu Przybosiu i Wazyku

prošla je godina
pregledavao sam Bilješke iz korisnih knjiga
i na strani 204 sam našao pjesmu
Ludwika Eminowicza U podne
čudan pjesnik
čudna pjesma ni dobra ni loša
iščezavajući pjesnik
živio je u godinama 1880-1946

''Jurim sumanuto...Zlatni žar ispunjava
nebo o plamteće spojke obješeno''...

gospodine Ludwik gospodine Eminowiczu
sačekajte
ne žurite se toliko
nemojte bježati
prije nas
ka toj slabašnoj besmrtnosti
u nekakvom rječniku
ili antologiji

u listopadu godine 2000
bio sam na Sajmu knjiga u Frankfurtu
(Frankfurt am Main)
osam stotina izdavača
a možda osam tisuća
izložilo je sto tisuća novih naslova
miliun knjiga
pojavio se tamo ne samo
''papa njemačke književnosti i kritike''
pet stotina pjesnika ( oba spola)
čitali su svoje pjesme
ja ja lesen macht schon
(schreiben macht haSlich) - odgov. znake

ali najveći je uspjeh imao
Boris Jeljcin sa svojim bestsellerom
šampanjcem votkom i kavijarom

i ja sam tamo bio sa zbirčicom
ispio sam čašu vina
s Leszekom Kolakowskim

S Miloszem sam čitao pjesme
ispred nas je trčala Nike

najednom je u moju glavu
pokucao Eminowicz
''Jurim sumanuto zlatni žar ispunjava
nebo o plamteće spojke obješeno''
osmijehnuo sam sam sebi
Nike je trčala za nama
s nezdravim flekama
a ja sam mislio o Eminowiczevoj pjesmi
u ''Pionu'' (Šah?)

nekada negdje
vrlo davno
čitao sam tu pjesmu

2000-2001.

PROFESOROV NOŽIĆ

I
VLAKOVI

teretni vlak
stočni vagoni
vrlo dug red

ide kroz polja i šume
kroz zelene livade
ide po zelenoj travi
tako tiho da se čuje zujanje pčela
ide kroz oblake
kroz zlatne iskre
žute zvončiće
nezaboravak
Vergismeinnicht

taj vlak
ne odlazi
iz moga sjećanja

pero hrđa

odlijeće sve ljepši u svjetlu
probuđenog proljeća
gotovo nepoznat Robigus
demon hrđe - drugi po redu među bogovima -
proždire tračnice šine
parovlaka

pero hrđa
odlijeće ljulja se uzdiže
iznad zemlje ševa
mrlja hrđe na plavetnilu
osipa se
pada na zemlju

odlijeće
u tople krajeve

Robigus
onaj što je u vremena starodavna
probavljao metale
- premda ne imađaše zlata -
proždire ključeve
i katance
mačeve šipke noževe
oštrice giljotina sječiva

šine koje idu
paralelno
ne približujući se jedna drugoj
mlada žena
sa zastavicom u ruci
daje znakove
i nestaje
u zaboravu

iz Mađarske je pred kraj rata
otišao zlatni vlak
otišao u nepoznato
''zlatni''? tako su ga zvali
američki časnici
u To umiješani
ništa ne znaju
ništa nisu čuli
uostalom izumiru

zlatni vlakovi jantarne odaje
potopljeni kontinenti
Noeva arka
možda su moji mađarski prijatelji
nešto čuli o tome vlaku
možda je sačuvan Kursbuch
zadnji red vožnje
iz okupirane Budimpešte

stojim u posljednjem vagonu
Inter Regnum - vlaka
za Berlin
i čujem kako u blizini dijete
viče
''O, drvo bježi!..
u šume dub...''
vlak sa sobom podiže djecu

vadim oznaku iz knjige
Norwidova pjesma
prebacujem
most
koji povezuje prošlost
s budućnošću

Prošlost, to je danas,
samo što dalje...
Ono iza kola je selo,
Ne tamo nešto što bilo,
Gdje ljudi nikada nisu bivali!

teretni vlakovi
stočni vagoni
u boji jetre i krvi
dugi ''nizovi''
natovareni banalnim Zlom
banalnim strahom
očajem
banalnom djecom ženama
djevojčicama
u samom proljeću života

čujete li taj vapaj
za jedan gutljaj
za jedan gutljaj vode
moli čovječanstvo
jedan gutljaj
banalne vode

prebacujem
most koji veže prošlost
s budućnošću

šine idu
paralelno
vlakovi prelijeću
kao crne ptice
završavaju svoj prelet
u ognjenoj peći
iz koje se ne
izvija pjesma
u prazno nebo
vlak završava

svoj hod
pretvara se
u spomenik

kroz polja livade i šume
kroz planine doline
juri tiho tiše
kameni vlak
stoji nad provalijom
ako ga oživi vriska
mržnje
rasista nacionalista
fundamentalista
obrušit će se kao lavina
ne na ''čovječanstvo''
na čovjeka


II

KOLUMBOVO JAJE

poslije puno godina sjedim s Mieczyslawom
za doručkom
završava se XX stoljeće

režem kruh na dasci
mažem maslacem
još mrva soli

''Tadzio, jedeš previše kruha...''

smijem se volim kruh
''znaš - odgovaram -
komadić svježeg kruha
komadić okrajka
namazan maslacem
ili mašću s čvarcima
s malo papra''

Mietek diže oči prema nebu

ja grizem koricu kruha
znam! sol je nezdrava
i pecivo je nezdravo
(bijelo pecivo)
i šećer! to je smrt...

sjećaš se ''šećer okrepljuje?!
valjda je to bio Wankowicz
Wankowicz...Wankowicz
bili smo ''velika sila''
šećer više ne okrepljuje...

hoćeš li jaje na meko
pita Mieczyslaw
ako pojedeš
jaje za doručak to je osnova

Mieczyslaw stoji kraj štednjaka

Tadzio! dok kuham jaje
ništa mi ne govori

jer...

e! jer...opet sam zaboravio
koliko se minuta već kuhalo

zar nemaš kakvu uru sat
vremenomjer pa ulazimo
u XX stoljeće supermarketi interneti
postoje neki pješčani satovi pješčani satovi
uvijek to brkam
u modernim kućanstvima
u Njemačkoj
imaju razne strojeve satove
sve to zvoni daje signale alarmira!
imaju takve mudre spravice
u kojima se kuha cijelo jaje
bez ljuske
u mikrovalnim pećnicama a možda
kratkovalnim ništa o tome
ne znam mi ćemo Mieciu jesti
virtualna jaja bez žumnjca
jer žumanjca su nezdrava
mi još ne nego naši unuci

Tadzio! shvati da kuhanje
jajeta zahtijeva pozornost
pa čak i koncentraciju
zasigurno će biti na tvrdo

Nijemci Nijemci oni su mehanizirani
mehanično jaje
mehanična ili čak metalna
glazba to nije za nas

i što?!
što?
ako to nešto kao tvoje jaje
ubrzo ugledamo
naučio sam otvarati jaje
od tebe
ja žličicom ljuskicu
ali ti jednim odlučnim
pokretom otkidaš nožem
vrh jajeta
jasno jajeta u čaši
ne grebeš žličicom noktom

kako tvoje?

moje dobro
ni pretvrdo ni premeko

a što si ti radio...vidio sam da si
probijao jaje prije bacanja
u vodu
nečim špicastim...iglom?
nisam znao za tu metodu
do danas
e, pa, baš! moje je tvrdo

valjda upotrebljavaš previše soli

e! znaš jaje na meko
bez papra i soli...
postoje neka pravila...a što se tiče
vremena kuhanja moja je tetka imala
jednu mjeru dok izmoliš tri
zdravomarije kuha se na meko

ali to nije mjera za ateiste

i to kaže ateist?

kakav tamo ateist...zar si ti vidio
u Poljskoj pravog ateistu ili nihilistu

bili su slobodnomisleći ateisti
materijalisti komunisti aktivisti
marksisti pa čak i trockisti
i što?!

e, pa to! što su se sve nogama udarali
kako bi stigli hodočašće
ljudi kulture i umjetnosti
od Warszawe do Czestochowe
kod nas je uvijek tako bilo
Svatko je imao svoga Židova ili svećenika
u svakome sjedi svećenik Robak
Jankiel i Konrad Wallenrod

odakle tu Konrad Wallenrod?

ne želim te prepadati ali si presolio...

znaš postoje rupe u sjećanju znam
čuj kad bi mi glavu odrezao
ne mogu se sjetiti
što je bilo s tim Kolumbovim jajetom
Kolumbo je postavio jaje? kako je ono bilo
stavio je jaje da ''vrhom'' stoji na stolu
trebalo bi pogledati što o tome kaže Kopalinski

ti imaš svoju metodu a ja svoju

kajgana s kobasicom ili slaninom
više ne dolazi u obzir

sjetio sam se što je Norwid rekao
na Matejkinoj izložbi u Parizu
godine 1876 (valjda) znaš već sam
dvije godine do ušiju u Norwidu želim napisati knjižicu
lekciju o Norwidu ili lekcije u Norwidu
Norwid je o Matejkinoj slici rekao
- to mi se izgubilo premda znam
o Matejki gotovo sve -
Norwid je rekao ''narodna kajgana''
radilo se o ''Zigmutovskom zvonu''
ne znam gdje je sada ta slika
u Palais de l Industrie (godine 1873)
Narodna kajgana! među nama govoreći
ni Europa ni Amerika ne znaju
što je to prava kajgana
a kad smo kod toga...kako ti ide s Norwidom
ne ide...a zapravo ide kao iz kamena
Umjetnost je kao zastava na djelu ljudskih veza

on je izuzetan...


III
SJENE

bili smo popodne
na groblju kod Hane
Hana je otišla prije pet godina
Mieczyslaw je ostao sam

Robigus demon hrđe
hrđom prevlači prošlost
pokriva riječi i oči
osmijehe
mrtvih
pero

idemo dalje ka grobu
Przybosiove Bronie
na pogreb su stigli
kćeri i unuci
iz Pariza New Yorka

Julian je želio da starija
bude vrtlarkom voćarkom
zacijelo je maštao o tome kako će
u starosti imati svoju jabučicu
kako će pisati
avangardne pjesme
u sjeni jabuke

u sjeni drveta

kako će dalje voditi
svoju stvar - stvar crnošumsku (x)
ali
grad masa mašina
napravili su avangardistima
žalosno iznenađenje
pretvorili su se u zamke

krenuli su transporti

teretni vagoni i stočni vagoni
tovari izbanaliziranog zla
krenuli su s istoka
zapada
juga i sjevera

teretne ''kompozicije''
natovarene banalnim strahom
banalnim očajem

do dana današnjeg po licima
starih žena
teku banalne suze

poslije rata plakale su predivne slike
i plakale su žive
žene

plakale su figure plakali su ljudi


IV
OTKRIĆE NOŽIĆA

Mieczyslaw mi je u pismu
iz 1998 godine
na moju molbu da mi objasni
odakle se našao nožić

je li ga sam napravio
je li ga našao
je li ga ukrao
ili iskopao iz zemlje
(željezna epoha)
je li pao s neba
(pa čuda se događaju)

Mieczyslaw:
mislio sam još
o tome svome nožu
od komada bureta.
Nošen je u porubu
prugaste pidžame
jer su oduzimali
i to se moglo skupo plaiti...
Tako je dakle imao ne samo
upotrebnu funkciju
već puno složeniju
(vrijedilo bi o tome još popričati)...

Robigus pokriva hrđom
i polako proždire
gvozdeni nožić

ugledao sam ga prvi put
na Profesorovom radnom stolu
negdje polovicom XX stoljeća

čudan nožić - pomislio sam

niti je nož za rezanje papira
niti je za guljenje krumpira
niti je za ribu niti za meso

ležao je između Matejke i Rodakowskog
između Kantora Jaremianka i Sterna
među listovima papira
između Aline Szapocznikow
Brzowskog ( ''Tadzom'', ''Taziom'')
i Nowoselskog među
referatima i ''bilješkama''
''čudan nožić'' pomislio sam
uzeo sam ga u ruku
ostavio na mjesto

Mieczyslaw je otišao u kuhinju
da skuha čaj (a pravi jak čaj
crn kao esencija
razblažujem ga kuhanom vodom)

prošlo je opet dvadeset godina

''čudan nožić'' pomislio sam
ležao je između knjige o kubizmu
i dovršene kritike
sigurno njime otvara koverte
a u logoru je
gulio krumpire
ili se brijao

e, da - kazao je Profesor -
kore su moge spasiti
smrti od gladi

na naučnikovu stolu vladao je
red isto kao i u njegovoj glavi

znaš Miczyslawe napisat ću o tome nožiću
pjesmu
prolazile su godine
naša su djeca išla u školi
sazrijevala polagala mature

bila je godina 1968...1969
čovjek je zakoračio na mjesec točan datum ne znam
kod nas je bio čuveni ''ožujak''
mart ''pisci hvatajte se pera!''
netko mi je slomio pero...
noćio sam kod Mieczyslawa
stanovao je u zgradi akademije
lijepih umjetnosti
na Krakowskom Przedmiesciu
kišovita večer milicija zomo
automobili psi bijele palice
duge bijele palice u magli
šljemovi štitovi

drugoga sam dana sreo
u Galeriji Przybosia
što hoće ti studenti upitao je
kao da je bio iznenađen začuđen
zatim mi je počeo objašnjavati
teoriju naknadnih slika od Strzeminskog
''studenti''
rekao je kao za sebe

vratio sam se kući Mieczyslawova kći
Asia me je za ručkom upitala
''što da se radi?...'' ali mi se činilo
da zna bolje od Oca Majstora Przybosia
i od mene...što će raditi...
odgovorio sam ''sačuvati mir''
Asia se osmijehnula...izašla

Mieczyslaw je ležao u bolnici
probudio se iz narkoze
sjedio sam u njegovoj radnoj sobi
na zidovima poznate slike
Strumillo Nowosielski Brzowski
njegov autoportret iz vremena okupacije

nožić je ležao na novinama

na aerodromu sam čitao parole
pisci hvatajte se pera sionisti idite doma
(ili obratno?) poslije povratka
na rodnu zemlju
te su parole imale u sebi...ukus...
( ukus? čega?)
Aleksander Malachowski
me je zamolio da razgovaramo na TV
pričao sam o tome kako će taj korak
trag ljudske stope na mjesecu
promijeniti svijet i ljude...Naivan.

V
VLAKOVI ODLAZE DALJE

sada već po sjećanju

do Oswiecima Auschwitz
Teresina Gross-Rosen Dachau
do Majdanka Treblinki
Sobibora
do historije
slijepi kolosijeci
vlakovi odlaze iz malih stanica
sa velikih kolodvora
pretvorenih u muzeje Umjetnosti
Hamburg Pariz Berlin
tu umjetnici komponiraju svoje instalacije
vlakovi
parovlakovi hrđaju na
zatvorenim željezničkim linijama
Robigus pokriva hrđom
šine signale skretnice
nogometni navijači regruti
demoliraju vagone
slave najsretniji dan svoga života
povratak iz boja
drugi prisežu
ljube zastavu
vjereničini roditelji plaču
orkestar grmi marš

ali onaj se vlak
koji vidim
( pred očima moje duše)
pobunio
napustio željeznički kolosijek
šine svjetla
skretnice

ide po zelenim livadama
po poljskim putevima po travama
po mahovini
po vodi
po nebu
po oblacima
po duginom luku

je li to već Treblinka
pita me mlada
Djevojka
u punom cvatu mladosti
prisjećam se
njezinih usana
i očiju poput pregršti ljubičica
to je Ruža iz Radomska...
'' zvao sam je Ružom
budući ju je trebalo nazvati
dakle nazvana je''
kako se zvala
ne sjećam se

vlak ide
po jastucima
srebrne i zelene
mahovine
kroz šumske zavoje i prosjeke
kroz šume
pravednih i nepravednih

pa to je Alina mislim

kiparka Alina
učenica Xawera Dunikowskog
u stočnom vagonu
otvara prozor
naginje se cjeliva vjetar
zatvara prozor razbijen
bodljikavom žicom
sjedimo tako blizu
da se dodirujemo ramenima
''upalo mi je nešto u oko''
naginjem se
imam čist rupčić kažem
otvorite malo kapak
izvršit ćemo malu operaciju
bez anestezije
osmjehuje mi se kroz suze
ne bojte se molim
kažem
to je samo trunka

nisam jednom izveo
takvu operaciju
Vi ste mojim zamorčetom
( još ne zna da će postati
zamorče za opite)

već je gotovo kažem
suze će sve saprati
brišem joj oči
evo uzroka bola
pokazujem je oštro crno
zrnce ugljena

dozvolite mi da se predstavim
zovem se Tadeusz
a ja Ruža...idemo Mama i ja
iz Teresina do Treblinke
Mama je u restoran -vagonu
razdijelili su nas
taj vagon je na kraju

izlazimo u Treblinci
znate li da umirem od gladi
uistinu umirem
tako sam gladna
da bih pojela konja s kopitima
ili mrkvu
breskvu
srce od kupusa
...a Vi kamo idete? ako se može znati

ja? tamo nekamo u šumu
na gljive na borovnice
na svjež zrak

Ja sam Satir
djevojka se nasmijala

sada vam već mogu odati
izlazim na najbližoj stanici
mjesto gdje će odred stati zove se
''visoko drveće''


VI
POSLJEDNJI VLAK

pogledao sam na nožić
mogao je služiti za rezanje kruha
nožić iz gvozdenoga doba
- pomislio sam - iz logora smrti

Zadnje željezno doba
pobjegli su stid istina poštenje
na njihovo mjesto su došli
izdaja podmuklost prevara nasilje
lukavi čovjek je zemlju ispresijecao granicama
zemlju koja je dotad bila zajednička
svima kao samo svjetlo
sunce kao zrak...
Pojavilo se na svijetu okrutno gvožđe
i okrutnije od gvožđa - zlato...'' (x)

nožić
komadić obruča
od bureta piva ili drugog bureta
ima ručku
tako promišljeno
savijenu

Profesorovo žena Hania je otišla

kada Profesor sjedi zatvorenih očiju
šuti misli piše
priprema predavanje
odlazi od kritike
prema matematici i filozofiji
a možda logike i mistike
prisjeća se što je radio
s nožićem u logoru
rezao dijelio kruh
čuvao svaku mrvicu
krumpire nije gulio
(ali kore nije bacao
jer su mogle spasiti nekoga
smrti od gladi)

prolazile su godine
brojimo
zajedno imamo
sto i šezdeset godina
završilo se XX stoljeće

Profesor sam stanuje radi ne spava
sluša glazbu
doputovao sam iz Radomska
u Ustron
iz sjećanja iz prošlosti

doputovao sam u Ustron
u srpnju 2000 godine iz Wroclawa
Krakowa preko Wadowica
htio sam vidjeti rodno mjesto pjesnika Jawienia
ugledao sam dirnut njegova brda oblake
rodnu kuću školu siromašnu crkvu

(x) Ovidije ''Promjene''

OSVIT DANA I NOĆ S CRVENOM RUŽOM

dali ste mi Gospođo ružu
crvenu
u sredini skoro crnu
jesenju

ocrtava se oštro
u praznoj bijeloj sobi
kao da ju je izrezao
skalpelom
doktor
Gottfried Benn

noću ruža
mirisom opisuje
svoj oblik i težinu

budi me
trnjem

izbačen
iz sna na javu
još drhturavu tečnu
vidim je

kupa se u suncu
rascvjetava
borbena je

ne trpi
u svom okolišu
ni slavuja
ni poeziju

Hafis umdichtend hat Goethe gedichtet
''unmoglich scheint immer die Rose
unbegreiflich die Nachtigall''

sljedećega dana
u osvit
iznio sam ružu
u drugu sobu

mogao sam se napokon
posvetiti pjesmi

u nazočnosti ruže
nestajao je
u očima
siguran počeo je dobivati
rumenilo
oživljen se pokrenuo

primijetio sam da je poezija
ljubomorna na ružu
ruža je ljubomorna na poeziju

poslije nekoliko sati
provedenih s muzom

ugledao sam crnu ružu
koja se ogledala u zrcalu

nije gubila ništa od dostojanstva
i značaja

uzeo sam ružu
njezin odraz iz zrcala
promijenio je u riječ

i na taj način
završio sam
stvar

2001.


KAPIJA

Lasicate ogni speranza
Voi chi entrate

odbacite svaku nadu
vi koji tu ulazite

natpis iznad pakla
u Danteovoj Božanstvenoj komediji

hrabrosti

iza te kapije
nema pakla

pakao su demontirali
teolozi
i psiholozi dubine

zamijenjen je u alegoriju
iz razloga humanitarnih
i odgojnih

hrabrosti
iza te kapije nastaje
još jednom ovo isto

dvojica pijanih grobara
sjede iznad rake
piju bezalkoholno pivo
grizu kobasicu
namiguju nam
igraju Adamovom lobanjom
nogomet
ispod križa

raka čeka
na sutrašnjeg mrtvaca
već mu uzimaju mjeru
hrabrosti

ovdje ćemo sačekati na posljednji
sud

u raci se skuplja voda
plivaju čikovi

hrabrosti

iza te kapije
neće biti povijesti
ni dobra ni poezije

a što će biti
nepoznati gospodine?

bit će kamenje

kamen
na kamenu
na kamenu kamen
a na tome kamenu
još jedan
kamen

2000.

AVETINJSKA LAĐA

dan je kraći
sunčani sat stoji
u kiši bez vremena

sanatorij se pomalja
iz oblaka
poput divovske putničke lađe

stupovi crnog drveća
otiču vodom i mjesečenim

ljulja se
gasi prozor za prozorom
utapa u tami
u snu

samo dolje
pod zemljom
u staroj peći đavao pali
u ''Malom paklu''

nemojte se bojati
to je samo noćni lokal
kafeterija

izbavljeni osuđeni
s pečatima na licima
ližu ostatke života

vrućica se diže
i sve se vrtloži
u plesu smrti
''um die dunklen Stellen der Frau''*

avetinjska se lađa
nasukava na sprudu

* papa njemačke književnosti - Marcel Reich - Ranicki

KAZNA

Već danas
u ovom času
život bez vjere je presuda
predmeti postaju bogovi
tijelo postaje bog
bezobziran je to i slijep bog
svoga vjernika guta probavlja
i izlučuje

POVRATAK

Među mojim ostvarenjima postoje ona
s kojima se ne mogu pomiriti
prolaze godine
ne mogu se s njima pomiriti
i ne mogu ih se odreći
loša su ali su moja
ja sam ih rodio
žive daleko od mene
ali doći će trenutak kada će se sva
sjatiti oko mene
ona uspjela i ona neuspjela
invalidi i savršeni
ismijani i odbačeni

sjatit će se u jedno

LJUBAV 1944.

goli bespomoćni
usta na ustima
s otvorenim
široko očima
osluškujući
plovili smo
kroz more
suza i krvi

1954.

VIKAO SAM U NOĆI

vikao sam u noći

mrtvi su stajali
u mojim očima
tiho osmijehnuti
bodlja tame
ulazila je u mene
hladna mrtva

otvorila je
moju nutrinu

kolovoz 1955.

MOJA POEZIJA

ništa ne tumači
ništa ne objašnjava
ničega se ne odriče
ne obuhvaća sobom cjelinu
ne ispunjava nadu

ne stvara nova pravila igre
ne sudjeluje u zabavi
ima označeno mjesto
koje joj valja ispuniti

ako nije ezoteričnim govorom
ako ne govori originalno
ako ne začuđuje
očevidno tako treba biti

povinuje se vlastitoj obavezi
vlastitim mogućnostima
i ograničenjima
gubi sama sa sobom

ne javlja se na mjestu druge
i ne može biti drugom zastupljena
otvorena prema svima
oslobođena tajne

ima puno zadaća
s kojima ne izlazi na kraj

1965.

IKICA

Kada su već sve žene
iz transporta bile ošišane
četiri radnika s metlama
lipovim smeli su
na gomilu kose

Ispod čistih stakala
leže krute kose ugušenih
u gasnim komorama
u tim kosama su igle
i češljevi od kosti

Ne obasjava ih svjetlo
ne razbarušuje vjetar
ne dodiruje dlan
niti kiša niti usta

U velikim kovčezima
klupčaju se suhe kose
ugušenih i siva kikica
mišiji repić s mašnicom
koji u školi vuku zločesti dječaci.

Muzej - Oświęcim - Auschwitz (Osvjenćim - Aušvic), 1948.


PETRU

Petre kažem bez osmijeha
završi taj film o meni
o pogrebu poezije
o mome pogrebu

ali Petar ponavlja
s osmijehom
napiši
napiši pjesmu

napiši novu pjesmu
o letu u Jordan
o poetskoj večeri u Amanu
jer ono što si mi pričao
bilo je neobična pjesma
mrtvo more poezije

odlazi Petre
nosi se
iskušavatelju
zar još nisi shvatio

pompés funebres

ta pričao si mi
o ''pogrebu Jana Kochanowskog''
pompier pontifex
poljske poezije
nježno je zagrlio
kovčežić s relikvijama
Pjesnika

život poezije
pun je iznenađenja
nekoliko radinih grobara
u zemlji i inozemstvu
pokapaju me
u prvome drugome i
trećem
krugu

na pogrebu poezije
vlada nezdrava živost
skoro kao na buvljoj
pijaci

zapisao sam jednom
(kada?)
izreku Dostojevskog
kako tužno izgleda
francuska lirska pjesma

naš romantični leš nadut od poezije
u ovoj sezoni je
post - modernističan
recimo ironičan

zar ne razumiješ Petre

riječi moje žude
za vječitim počinkom
žele se vratiti
POČETKU

otkrio sam ti tajnu
otjelovljene riječi
ali ti si prečuo
upravo si okrenuo glavu
vani je zvonio tramvaj
a na televiziji se pojavio Paja Patak

buka halabuka
kakvu su nadigli pjesnici
bit će uzrokom njihove propasti

(''Reljef'')

TKO JE PJESNIK

pjesnik je onaj koji piše stihove
i onaj koji stihove ne piše

pjesnik je onaj koji kida okove
i onaj koji okove sebi stavlja

pjesnik je onaj koji vjeruje
i onaj koji povjerovati ne može

pjesnik je onaj koji je lagao
i onaj kojega su slagali

onaj koji je pao
i onaj koji se podiže

pjesnik je onaj koji odlazi
i onaj koji otići ne može

I ZAMISLITI

i zamisliti

da se nije
prevrnula kočija
kotač da nije otpao
os da nije pukla

ne bi bilo IX Simfonije

sa završnom kantatom
Ode radosti F. Schillera
Krojcerove Sonate

a također ni Ludwiga van Beethovena

i zamisliti što bi to bilo
da kotač nije otpao
os da nije pukla itd.

da čovjeka strah uhvati
kad na to pomisli

kako je dobro
što se uvijek nađe netko
da o tome razmisli istraži
napiše članak
čak i
raspravu

***

U spomen Konstantinu Puzyny

Vrijeme mi je
vrijeme hita

što sa sobom uzeti
na onu obalu
ništa

znači to je već
sve
mamo

da sinak
to je već sve

a znači samo toliko

samo toliko

znači to je cijeli šivot

da cijeli život

( 1989. Iz zbirke Reljef )

SADA

nekada
osjećao sam
svakoga trena
mogla me je napasti poezija
trčao sam bez daha
za slikom što se pokrenula

sada
dozvoljavam pjesmama
bježati od mene
slabiti zaboravljati
umirati

nikakvog pokreta
u pravcu ostvarenja

(Iz zbirke Reljef)


***

na početku jeste
riječ
velika radost stvaranja

poslije kraja pjesme
počinje
beskraj

oslušni

ona se preobražava
za posvećene
u Boga

ali pred pjesnikom se
otvara provalija

kad minu ljeta
bit će otkopan
očišćen od blata
zemaljske prašine

kamen s neba
lišen plamena
meteor

( Iz zbirke Reljef)

***

poezija ne uzima
uvijek oblik
pjesme

poslije pedeset godina
pisanja
poezija
se može ukazati
pjesniku
u obliku drveta
u letu
ptice
svjetla

uzima oblik
usana
gnijezdi se u šutnji

ili živi u pjesniku
oslobođena oblika i sadržaja

(Iz zbirke Reljef)

"USPJEH" I MOLBA

1.
moj arapski prijetelj
Hatif al Džanabi
nakon što je vidio Klopku
u kazalištu ''Studio''
poslao m i je pismo
pun ushićenja

želi mi
''dalje uspjehe''

povlačim kemijskom
po listu papira
kao štapićem
po pijesku

i mislim

Dragi Prijatelju Džanabi
upravo se pokušavam sakriti
od ''uspjeha''
između kuhinje i kupaone

svi zemljaci
u zemlji i inozemstvu
''doživješe uspje''

moja unučica Julija
postala je kraljica bala
u zabavištu

''uspjeh'' prijeti
svim
prstima u cipeli
u svako doba

2.
nekoć
sam dobio
''Zastavu Rada''
( drugog reda)
a barem sam
zaslužio
na
orden osmijeha
makar
trećeg reda

sve ljude
dobre volje
molim

poštedite me:
jubileja
''uspjeha''
i anonimnih telefona takodje

(Iz zbirke Reljef)

RAZGOVOR S PRIJATELJEM

Nekoliko mjeseci već
moj Prijatelj
Kornel Filipowicz
je na onome svijetu
a ja nadalje boravim na ovome

ne vjerujem u život poslije smrti
trudim se razumjeti
taj tvoj prelazak
preko praga na onaj svijet

čitam tvoju knjigu
pokušavam se sjetiti
kako se završio
naš razgovor

šutiš odlaziš
obasjan smrću

pokušavao sam
braniti
pisca pjesnika ne-ovisnoga

od Warsawe do Londona
Rima Moskve Pariza
Krakowa i Pacanowa

šutimo dugo
naučili smo tu umjetnost
tijekom poznanstva
što trajaše 44 godine

zvonce na vratima
Wislawa donosi
dimljenu haringu

(dvije dimljene haringe...
jedna za Mizu
druga za Kornela)
crna mačka sjedi
na pisaćem stolu i gleda mi u oči

mislim da pjesme
s onoga svijeta
ne govore
o domovini

majci ocu braći
šute o Oswiecimu
šute o Katyniu

kao drveta su
okamenjena

u mojim očima
prekrivaju se zelenim lišćem
šume
u toj dolini suza
pišu još
poeziju
ostavljam u njima jezik
zajedno s nutrinama

opraštam se odlazim
zatvaraš lagano vrata

na stubama sam
okrećem se
možeš sada pisati na Lea
kažeš mi

(Iz zbirke Reljef)


K. F. poznati poljski prozaist, suprug Wislawe Szymborske - op. prev.


NEIZGOVORENO

odmah započinjemo razgovor
riječi će zakloniti
ono što se zbilo
ranije
izvan nas
bez izlaza

još ne znaš za to

pružaš ruke
misliš da sam
na onom mjestu
gdje si me ostavila

okrećeš se
odlaziš
u slijepu ulicu

stojiš
nepokretna nejasna
istina dopire lagano
do tvoga srca
naše riječi postaju beskućnice

***

prazna soba?

prazna?
pa ja sam u njoj

ja sam pišem
osluškujući tišinu

na jastuku udubljene
od tvoje glave
ispunjava
izravnava
vrijeme

***

zašto pjesnici piju votku

piju jer znaju
što u njima sjedi
i što još može iz njih izaći

piju jer ne mogu slušati
ono što drugi govore o njima
i ono što sami govore
sebi

piju jer ne žele podmetnuti svinjariju
kolegi po peru
a trijezni
su tako plemeniti

da će ugledati u njemu onoga drugoga
boljega i ''ljepšega''
ogledalce ogledalce
reci zabo..

piju jer znaju što su već
napisali
a ne znaju što će još
napisati

ČEGA BI BILO ŽAO

Wieslawinog osmijeha
kada kaže dobar dan
i laku noć

i kada ne kaže ništa

kada zatvara za mnom vrata
i otvara

poslije duga puta
i poslije povratka
iz daleke za nju zemlje
gdje sam gradio pjesmu

čega bi bilo žao

tišine među našim licima
i riječi koje su ostale
neizgovorene
jer to što je božansko
među ljudima
stalno traži
svoj izraz

čega bi bilo žao

''cijelog života''
i još ponečega
ogromnoga predivnoga
izvan riječi
izvan tijela


***

vjetar je udarao u prozore

budio

sni paučina buncanja

nebo je bilo bakarno

trava modra
olovna
crna

životinja
mutant hijene i lisice
s njuškom pri zemlji
njušeći
sunu u zgušnjavajuću tamu

na granici sna
i jave
pomislih
osjetih
da sam to ja
trčim prema groblju
ka grobu

s trbuhom punim kamenja
mračna životinja
ispod crvenoga neba
trčim sve brže
premda znam da tamo na mene
čeka jama

namještam se za spavanje
ušuškavam dekom
trčim letim
neću zaustaviti tu trku
s ustima punim
pijeska

noć između 16. i 17. siječnja 1992. god.


ODLAZIM

Pakujem riječi
neke u sitne druge u krupne
škatulje raspoređujem u
sanduke s oznakom:
''Pozor, staklo''
i druga roba lako lomljiva
odlazim, premještam se
iz prošlosti u sadašnjost
između obilja budućnosti biram
onu najbezazleniju
putujem, selim se,
na ovoj adresi više me
odavno nema

A druge još nemam

Poštu mi šaljite po oblaku
po kiši, vjetru,
nevremenu, ptici

Poštu što blješti u
suncu

stići će me, naći će me
lasno

onu neuglednu
pak
zaboravite



ČEKAM

Ehej, Ej Ti, prijatelju daleki
ne pričaj mi svoje
pijane banjaluke
dok brod naš
poput Warholdove crvene cipelice
orahove ljuske
drhturi na moru
glatkim i mliječnim, burnim i mutnim
vodama nesanice
Napeta jedra prekrivaju
uzbibane grudi
žene s mora
utonule u nostalgičnim poljskim maglama
ustoličene u svome bolu
sva u bijelom i kao na tronu
čekam pokorno i radosno
na svoga kralja
S licem prozračnim
s očimna tamnim i vlažnim
u čijim se dubinama ljeskaju zvijezde
i prebijelim rukama na grudima
prekriženim
Hvala ti, blaga zemljo,
za nježnost kojom
darivaš mene,
cvijet, pticu i kamen.

POETA EMERITUS

Czeslawu Miloszu

sjedi na klupi
skida naočale
zatvara oči

otire naočale
otvara novine razgleda se po svijetu
savija novine ustaje

gubi ravnotežu
oslanja se na štap
čita natpise
na naslonu klupe

ide priča sam sa sobom

razgovara s mrtvim
pjesnicima

prilaze mu
dvije žene
pitaju čita li bibliju
vjeruje li u pakao
kraj svijeta raj na zemlji

osmjehuje se klima glavom
u starosti voli razgovarat s ljudima
koji šute

odlazi
sjeda na klupu
gleda u oblake

tada dolijeće
gavran
prevlači crnim perom
po njegovim usnama
zatvara ih
i odlijeće

1996. god.

PRESIPANJE

Taj šušanj

presipanje života
iz svijeta punog stvari
u smrt

to se kroz mene
kao kroz rupu
u stvarnosti
protiskuje ovaj svijet
na onaj svijet

domišljam do kraja
onaj koji sam
tražio gore
čeka dolje
u jazbini
preobrazba

odvratno pokrikivanje (proplakivanje?)
truba nabijenih
od otpadaka
srolanih
novina

ustajanje iz mrtvih
rasijano
zaludno


SRED MNOŠTVA OBAVEZA

Sred mnoštva obaveza
važnih vrlo
zaboravio sam na to
da isto tako valja
umirati

lakomislen
zanemario sam tu obavezu
ili sam je ispunjavao
površno

od sutra
sve će se promijeniti

počet ću umirati brižljivo
mudro optimistično
bez gubljenja vremena

STRAH

Veliki je vaš strah
metafizički
moj mali činovnik
s tekom

s kartotekom
s anketom
kada sam se rodio
od čega živim
u što vjerujem

što ovdje radim
kada ću se prestati praviti
kamo ću krenuti
poslije

***

Tko mi je svezao ruke

ostavljam znakove na putu

ovaj označava pticu
ovaj nebo
ovaj označava pticu
bez neba
bez kruha
bez oka

to nisu ruke spremne da polete

PREKINUTI RAZGOVOR


molim vas odnesite knjigu
molim vas odnesite novine

ostavite vodu

Ein Vogel war im Zimmer

rado bih ispio
čašu bijeloga vina
svaki gutljaj me danas boli
kao smrvljeno staklo
ranjava grlo
vatra pali nepce
jesi li dotakao moje usne
da li voda ima usta
gutam vatru
und die Flieder in die Sonne

molim vas ne odlazite ne spavam
zatvorenih očiju jasno vidim
lica obojenost riječi
kada govorite o meni
šapatom
jučer mi je jezik bio kao od vatre
a danas je vrlo ukočen

nakon jučerašnjeg razgovora s liječnikom
između mene bolesnoga i vas
koji me okružujete ljubavlju
ali ste zdravi
palo je nešto što ne možemo ukloniti
ni ljubavlju ni riječima
a to je moja smrt

Ein vogel war im Zimmer

kada bi mi netko jednom u životu
rekao Ah! kako vi imate lagano pero
ili
divim se zanosu vašeg jezika
što bih pomislio
kada bi ušao taj kritičar
u moju sobu
i rekao
divim se eleganciji vašeg jezika
poletu misli specifičnoj težini djela

sada se smiijem
dobro je što mi nije dozvoljeno govoriti

Eine Fliege im Zimmer

Goldregen kann man nicht bekommen?

velika crna muha
udara u okno
na suncu je lazurna
udara u okno
unači zatvoren sam

kada sam bio student
ubijao sam te teške
muhe na staklu
modre pune jajašca
ona ne vidi staklo
ubijao sam tekom
ili novinom koju sam čitao
iz zgnječenih je curila
žućkasto bijela nutrina
mučnina me je tjerala
na povraćanje
trebalo ju je drhturavu dotući
na prozorskoj dasci

und die Flieder in die Sonne

ah! taj čovjek ni muhu ne bi ubio
(ovo o caru Franji Josipu...)

molim za novine
ne želim zaspati
molim da iznesu cvijeće
lijepo je ali guši

muha može ući u otvorena usta
zar nitko neće ubiti tu muhu

ta muha odvratno pljuje
Musca vomitoria sjeda na meso
polaže jajašca na mjesta gdje se meso
otvara krvari

s kućnom muhom se živi od djetinjstva
trgaju joj se krilca
zatvara u bočicu
musca domestica

Ottli na selu sam vidio
lijepu muhu zlaćanu
zvanu carem na krepanoj krtici

sie will wieder zurükkommen

muha u juhi to je bio problem
estetski i etički
trebalo ju je izvući žlicom
stolne žlice u našem domu
bile su teške srebrne
možda su posrebreni noževi žlice
vilice bili bijelo oružje
moga oca kada je uzimao
u ruku žlicu nož počinjao je
boj za stolom i naduravanje
s mesom s kosti

muha se branila
od smrti trebalo ju je
izvući vrškom žlice
što s njome učiniti gdje je baciti
muhe iz moga tanjura izvlačila je
majka
juha je mijenja ukus
nisam mogao jesti sumnjao sam
da otac guta muhe kako bi dao
dobar primjer djeci

kad dođem sebi napisat ću priču
o muhama u gradu i na selu
o muhama na cvjetovima i na stropu
o muhama na mrtvim prirodama
nizozemskih slikara

alles auch das Bier hat mich gebrannt

za nju sam meso
no muhe također boluju i umiru
jesenje muhe su slabe snene
ljudi padaju u ratu kao muhe

Zimmerblumen sind ganz anders zu behandeln

sada ću zaspati

šećer treba čvrsto zatvoriti
vidio sam faraonovog mrava
putuje uzduž putuje uvis
daljej prema šećernici
počet ću čitati Forela
Društveni svijet mrava
i Mravi Švicarske

faraonovi mravi su preživjeli
sve faraone
i Nefretetu
(die Schöne kommt)

mrav sahranjen u piramidi
tema za priču

Die Ameisen nicht aufessen

nikad neću biti knjiškim moljcem

Ergo bibamus Trinken wir also

Kompott Obst Fruchtsaft
Wasser Fruchtsaft Obst Kompott
Kompott Wasser Fruchtsaft
Wasser Limonade Apfelwein
Obst Wasser
und dabei hatte ich nicht
einmal Bier

u antikvarnici sam kupio
nekoliko starih novina
''Vossische Zeitung'' i ''Kriegs-Echo''
Rujan 1914. izbijanje Svjetskog Rata
i pošto je prošlo deset godina
na ulicama Praga vrišteća uzbuđena gomila
Česi Nijemci Židovi
Židovi pokazuju najveću pokretljivost
Židovski trgovci najglasnije viču
tijekom cijelog rata
stajah sa strane umoran začuđen
napokon sada mogu pročitati
u miru te stare požutjele novine
warum habe ich es em Spital
nicht einmal mit Bier versucht

u starim novinama mogu se naći
sve greške laži
koje su napravile vlade i narodi
za godinu za deset godina
Totentanz

Rujan 1914
Deutschland eing
Das ganze Volk hinter dem Kaiser
Wie der Heilige Krieg erklärt wurde
Das Eiserne Kreuz erneut

Sieg auf Seig! Gott ist mit Euch
und wird auch mit uns sein
Herzlichst drückt
Deine Starke Hand!
Kaiser Franz Joseph
as Kaiser Wilhelm
Wien 24 rujna

i ah! u prvom redu
Tyrteusz - podstiče na Borbu
siroti Dehmel i Hauptman
i smješni Lissauer
pjesnici strašna djeca

dižu glas viču iz dubine
Lissauerovu pjesmu Führer

ispričavam se to je šala
pročitaj na glas tu pjesmu

ne! ostavi! ne čitaj
očevidno njemačku je glazbu
pjesnik također
upregnuo u bojna kola
patriotizam je rodio čudovišta
Deutsche Gewehre sollen die Floten sein (floten - na o tačkice)
Deutsche Kanonen brumen den Baß darein.
Deutsche Schwerter sind die Geigenbogen,
breit uber britische Nacken gezogen
Unsere Kolben trommein dumpf und hell
auf britischen Fell

wo ist der ewige Fruhling?
glupost neka vas uči pameti
neka vas stare novine uče pameti
a ne iz važećih skripata
predavanja Profesora za katedrom
pravi dvostruki salto
a da nije izgubio niti naočale niti kišobran
niti bradu niti dostojanstvo učenjaka

i molitva 7-godišnje djevojčice
Katchen Glas aus Danzig

''Ich bitte Dich, du lieber Gott
Schon unser Volk in Kriegsnot
Siehst du am Himmel Zeppelin fliegen
so hilf ihm doch, damit wir siegen
Zum Schlusse nimm meinen Dank noch hin,
Das ich ein deutsches Madchen bin!''

zašto ne pišem pjesme
možda mi je odveč svjetla
u sobi
ali čitam
Holderlina i Eichendorffa

čitam Goethea

Ergo bibamus Trinken wir also
molim da pročitaš tu pjesmu
pazi da se ne porežeš
čaša je u noći pala sa stola
što se dogodilo s vodom tko nosi vatru
spremačica hoda bosa
može izranaviti
tabane
Darum liebt man
die Wasserjugfrauen

Rujan 1914
Der Kaiser an das deutsche Volk
...So mus denn das Schwert entscheiden. Mitten in dem Frieden uberfallt uns der Feind. Darum auf! Zu den Waffen. Jedes Schwanken jedes Zogern ware Verrat am Vaterland...Wir werden uns wehren bis zum letzten Hauch von Mann und ros...Vorwarts nit Gott, der mit uns sein wird, wie er mit den Vatern war...
Čak bi se i njemački konj nasmijao...ali narod je stajao uz Cara...
A Bog?
Rhetorische Frage
pa to je
princ đavola
Belzebub
hebrejski
Baal Zebub
Gospodar muha


Post factum

U proljeće 1942. godine u Sanatoriju Kierling, kod Beča, umirao je Franz Kafka. Liječnici su bolesniku preporučili da izbjegava razgovore; Kafka je bio veoma discipliniran pacijent, čvrsto se držao te preporuke, sporazumijevao se s okolinom pišući bilješke na karticama. Često je to bila kratka uputa, riječ, aluzija...Prijatelji bi dorekli ''ostatak'', koji još nije bio šutnja. S obzirom na teškoće koje je imao prilikom gutanja hrane i tekućine (Kafka je bolovao od tuberkuloze grkljana) bolesnik je bio iscrpljen, izgladnio poput junaka pripovijetke ''Ein Hungerkunstler''. Kafka je tih zadnjih dana pred smrt radio korekturu te priče. Kako piše liječnik Robert Klopstock, Kafka je poslije završetka korekture dugo plakao. Liječnik, koji se zajedno s Diorom Diamant brinuo o bolesniku do smrti, bio je potresen tim plačem. Jer, Kafka je nadljudski vladao sobom.
Poemu Prekinuti razgovor zamislio sam kao prolog za komad Klopka. Iz scenskih (teatarskih) razloga nisam taj tekst uključio u dramu. Sada, poslije deset godina, riješio sam da završim taj ''prolog''. slično je bilo prije dosta godina s ''prologom'' za komad Smiješni starčić, koji je vodio svoj - od drame - neovisan život dok se nije napokon pretvorio u epilog i srastao s organizmom drame.
Hoće li se to isto dogoditi s poemom Prekinuti razgovor? Ne znam. Gesprachsblatter sadrži desetine zabilješki u izboru M. Broda. Prilikom komponiranja ''prologa'' iskoristio sam samo deset kratkih zabilješki (rečenica?). Taj prolog (poema?) mi je teško prošao kroz grlo; poslije 50 godina pisanja pjesama i kazališnih komada shvatio sam uzaludnost otkrivanja ''tajne'' Franza Kafke. Jedino opravdanje za mene je to da sam radio i pisao najbolje kako sam mogao. To što se opravdavam svjedoči možda o nezaustavljivoj propasti ''lijepe književnosti'', prije svega ''poezije''. To je za mene oproštaj od Franza Kafke. Imam 69 godina. Dolazi vrijeme opraštanja.

(Iz zbirke ''Reljef'')

dakle ipak se živi pišući pjesme predugo

jalova snaga zasjenjuje
prostore jezika

u kutu na novini
leže raskuhane pjesme
lingvističke
didaktičke
patriotske
religiozne i druge

Povratna Staza
do pjesnikova bića (do postajanja (bivanja) pjesnikom)
poslije napuštanja svijeta
poslije odlaska
kakvo je to beznadežno
lutanje

dakle ipak se živi
predugo pišući pjesme

izgubljeni među brbljavcima
usred noći, možemo samo mrziti
iluziju svjetla
koju pruža brbljanje

riječi padaju usput
i taj dugi marš
ka smrti pjesnika
filozofa svećenika i lude
traje
tortura snalažljivaca u pustoši
jezika
otvaramo knjige
na slučajnim mjestima
brbljajući izgubili smo dostojanstvo
i ozbiljnost životinja
unosimo nered
među stvari i riječi
eto nove ljubavi
što ne pokreće srce
ni sunce ni zvijezde
eto nove poezije
riječi su se prometnule u riječi
i nema kraja
''ljudskim
mogućnostima''

čela oblivena
samrtničkim znojem
vraćamo se opustošenom domu
tražimo život u grobovima

nad nama
na prljavom nebu
stoji sunce
kao velika žuta uš

Čitanje knjiga

Ja dolje potpisani
Sin Wladislawa i Stefanije
rođen godine 1921
u gradu Radomsku

probudih se sa suncem
i osjećanjem da mi se približava
poezija
no bila je to varka
( poezija je sakrila lice)
pojeo sam ovsene pahuljice
obrijao se
gledajući se u zrcalu
pomislio sam ''pa dobro''
otišao sam po novine
5 je studeni 1978
''kako vrijeme leti''
već je srpanj 84
večer je sati 20.00
od jutra pada kiša
čitam o Dostojevskom
(surov talenat)
prekidam čitanje
gledam drveće
mislim o vječnosti

Kako to vrijeme leti
vraćam se studenom 1978
Čitam dalje ''Bitku za sadržaj''
od Irzykowskog
...smrt realizma uzima se kao stvar,
koja se razumije sama po sebi,
kao crkavanje rogatoga đavla,
koji je desetljećima obespravljivao
naivnu književnost. Opet barbarstvo!
Realizam kao književni oblik
nikad neće zastarjeti...

Ipak je imao pravo Irzykowski
a ne Witkacy
pomislio sam i krenuo
baciti smeće
uključio sam radio
slušao čudne (?)
riječi suvremene poljske pjesmice
...isključi nam struju driblant
gurajmo stoga kolica ludila
kao bajron

sve češće ne završavam pjesme
priče pisma
nisam završio pismo Wipri
saznao sam da je umro
napisao sam kartu Zbyszku
poslao bez adrese
vratila se
Zbyszek se još smiješi
ali njegova žena plače
ne može govoriti

19 svibnja 1988 godine
bio sam u Buczkowicama
kod Stanislawa Genbale
upravo je sat na crkvenome tornju
otkucao dvanaesti sat
Rembrantov glas ( iz knjige koju sam sklopio):
''Ostani doma
- govorio je mladome umjetniku,
koji je htio otići u svijet -
ostani doma. Prekratak je život
da se upoznaju čuda kakava se
tamo nalaze...''

sjedim pod jabučicom
na otvorenoj teci drhture
sjenke grančica
latice padaju na stolić
na travu na knjigu

(''Reljef'')

dvije pjesme

moja pjesmica
pribijena čavlem
rukom zoila
krvari
spada
s jezika
jer to je pjesmica
realistička
dotaknuta
fizička

tvoja pjesmica
jednako smrtna
ali i mistična
patriotična
diže
se
do neba

moja pjesmica
zakopana
u rodnoj zemlji zamire
s proljeća se budi
slijepo pušta bijele izdanke
uvijek hoće ''kod ljudi''

Tvoja hoće
kod gospodina Boga
(usput
do narodne spomen
crkve)

ali Bog slova ne zna
Bog pjesme ne čita
i stoga smo dakle ''kvita''

(''Reljef'')

Kredov krug

prepisao dana 7. veljače 1988. godine

život
kako je to lijep
savršen
krug

mladi ljudi
nesretni slabi
pokušavaju se istrgnuti
pobjeći

žele
promijeniti krug
u crni kvadrat

Ne grozniči
ne žuri
ne očajavaj

ne treba!

čekaj strpljivo
ne požuruj
ne podiži ruku na sebe

jedini
pravi
izlaz
iz toga kruga
je smrt

čekaj!

to će doći samo
bez truda suza
suvišnih gesta
oproštajnih pjesama

rođenjem
okrvavljen slijep
plačući
upao si
u zaigrani krug života

Tvoj kredov krug
pun tame i svjetla
savršeno zatvoren
to je posljednji Bog
koji nije umro
umirući
izlaziš iz njega

1978. (''Reljef')


SADA

Sada, kada pišem ove riječi, majčine oči počivaju na meni.
Te oči, pažljive i nježne, pitaju nijemo: ''što te brine, sine...?''
Odgovaram s osmijehom ''Ništa...sve je u redu, uistinu, Mama'',
''no, reci - kaže majka - što te muči?'' Okrećem glavu,
gledam kroz prozor...

Svevideće majčine oči gledaju na rođenje gledaju tijekom cijeloga života
i gledaju poslije smrti s ''onoga svijeta''.
Čak i ako se sin pretvori u mašinu za ubijanje ili u zvijer ubojicu
majčine oči gledaju u njega s ljubavlju...gledaju

Kada majka odvrati oči od svoga djeteta, dijete počinje blijedjeti i nestaje u svijetu bez ljubavi i topline.

Sutra je Majčin dan. Ne sjećam se je li u mome djetinjstvu postojao tako zvaničan uredski dan...U mome djetinjstvu svaki dan u godini bio je dan Majke. Svako jutro bilo je dan majke. I podne i večer i noć.

Znaš, Majko, samo tebi mogu ovo reći u starosti, jer već sam stariji od Tebe...nisam ti smio reći za života...ja sam Pjesnik. Bojao sam se te riječi, nikada je nisam izrekao ocu...nisam znao je li u redu tako nešto govoriti.
Ulazio sam u svijet poezije kao u svjetlo a sada se spremam izaći, u tamu...prošao sam zemlju poezije vidio sam ju okom ribe krtice ptice djeteta muškarca i starca, zbog čega je tako teško izgovoriti te dvije riječi: ''ja sam pjesnik'', traže se riječi zamjene kako bi se objavila svijetu, Majci, ta činjenica. Zacijelo, Majka zna. Nikad nisam razmišljao o tome da tako nešto kažem ocu...tako da nikada Ocu nisam rekao ''Tata...Oče... pjesnik sam''...ne znam da li bi otac obratio pažnju na takve riječi...bio je tako dalek...da bi me upitao ( čitajući novine, jedući, oblaćeći se, čisteći cipele...)'' o čemu to (Tadzio) govoriš?''...ma bila je to nekakva ''glupost'' ''Šta to opet?''...pa nisam mogao ponoviti još jednom glasnije ''Tata, Oče... ja sam pjesnik''...Možda bi otac podigao oči iznad tanjura, iznad novina...gleda začuđen a možda ne gleda samo klima glavom i govori ''dobro...dobro'' ili ništa ne govori. Napisao sam pjesmu ''Otac'' (godine 1954) ''Ide kroz moje srce/ stari Otac''
nisam znao je li otac tu pjesmu pročitao, nikad ni riječi nije rekao...uostalom ni ja također nisam tu pjesmu Ocu pročitao...sada je godina 1999...i govorim tako tiho da Roditelji ne mogu čuti moje riječi ''Mama Tata, ja sam pjesnik''...''znam Sine'' kaže majka ''uvijek sam to znala'' '' reci jasnije '' ništa ne čujem kaže Otac...

(Iz knjige ''Majka odlazi'')


Ruke u lisicama

Na rešetke teče svjetlost
na slijepe oči
na beznađe sati
na noći beznađa

Usta otvorena kao rana
i ruke ruke u lisicama
i majke će plakati
nad izmučenim tijelom

Ruke su majčine slabe
od muke drhturave i brige
neka riječ postane tijelom
a svjetlost neka postane Bogom

I naši su sinovi bili tako
kao Tvoj slabašni malešni
za Njega za sina Tvoga
i naše zaštite od muke

A zvijezda u rešetke zapletena
obnevidjelim očima svijetli
na beznađe sati
na noći beznađa

(''Majka odlazi'')

Dvije presude

vidim osmijeh
skinut s njegovog bijelog lica
ispod zida

Navjestitelj smrti Nepoznati
sageo je glavu
niže

Vidim
smiješni miraz bolesti
u izgaženim papučama
u kuhinji
malu iskrivljenu
figuricu
okamenjene majke

(''Majka odlazi'')


Otac

Ide kroz moje srce
stari otac
Nije štedio u životu
nije nizao
zrnce na zrnce
nije si kupio kućicu
niti zlatnu uricu
nekako nije sastavio mjericu

Živio je kao ptica
pjevajući
od danas do sutra
ali
recite zar može
tako živjeti niži činovnik
tijekom mnogo godina

Ide kroz moje srce
otac
u starom šeširu
zvižduće
veselu pjesmicu
I vjeruje sveto
da će otići u nebo

1954.

PROGNOZA DO 2000. GODINE

nepostojeće stvari
još čekaju
na pjesnika

nepostojeće stvari
već sada svatko piše
o svemu što se nađe
na vrhu jezika ( pa čak i više)

nepostojeće stvari
skrivene u glavama
čekaju na svoj trenutak

iza svake povijesne okuke
iza uličnog ugla
čeka razočarani Rimabaud

ali to ne zna
kulturni pjesnik

on se boji loše pjesme
čeka odugovlači
sve dok to za njega ne učini drugi
prvi bolji gori

tada on cijelu stvar
produbi začini
mrvom ''lake ironije''
kulture i dobrog ukusa

nepostojeće stvari
banjaluke ( kako je govorio Otac)
čekaju na pjesnika
skrivene u stvarnosti pjesme

svi imamo podjednake šanse
pisati i govoriti
od stvari do stvari

i još dalje
izvan godine 2000
moja najbolja pjesma
još nije napisana

to zvuči poput obećanja
i prijetnje na adresu
varšavskih pjesnika

mogu ih ipak obradovati
da ni moja najgora pjesma
također nije napisana

u međuvremenu čitam
stare novine
i isjeđavam se u kuhinji

poeta emeritus

1996.


ŠTO SE DOGAĐA SA ZVIJEZDAMA

Kao dečko
i mladić
mislio sam da zvijezde
imaju samo površinu

glatku kožu
u koži usta
u ustima mnoštvo
blistavo bijelih zuba

da imaju razne
napukline zavijutke
i što ono još?
kosu uši vrat
koljena etc. etc.

jednoga sam dana otvorio
anatomski atlas
i ugledao sam unutrašnjost zvijezde

bio sam iznenađen
količinom rezervnih dijelova

i tom sam prilikom saznao
da se zvijezda sastoji
7o procenata od vode
toliko vode! bilo mi je
malčice žao i malčice mokro

tek u starim godinama
primijetio sam da zvijezde
stare boraju se i kvrče
padaju

reklamiraju sapun margarin
pastu za zube
uloške prhut
svjež dah
etc. etc.
i kao da je
to premalo
pišu pjesme

u virtualnom svijetu
na najskorijem sajmu
knjiga u Frankfurtu
doživljavaju zastrašujući uspjeh

to vam
vidi u talogu i zvijezdama
stari pjesnik

1996.


UVIJEK FRAGMENT

uistinu
nemam vremena
završiti
ovu pjesmu

tko sada ima vremena
za pisanje pjesama

za pola sata
moram izaći
a moram ju završiti
na tome mjestu

pa pjesma nema kraja
slično kao
staklena kugla
ne izvlaći se
od ''obaveze'' završenja
ove pjesme
završi ju
pa možeš pisati brže
ali zbog čega
A
o čemu će biti ta tvoja pjesma?
o Americi

što si ugledao u staklenoj kugli
Ništa...zapravo...valjda

Statuu slobode
statua ta
od te statue išavši
u pravcu...izgubio sam se
a htjedoh vidjeti što je u sredini
što ima u glavi (taj kip slobode)
tek poslije 20 godina
u noći četvrtog srpnja čuo sam
da je u unutrašnjosti statue dizalo
koje može stići do polovice
kipa ( ili do...)
u glavi su oči
postoje dvoje oči
a svako oko ima presjek veličine
sedamdeset centimetara
i kroz to oko se može
vidjeti Newyork
čuo sam također od reportera ( glasa Amerike)
da svaki čovjek ima pravo na slobodu
i sreću
a sve je to počelo
od čajnog rata
od čajne zabave
od bostonskog čaja
u Statui je reporter razgovarao
s djevojkama
ali jedna nije znala
kakav je to blagdan
a druga se smijala tome
samo je reporter znao
da su Kolonizatori
prije 219 godina 4. srpnja
izručili cijeli tovar čaja
u vodu
i tako je počelo
damice su gutale vještačke vatre
i zagrcnjavale se ''od smijeha''

nešto me žulja nešto me muči
tijekom pisanja ove pjesme
Elias Canetti
što je on rekao?
Seit sie mehr wissen mussen
sind die Dichter bose geworden

dakle o čemu će biti ta tvoja pjesma
o Americi
o Americi? zar se ne bojiš Boga!
ta tama ocean
stvarno je oceanska
a ja upravo moram izaći
i nema vremena
da ju iscrpim
tim sitom poetskim
( i realističkim)

prije dvadeset godina
bio sam na vrhu World Trade Centra
ugledao sa rastući
u nedogled Newyork
anđeli će Te nositi
na rukama...skoči...imaš malu kamenu
uobrazilju...skoči
možda se naučiš letjeti...
na krilima poezije
uzneseš se ka ''sreći
čovječanstva''...uzmi me
u naručje skoči pjevaše Amerika
tek u podzemlju
toga Nebodera
došao sam sebi
pošto pojedoh veliku ružičasto
bijelu porciju smrznutog krema
- kao za brijanje -
i osmijehnuh se - slatko -
Kazimierzu
i kiselo sebi

zahvaljujući Krystyni i Ryszardu
ne pretvorih se
u djevojčicu sa žigicama
pred vratima Metrolopitena
bio je prosinac puhao je ledeni vjetar
muzej zatvoren
ja odsječen od umjetnosti bifea WC
bez jezika (unutra je vrištala Guernica)
čekao sam da se pojavi
Ed
a jučer sam odbio - lakomislen -
uznemirujući poziv u Kaliforniju
( naranči sjaj zeleno zlatasto drveće)
polagano sam se pretvarao u ledenicu
Eda sam pozdravio kao došljaka
iz svemira
sretan ( što me nađoše)
išao sam kući
''On gleda u svoje cipele''
ustvrdio je Ed s očajanjem u glasu -
''Tadzio! Kur...majč...gledaj!''
zatvorio sam oči
iza mene nevjerojatno lijep
sanjao je o sebi Manhattan
s malom crkvicom u sredini
- Saint Patrick s Cathedral -
kao ptić u gnijezdu
od nebodera i oblaka

P.S.
nije prošlo puno godina
ponovo se promijenio u očima
svijet ( ta rima pritišće me kao žulj)
ma završavaj već završavaj
moli pjesma...
i dakle prošlo je 17 godina
a neki ''fundamentalist''
prigrljen u krilu Amerike
koristeći se ''pravom na slobodu''
i sreću ''htjede dići u zrak
World Trade Center
možda mu nije prijala kava
znači pomislio je
u ime boga pravednoga
dići ću taj neboder
u nebo
zajedno s tisućom ljudi
taj je čovjek ( zacijelo)
''veliki vjernik''
a ne neki tamo skeptik
racionalist ateist
ovdje zamijetih
da od pretjerane revnosti
uništavam nježno tkivo poezije
i konstrukciju pjesme
dakle završavam i stavljam točku
( Quandoque bonus...)

veljača 1975. - srpanj 1995

Mrtvi plod

Zlatne kruške su na tanjuru
cvijeće dvije djevojke mlade

Na stolu fotografija dječaka
svjetao i ukočen u crvenoj đačkoj kapi

Djevojke imaju meke usne
djevojke imaju slatke oči

Kroz sobu ide sirota majka
popravlja fotgrafije plače

Gase se na stolu zlatna sunca
i mrtvi plod njezina života

(''Majka...'')


Trn

ne vjerujem
ne vjerujem od buđenja
do sna

ne vjerujem od obale do obale
moga života
ne vjerujem tako otvoreno
kako je duboko vjerovala
moja majka

ne vjerujem
jedući kruh
pijući vodu
voleći tijelo

ne vjerujem
u njegovim svetilištima
svećenicima znakovima

ne vjerujem na gradskim ulicama
na polju u kiši
zraku
zlatu navještanja

čitam njegove pripovijesti
proste kao pšenični klas
i mislim o bogu
koji se nije smijao

mislim o malom
bogu što krvari
u bijelim
rupcima djetinjstva

o trnu koji razdire naše oči usta
sada
i u smrtnom času


(''Majka...'')

***

Probijao sam se kroz taj san
teško
do buđenja
u potocima toplih
suza riječi
išla je prema meni majka
Ne boj se u zemlji si govorio sam
nitko te više povrijediti neće raniti dotaknuti
majka se s tamošnjim strahom
privija uza me
ne boj se u zemlji si
u meni si nitko te dotaknuti neće
ni poniziti ni raniti
probijao sam se kroz taj san teško
preda mnom je stajao Trn

(''Majka...')

Dvije sjekirice

Kada je Otac navršio
77 godina
rekao mi je
''dvije sjekirice, Tadzio,
kad čovjek pređe
preko njih, onda će dalje
sve krenuti glatko
kao po loju

ispili smo pola litre votke

Otac je bez žurbe zapalio
cigaretu
i počeo ispuhivati
kolutove dima
kolut
za kolutom
letjeli su do stropa
rasli rasplinjavali se

sjećam se jednog pitanja
sa tog našeg rođendanskog razgovgora
''Tata, reci mi,
vrijedi li živjeti?''

Otac se zagledao
u kolutove dima
stresao pepeo s cigarete
i rekao
''sigurno da vrijedi!''
onda je pogledao u mene
''što je s tobom...Tadzio!''

Tada sam shvatio
da nas je Otac volio
ali o tome nije govorio

1999. (''Majka...'')

PJESNIK ZA VRIJEME PISANJA

Pjesnik za vrijeme pisanja
to je čovjek odvraćen
leđima od svijeta
prema neredu
stvarnosti

Pjesnik za vrijeme pisanja
je bespomoćan
lako ga je tada iznenaditi
ismijati prestrašiti

isplivao je
izašao iz svijeta
životinjskoga
na živom pjesku
vide se tragovi njegovih ptičijih
prstiju

iz daljine još dopiru
glasovi riječi
zrnasti smijeh
žena

ali mu nije dovoljno
pogledati
iza sebe

izbačen na površinu
prazan potuca se
po stanu

sakriva lice
na kojem se ocrtava
čuđenje
luta osmiijeh

još nije u stanju
odgovoriti
na najjednostavnije pitanje

slušao je
dah vječnosti
ubrzan
neredovan

studeni, 1979. (''Na površini...'')

***

U praskozorje svjetlo
crta ugljenom
zemljano lice
majke

Raspaljuje ispod pleha
domaće ognjište

zvuk mašica
miris snopića smole
vatra se širi
i huči

u prozoru vidim nebo
na nebu sunce
naokolo stoje vaša lica
njihove crte
više neće biti ponovljene

1963. (''Na površini...'')

SNIMANJA

Krećem se u sebi
većem
u tom tamnom krajoliku
skrivena je slika
druga
djetinjstvo
polje bijelo prazno
otvoreno vrlo
daleko tiho
tamo se pojavljuje
svjetlo

dva crna obličja
i san

1967. (''Na površini...'')

LEDA

Leda sa snažnim
ramenim
udovima

leda pritišće
uza se gipko tijelo
ptice

s okrenutom glavom
s tajanstvenim osmijehom
odsutna
udaljava se

bio sam
od nje otkinut
odgurnut

s mojih usana
s moga jezika
tekla je krv

1968. ( ''Na površini...'')


SKICA ZA SAVREMENI EROTIKON

A baš je bjelinu
najbolje opisati sivilom
pticu kamenjem
suncokrete
u prosincu

stari erotikoni
bivali su opisima tijela
opisivali su ovo i ono
na primjer trepavice

a bašs e crvenilo
mora opisivati
sivilom sunce kišom
makovi u studenome
usta pomrčinom

najplastičniji
opis kruha
je opis gladi
u njemu je
vlažno porozno središte
topla nutrina
suncokreti u noći
prsa trbuh udovi Kybele

izvornim
prozirnim opisom
vode
je opis žeđi
pepela
pustinje
izazivaju fatamorgane
oblaci i drveće ulaze
u zrcalo

Nedostatak gladi
odsutnost
tijela
to je opis ljubavi
to je suvremeni erotikon

ljeto, 1963. (''Na površini...'')

Priča o zakašnjeloj ljubavi
(fragmenti)

I
Karkonoše su nastajale
u vrijeme kaledonskih
tektonskih pokreta
ja sam ugledao dnevno svjetlo
9 listopada 1921 godine

odakle se ovdje nađoh?
iz Radomska
rođen u znaku Vage
formiran
u vrijeme totalitarnih pokreta
prošao sam kroz
vatru zrak rata

kroz šume iznad Warte i Pilice
kroz Krakow Gliwice Wroclaw
preko sedam brda i sedam rijeka
i tako lutajući po majčici zemlji
po lijepoj plavoj planeti
iznad koje se uzdiže crveni Mars
i Saturn u tisuću prstenova
stigao sam do divovskih Planina
na uličicu koja vodi u
Muzej Sporta i turizma
naišao sam na trag

trag njezine noge
trag osmijeha
trag njezine ruke

nekada davno
pregledajući jutarnje novine
saznao sam
da je žena iz Wroclawa
osvojila Mont Everest

drugom prilikom
pročitao sam
(u ''Presjeku''? ''Panorami''?)
kratku
pjesmicu iz Wandinog pera

sjećam se da sam joj htio
telefonirati upitati
što je navelo Predivnu
Kristalnu Planinu
da rodi miša
ali mi je nedostajalo hrabrosti
možda stoga što sam u djetinjstvu
osvojio samo ''pseće brdašce''
blizu Radomska ( 25 metara)
i ''mačije brdo''
u borovoj šumi
blizu Gabrielowa

tek kada je umrla
postavio sam to pitanje
osmijehnula se i rekla
otvarajući oči
a Vi? gospodine Tadeuszu
zašto Vi pišete pjesme
- ja? ja ne znam

ulicama Wroclawa
tekle su divlje
vode rijeke potoci
u prljavom ogledalu vode
što se dizalo i spuštalo
stajale su crkve teatri kuće
ljudi na krovovima su
mahali bijelim plavim
crvenim plahtama
bračni par Gucwinski gradio je lađu
za svoje životinje
spasavali su slonove žirafe i leptire

helikopteri su letjeli
iznad voda

u Szczytnickom parku
u potopljenom japanskom vrtu
uhvatio sam Wandu
za ruku
oprostite! a Vi kamo se
žurite - znao sam već
da spava vječnim snom -
mahnula je rukom
ja? idem na Mont Everest
a usput
na Matterhorn Nanga Parbat
Annapurnu...
onda ću se popeti još
na Kangczendzongu...
- ali to je vrlo visoko
rekao sam
to je samo 8586 metara
rekla je
uz zagonetan osmijeh
- ali Vi niste ponijeli sa sobom
ni vreću za spavanje ni zalihu hrane
( a već sam znao da je ona umrla)
ni primus za kuhanje
a ta plahtica
taj šareni šatorčić
dobar je za djecu
može se razapeti
u vrtu
pod jabukom
naokolo gredice s mrkvom
koprem peršinom
bolje se odmorite
rekao sam brižno
tko je to vidio! da se na štakama
skače po planinama
''kruna Himalaja'' će sačekati
na Vas
- potrebno mi je osjećanje
opasnosti i to ono,
kojim mogu upravljati''
- ostavite na miru
Kangczedzongu...ta
to se čak ni izgovoriti ne može...
upisat ćemo Vas u društvo pisaca
priredit ćemo Vam poetsku večer
uz svijeće pročitat ćete pjesmicu
objaviti zbirčicu dobiti priznanje
ostaviti trag noge
na stijeni Kaliope
Wanda se obazrela naokolo
i rekla samoj sebi
- nije on još postao moj
drug po sajli...ne može razumjeti

25 svibnja 1992 godine
stigla je do mene vijest
da je Wanda Rutkiewicz
nestala u Himalajima


II
sjedio sam u muzeju igračaka
vladala je živost u kućici lutaka
postavljan je stol
netko je svirao na glasoviru
sat je otkucavao vrijeme
porcelanska mačka lizala je šapu
Wanda je ušla na prstima
stala je kraj zelene zidane
peći
grijući ozeble ruke
upitao sam šapatom
što ju je navelo na povratak
u našu dolinu suza
i odgovorila mi je
rekavši
''ponekad mislim da se penjem zato
da bih se uvjerila
kako mi je draga
naša siva svakodnevica.
Vraćajući saznajem kako prija
lončić vreloga čaja,
poslije dana žeđi,
san poslije mnogih neprospavanih noći,
susret s prijateljima
poslije duge samoće
tišina...''

mislio sam o životu i smrti
i ugledao sam njezin dah
koji se
sjedinio s dahom
živih
ljudi životinja drveća i cvijeća

dvorac od leda
je ispario
vječiti snjegovi su se pokrenuli
staklena planina
doplivala je u dolinu
tihim potokom

u muzej je ušla šarena
skupina djece i rasula se
ispunjavajući smijehom i vikom
male uličice lutkine kućice
i tišinu
izašao sam osmjehujući se
na ulicu oblivenu suncem

u treptaju oka
učinilo mi se da sam shvatio
prolaženje vremena i života
da sam spoznao put
do unutrašnjosti majčice zemlje
do smrti
majci svih majki
ljudskoga roda

išli smo duž potoka
i ja znajući da je ona već umrla
dozivao sam je imenom

a ona se idući dalje osvrnula i
stavila prst na usta


Karpacz - Wroclaw, 1996 - 1997.

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007
Izbor i prijeevod Marina Trumić.

Nazad