VEDRANA TRLEK

Rođena je u Slavonskom Brodu 1966. Diplomirala na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu 1990. Priče izmišlja cijeli život, a objavljuje u Balkanskom književnom glasniku i Knjigomatu.
 

ZA JEDNU NOĆ


Gledam je kako odlazi. Dugim, muškim koracima grabi kroz park. Platnene tenisice upadaju u blato. Ogromna torba klati joj se na ramenu nekim svojim ritmom, neovisno o koracima, pa svako malo lupi o butinu. Zastaje da obuče jaknu koju je ogrnula preko haljine. Svježe je vani.
Siguran sam da je ne želim više vidjeti.

Upoznali smo se sinoć na književnoj večeri.
Stajao sam oslonjen na šank dok je mladi pjesnik čitao svoje stihove. Tiho sam naručio još jedno pivo. Osjećao sam se izgubljeno. Trebao sam i ja čitati, ali sam u zadnji tren odustao.

- Neće dobiti Nobelovu nagradu - rekla je žena do mene.
- Neće ove godine - odvratio sam.

Pogledao sam je iskosa. Moje visine, plećata, jaka. Plava kosa uokvirivala je četvrtasto lice s pokojom pjegicom. Nosila je bijelu, ljetnu haljinu čija se široka suknja, na mjestima promočena, pripila uz noge. Možda se samo sklonila od kiše. Izgledala je umorno, kao da već dugo vuče tu svoju torbetinu.

- Ti ih poznaješ? - pitala je, pokazujući pjesnike.
- Tu sam na zadatku. Pišem nešto - lagao sam bezočno.

Prihvatila je ponuđeno pivo pa smo otpijali malim gutljajima, šuteći. Gledao sam njene ruke. Ženama uvijek zagledam ruke. Prilično veliki, lijepo oblikovani dlanovi i dugački prsti. Nokti izgriženi do krvi.

- Stalo je - rekla je kad smo dovršli pivo - Ajmo odavde!

Vani je mirisalo na vlažnu zemlju, travu i asfalt, kao da se priroda bori s gradom.

- Gdje ti je auto?
- Stanujem blizu, pješke sam.

Ponovo je zagrmjelo.

- Možemo k meni, prije nego opet počne, pa ću te poslije odbaciti. - Ako hoćeš - dodao sam za svaki slučaj.
- Može.
- Gdje stanuješ?
- Daleko. Gornje Vrapče. Bus mi ide sa Črnomerca.
- Gdje u Vrapču? Frend mi živi u Horvatnici. Ona strma ulica, kad ideš iz Vrapčanske...
- Ne znam ti ja to. Kratko sam tamo - prekinula me.

Nadomak moje zgrade uhvatio nas je novi pljusak. Primio sam je za ruku. Torba joj se zaplitala o noge dok smo trčali prema ulazu. Smijali smo se i grcali, a kiša nam se slijevala u usta.

- Sreća da si blizu - rekla je kad smo, potpuno mokri, ušli u stan.

Stajala je u hodniku, a oko nje se stvarala lokva. Donio sam joj ručnik.

- Tu je kupaonica. Ti prva.

Trenutak kasnije pokucao sam na vrata. Pokrila se ručnikom kad sam ulazio, uspio sam samo na trenutak vidjeti male, šiljate grudi blijedih bradavica.

- Evo ti majica i hlače od trenirke. Svoje stvari možeš objesiti iznad kade.

Izašla je, kose omotane ručnikom. Djelovala je malo usporeno, kao netko tko se nakon dugog vremena konačno opustio. Otvorio sam novo pivo.

- Pusti neku muziku. Ja ću brzo.

Kad sam se vratio ona je već spavala. Noge su joj visile preko fotelje.

- Hej! Ajde u krevet.

Probuđena iz prvog sna, nije me razumjela.

- Dovoljno je velik. Spavaj, pričat ćemo ujutro.

Poslušno je krenula za mnom u spavaću sobu.

- Kad moraš ustati sutra? - pitao sam, reda radi.
Samo je odmahnula rukom.

Sjedio sam još neko vrijeme i zurio u televizor. Glupo. Žena koju poznajem sat vremena dođe k meni i zaspe. Nisam imao pojma koga sam to doveo doma. Već sam vidio kako ustaje usred noći i pretražuje stan, kako vadi pištolj i prijeti mi. Onda sam odustao od paranoje, dovršio pivo i krenuo za njom u krevet. Ionako nisam imao ništa vrijedno. Stari televizor i gotovine za par pića. Kartice bih valjda uspio blokirati prije nego ih isprazni.

Loše sam spavao, nenavikao na još jedno tijelo u krevetu.
Probudilo me sunce. Ležala je na boku, okrenuta leđima. Privio sam se uz nju, bradom joj dodirujući vrat. Mislim da je već bila budna. Uzdahnula je polako, šištavo. Stavio sam ruku pod majicu i napipao one smiješne sisice. Promeškoljila se i prislonila guzom. Polako smo se gibali kroz polusan. Nogom sam odgurnuo pokrivač, a ona se na trenutak uspravila i skinula majicu. Povukao sam trenirku do ruba guze. Pri dnu leđa imala je čuperak nježnih, bijelih maljica. Prislonio sam kurac na to mjesto. Uzela je zrak kao da će zajecati. Okrenuo sam je k sebi.
Nije mi dala da joj svučem trenirku.
- Čekaj - rekla je.
Privlačio sam je k sebi, ali se ona upirala o moja prsa uporno odmičući kukove od mojih. Uhvatio sam je za dupe.
- Dosta sad.
- Čekaj - rekla je.
- Čekaj, nije samo tako.
Pravio sam se da čekam, ležeći na leđima, s rukama ispod glave, pravio sam se da slijedim njenu igru. Ona je nešto propentala, ali nije stigla oblikovati riječi jer sam se u sljedećem trenutku okrenuo i legao na nju. Jedan sam palac uspio zabiti ispod trenirke i povući prema dolje.

Šok je bio strašan. Bljuvalo mi se. Stajao sam nasred sobe i urlao:

- Pičkatimaterinapederska! Pičkatimaterinadatipičkamaterina! Jebemtimaterpederčino!!!

Brzo se pokrio. Gledao me onim velikim očima.

- Nije to tako. Htjela sam ti reći, sinoć. Nije uopće tako kako misliš. Nisam ni stigla...

- Mrš van! Skupi svoje stvari i van! Ubit ću te! Van!

Pušio sam u kuhinji. Prestajao sam se ljutiti. Stvarno sam kreten. Kreten nad kretenima.

Pokucala je na vrata.
- Htjela sam ti samo reći... - počela je.
- Hoćeš kavu?
- Ne, neću, hvala. Samo sam ti htjela zahvaliti za sve. Glupo je ispalo.
- Izrazito glupo.

Sad smo se već oboje smijali.
- Čekaj, još nešto.
Otišao sam u sobu i donio svoju staru jaknu.
- Uzmi, hladno je vani.

Pozdravili smo se bez dodira.

Gledam je kako odlazi. Dugačkim, muškim koracima grabi kroz park. Siguran sam da je ne želim više vidjeti, iako mi je na neki način draga.

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad