2007.

ŽENE I ŽIDOVSTVO – POGLED NA ŽENE KROZ TEKSTOVE TRADICIJE
IZVJEŠTAJ SA SKUPA ODRŽANOG U PARIZU, 9. TRAVNJA I 18 STUDENOGA 1992.

 

Pogled na žene kroz tekstove tradicije
Drugi dio

Lilly Scherr
Žene i židovsko pamćenje

Sjećanje sačinjava samu bit židovstva. Ono se temelji na dvojini kao svaka micva (naredba) zabrane: “Ne zaboravi”, do naloga: “Sjeti se”.
Ali ta obveza ima smisla samo ako postoji održavanje sjećanja. Lanac naraštaja je neodvojivo vezan tim prijenosom. “I ti ćeš poučavati svoju djecu” ponavlja Deuteronom. Ne zaboraviti, sjetiti se, poučavati, potječe od samog otkrića Sinaja i od prihvaćanja Zakona. Taj Zakon, predložen zajednički čitavom narodu, muškarcima, ženama, djeci, prihvaćen je pojedinačno, svatko je za njega vezan. Živući Zakon, koji se svake godine ponovno čita u cijelosti i koji određuje sve do najskromnije svakodnevice. Dakle, zajednički zakon za koga bi obveza izvršavanja trebala biti ista. Zašto se onda pitamo o ženama i židovskom sjećanju?
U stvarnosti, u znanju kao i u usmenoj predaji, žena je bila isključena.
U Zahoru (sjeti se) profesor Jerusalmi, postavljajući problem odnosa između povijesti i sjećanja u židovskoj tradiciji, podsjeća da glagol zahar pod različitim oblicima se pojavljuje šezdeset i devet puta u Bibliji. “Izrael prima naređenje da se sjeti”, dakle da prenese svoje pamćenje - da se ne zaboravi.
Ali, ta se zapovijed tiče samo muškarca, žena je isključena. Zikaron,
pamćenje, obzirom na to da je riječ muškog roda i ima isti korijen kao zahar, “neki kabalisti naučavaju da je u samoj ženi ono što se prenosi muška obveza.”
Iz Knjige Postanka, u pripovijesti o «dvojnom» stvaranju, slijedi ona gdje se žena pojavljije druga, Iša, jer je izvedeno od Iš, muškarac. Idući tom etimologijom, “žena gotovo gramatički se izvodi iz muškarca” i muški rod čuva “sigurno prvenstvo”. Prvenstvo koje jedino muškarcu povjerava organiziranu riječ. Njemu pripada pravo imenovanja, dakle da postoji: samo on sudjeluje, na određen način, pri Stvaranju. Tako je uspostavljen asimetričan odnos, gdje je moć dodijeljena muškarcu.
Zato što od pojedinačnog prelazimo na opće, od stvarne žene na više nego sporan ženski rod. To je zato jer je Eva kriva što su ona i Adam istjerani iz Rajskog vrta: Postanak III., 16-20, to čvrsto potvrđuje. Od tada, grijeh pripisan ženi je generaliziran na općenito ženski rod. Ali, stvarna je žena ona koja će podnositi sramotu “ženskog roda” uvijek negativnu.
Obrnutim pomakom, ovoga puta onog “dvojnog“ stvaranja, muškarac je taj koji postaje povlašteni uzorak čovječanstva. Samo on prima naređenje da se sjeti, dakle da poučava, jer je jedino on to sposoban. Nije nevino ni to što svaki dan treba zahvaljivati Vječnom što ga nije napravio ženom. Naravno, posljedica ženskog blagoslova čini ženu Božjom voljom. Međutim, tu je odmah uključeno i odbacivanje. Primjeri su mučni. Kao što ni djeca, robovi, bogalji, idioti, ni žena ne može pristupiti u svećeničko zvanje ili svjedočiti na sudu. Biti žena postaje nedostatak koji zahtijeva neizbježno nadzor. Muškarac uzima ženu, on je i taj koji odobrava razvod. Iskaže li ona neke želje, njezin otac ili njezin muž mogu ih poništiti. Kći naslijeđuje od svog oca samo u slučaju da nema muškog nasljednika, i u tom slučaju mora se udati za nekog od članova očevog plemena. Udovica uzima natrag svoj miraz, ali ne naslijeđuje ništa od svog muža. Institucija levirata podržava to prisvajanje žene kao nekog “dobra” proširene obitelji. Iako definirana kao potpuno ljudsko biće, a kao majka poštivana kao i otac, žena se u stvarnosti pojavljuje u manjkavom opisu: ne-muškarac, nepotpuna, nezavršena.
Žena je izuzeta od odgovornosti jer je isključena iz učenja. “Oslobođena”
pozitivnih naredaba vezanih uz vrijeme, dakle učenja, jedna pejorativna hijerarhija drži je po strani kako od pismene tako i od usmene predaje. Bilo na koji način da se objašnjava prirodom žene (zgodan izraz) ili različitošću uloga, rezultat je isti: udaljena je od tumačenja Zakona, isto tako i od vlasti. Sve što temelji zajednicu njoj je nedostupno: ona postaje Otsutna. «Žena ostaje kod kuće, dok se muškarac kreće i vježba svoju inteligenciju družeći se s drugim muškarcima». Kreposna žena, ona koja je ponuđena kao model, je ona koja osigurava mužu razvijanje. Tekst to jasno kaže: “Savršena žena je kruna svoga muža.” “Njihova zasluga proistječe iz toga što one dovode svoju djecu do mjesta njihova učenja, i dočekuju svoje muževe kad se vraćaju kući.” Svoju djecu? svoje sinove. Kći, kao i majka, živjet će samo kroz posredovanje muškarca. Pomoć, pomoćnica - napokon druga. Otsutna: treba deset muškaraca (minjan) da se stvori zajednica za molitvu. Bilo da je koji broj žena, one ne mogu zamijeniti jednog muškarca da bi se stiglo do tog broja. Nejednakost koju preuzima i obred: čovjek je spojen s Bogom, žena s Izraelom.
Ipak, na njh je pao bitan prijenos, jer samo one prenose i osiguravaju preživljavanje skupine. Tu skupinu upravo one, doslovno, rađaju. Početkom Knjige Izlaska, dvije rodilje, Šifra i Ponia, daju na svijet tajno židovsku novorođenčad Egipta, uprkos naredbi da ih se ubije, spašavajući tako muško potomstvo Izraela.
Dajući život, one kuju prvo sjećanje. Dijete najprije oblikuje njegova majka, svojim mesom i svojom krvlju. Koliko god ju mudraci prezirali, oni to priznaju: Židov je dijete od židovske majke. Povlaštena uloga, koja je izazivala sumnju. Endogamija nije bila dovoljna, trebalo je nametnuti čistoću, nadzor, tlačenje, kaznu. Samo je žena prisiljena na monogamiju, samo je njezina nevjera podložna smrtnoj kazni. Naročito je ženski rod postao nečist u samoj svojoj biti. Samom svojom prirodom, žena je dovodila u opasnost nepristrano učenje Zakona. Također sin, poslije prvih godina trebao je učiti sa svojim ocem, s učiteljem. “Onaj tko poučava Toru svoju kćer, taj je uči pohoti” kaže Rabi Eliezer.
Isključena iz teksta i učenja, isključena iz idlučivanja, židovska žena nije dakle sudjelovala u preuređivanju židovske povijesti, u prijenosu službenog sjećanja.
Ali ona je iskovala jedno drugo sjećanje u nametnutoj tajnosti. Tako sumnjičena, poricana, brisana, žena postoji samo “kao” majka, u sjeni i uvijek prisutna. Ona oblikuje tijelo, ona stvara ukus, ona predstavlja taj nezaboravni materinski jezik. Njoj pripada svakidašnji jezik, jezik nježnosti, poticaja, preklinjanja, svađe, prema potrebi. Oni koji su je uklonili od govora, rugaju joj se da puno govori. Dakle, ako joj je sveti jezik bio dugo uskraćen, ona je obogatila jezik svakidašnjice, onaj svjetovne književnosti, često stvarane zbog nje. Ona tako u svojoj oporuci ostavlja bogati rječnik, slikovit, živ, i okus svoje neusporedive kuhinje. Jer zadnja povezanost uz židovstvo, čak i prije molitve sjećanja, Kadiša, to je majčina kuhinja, sjećanje na prvi okus i temeljnu ljubav.
Od nametnutog obreda, ona je uspjela izvući jedan blizak i topao događaj, obiteljski ritual. Ona ga je prenosila i onda kad mu više nije znala smisao, i njezine kćeri su ga preuzele jer je tako radila njihova majka. To je pravi prijenos jednog judaizma održavanog mnogim običajima i ponašanjima dosta dugo nakon odustajanja od izvršavanja obreda.
Okamenjenoj, ponavljanoj, mračnoj riječi često se stavlja jedno nenapisano i toplo sjećanje, druga stranica povijesti, ona obespravljena, odbačena kao folklor ili praznovjerje. Dakle, to živuće sjećanje koje gura drugo, štoviše zamjenjuje ga.
Ali taj se prijenos, ta tajna moć događala samo od priznate uloge: majke. Žena kao takva ostajala je otsutna. Nepostojeća za skupinu, otsutna od same sebe, jer je bez uzora kao oslonac. Taj su uzor žene počele stvarati ne samo jedan, nego u beskonačnim varijantama. Kad su ušle u dvadeseto stoljeće, otvorili su se svjetovni studiji kao i oni za učenje svetih tekstova, one postaju potpuno izjednačeni koautori vlastite povijesti, te židovske povijesti koja, kako to pokazuje profesor Jerushalmi, počinje postojati kao povijest ne samo kolektivno sjećanje.
One ponovno daju pisanoj povijesti, kao i onoj usmenoj, žensko sjećanje od kojeg su one bile odsječene. Sudjelujući u toj povijesti, židovska žena će se napokon pojaviti. Zatočena u jednoj ulozi ili u službi ona je proživjela kao osakaćena u svom biću. Mogla se početi dokazivati samo grubim prekidom s prošlosti, ponekad židovstvom, često s majkom. Materinska slika doživljavala se kao tlačiteljska i odbojna. Bez uzora, prijenos je obavljen u tišini, tjeskobi ili kriku. S jednom drugom ženom, drugačija će se sjećanja pojaviti. Ali “otkriće žene” je još uvijek “ne još”. Taj “ne još” je “daleko u budućnosti, to je nešto što se treba roditi”. To rađanje dotiče se jednog drugog prijenosa sjećanja, sjećanja ženskog roda koji namjerava ponovno dati judaizmu, prečesto fosiliziranom, svoju dimenziju zadovoljstva i ljubavi.

Lilly Scherr, (1928.-2000.) povjesničarka. Bavila se pitanjima židovske žene i njezina predavanja na ovu temu aktualna su i danas.


Michèle Bitton
Pisanje i razlika. Prve pismene Židovke od biblijskih vremena do kraja srednjega vijeka


Božanski dar Pisma je jedan od najvećih mitova utemeljitelja judaizma. Njegove prve objave priopćene su dva puta u biblijskoj knjizi Izlazak, tu su nerazdružive od Zakona koji je dao Mojsije:
“I te ploče bile su božansko djelo; i ta ugravirana slova na pločama, bila su božanska slova.” (Izlazak 32:16) Taj dar kojemu će se Židovi diviti, i kojeg će oni koristiti na uzoran način postajući jedan od najpismenijih naroda čovječanstva, nažalost nije bio podijeljen sa ženama. Izuzete iz vjerske službe, židovske žene nitko nije podržavao da se obrazuju i one to nisu bile, općenito govoreći, sve do nedavno.

Zapravo tek od XVIII. stoljeća, erom prosvjetiteljstva i razvitkom pokreta Haskale u europskim židovskim zajednicama je problem poduke djevojaka počeo dobivati dosljedne institucionalne odgovore. U islamskom svijetu to je bilo još kasnije, i to kolonizacijom i zahvaljujući naporima Svjetskog Izraelskog Saveza, otvorene su prve škole za djevojke.

Ali kao i svaka povijest, i židovska ima izuzetaka, a mi ćemo se zanimati za one žene koje su, prelazeći granice nametnutu njihovom spolu, bile priznate kao pismene prije nego što je opismenjavanje djevojaka postalo dio sustavnog obrazovanja djevojaka.

Bilo da su one zapamćene u povijesti kao skromne čitateljice, kao učiteljice u školama, kao eruditi ili prepisivačice, ili su one napisale samo jedno pismo ili jednu pjesmu, sjećanje na njih, a rjeđe na tekst, je došlo do nas i one će sve ovdje biti označene kao “pismene”, bez obzira kojim su se jezikom koristile.

Naša kronologija će se zaustaviti na početcima tiskarstva, na kraju XV. stoljeća. Taj datum predstavlja važnu prekretnicu isto tako i za židovske žene koje su najprije podupirale objavljivanje židovskih knjiga, zatim dioničarstvom od uloženog novca od prevedenih ili napisanih knjiga izričito su upravljale žene, a kasnije su objavljivale samo vlastita djela.

Istražujući posebne slučajeve pismenih žena koje je povijest zabilježila do kraja srednjega vijeka, trudili smo se smjestiti ih u najširi kontekst naročitih uvjeta u kojima su živjele židovske žene u raznim epohama i na raznim mjestima. Osim čimbenika koji su pridonijeli poboljšavanju njihovog legalnog položaja, društveno kulturni, i štoviše obiteljski čimbenici su se pojavili kao odlučujući u njihovu pristupu pisanju. Među njima pripadnost bogatim i pismenim obiteljima je naravno odlučujuća. Isto tako smo zabilježili važnost položaja kćeri jedinice, ili barem nedostatak braće, isto tako i jednostavna potreba zarade za život, okrenula ih je prema zanatima prepisivača (a kasnije i tiskara) ili podučavatelja, dva zanimanja, potsjetimo se, malo plaćena, ali koja su u njihovom slučaju ponekad značila isto tako dio obiteljske tradicije.


I - Biblijska vremena

Biblija se otvara na stvaranju svijeta kojeg židovski kalendar određuje u 3760. godini prije zajedničke ere, znači prije 5753 godine. Za znanost to je vrijeme mitskog stvaranja, a za nas će ovdje to biti prva povijesna naznaka stvaranja pisma. Nije beznačajno što poslije arheoloških otkrića tijekom dva posljednja stoljeća, prvi biblijski događaji povijesnog karaktera poklapaju se sa svim početcima pismenosti.

Definirano kao postupak kojim se zaustavlja govorni jezik, pismo su izumili Sumerani tijekom IV. milenija prije Krista, u plodnom Međurječju, između Tigrisa i Eufrata. Iz tih je mjesta i u to doba prvi patrijarh Abraham napustio Ur u Kaldeji i pošao u kanaansku zemlju.

Paralelno klinastom pismu razvilo se hijeroglifsko pismo u Egiptu i ideografsko pismo u Kini. Prva alfabetska pisma pojavila su se u XVI. stoljeću prije Krista, i počevši od prvog feničkog alfabeta, razvio se aramejski zatim hebrejski alfabet. Najstariji hebrejski poznati natpisi potječu iz VII. stoljeća prije Krista, ali razna svjedočenja nas navode na to da se hebrejski govorio puno ranije nego što je izumljeno pismo.

Ti prvi natpisi bliski su govornoj strukturi najstarijih biblijskih knjiga, tako da tumačenje potječe iz VIII. stoljeća prije Krista. Sastavljanje Starog Zavjeta, uglavnom na hebrejskom, i djelomično na aramejskom, je kasnije. Počelo je u VI. stoljeću i trajalo je skoro dva stoljeća. Grčke i rimske starine, zatim kršćanski i arheološki dokumenti doprinijeli su da saznamo o postojanju mnogih hebrejskih apokrifnih djela pisanih istovremeno kad i Biblija. Ali, već u vrijeme pisanja Starog Zavjeta hebrejski je, kojemu je već prorok Nahum najavljivao dekadenciju (Nahum 13: 24), postao lingua sacra (sveti jezik), udaljen od svakidašnjeg govora Izraelićana. U Palestini, koju su osvojili Perzijanci, kao u zemljama gdje su se Židovi nastanjavali propašću Izraelskog Kraljevstva (-727), aramejski je postao administrativni i govorni jezik.

Ali, kao ni Biblija, židovski tekstovi njezinog doba ne sadržavaju djelo za koje bi se moglo navesti da ga je napisala žena. Oni štoviše ne pružaju našem saznanju precizne obavijesti o pristupu pisanja ženama, ali jedan stih iz Biblije navodi nas na pomisao da nije postojao jaz između odgoja žena i muškaraca: “Poslušaj, sine moj, savjete svog oca i ne preziri poduku (na hebrejskom Tora) svoje majke.” (Izrjeke 1:8)

Druge civilizacije, suvremenici antičkog judaizma, ostavile su detaljnije podatke o odgoju djevojaka. Tako za Egipat, Desroches Noblecourt bilježi da su djevojke, iako njih mali broj, mogle postići položaj pisara, ili postati državni službenici. Iz Grčke, stihovi Sappho koja je osnovala u VI. stoljeću prije Krista jednu žensku školu poezije i glazbe na Lesbosu stigli su sve do nas.

U Starom Zavjetu, jedini tragovi moguće erudicije kod nekih žena nalazimo u molitvama i himnama koje su one pjevale da bi slavile Boga. Ušavši u biblijski kanon, te ženske pjesničke skladbe su postale dio književnog naslijeđa koje su Židovi čuvali iz naraštaja u naraštaj, i tako gledajući, one su podloga za sjećanje na židovske žene.


1. Biblijske Proročice i Pjesnikinje

U doba matrijarhi Sare, Rebeke i Lee pismo je bilo na samim svojim početcima, ali Biblija precizira da su žene prisustvovale čitanju knjige zakona, što je trebalo raditi pred čitavim okupljenim narodom, “muškarcima, ženama i djecom”( Deut. 31:10).

U kasnijem razdoblju, sjećanja na proročice Miriam, Deboru, Huldu i Neodiu mogu se smatrati kao prva povijesna svjedočenja koja se odnose na obrazovane židovske žene. Nakon antičkog judaizma, mogućnost prorokovanja je ostalo najcjenjenije izražavanje pobožnosti, ali također i znanja, i Biblija ga pridaje ženama kao i muškarcima govoreći kroz usta proroka Joela božansko proricanje: “Proširit će moj duh na sva tijela, tako da će vaši sinovi i vaše kćeri prorokovati.” (Joel 3:1)

U knjizi Izlazak Mirjam hvale što je spasila svog brata Mojsija prepuštajući ga Nilu i savjetujući Faraonovu kćer koja ga je pokupila, da ga doji dojilja koja je zapravo bila njegova majka. Počašćena je naslovom proročice jer je ona, vodeći žene iz Egipta, tada s njima pjevala pjesmu koju je Mojsije pjevao u prošlosti (Izlazak 15:20-21).

Isto kao Mojsije i Aaron, i Mirjam je pozvana pred Boga u “šator susreta”, ali samo je ona oboljela od gube i bila isključena iz logora za vrijeme od sedam dana. (Brojevi 12:1 i 14).

Kasnija tumačenja Biblije insistiraju na Mirjaminom znanju kroz njene vizije i snove, ali isto tako na njezinoj erudiciji, dodavajući da je za vrijeme prelaska pustinje ona podučavala žene, dok su Mojsije i Aaron podučavali muškarce.

Debora nije bila samo proročica, nego isto tako, u službi rijetkoj za ženu u biblijsko vrijeme, i sudac:

“Dakle, Debora, proročica, Lapidotova žena, upravljala je Izraelom u tom razdoblju. Stolovala je u podnožju 'Deborine palme', između Rame i Betela, na planini Efraim; tu su joj se Izraelićani obraćali da bi dobili pravdu.” (Suci, 4: 4-5)


Pjesma koju je ona pjevala s Barakom sačinjava, sa svojim ratničkim naglascima, jedan od prvih tekstova koji se može staviti u antologiju djela židovskih žena:

“Ustani, ustani, Debora
Probudi se, probudi se, pjevaj himnu!
Uzbuna, o Barače!
Sine Abinoama, povedi u robstvo porobljivače svoje!
Slabo je slavlje jedne moćne gomile;
Vječni me ukrotio jakima.” (Suci 5:12-13)

Ali tek za vrijeme proročice Hulde nalazimo najjasniji podatak o pismu, kad ona prenosi svoje proročanstvo svećenicima koje je poslao kralj Josija:

«Kada su oni završili sa svojim govorom, ona im je odgovorila:
'Evo što je rekao Vječni, Bog Izraela: Javite čovjeku koji vas je
poslao k meni: Tako je rekao Vječni: Poslat ću nesreću na tu
zemlju i njezine stanovnike, sve ono što je prorokovno u knjizi
koju je pročitao kralj Judeje.”(Kraljevi, 22:16)

Targum Onkelos dodaje (Kraljevi, 2:34) da je Hulda osnovala akademiju u Jeruzalemu gdje je podučavala zakon.

O četvrtoj proročici Neodiji Biblija daje malo podataka, i njezina je posebnost u tomu što je u zajednici s prorocima i proročicama Biblije zadnja navedena svojim imenom (Nahum 6:14).

Kao svjedočanstvo o biblijskim ženskim likovima, eventualno pismenim, zadržat ćemo se isto tako na Haninoj molitvi koja je jedan od najdužih tekstova koji se pripisuje ženi u Bibliji i čiji jedan kratki izvadak možemo ovdje navesti:

“I Hana počene moliti i ona reče:
Moje srce uživa u Vječnom,
Moje je čelo uzdignuto zahvaljujući Gospodinu;
Mogu progovoriti pred svojim neprijateljima,
Jer ja se veselim Gospodine, tvojoj prisutnosti.
Ništa nije sveto kao Vječni,
Nitko nije kao ti!
Ni jedna moć nije jednaka našem Bogu.” (I Samuel 2:1-2)


2. Progonstvo i poboljšanje života židovske žene

U ljetopisima obnove koja je utjecala na židovstvo na povratku Židova u Palestinu iz Babilona, Biblija je sačuvala tragove aktivnijeg sudjelovanja žena u vjerskom životu. One su, zapravo, izričito zabilježene među prisutnima na mjestima pouke i drugim javnim skupovima (Ezra 10:1 Nahum 5:1, 12:43; Jeremija 44:15). Izgnastvo je Židove stavilo u doticaj s drugim bogovima i naročito božicama, i biblijski proroci su posebno šibali žene koje su palile žrtve paljenice “Kraljici Neba” ( Jeremija 44:25), bez istovrijednosti u muškom monoteizmu.

Nakon pada Izraelskog kraljevstva i razaranja Prvog Hrama, mnogobrojni Židovi su dragovoljno otišli u progonstvo i osnovali vojničke i trgovačke kolonije izvan Palestine.

Za vrijeme boravka u Egiptu, prorok Jeremija je stekao utisak da židovskim kolonijama upravljaju žene (Jeremija 44:15-20). U tom pogledu otkriće aramejskih papirusa iz Elefantine je posebno poučno.Ti spisi koji potječu iz V. stoljeća prije Krista potvrđuju da je na području Elefantine, jednog otoka na Nilu smještenog nasuprot Asuanu na granici s Nubijom, postojala stara židovska kolonija, uglavnom sastavljena od plaćenika. Zauzeti vojnim zadacima, muškarci, bilježi Baron, često su rado prepuštali poslove rijetkim ženama koje su pošle za njima. Oni tvrde da su žene u toj koloniji mogle ugovarati trgovačke poslove, pojavljivati se na sudu u civilnim parnicama kao samostalne osobe, i mogle su se po volji rastavljati, jednostavnom javnom izjavom pred zajednicom. Ta sloboda dopuštena ženama ostaje izuzetak u židovskoj povijesti. Mogli bismo ju ubrojiti u utjecaj egipatskog zakonodavstva naklonjenijeg ženama, ali isto tako i u brojčani nesrazmjer židovskih muškaraca i žena.

Među spisima iz Elefantine, najizravnija svjedočanstva o “emancipaciji” židovske žene u starom Egiptu pojavljuju se na sedam papirusa koji pričaju o bogatoj i nezavisnoj osobi Mibtahiji. Jedan od tih spisa je ugovor o njezinom trećem braku s Egipćaninom Ašorom, u kojem je vrlo precizno zabilježena suma novca koju bi on trebao dati svojem puncu i Mibtahiji u slučaju da ju on potjera iz svoje kuće. Drugi spisi tiču se izravnije njezinog vlasništva i izraza njenih želja. Pisanje tih spisa nije joj pripisano, ali oni ostaju osnovnim povijesnim svjedokom o uvažavanju i slobodi koje su uživale židovske žene toga doba. Spominjući Mibtahiju, S. Henry i E. Taic naglašavaju da je ona bila kći jedinica, svojstvo koje često nalazimo u kasnijim razdobljima pri spominjanju pismenih židovskih žena.

Važne židovske zajednice isto su tako bile osnovane i u drugim gradovima staroga Egipta, a naročito u Aleksandriji, gdje će u III. stoljeću prije Krista biti objavljen grčki prijevod Starog Zavjeta. Ta inačica, Septuaginta, koju će koristiti grčke vlasti da bi sudile Židovima svoga carstva prema njihovom zakonu, istovremeno je odgovarala potrebama židovske zajednice jako helenizirane čija populacija više nije koristila hebrejski jezik.

Vjerojatno je da su na završetku biblijskog doba židovske žene iz bogatijih slojeva imale lakši pristup čitanju grčkog, nego hebrejskog. Doista će se kasnije pronaći u Talmudu, koji se u cjelini protivio poučavanju grčkog, pisanje jednog rabina naklonjenog učenju djevojaka: “Čovjek može učiti grčki svoju kćer, jer će za nju to biti dar.” (Palestinski Talmud Pea 15a).

II. Talmudsko doba

Zadnji povijesni događaji iz II. stoljeća prije Krista donešeni u Starom Zavjetu označavaju početak talmudskog doba koje će se završiti zatvaranjem Babilonskog Talmuda u V. stoljeću poslije Krista. Talmud, što doslovno znači “učenje”, posebnije označava ozakonjenja i tumačenja Zakona čije su kompilacije bile usporedno preuzete u Palestini i u Babiloniji.

Babilonski Talmud i Palestinski Talmud, koji su napisani na dva različita aramejska dijalekta, sadržavaju jedan zajednički dio, Mišnu, sastavljenu od šest rasprava o zakonu, od kojih jedan, Našim, je potpuno posvećen odnosu prema ženama. Drugi dio, Gemara, različit je kod svakog od dva Talmuda i čini veliki dio Midraša i Hagade, cjeline židovskih legendi.

Glede talmudskih uputa o odgoju djevojaka, kritika se slaže u tome da ima suprotnih stajališta raznih rabina. Pronalazimo tu doista branitelje podučavanja djevojaka, bilo da se radi o poučavanju Tore “Čovjek ima dužnost podučavati Toru svojoj kćeri”, ili grčkog, što je već spomenuto, ali isto i krajnje oštrih protivnika kao što je Rabi Eliezer ben Hirkanos koji je izjavio: “Bolje bi bilo da riječi Tore spalimo vatrom, nego da budu objavljene ženama”, ili “Tkogod da uči Toru svoju kćer, to je kao da je upućuje u bestidnost.”

Uza sve to, cjelokupnost stavova malo naklonjenih ženama u Talmudu i rijetkost učenih žena koje se u njemu spominju, potvrđuju da se većina učenjaka zakona svrstala uz mišljenje da “je mudrost žene u preslici i više nigdje drugdje” (Yoma 66b). Pitajući se o uzrocima te mizoginije, povjesničar Goiten vidi tu jednim dijelom utjecaj grčkih teorija koje se odnose na urođenu ženinu manju vrijednost, a s druge strane stvarnu zatvorenost žena u krajevima gdje se pisao Talmud (u prvom redu današnji Irak).

Bilo kako bilo, zaključuje on, uvjerenje da je žena niže biće, biološki i mentalno, postaje nadvladavajuća tendencija judaizma i ona je rezultirala činjenicom da je ženama uskraćeno pravo na prikladno obrazovanje.

Između nekoliko obrazovanih žena koje su znale Talmud, ističe se jedna velika figura, Berurija, koja je živjela u drugom stoljeću poslije Krista, u vremenu pobune Bar Kohbe. Kći rabina Hananija ben Teradijona i žena Rabija Meira, ona je jedina koja se spominje da je ravnopravno razgovarala s mudracima svog vremena.

Berurija je dijelila pouku i njezine su metode bile zapažene (Eruvin 53b), a njezine sposobnosti pamćenja su navodili kao primjer: proučila je “tristo zakona od tristo mudraca u jednom danu”. Njezina erudicija i poznavanje biblijskih tekstova posebno su istaknuti u biblijskoj pouci koju je dala svom mužu, i koja ostaje primjer tumačenja tekstova vođen srcem.

«Jednog dana, iznerviran susjedima, Rabi Meir spao je na to da je zatražio njhovu smrt. Berurija ga je opomenula: 'Na što ti misliš dakle. Je li to zato što je napisano: neka grješnici nestanu sa zemlje (Psalme 104:35). Ali može se pročitati također: 'Neka grijesi nestanu'.»”

Isto se tako spominje zbog svog humora, upućenog baš protiv ženskih stereotipa, kada je na pitanje koje joj je postavio neki putnik koji je tražio put za Lod, ona odgovorila: "Glupi Galilejče, zar ne znaš da su mudraci rekli da ne treba duljiti razgovor sa ženama.”( Eruvin 53b).

Ali kvalitete koje Talmud priznaje Beruriji bit će kasnije umanjene negativnim tumačenjima, podržane Rašijem, prema kojima se Beruriah ubila zato što je popustila udvaranju jednog od učenika svojega muža kojeg je on smjestio njoj uz bok po znanju.

Druga ženska osoba, erudit iz Talmuda je IMA ŠALOM, udana za Rabi Eliezera ben Hirkanosa, predstojnika akademije u Lodu, od kojega smo već navodili radikalne stavove u vezi s obrazovanjem djevojaka. Rođena u Palestini početkom kršćanske ere, Ima Šalom bila je sestra Rabana Gamliela, predstojnika akademije u Javni i njezin brak s jednim drugim predstojnikom akademije pokazuje dobar primjer endogamije u obrazovanoj klasi, ali isto tako njihova žestoka suprostavljanja, jer je njezinog muža ekskomunicirao (Herem) njezin brat Gamliel. Treba ovdje naglasiti da je veza braka bila jača od veze porijekla, jer u tom teškom sukobu Ima Šalom, usprkos svemu, ostala je uz svojega muža.

Ali osim strane kojoj se priklonila u postupku protiv svojega muža, Ima Šalom spomenuta je u jednoj talmudskoj pouci (Nedarim 20b) gdje jedno njezino obrazloženje služi kao polazna točka za razmišljanje o sadržaju riječi koje smiju biti razmijenjene tijekom spolnih odnosa.

Benjamin Mosse, pisac iz XIX. stoljeća koji je nastojao unaprijediti sliku židovske žene, također je zabilježio da je Ima Šalom izgovorila ove riječi koje nam daju misliti:

“Pamtim iz očeve kuće da vrata,
makar bila sva zatvorena
ona kroz koja prolaze molitve potlačenih,
nisu bila nimalo otvorena”.

On navodi, isto tako, jednu kratku molitvu koju je sastavila jedna mlada djevojka čiju pobožnost spominje u Talmudu Rabi Johanan:

“Gospodaru svijeta, ti koji si stvorio dobre i zle, kaznu
i nagradu, molim te, o moj Bože, neka ni jedan
muškarac nikada ne griješi zbog mene.”

I druge ličnosti talmudskih mudrih i obrazovanih žena pojavljuju se još iz Talmuda: Jalta, žena Raba Nahmana; kći Rava Hisde, dovoljno upućena u pravnu znanost da može sjediti u sudu kao prisjednik svom mužu; kćeri Celofradove opisane su kao “mudre, tumači i pravedne” (Baba Batra 119). Kćeri tog čovjeka su posebne i po tomu što su kao prve židovske žene naslijedile imanja na svoja vlastita imena. Ima i drugih potpuno anonimnih, kao rabinova kći čije tumačenje Adamovog rebra navodi Talmud:

“Jedan vladar rekao je rabiju Gamlielu: 'Vaš je Bog lopov, jer je zapisano: Vječni Bog je uspavao Adama u duboki san; on je zaspao a Bog mu je uzeo jedno od njegovih rebara.' Rabinova kći reče onda svom ocu: 'pusti mene, ja ću mu odgovoriti'. Dajte mi istražitelja da provede istragu o tužbi. Po noći su lopovi prodrli u našu kuću: ukrali su jedan srebreni vrč, ali su ostavili na svom mjestu zlatni vrč... Nije li to divno, za prvog čovjeka, da zna da su mu uzeli obično rebro, a da je umjesto toga dobio ženu na raspolaganje!”

Iako podržavajući ženinu drugorazrednost, njezino objašnjenje pokazuje ne samo poznavanje Biblije, nego i slobodu riječi čak i pred strancima.

Drugi podatci nas nukaju na potrvrđivanje pretpostavke da je u to doba pristup žena proučavanju bio veći negoli što na to ostavlja malen broj pismenih žena koje spominje Talmud.

Ponajprije, jedan opći kontekst gdje su dostojanstvu židovske žene pomagali uopćenim pokušajima za poboljšanje njezine zakonske zaštite: pravilo Ketuba (napisana napomena o braku) bio je raširen, da bi osigurao prava supruge u slučaju udovištva ili razvoda. Isto tako, rabini su ulagali napor da bi sveli na najmanji broj neudatih žena, obeshrabrujući svojevoljne rastave i zabranjujući brakove među djecom. Iako dopuštena, poligamiju nisu ohrabrivali i židovski su se vođe žestoko usprotivili zajednici žena koju su prakticirale u to vrijeme neke sekte.

U području poučavanja talmudsko je doba bilo doba stvaranja prvih židovskih škola. Ako je u biblijsko vrijeme usmena predaja bila glavni način učenja svetih tekstova, počela ju je zamjenjivati stroga nastava podijeljena u skupine. Od III. stoljeća te škole, koje su osnovane u svakoj pokrajini i u svakom gradu, prihvaćale su djecu od 6-7 godina za sustavno učenje hebrejskog alfabeta. Održavale su se obično u samim sinagogama koje su postale povijesni sinonimi zu kuću nauke.

Ne raspolažemo svjedočenjima o prisutnosti djevojaka u školama u talmudsko vrijeme, ali povjesničar S. Baron uzgred bilježi da je u prvim stoljećima kršćanstva “kod kuće, majka (židovka) često učila svoju djecu čitati i pisati.”

Neizravna svjedočanstva o poučavanju židovskih žena u antici dolaze isto tako iz izvora o njihovoj nazočnosti na javnim skupštinama i na vjerskim službama. Osim biblijskih svjedočenja o njihovom povećanom sudjelovanju na javnim skupštinama poslije progonstva, povijesni izvori potvrđuju da su žene prisustvovale svakodnevnoj službi u sinagogi, a da bi “čast zajednice bila spašena”, nije im bilo dozvoljeno čitati svoj tekst javno. S. Baron naglašava kako najstariji dio Talmuda, Mišna, nigdje ne spominje “smještaj žena”. Ipak, nadodaje on, arheološke pretrage starih palestinskih sinagoga pokazale su postojanje posebnih galerija za žene, potvrđenih također spisima Filona iz Aleksandrije.

Čak i ako žene nisu mogle javno čitati Bibliju, da ne bi uvrijedile nepismene muškarce ili da ne bi probudile požudu (spolnu), ta zabrana je dovoljna da pokaže da su neke za to bile sposobne, potkrepljujući tako pretpostavku da je njihova sposobnost čitanja možda raširenija nego što o tomu govore rijetki talmudski slučajevi pismenih žena.

Jedan drugi niz pokazatelja o sudjelovanju žena u životu sinagoge nalazi se u navodima kao darovateljica. Devetnaest natpisa, grčkih i latinskih, iz I. stoljeća prije Krista do IV. stoljeća poslije Krista, koji potječu iz Male Azije, Italije, i Palestine,dodjeljuju tim darovateljicama počasne titule “vođe”, “majke sinagoge”, “mudre starice”, pa i “svećenica”, a da se iz tih naslova ne mogu vidjeti prave službe u sinagogi.

Kako to pokazuju biografski podaci, koji se odnose na pismene žene koje spominje Talmud, uglavnom su unutar obrazovanih obitelji žene mogle imati priliku za obrazovanje. Ta je činjenica, koja može biti opisana kao blizina znanju više nego neko pravo znanje, jedna ženska značajka koju je judaizam uvijek visoko cijenio, gdje je od talmudskog doba “učenjakova žena kao učenjak”, i gdje je velika zasluga priznata ženama koje svoju djecu šalju učiti Toru u sinagogu, a svoje muževe na proučavanje u rabinske škole.

Jedan slučaj žene, rizničarke (gizbarit) dobrih djela, je isto tako spomenut u Talmudu (Šabat 62a) kao normalna stvar, potcrtava S. Baron.

Ali drugdje Talmud navodi samo rijetko poslovne žene, ili jednostavno žene koje znaju računati.

Danas, najviše poznate stare židovske poslovne žene su obje porijeklom iz Egipta: Mibtahija, o kojoj je bilo riječi u V. stoljeću prije Krista, i Vuša (“želja”) iz XI: stoljeća, kojoj je S.D. Goitein posvetio posebnu studiju kao ženi o kojoj se najviše pisalo u dokumentima Genize iz Kaira. Geniza, ili skladište, je mjesto gdje su Židovi čuvali svoje stare istrošene svitke. Najpoznatija je Kairska Geniza, ovdje jednostavno nazvana “Geniza”, gdje je pronađeno tisuće spisa velike povijesne vrijednosti, neki s nadnevkom prvih stoljeća, drugi kasnije, pripadajući uglavnom Srednjem vijeku, od IX. doXII. stoljeća.


III. Rabinsko doba od V. do XV. stoljeća

Tijekom tog razdoblja, čiji su početci obilježeni širenjem nove, muslimanske religije, autoritet velikih akademija Babilona i Palestine oslabio je u korist rabinskih središta koja su se razvila u vrtlogu povijesnih događaja jedan za drugim u različitim zajednicama dijaspore.

U prostranom arapskom carstvu, čije su napredovanje kršćani zaustavili kod Poitiersa, Židovi, s izuzetkom plemena Quraza u Arabiji, ili skupine Kahina u sjevernoj Africi, uglavnom su dobro dočekali nove osvajače. U Siriji, u Palestini ili u Egiptu, koji su onda bili pod kršćanskom vlašću, kao i u Mezopotamiji pod perzijskom vlašću, ili u Sjevernoj berberskoj Africi, Židovi su doprinijeli gospodarskom i kulturnom poletu bogate arapske civilizacije prvih stoljeća Hidžre. Ali naročito u Španjolskoj, gdje je halifat iz Kordove oduzeo prvenstvo Bagdadskom, židovski je doprinos bio najbriljantniji.

1. Židovske pjesnikinje u islamskoj zemlji

Od tih prvih stoljeća Hidžre sačuvali su se tragovi dviju jemenskih pjesnikinja: Šame Šabazi i Sare.

Šama, “Svijeća” na arapskom, bila je kći Šaloma Šabazija koji je osnovao u V. stoljeću poznatu obitelj pjesnika. Obzirom na to da su se osobna djela Šame pomiješala s vjerskim pjesmama njezine obitelji, ne možemo ih razabrati, ali uspomena na nju ostala je živa u sjećanjima jemenskih Židova koji su u velikom broju hodočastili na njen grob.

Prije svog konačnog odlaska u Izrael, jemenski se judaizam odlikovao vrlo bogatom usmenom tradicijom gdje je dio specifično ženske poezije bio značajan. Zahvaljujući nedavnim proučavanjima, jedan dio tih djela mogao je biti sakupljen i sačuvan prije svog nestanka.

Od Sare, jedan isječak iz poeme je sačuvan u jednoj antologiji arapskoga pjesništva objavljenoj u X. stoljeću. U pjesmi ona aludira na povijesne događaje koji se odnose na židovsko pleme iz Arabije, Bnej Kurajza, kojeg su Muhamedove trupe desetkovale u VII. stoljeću.

U isto vrijeme dok se arapsko carstvo širi prema Zapadu, dok Kordovanski halifat obilježava prvenstvo nad bagdadskim, kulturno središte judaizma se premjestilo također u istom pravcu, to je bilo zlatno doba španjolskog judaizma, od IX. do XII. stoljeća, kad su napisana kapitalna židovska djela na hebrejskom i na arapskom. U IX. stoljeću, andaluzijski Emir Abd-urRahman II., koji je znao cijeniti rijetke knjige koje su mu mudri trgovci, uglavnom Židovi, donosili iz Bagdada i iz Medine, osnovao je knjižnicu gdje je bilo sakupljeno više od 400.000 djela, te je kulturno zračenje iz Cordove bilo takvo da iz svog udaljenog samostana u Saskoj, pjesnikinja Horsvita govori o njemu kao o ukrasu svijeta. Židovi su naveliko sudjelovali u širenju kulture i raskoši, ali isto tako i u razuzdanosti i nasilju Španjolske, zemlje triju vjera. Lijepa Rahela, “la Fermosa” poznata je u XII. stoljeću kao miljenica kralja Alfonsa od Kastilje.

Popis židovskih filozofa, pjesnika, gramatičara, prevoditelja, liječnika, astrologa i ministara bio bi predugačak da ga ovdje navodimo. Popis pismenih poznatih žena koje su im bile suvremenice je mnogo kraći, on ustvari sadrži dvije osobe: ženu Dunaša Ibn Labrata i Kasmunu bint Ismail.

Starija je poznata samo po imenu svog slavnog muža Dunaša, prepoznatog kao Dunaš Ibn Labrat, jednan od prethodnika židovskog pjesništva u arapskoj metrici. Dar za pjesništvo kod njegove žene pojavio se u jednom pismu koje je bilo napisano u rimi i na hebrejskom, te poslano mužu oko godine 950., i pronađeno tek 1984. među spisima Genize iz Kaira, zatim prenešeno i dešifrirano u SAD-u. U toj pjesmi Dunašova žena izražava svoju žalost što napušta muža i Španjolsku, koristeći klasične biblijske metafore:

“Hoće li se voljeni sjećati svoje graciozne gazele onog
dana kad su se rastali dok je ona držala u rukama njegovo
dijete? Hoće li ostati tamo u španjolskoj zemlji njezin gospodar
Dunaš čak i ako zauzme pola Esterinog kraljevstva.»

Ova pjesma svjedoči da je ona,također, dobro usvojila prilagodbu motiva arapske poezije koje je uveo njezin suprug. Na nesreću je kratka, iako je ona vjerojatno napisala još djela, ona nam nisu poznata.

Druga židovska pjesnikinja poznata u Španjolskom Zlatnom dobu, Kasamuna bint Ismael, spominje se u starim arapskim izvorima, i tri njezine pjesme su objavljene u jednoj antologiji arapske poezije pod značajnim naslovom: “Zabavljanje društva ženskim pjesmama.”

Poslije nekih oklijevanja, Kasamuna je prepoznata kao kćer Samuela (Ismaela na arapskom) Ibn Nagrela. Rođen je u Cordobi 923. godine, ministar kralja Abbas iz Granade, bio je vođa židovske španjolske zajednice i plodni pjesnik, poučavao je umjetnosti rata svoga sina, a svoju kćer, koja je umrla mlada u naletu epidemije boginja, poučavao je poeziji. Jedna od Kasamuninih pjesama pojavljuje se ustvari u obliku razmjene, tradicionalne u arapskoj poeziji tog vremena, između nje i njezinog oca, s tim da bi on izrecitirao nekoliko stihova na koje je ona odgovarala u istom ritmu i metrici.

U njezinim dvjema drugim pjesmama kritičari su primijetili stanovitu bolnu samoću. Ako J.M. Nichols iz toga ne izvlači nikakav zaključak, S.D. Goitein ne oklijeva pripisati to činjenici da joj je otac previše zauzet svojim ratničkim pothvatima, i nije našao vremena da joj izabere muža.

Kao zaključak svom članku o Kasamuni, J.M. Nichols naglašava da ona zauzima vitalno mjesto u zboru ženskih glasova Iberskog poluotoka srednjega vijeka. Njezino mjesto, i ono žene Dunaša ben Labrata, su isto tako životni u povijesti ženske židovske književnosti, gdje su njihovi spisi najstariji, ali također među rijetkima koji su stigli do nas.

Kratke pjesme ovih dviju pjesnikinja izlaze na vidjelo, u stvari, iz jednog vremena gdje je zbog pomanjkanja djela koja bi se mogla sa sigurnošću pripadati ženama, žalio se prije nekoliko godina S.D. Goiten. Nakon što je pretražio tisuće spisa iz srednjeg vijeka koji su bili iz Genize, primijetio je potpuni nedostatak duhovnog djela kojeg su stvorile žene, ili čak napisane za žene, tu tvrdnju ne može se uzeti olako. To je zaista pomanjkanje koje ne može biti beznačajno u povijesti Naroda Knjige, i koji pokazuje dubinu ponora koji je odvajao lokalnu subkulturu žena od knjiške i svestrane muškaraca.

Uza sve to proučavanja S.D. Goiteina o židovskim zajednicama u arapskom svijetu počevši od spisa Genize iznijela su na vidjelo više slučajeva pristupa ženama pismu i učenju koji su obogatili povijest pismenih žena Srednjega vijeka.


3.Pismene žene Sredozemlja i muslimanskog Orijenta

Jedna je stvar sigurna, bilježio je Goitein, osim rijetkih izuzetaka, da žene koje su nam poznate preko spisa Genize nisu se skupljale da bi učile Bibliju. Neke su ipak spomenute u širokom smislu koji smo mi dali pojmu pismenosti.

Na prvom mjestu, tu možemo zabilježiti službe kao učiteljica u školi i postojanje djevojčica kao učenica.

Četiri slučaja Mu‘allimot “školskih učiteljica” spominje Goitein. Prva učiteljica koja je navedena u jednom pismu poslanom na adresu Kanisat al-Mu‘allima, “sinagoge školske učiteljice”. Tako kao što smo i prije naveli, škola koja se održavala u dvorištu sinagoge i sama je bila nazvana sinagogom.

Drugi slučaj također navodi iz jednog pisma, naslovljenog na Abu‛l Mansura ibn el- Mu‘allima, “sina školske učiteljice”. Goitein potcrtava da je osoba, koja je to pismo naslovila, ostavila prazno mjesto za ime oca Abu‛l Mensura, jer ga je poznavao samo kao sina učiteljice u školi.

Treći slučaj pojavljuje se na jednom popisu siromašnih, gdje su jedan čovjek i jedna žena, oboje učitelji u Damieti, i vjerojatno roditelji, držali zajedno jednu školu u svom gradu, koji su morali napustiti.

Treba također precizirati da se naziv Mu‘allima dodjeljivao isto tako i ženama koje su poučavale razne umjetnosti namijenjene djevojkama (kao vezenje u čemu su bile odlične egipatske Židovke), kao i one koje su podučavale u biblijskim školama. U ovim osljednjima, službu mu‘ allime obično je ispunjavala jedna upraviteljeva rodica, a sastojala se naročito u tome da se vodi briga o najmlađim učenicama i da se primaju njihove majke. Ipak neke mu‘allimot posjedovale su znanja o Bibliji, kao što to potvrđuju pisma Majmonida gdje on odgovara na upite jednog para čiji se muž žali da ge žena zanemaruje jer je školska učiteljica. U četvrtom slučaju, mu‘allima ne samo da je poznavala Bibliju, nego je isto tako bila upraviteljica škole.

Žena je imala 9 godina kad se udala, i najprije je sa svojim mužem naučila dijelove Biblije. On ju je napustio sedam godina kasnije, nakon što su dobili jednog sina, zatim se ponovno vratio, i onda su dobili još jedno dijete. Za vrijeme njegovih otsutnosti ona je nastavila učiti Bibliju, a njezin brat, učitelj u školi, uzeo ju je za partnericu za vrijeme od šest godina. Kad je njezin brat napustio grad ona je upravljala školom sa svojim sinom. Nakon što ju je našao kao upraviteljicu škole, njezin se muž obratio Maimonidu da se požali kako ona stalno susreće muškarce i da zapušta bračne dužnosti i svoju djecu.

U svom odgovoru Maimonide ga je potsjetio da ne može uzeti drugu ženu bez pristanka prve, a glede rada njegove žene kao učiteljice, trebao mu je lokalni sudac reći da po zakonu njezin muž ima pravo tražiti od nje da prestane s poslom, a da ona ne bi mogla ni u kojem slučaju upotrijebiti tu činjenicu kao razlog za razvod braka.

Ženi, Maimonid je odgovorio, da ako je njezin muž ne zadržava, trebao bi ju pustiti slobodnu, ali dokle je god udana, njezin muž ima pravo sprječavati da podučava obrte ili čitanje. Ako bi bila rastavljena, završio je Maimonid, ona će imati pravo raspolagati samom sobom, da podučava i da radi što želi.

Ti odgovori koji savršeno pokazuju granice koje muž može nametnuti na svaki posao svoje žene, podrazumijevajući tu i podučavanje, dozvoljavaju nam pretpostavku da ovo zadnje zanimanje nije bilo izuzeto od ostalih ženskih zanimanja. Kao podršku toj pretpostavci može se isto tako navesti jedno drugo Maimonidovo pismo u kojem on, ocijenivši da poučavanje Biblije koje je dozvoljeno ženama nije baš zadovoljavajuće, te ostavlja za razmišljanje kako žene kao podučavateljice Biblije ne bi trebale biti baš brojne.

Glede djevojaka učenica, u jednom drugom spisu Genize neki učitelj, koji se žalio na nediscipliniranog učenika, spominje da je i njegova sestra pohađala tu školu.

U istom kontekstu, jedno drugo Maimonidovo pismo (kao dopisnica u Britanskom Muzeju), podsjeća na čitav jedan razred djevojaka kojima je učitelj bio slijepac.

Skromnije svjedočenje o pristupu pisanju žena tog vremena nalazi se u navodu o jednoj pisarnici izrađenoj u Kini, sa svim priborom, a koja je među predmetima koji sadržavaju najbogatiju opremu o kojoj govore spisi Genize.

Ali najuvjerljivije svjedočenje o obrazovanju židovskih djevojaka u to doba iz Genize ostaje pismo koje je neka žena, osjećajući blizu smrt, poslala svojoj sestri da bdije nad tim kako bi njezina kći primila pristojno obrazovanje dostojno onog svoje pobožne bake. Ono je također između nekoliko pisama iz Genize koje mora da su poslale žene, a njega Goitein smatra da ga je najvjerojatnije napisala ruka neke žene:

“Gospođo, draga sestro... najhitniju molbu koju ti upućujem, ako Bog, neka slavljen bude, odluči stvarno o mojoj smrti, sastoji se u tome da preuzmeš brigu o mojoj djevojčici i da se potrudiš dati joj obrazovanje. Znam dobro da moja molba nije razumna, jer moj otac nije ostavio mnogo novca, naročito za solidno obrazovanje. Međutim ona je uzor naše svete majke. Ne puštaj je vani i nemoj zanemariti njenu sudansku dadilju, Sa‘adu, i njezinog sina.”

Ovo pismo koje potvrđuje da je pristojno obrazovanje (ta‘allim) bilo skupo, naročito kad se odvijalo kod kuće kao u slučaju ove djevojčice koja se nikako nije trebala pojavljivati u javnosti, uči nas o tome da je ta egipatska židovska obitelj iz srednjega vijeka držala do obrazovanja djevojaka iz naraštaja u naraštaj.

Ovoj anonimnoj pismenoj obitelji možemo nadodati onu slavniju, Samuela al –Mograbija (1125 – 1175). Taj pisac rođen u Bagdadu i konvertiran na islam, navodi u svojem životopisu da su njegova majka i sestre znale čitati i pisati hebrejski i arapski. Isto tako, potcrtava on, njegove tete po majci i njegova majka bile su poznate u Basri po svojoj erudiciji i upućenosti u hebrejsku kaligrafiju. Kaligrafija je u ono vrijeme bila rijetka sposobnost, čak i za muškarce. Umjetnost pisanja bila je ustvari priznata tek poslije vještine čitanja, i samo u određenoj klasi i u pogledu posebnih zanimanja, kao što je pisar ili prepisivač.

Prepisivanje Biblije slučajno su izrađivale žene, i u Daqqudu, vođa iračke židovske zajednice bio je poznat kao “sin žene prepisivačice”.

Kasnije, u XIV. stoljeću u Jemenu, poznata je imenom jedna druga prepisivačica, Mirjam Benahija. Potječući iz obitelji erudita i pisara, ona je prepisala jedno Petoknjžje, u kojem je nadodala osobnu bilješku tražeći oproštaj za moguće pogreške, jer je istovremeno dojila svoje dijete.

Prije nje, u XII. stoljeću zamijećena je Bat Ha-levi zbog svoje erudicije. Prepoznata kao kći egzilarha Samuela ben – Alija (1164-1193), predstojnika bagdadske akademije i protivnika Maimonidu, nju spominje Rabi Petahia iz Rastibonna u svojim sjećanjima na putovanje, a koji je zapisao da je kći Rabia Samuela “vrlo učena glede Pisma i Talmuda, i da ona podučava mlade kroz jedan prozorčić kuće u kojoj ona ostaje zatvorena”.

Samuel ben-Ali nije imao sina, tako da ga je na čelu Bagdadske akademije naslijedio muž njegove kćeri. Obrazovanje koje je dao svojoj kćeri moglo se odnositi na židovski običaj, često korišten u Jemenu, prema kojem obitelji koje nisu imale sina, obrazovale su svoje kćeri u najvišim židovskim učenjima, više da ispune biblijsku naredbu: “Ti ćeš poučavati svoju djecu”, nego za dobrobit svojih kćeri.


4. Učene Židovke u kršćanskoj zemlji

Ako Maimonidova pisma sačinjavaju, kao što smo vidjeli, važne izvore svjedočanstava o pismenim ženama njegovog vremena, ona pripadaju jednom širem skupu Taqqanot i Responsa iz Srednjeg vijeka, čije sustavno istraživanje posebno obogaćuje povijest židovskih žena. Response kao što i samo ime govori, označavaju odgovore rabina na sve vrste pitanja o vjerskim, domaćim, društvenim ili političkim problemima. U svojim pismima rabini ne navode nužno imena molitelja ili moliteljica, i to ne zato da prešute njhov identitet, nego više da daju općenitiju vrijednost svojim odgovorima. Njima nasuprot, Taqqanot je sadržavao naređenja zajednici koje su potvrdili rabini predstavljajući jednu ili više zajednica.

Tako su dva najvažnija Taqqanota (תקנות – takanôt – uređenje, naređenje, određivanje, propis itd.; op. prev.) Srednjega vijeka ona koja govore o položaju židovske žene: zabrana poligamije i zabrana odbacivanja žene bez njezinog pristanka, pripisane Rabbinu Geršomu iz Mainza, najprije poznati kao naređenja koja dolaze iz tri rajnske zajednice: Worms, Speera i Mainza.

Međutim, u striktnom rabinskom pravu poligamija, kao i protjerivanje žene, ostaju dozvoljeni, ali u praksi, jer te dvije taqqanot, koje su postupno primjenjivali u gotovo svim židovskim zajednicama na Istoku kao i na Zapadu, ostaju najbolji pokazatelj poboljšanja položaja židovske žene koje su donijeli srednjevjekovni rabini.

Response svjedoče isto tako i o drugim poboljšanjima koja se odnose na dob za brak ili na nasljedstvo, i to su upravo pitanja žena koja se odnose na probleme nasljedstva koja nas izravno vode pismenim ženama. Ta pitanja, često postavljena posredstvom drugih rabina, slale su uglavnom udovice, starteljice i upraviteljice imovine svoje malodobne djece. U svojoj studiji o ženama u responsama iz srednjeg vijeka I. Epstein naglašava da one nisu oklijevale osporavati odluke lokalnih sudova onoga što se njh tiče, i da su neke među njima pokazale jednu dijalektiku i začuđujuće znanje. Među njima, navodi posebno dugo pismo Lee rabinu Weilu, u kojem se ona protivi odluci da taj rabin od jedne udovice traži putem lokalnog suda da nadoknadi dugove svojega muža. To je pismo poznato samo po odgovoru koji je uputio rabin Weil, gdje on naglašava da samo zbog odavanja počasti Leinom ocu, poznatom po svojoj erudiciji, odgovara na pismo njegove kćeri. Njegov odgovor ipak pravi aluziju na Leino znanje koje je imala o Talmudu i iz raznih prijašnjih Responsa.

Hendel, udova Paltiela, pojavljuje se kao dodatni primjer žene erudita koja se dopisivala s jednim rabinom, dok se Šendlein, žena rabina Isserlina spominje da je napisala po diktatu svojega muža jedno pismo na njemačkom upućeno nekoj drugoj ženi.
Tako, iako im je općenito uskraćena prednost sustavnog odgoja, židovske žene u to vrijeme su mogle imati priliku da uče i prime znanje, a to je najbolje potvrđeno u Francuskoj i u Rajnskom području.


4. Učene Francuskinje

U stvari, tek izrazom prikladnosti možemo cijeniti niz žena erudita iz obitelji Rašija (1040. – 1105.), poznatog talmudista iz Šampanje koji je imao mnogobrojne učenike u Ješivi (viša škola), koju je osnovao u Troyesu.

Ime i porijeklo Rašijeve žene su nepoznati, ali se zna da mu je rodila tri kćeri: Rahelu, kojoj je slikovit nadimak bio “Dosta Lijepa”, i Joheved i Mirjam, a ni jednog dječaka. Sve su se tri udale za učenjake i među njihovim sinovima, od kojih su mnogi postali rabini, najpoznatiji je bio jedan sin od Joheved, Rabenu Tam.

Rašijeve kćeri, isto tako i njegove unuke i praunuka Rebeka, kći Yohevede i Rabia Meira; Alvina kći Miriam i Jude ben Natana i Hana, kći Rabenu Tama, bile su isto tako poznate po svojem talmudskom i rabinskom znanju.

Različiti eruditski spisi su se pripisivali Rebeki, dok je Alvina bila poznata po tome što je poučavala tradicionalne vjerske obrede iz kuće Rašija, koje je ona držala utjecajem svoje majke Miriam, na Izaka ben Samuela. Hanah, Rašijeva praunuka je jedna od žena koja je u to vrijeme poučavala druge žene Din (דין – din, zakon; op. prev.) i Micve ( zakoni i vjerske dužnosti) u njihovim zajednicama.

«Bez sumnje», bilježi S. Swarzfuchs, «treba li pripisati Rašijevom poticaju da su njegove kćeri i druge žene u obitelji dobile, vrlo vjerojatno u kući, jedno tako ozbiljno obrazovanje. Njihovi suvremenici nisu oklijevali postavljati im pitanja o poslu, ili o određenim običajima. To je bio jedan izuzetan slučaj u povijesti Židova srednjega vijeka.»

Raši, međutim, nije bio jedini rabin svoga vremena koji je poticao obrazovanje djevojaka.

Belet, sestru Izaka ben Menahema, “Velikog”, naveo je Raši kao autoritet u jednom rabinskom pitanju. Živjela je u Orleanu u XI. stoljeću, a stoljeće kasnije, Abrahamu, rabinu toga grada, bili su zahvalni što je poticao u sudjelovanju žena u obredima i u učenju.

Žene iz obitelji rabina Eliezera iz Wormsa su isto tako bile poznate po svojoj pobožnosti i erudiciji. U posmrtnoj elegiji koju je izgovorio za svoju ženu Dulci, koja je mučenički umrla sa svojim kćerima Belet i Hanom 1196. (ili 1213.) godine, rabi Eliezer je napisao da je ona pjevala himne i molitve, da je pravila zavjete šabatom i da je poznavala biblijsku i rabinsku literaturu.

Po svojim kvalitetama Dulci je bila jedna od prvih firzogerin, ili zogerke, to su izrazi na jidišu koji označavaju žene koje su na balkonu sinagoge čitale ili pjevale molitve za one koje nisu dovoljno dobro poznavale hebrejski. One su bile posebno mnogobrojne u Poljskoj, ali potvrđeno je njihovo prisustvo i u drugim europskim zajednicama.
Marat Guta, sestra Rabija Natana, koja je umrla 1308. god., bila je jedna firzogerin srednjega vijeka koja je skladala izvorne molitve i čije je ime bilo sačuvano.

Očito je da su one bile dosta učene kad su mogle čitati i prevoditi naglas molitve s hebrejskog na domaće jezike i čak one same sastavljale tehine ( javne molitve) koje će biti uvelike objavljene i proširene u XVI. i u XVII. stoljeću.

Još uvijek u Francuskoj u XV. stoljeću dvije ženske osobe ulaze u našu definiciju pismenih.

Prepisivačica Frommet Arwiller, čiji primjerak rabinskog zakonika koji je ona prepisala, i koji se nalazi u Nacionalnoj Knjižnici, nosi njezinu bilješku na hebrejskom: «Ovaj prijepis je napravila Frommet, kći Arwilera, za svoga muža Samuela Ben Mojsiju, 1454. godine.”

Druga je liječnik, imenom Sara la Mirges, upisana u Knjigu Obrezivanja među Židove koji su vršili medicinsku praksu u XV. stoljeću u Parizu.

Uostalom, židovske žene koje su radile posao mudre žene morale su biti prilično mnogobrojne, jer na jugu Francuske Filip de Valois (1293. - 1350.) branio im je da rade u tom svojstvu, a da nemaju diplomu fakulteta iz Monpelliera.


Pismene Talijanke

Talijanski Židovi sačinjavali su jednu od najstarijih zajednica dijaspore. Ako su se tu pismene žene posebno proslavile u renesansi, neke su bile isto tako poznate od ranije.

Paola Anav Dei Mansei, koja je pripadala obitelji slavnih potomaka Natana Ben Jekiela, koji je pobjegao u Rim poslije razaranja Hrama, odlikaovala se biblijskim i talmudskim znanjima i svojim kvalitetama pisara. Zbirka biblijskih tumačenja koju je ona prepisala 1280. godine još je u XIX. stoljeću bila sačuvana u Knjižnici Sjemeništa u Wroclav.

U istom stoljeću, Miriam Spira Luria, kći Salomona Spire i žene Johanana Lurie, podučavala je Talmud skrivena iza zastora, kao Bat Halevi, kći egzilarha iz Bagdada.

Iz XIV: stoljeća, J. Schatzmiller je spomenuo tijekom jednog razgovora otkriće jedne knjižice o dugovanjima, od jedne firentinske Židovke, napisane na hebrejskom. Objavljujući tu informaciju R. Emery nadodaje da mu ona omogućava iznošenje zanimljive činjenice: “Ta židovska žena je znala čitati, pisati i računati”.

Jedan od naših ciljeva je da ovdje spomenemo druge, isto tako zanimljive slučajeve.

Italija nam je isto tako ostavila jednu drugu ličnost žene liječnika, Perne, koja je diplomirala u Fanu 1460. godine. U to su vrijeme žene njegovale samo žene, ali studij medicine je bio posebno dugačak i znanstvenog karaktera, te uspjeh židovskih žena u toj disciplini zaslužuje da bude zabilježen.

To je također i zemlja koja nam je ostavila uspomenu na jednu od prvih žena tiskara, Estellinu Conat, koja je imala tiskaru u Mantovi godine 1476. U to vrijeme još nije postojao na hebrejskom izraz koji bi označavao tiskaru, i Estellina je nastavila upotrebljavati izraz Kotev “pisati” da bi naznačila svoj rad:

“Ja, Estellina, (žena svog gospodara, mog muža cijenjenog Rabina Abrahama Conata, neka bude blagoslovljen djecom, i neka dugo poživi, Amen), napisala sam ovu knjigu “Proučavanje svijeta”, pomoću mladog Jakoba Levia iz Provanse, iz Tarascona, neka dugo poživi.”

Smjernost Estelline prema svojem suprugu i “gospodaru” ne moramo smatrati kao izravni izraz podložnosti. Ona dolazi u stvari prije iz jednog patetičnog stila koji nalazimo također u jednom pismu koje je također poslala Talijanka, ali ga je vjerojatno napisao neki pisar iz XIII. stoljeća. To pismo koje Donna Sara upućuje svojem mužu Salomonu, i koje je pronađeno u Genizi u Kairu, još i više umnožava komplimente: “Neka veliki mir i veliko blagostanje prate mog gospodara i upravitelja, svijetlo mojih očiju, krunu moga čela, moga gospodara i muža, erudita R. Salomona, neka dugo poživi.”

Ali u ovom kratkom spisu koji je napisala Estellina, mi ćemo najviše cijeniti njezino profesionalno iskustvo majstora-tiskara koja, proslavljajući prve korake židovskih žena u moderno vrijeme, zaključuje našu kronologiju.

Širenjem tiskarstva, povijest židovskih pismenih žena ulazi u jedno drugo doba gdje je njihovo pisanje poticano većim širenjem knjiga na domaćim židovskim jezicima, a u prvom redu na jidišu. Žene će biti sve mnogobrojnije u sudjelovanju u tom širenju, ponajprije nastavljajući ulagati novac za židovske knjige za muškarce, zatim i one knjige koje su preveli ili su ih pisali pod izričitom upravom žena, a kasnije samo pišući vlastita djela.

Tako je prva knjiga o etici koja je prevedena na jidiš bila posvećena jednoj ženi, Murdi de Ginzburg, koju su opisali kao doktora medicine, a 1544. je objavljen Šmuel Buh, od Lite de Regensburg, prijevod u stihovima na jidišu Samuelove knjige, koji će služiti kao uzor mnogobrojnim kasnijim biblijskim prijevodima.

Napokon jedna zadnja pionirka, slavna među svim židovskim ženama, Grazia Nasi koja je uložila novac za prvi prijevod Biblije na ladino, a koji je objavljen u Ferari 1554. godine. Ona je otvorila put važnim prijevodima i tumačenjima Biblije na domaćim jezicima koji će biti melem židovskim ženama do XIX. stoljeća.

Uspoređivane s prvim pismenim ženama drugih monoteističkih vjera, Židovke ne predstavljaju ekvivalent niti časnim sestrama, ni predstojnicama samostana ili redovnicama koje su bile među prvim obrazovanim kršćankama, a niti onim lijepim zarobljenicama odgojenim u muslimanskim haremima za zadovoljstvo muškaraca. Prve pismene žene zabilježene u židovskoj povijesti ostaju savršeno u skladu s ograničenjem i poslovima koje su muškarci od njh očekivali. Nikakvih “Damskih pritužbi” u njihovom pisanju, ili barem ne u tragovima koji su sačuvani do danas. Ipak, iako nam do XV. stoljeća naša današnja saznanja ne dopuštaju da pripišemo pisanje ijedne knjige židovskim ženama, njihov pristup učenju i čitanju, i u manjoj mjeri pisanju, pokazali su nam se važnijima od onoga što su ostavile na uvid neke od rijetkih pismenih osoba iz prošlosti za potomstvo.

Stalno se suočavajući s ljubomornom ljubavlju židovskih muškaraca prema Pismu, ovo bi potvrdilo modernu pretpostavku u nedavno izišloj “Povijesti žena Zapada” prema kojoj od srednjeg vijeka kod žena je “sposobnost čitanja bila vjerojatno raširenija nego što smo mi spremni prihvatiti.”


Yona Dureau
Položaj Žena u Izraelu


Izraelska kultura i položaj žena

Položaj žena u Izraelu je uznemirujući. U tom pogledu sve su stranke složne. Izvor problema je prepoznat na različit način, prema političkim i vjerskim tendencijama. Za stranku Ša'as je nedostatak Tore izvor svih zala. Izgleda da je ta stranka uostalom sklona tome da lakše oprosti nasilje izišlo iz vjerskih redova: Ša'as predlaže, posredstvom jednog od svojih ministara, ublažavanje kazne roditeljima rahidim koji su tukli svoje dijete i koje je osudio jedan izraelski sud. Molba je odbijena. Za laičke stranke, izvor nasilja nad ženama je jedno viđenje žene promatrane velikim dijelom kroz položaj žene u židovstvu. Iako je neosporno da iskrivljeno shvaćanje židovskih izvora može dovesti do pojedinih slučajeva mačizma, međutim pretjerano je svesti nasilje nad ženama, gdje bi izraelski mačizam tomu bio razlog. Mogla bi se napisati čitava knjiga o slici žene u današnjim izraelskim pjesmama, a one su daleko od toga da temelje svoj svjetonazor na osnovi Tore. Poslije žene-dadilje, vječne tješiteljice iz pjesama Haima Moshea, “ T'ni li Yad”: “Daj mi ruku”, do najerotskijih pjesama koje svode ženu na anonimni ljubavni užitak, “Ze kara halaila” ( “to” se /spolni čin/ dogodio noćas”), ili čak pjesme koje pjevaju žene, a koje nam šalju jednu zastrašujuću sliku položaja žene u paru, uvijek u obrambenom stavu, morajući uvijek bdjeti nad tim da ne bude prevarena (“Ani roa leha baainaim, ani roa et hakol”: gledam te u oči i vidim sve”), slika savršene žene prema mišljenju svjetovnog izraelskog muškarca nije sjajna, moramo to prihvatiti. NITI JEDNA današnja pjesma ne dopušta joj partnersko mjesto ravno muškarcu, gdje bi oni ravnopravno davali jedan drugome.


Položaj žena i nasilje društava


Sociološke studije nisu nikad produbile pitanje nasilja društava u odnosu na položaj žene u tim istim društvima. A ipak, veza je očita, ako se malo osvrnemo na uske veze između psihičkog razvitka nekog djeteta i njegove društvene ravnoteže, i slike žene koju joj vraća njezino okruženje.

Svako dijete ima životnu potrebu vjerovati da je plod ljubavi svojih roditelja. Tako jedna od osnovnih pogrješki nekih roditelja sastoji se u tome da priznaju djetetu da nije bilo željeno, da nije začeto iz ljubavi, da je plod nezgode. Ta vrsta izjave ima jedno od najrazornijih djelovanja na psihički razvitak djeteta, jer ga vraća na potpuno otsustvo slučajnosti njegovog vlastitog postojanja. Možemo razgovarati o vrijednosti ovih tvrdnji, jer jedno od bitnih pitanja postavljenih psiholozima u slučajevima ženske sterilnosti je uloga koju je odigralo tijelo i psiha u začeću, i ako je istina da silovana žena svjesno ne želi plod takvog odnosa, ali ostaje istina da je njezino tijelo željelo dijete: židovske žene silovane u koncentracijskim logorima nisu nikada rodile. (Ova zadnja tvrdnja je naravno sporna, tvrde stručnjaci, ali zaslužuje biti uzeta u obzir).

Prema tome, izjaviti jednom djetetu da je plod slučaja i da nije proizašao iz ljubavi svojih roditelja je oblik laži isto toliko kao psihičko ubojstvo. Psiholozi, ali isto tako i rabini, svakodnevno uviđaju ostvarene štete takvih izjava.

U tom kontekstu, važno je razumjeti da ta jasna i izričita tvrdnja je ponekad sama po sebi razumljiva za dijete kad ono pripada društvu gdje otac zlostavlja ženu, ili nekoj društvenoj skupini gdje spolni odnosi i brakovi nisu proizašli iz osjećaja, nego su nametnuti tom skupinom, i događaju se obično prinudom. Uzmimo na primjer najortodoksnije vjerske skupine, ili promatrajmo tradicionalno arapsko društvo, i zaključit ćete u oba slučaja da je nasilje nerazdvojivo od društvene skupine, koja nalazi dijelom svoje temelje u predstavljanju sebe kao pojedinca, i na toj osnovi čak i odnos dvaju roditelja. Životno je, dakle, shvatiti da je položaj žene u društvu odlučujući za budućnost tog istog društva. Drugim riječima, Izrael će ostati zauvijek jedno apsolutno vrlo nasilno društvo, i to gdje se stvaraju veze na silu u najmanjoj od društvenih ćelija, ako se položaj žene ne poboljša.


Uloga vlasti i žene

Vlada Ehuda Baraka bila je obećala pokretima za borbu za poboljšanje položaja žena u društvu jednak postotak žena i muškaraca u vladi. Od 32 ministra samo su dvije žene bile izabrane. Ne radi se samo o nepoštivanju predizbornih obećanja. To je nažalost česta stvar. Taj je čin primjer poruge s kojim vlada, kao očitovanje volje građana, drži ženu. Ne mjeri se do koje je točke jedno društvo oblikovano unutrašnjom snagom slike koju mu šalje njegova vlada. Prezirući žene, Ehud Barak je pokazao da njegova vlada ustraje u izvjesnom viđenju žene, i zbog toga dopušta takvo ponašanje.


Brojevi

Računa se da se u Izraelu premlaćuje 200.000 žena. Između 6-10 žena umiru u današnje doba svake godine zbog nasilja koje je izvršio njihov suprug. Broj silovanih žena penje se do 5000 prijavljenih silovanja (podvostručujemo naravno tu brojku da bismo dobili stvarni broj silovanja, jer izjava o silovanju uvijek predstavlja dodatnu traumu koju podnosi žrtva). Ne povezujemo uvijek te brojeve s agunma (aguna עגונה - napuštena, ostavljena žena, op. prev.), udanim ženama koje je muž napustio a ne mogu se preudati, zbog otpusnog dokumenta zvanog get (גט). Međutim, te pojave nam vraćaju istu sliku degradirane žene na neki način, nažalost, povezanu. Žena nema pravo odlučiti o svojoj sudbini u ovim trima predstavljenim slučajevima, ona je svedena na propise koji se odnose na dijete ili nekog korištenog predmeta, prema kojem se grubo postupa, i kojeg se napušta kad je volja za korištenjem nestala. Situacija je dakle katastrofalna kad gledamo brojke, ali također kvalitativno, psihički, za izraelski narod. Još nije prihvaćeno u kolektivnoj većinskoj svijesti ove zemlje da jedna osoba rođena kao žena može biti pojedinac u punom smislu riječi, obdaren razumom, voljom, samostalnošću, i da je dostojna poštovanja. Razlika spolova se još nažalost miješa sa nejednakošću spolova, što je daleko od toga da je to gledište Tore za koju “jednakost” može značiti različitost.


Agune

Nameću se halahičke odrednice. Jedan Bet hadin s'farad (Sefardski vjerski sud) ne može, teoretski, prisiliti muža da dade get svojoj ženi. Jedan bet ha din aškenaz (Aškenazki vjerski sud), u teoriji, može to, ako okolnosti zahtijevaju. U nekim posebnim slučajevima, gdje muž svojim djelom pokazuje da nema namjeru vratiti se u svoju kuću, izraelski batej hadin (Izraelski sudovi) imaju od 1995. godine pravo putem “hok hasankcia” (Zakon o kazni), mogućnost izvršiti pritisak na muža posredstvom izraelskog zakona, uzimajući na primjer sve bankovne kartice muža, ili uzimajući mu auto, štoviše i da mu prekinu telefonsku liniju ako je nužno. Te kazne su općenito govoreći vrlo djelotvorne, ako se primijene, i sprječavaju stvaranje situacija gdje muž koristi svoje pravo geta da bi spriječio svoju bivšu ženu da počne ispočetka, dok on svoj život živi slobodno.

Treba zabilježiti da primjena hok hasankcia ovisi još puno o položaju bet hadin-a, i na primjer, mogli smo zaključiti da od postanka tog zakona, bet hadin iz Tel Aviva ga je primijenio samo dva puta dok onaj iz Haife ga je upotrijebio više od šezdeset puta.

U drugim slučajevima, kada jedan od dva člana para napusti Izrael, bet hadin mora, ako ima mogućnost, napraviti sve što je u njegovoj moći, da prisili muža da se rastavi od žene, jer postoji očita opasnost od “mamzerut-a”, to jest nezakonitog djeteta, (ako rastavljena žena od svoga muža, ima dijete), i neospornog dokaza rastave para.

Do danas postoje slučajevi gdje je muž prebjeg mogao oženiti drugu ženu u Sjedinjenim Državama, a većina saveznih država u SAD dozvoljava rastavu u otsustvu žene. U slučaju kad je jedan od članova para francuski građanin, postoji pravni sporazum između Francuske i SAD-a, koji prisiljava SAD da daju obavještenja o tom razvodu francuskom uredu, u ovom slučaju, u Nantesu. Taj pravni sporazum nažalost ne postoji u Izraelu, a kao posljedica toga je da su se mnogobrojne žene “rastavile” in absentia u SAD-u, dok ih židovski zakon smatra da su još uvijek udane. Premda građanski brak ili rastava ne znače ništa u očima židovskog zakona, ostaje to da dokaz ponovnog braka muža je dovoljan da dade izraelskim (sudovima) batej hadin pravo da prisili muža da dade get (ali koji na svaki način ne će moći biti upotrijebljen u njegovom otsustvu). Sada su neke organizacije za prava žena uložile napore da se postigne pravni sporazum sličan francuskom, koji bi prisilio SAD da prenese sva obavještenja koja se tiču razvoda in absentia.


Pravo i silovanje

Situacija silovanih žena nije im ostavljala nikakvu nadu u prošlosti. Zakon i njegova primjena bili su tako beskrupulozni, povoljni za muškarce, i koji su a priori smatrali da je silovana žena kriva zbog počinjenog incidenta, tako da je većina silovanja bila rijetko prijavljivana na policijsku postaju. Poslije dvije godine, borba izraelskih žena na pravnom polju i unutar Kneseta postigla je da svako silovanje mora slijediti “oneš minimali”, minimalnom kaznom zatvora koja se ne može skratiti.

Mnogi su već pisali na temu žene u judaizmu. Izgledalo nam je važno, usporedno s pitanjem glede položaja žene u Izraelu, da se podsjetimo na propis za žene prema židovskim izvorima, i u suprotnosti s propisom koji joj može biti priznat, kada su ti izvori zaboravljeni ili degradirani. Sjetimo se najprije, glede izražavanja ženskosti u židovstvu, da je ženski rod daleko od povezivanja s nekim nižim oblikom ili preziranijim od muškog roda.

U najvažnijim molitvama, kao na primjer u Birkat Hamazon, pronalazimo ženske i muške gramatičke oblike ujedinjene u izražavanju božanstva. Mudraci su objasnili te različite uporabe poslije talmudskog doba, precizirajući da su se ženski oblici odnosili na Olam Haba (svijet koji dolazi, onaj svijet), koji je duhovniji, dok su se gramatički oblici u muškom rodu odnosili na Olam haze (ovaj svijet), više materijalan.

Kabala uči u tom istom smislu tj. da je svijet stvorio Bog u dva vremena. Bezoblična tvar stvorena je iz ništavila, koje je bilo ženskog roda, a zatim je uobličeno i postaje muškog roda.

Muški i ženski rod ponovno se pojavljuju prema istoj logici u redu sefira, jer najviše sefire među najnižim sefirama koje su dostupne čovjeku također su zaharskog reda (muški rod), gdje je muški rod proizišao iz emanacije jedne sefire, nekeva, ženskog roda. Traženje jedinstva zahara i nekeva, akronim: zon, za rekonstrukciju sefirotičkog jedinstva i vrijednosti, nas uči u samom srcu najdražeg dijela židovstva, nezamjenjivom svojstvu dvaju krajnosti, koje nisu ovdje da ih se stavi jednu iznad druge, nego da ih se sagleda kao različite i dopunjavajuće dijelove nužne za gradnju i za tikun (heb. poboljšanje, nap. prev.) svijeta, i očito sreće.

Ta tematika muškog i ženskog ponovno se pojavljuje u određenom broju bitnih riječi židovstva i prema nepromjenjivoj logici gore navedenog iskaza. Ruah, vjetar, duh, može biti muški ili ženski. Kise, sjedalica, prijestolje, može biti muškog ili ženskog roda. Kos, pehar, čaša, može biti muškog ili ženskog roda. Min haolam haba (min, heb. rod, op. prev.) rod «Haolam haba» će biti ženskog roda. Dok će Min haolam haze, rod «Haolam ha te» biti muškog roda.

Sjetimo se da su kerubini iz Arke bili i muški i ženski, i da je njihovo držanje licem uz lice simboliziralo sklad između božanskog i ljudskog. Potsjetimo da je taj sklad promišljen da se odražava u paru, jer slova koja razlikuju riječ iš (čovjek, muškarac, muž) i riječ išá (žena) sačinjavaju riječ ja, a to bi bio početak Božjeg imena (Jahve), dok zajednička slova koja ostaju kad sastavnice ove komplementarnosti nestaju, oblikuju onda riječ eš, vatra.

Daleko smo od toga da tražimo zamjenu prve neravnoteže drugom, stavljajući ženu iznad muškarca, kao što su drugi postavili muškarca iznad žene. Sadašnje zabrinjavajuće stanje u Izraelu je doista takvo da razara vatru (ženu), jer je komplementarnost negirana u prirodnom skladu para.

Jean Zacland, u svom djelu «Za jednu etiku. Biće u ženskom rodu», proučio je ženskost u Tori, kao protivnost u konstruktivnoj napetosti s muškošću, napetosti kroz koju se izražava nastanak židovskog naroda kao monoteističkog. Tako dakle, prema njegovom mišljenju, Očevi nisu mogli odigrati svoju ulogu i ispuniti povijesnu dužnost koju im je povjerilo božanstvo. Bez tih dvaju krajnosti, nema napretka izvan barbarstva i dijalektike između autoriteta i velikodušnosti. Bez tih dviju suprotnosti nema razvitka jedne monoteističke kulture i naroda koji bi donosio taj monoteizam.


Žena i židovsko učenje

Žena je nadopuna muškarcu, što ne znači da muškarac može sebi dodijeliti pravo da joj niječe svaku misao, bilo kakvo razmišljanje, ikakvu samostalnost. Ako je žena zaista “ezra kenegdo”, pomoć protiv muškarca, prema Tori, tumači objašnjavaju da će žena biti nasuprot muškarcu (protiv njega) ako ne vlada sklad. Ona će biti pomoć, ali Tora nije nikad upisala tu pomoć u područje jedne kuhinje.

Žena, prema najizvornijem židovstvu Tore, može biti prorok kao i muškarac, i njezino proročanstvo ponekad nadilazi muškarčevo (kao na primjer Sara, za koju je rečeno da vidi budućnost). Tora nije dakle nikad nijekala ili smanjivala propis o inteligenciji ili ženskoj percepciji. To opažanje i inteligencija su često bili okvalificirani izrazom “ženska intuicija”, ali trebalo bi još jedanput moći s točnošću odrediti smisao koji su predci davali razlikama između ženskog i muškog intelektualnog senzibiliteta, da bi mogli usporediti tu definiciju s modernim izrazima o ženskoj intuiciji. Zna se na primjer da učenje gemare bolje odgovara muškom duhu, ali to ne znači da se i žena ne bi mogla tome posvetiti, ali da muškarac treba više takve vježbe od žene. Mnogobrojne vjerske institucije u Jeruzalemu podučavaju danas ženama gemaru. Brojke su toliko dojmljive da se može govoriti o fenomenu, kaže Jeruzalem Post nedavno. U samoj ustanovi Matan, osnovanoj prije dvije godine, oko 2000 žema sada studira Talmud svakog tjedna i to na razini jednakoj rabinima iz bilo koje ješive. “Ezra kenegdo”, te se žene trude izvan sumnje postati one koje će u budućnosti biti najbolje družice u učenju svojem mužu, kao što je rav Kook poučavao: najbolji «haveh de hevrut», govorio je on, je uvijek tvoja žena.

A što reći više, osim da slika jedne žene sposobne učiti, razmišljati, i napredovati sa svojim mužem na putu prema Tori nam zaista izgleda kao slika sklada i bolji temelj za mir, nego ona od neuravnoteženog para gdje bi jedan od dvaju partnera bio samo tvorac materijalnog svijeta, dok bi drugi bio oslobođen svake brige i zadubljen u učenje? Kakvu stvarnu razmjenu možemo zamisliti u jednom takvom paru? Kakvu sliku žene toga para on ostavlja svojoj djeci, osim slike žene nužno inferiorne muškarcu, jer sva naša kultura propovijeda važnost Tore. Sigurno, dobre će duše nastojati odgovoriti da djelo važi kao i učenje, i da majčina kuhinja vrijedi koliko i očevo učenje. Ostaje nam zaključak da takvo razmišljanje ne odgovara onome što čitavo društvo osjeća glede učenja, Tore i kućanskih poslova. Zašto bi slijedili jednu dihotomiju, koja je bila opravdana u prošlosti, podjelom zadataka koji su odražavali jedan neizbježni društveni red, gdje žene nisu imale mjesta. Bez odbacivanja zadaća, koje nameće majčinstvo, današnja židovska žena može, i hoće, učiti i mi ne možemo nego poželjeti da se takav razvitak nastavi, da bi napokon omogućio još jače jedinstvo parova oko židovstva i njegovog smisla.

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.
Preveli i priredili R. Stipišić i J. Hećimović
Prvi dio ovog teksta pročitajte u prethodnom broju Balkanskog književnog glasnika.
Preštampano iz BKG u „Mostu“ – dodatku „Most plus“ – biltenu Udruženja useljenika iz bivše Jugoslavije u Izraelu, god. I, br. 1, jul 2007. Kontakt adresa hoj-ex@bezeqint.net

Nazad