ADRIANA KUČI

Rođena sam u Sarajevu, prije trideset godina. Po zanimanju sam novinar. Radila i na teveu i na radiju, ali pisanje je jedino u čemu istinski uživam, tako da sebe doživljavam kao novinarku koja piše. I koja je pisala, i pisaće, za brojne magazine, uključujući i Balkanski književni glasnik, kojega sam stalna suradnica.
Dakle, širom svijeta. .
 

 

ČEFURSKA POSLA…

»Čefur« je riječ koje u Riječniku slovenskog književnog jezika (Slovar slovenskega knjižnega jezika– SSKJ) - nema.
Pa, samim tim niti njezine ženske različice koja bi bila – »Čefurka«.
U pomenutom riječniku koji se uzima za zvaničnu potvrdu jezika u lijepoj deželi, te pomaže i samim Slovencima kada nehotice koriste riječi susjeda, da pročiste vlastiti jezik od hrvatizama, srbizama, turcizama i ostalih posuđenica (osim germanizama, oni im ne smetaju naročito), nalaze se riječi kao što su: jebati, fukati, pička, kurva… (ne mogu dalje nabrajati vulgarizme, iako ih ima još, šta ako mi mama pročita tekst?!), no riječi »čefur« - nema.
Što samo po sebi ne bi bilo čudno, imaju ljudi pravo nemati riječi, i koji klinac insistiram, ali u Sloveniji, vjerujem, isto tako, nema niti jednog jedinog Slovenca koji ne zna značenje ove riječi koja se u pojedinim dijelovima male i uređene države izgovara i kao »čifur«.
I da Slovenija nija puna čefura.
Gotovo sam sigurna u slijedeću tvrdnju: na području Slovenije nije niti jednoga Bosanca, Hercegovca, Crnogorca, Srbina, Makedonca, Albanca ili Hrvata koji nije čuo za riječ Čefur, već vrlo brzo nakon što je spakovao kofere i trbuhom za kruhom idući, naselio se u Sloveniju. (Dovraga, ne znam da li se čefur piše velikim ili malim slovom?!)
Ali isto sam tako gotovo sigurna da pripadnici nabrojanih naroda koji za Sloveniju nisu vezani više nega za svoj lokalni »Mercator« i »Gorenjevu« mašinu za veš, te servis za istu, te riječi nikada u svom životu nisu čuli.
Sticajem okolnosti, ja sam za riječ čula u svome rodnom Sarajevu par godina unazad. Istina, bila sam jedina neslovenačkoga roda u zabavnom društvu, okupljenom u slovenačkom kabare - prostoru u bh. prijestolnici, kada je jedan od visokih uglednika pomenuo dotičnu riječ.
Moj slovenački kojim se ni sada ne mogu bog-zna-kako hvaliti, iako radim na tome, tada je bio jedva na nivou da pratim konverzaciju, te sam shvatila da riječ ima ponižavajući prizvuk pun prezira i podsmijeha.
Hm… Naravno da je to bilo više nego dovoljno da me zainteresuje.
Na moje pitanje ljudi su se unezgodili, a Moj Muž koji tada još uvijek nije bio Moj Muž posramljeno je izbjegavao odgovor…
No, naravno da mi je objasnio još tog dana – čefur je, rekao je, pogrdan naziv za neslovence i odnosi se na pripadnike drugih naroda nekadašnje zajedničke države, isključivo.
Dakle, možeš biti Austrijac ili Italijan ili Kinez ili Arapin, ali, »privilegiju« da te se nazove Čefurom stičeš isključivo porijeklom iz država bivše Jugoslavije!
Na internet stranici www.razvezanijezik.org riječ je objašnjena ovako:
»Čefur je oblik subkulture koja se je u Sloveniji izoblikovala po koncu SFRJ. Čefur je čovjek koji je načelno netrepeljiv prema Sloveniji i Slovencima, pa tako i prema svakovrsnim simbolima slovenstva. Čefur može biti bilo koje narodnosti. Za njega je karakteristično to da je pripadnik, ali potomak pripadnika država članica nekadašnje SFRJ. Govore upotrijebljavajući tvrdo »L« (ł), čak i kada su rođeni u Sloveniji, što slovenački čini njihovim maternjim jezikom… Čefure dijelimo na obične čefure i čapce. Čapac je čefur slovenskog roda… Izraz bi se dao prevesti i kao neotesanac, seljačina i sl.«
Iako nije sasvim sigurno, jer, istini za volju, nisam se naročito trudila da se uvjerim na više načina i iz različitih vjerodostojnih izvora, vjerovatno je da porijeklo riječi seže još u vrijeme Otomanlija. Riječ je, naime, prvi put upotrijebljena u vrijeme turskih osvajanja tadašnje Srbije i BiH.
Turci su, da bi im bilo lakše vladati, zemlju podijelili na pašaluke i či(f)tluke. Stanovnici či(f)tluka bili su - čifuti. Iz te riječi, dugo vremena upotrijebljavane kao pogrdne za jevrejski narod, nastala je izvedenica čifur.
Negativnu konotaciju dobila je par decenija unazad, a označava čovjeka koji je kulturno neprilagođen okolju u kojem živi.
Nažalost, mnogi su je uopćili i tako nazivaju baš svakoga ko nije slovenskog porijekla. Pa tako i jednog od mojih prvih sagovornika u intervjuima kojeg sam na kraju našeg razgovora upitala ko je Čefur.
»Čefur, to sam ja«, rekao mi je gradonačelnik Ljubljane, Zoran Janković, bolje znan kao otac slavnog »Mercatora«.
»U vrijeme kada sam došao u Sloveniju (iz rodne Srbije, op.a), daleke 1964. godine, nije se upotrijebljavala riječ čefur. Tada smo svi mi koji smo došli iz država bivše Jugoslavije bili - Bosanci. U vrijeme moje radijske predizborne kampanje jedan od anketiranih ljudi na cesti rekao je da će glasati za mene, zato što će »čefur napraviti stadion«… Nedavno sam bio u školi u Ljubljani među osnovcima koji su me pozvali i pitali me da li ću im zatvoriti školu. Načuli su nešto… A tu školu, inače, zovu »čefurska«. Rekao sam im da se ne brinu, ako je jedan Čefur postao gradonačelik i oni mogu sve.«, priča mi, ukratko, svoja čefurska iskustva, prvi čovjek Ljubljane. Slična iskustva ima i dr Edvin Dervišević kojeg je iz Bosne u Sloveniju odveo rat. A onda je u Sloveniji ostvario nebrojene uspjehe na području sportske i alternativne medicine. Kaže, on je jednom čuo dva Čefura na mostu kako se dozivaju: »Hej, ba, Čefur, đe si navalio?! Haj'mo na kafu.« Ne smeta mu previše. On je, baš kao i Janković, poštovan.
I suviše visoko, da bi bio blizak običnoj slovenskoj provinciji.
Od ruke provincije za koju Momo Kapor (koji inače nije moj književni ili bilo kakav idol, moram naglasiti) kaže da nije samo geografski pojam, već lagano ubistvo s predumišljajem, sklonjen je i Branko Đurić, poznatiji kao Đura, koji je pametno unovčio sve prastare bosanske viceve o Muji i Sulji (u međuvremenu je Sulju preimenovao u Hasu, kako bi se bolje prilagodio) nasmijavajući njima naivne Slovence, naučio slovenski sa nepogriješivim sarajevskim akcentom i oženio jednu od najljepših Slovenki.
Pa vjerovatno i Saša Lošić Loša i Ismar Mujezinović i drugi uspješni Čefuri…. U njih ne pogledaju svi preostali Slovenci u prostoriji kada u vijestima iz crne hronike na teveu počnu nabrajati sama čefurska imena… Halo, ljudi! Mene kući nije sram što mi je komšija i zemljak kriminalac! Njegova stvar! Zašto bi me moralo biti ovdje?!
Tu dolazimo do grube podjele čifura u tri kategorije: Intelektualno i finansijski moćne čefure koji se kreću u krugovima nedostižnim za većinu Slovenaca ponosnih što im se prezime na završava na »(v)ić«. Takve čefure nazivaju čefurima rijetko. Mnogo rijeđe nego druge. Samo kada su stvaaaarno strašno ljubomorni na njih. Ili kada im se nađu na putu. Većinu vremena su očarani. Slovenci, ne treba jednoj Čefurki puno vremena da to shvati, priznaju uspješnost i dive joj se. Opraštaju uspjeh lakše nego Bosanci, Hrvati, Srbi…
Druga kategorija Čefura oni su koji žive kako su i navikli, bez ikakve potrebe za asimilacijom ili učenjem jezika, koji im za težak fizički posao koji rade i prenose s koljena na koljeno, niti ne treba. Takvi Čefuri žive jedni s drugima, jedu svoja jela i slušaju svoju muziku (nerijetko i preglasno). I boli ih početak čarape izvrnut naopako što ih neki gledaju s prezirom i nazivaju Čefurima. Takvih je, vjerovatno, najviše, ali da ne ulazimo sada u demografiju i ekonomske migracije u bivšoj zajedničkoj zemlji.
Treća kategorija je negdje između dvije nabrojane i u nju bih uvrstila i samu sebe. Radi se, dakle, o Čefurima koji su u Sloveniju došli otvorena (čifurskog) srca, nenaviklih da ih bilo ko i bilo kako ponižava zbog njihova porijekla, koji rijetko uspiju umaći šoku kada se prvi put (pa i narednih puta) sretnu sa drskim i bezobraznim ljudima, spremnim samo na neprihavatanje. Baš onakvo neprihvatanje pod kakvim su Slovenci živjeli u vrijeme Germana, ne mogavši ni svoj jezik govoriti slobodno, ali im je uspjelo da brzo zaborave tešku prošlost.
Takvi ljudi su, kaže Moj Muž, neprestano unezgođen zbog reakcija svojih sugrađana (baš kao i ja zbog onih na vijestima – sasvim neopravdano i glupavo) uglavnom potpuno primitivni, neobrazovani i zavidni, i jedva dočekaju kakav sindikalni izlet na jug, ka Bosni, Srbiji, ali ne da bi obilazili muzeje, već da slušaju folk i odbiju se od alkohola.
I Janković i Dervišević rekli su isto. I znam da je tako. Ali takve ljude srećeš svaki dan, živeći u malom mjestu. Bulje u tebe u trgovinama i gurkaju ti se za leđima, ogovaraju, baš kao i svi malograđani na svijetu, neodvisno od njihove nacionalnosti, i uče djecu da je ne biti iz Slovenije nešto mnoooogo loše. Pa onda se i djeca tako ponašaju jedna prema drugoj u školi. I, što je još gore i jadnije – i učitelji.
I protiv takvog oblika primitivizma čovjek može učiniti malo, koliko god mi s ponosom ponavljali običnu vremensku činjenicu da živimo u XXI stoljeću. Ali, čovjek – čefur može učiniti mnogo za samoga sebe (i možda za neke nove klince) ukoliko mu uspije ostati iznad i ne dozvoliti blatu primitivizma da ga povuče sebi i učini istim. Ako mu uspije ne otrovati se i prijatelje i dalje tražiti onako kako je to uvijek činio, na osnovu normalnih i neuvrijedljivih ljudskih standarda.
Par godina unazad slovenački je predsjednik Drnovšek izjavio da ksenofobija u Sloveniji nije iz dana u dan snažnija, kako su tvrdili neovisni istraživači, bez obzira na probleme s ljudima koji su izgubili pravo na državljanstvo jer su zakasnili urediti papire, te i na prepreke za građenje islamskog vjerskog objekta.
Opet, Moj Muž! On kaže da je Drnovšek kao i svi drugi koji tvrde da u Sloveniji nema ksenofobije, potpuno u pravu. Ksenofobija je strah od stranaca. A, u Sloveniji niko ne prezire Austrijce, Engleze, Japance i druge… Samo i jedino čefure. Možda zato riječi nema u riječniku?! Iz čistog prezira?! I možda kada jednom ubace i riječ čefur na listu svojih riječi da stave odmah i čefurofobiju?! Tek prijedlog….
Da, u SSKJ nema ni riječi behar. Niti postoji prevod te riječi, uzalud sam se trudila da ga nađem, ponukana razbeharanim proljećem. Nema riječi. Ali behara ima posvuda, od ranog proljeća ove godine, ….
I miriše divno i zavodi nevjerovatno. Svojom nezadrživošću, nepredvidljivošću, ljepotom…

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad