ALEKSANDRA KARDUM

Rođena je 1969. godine, osnovnu, srednju školu i fakultet završila je u Splitu, a magistarski znanstveni studij pedagogije završila u Zagrebu. Bavi se glazbenom terapijom za djecu s autizmom. Roman "Ono što sam prešutjela" objavila je 2005. (naklada Slovo) koji je preveden na slovenski jezik (Goga, 2007.) i objavljen na Besplatnim elektroničkim knjigama. Drugi roman "Spavaš li?" upravo izlazi iz tiska (Disput, lipanj 2007.).
 

 

 

 

U neko doba noći hodnici utihnu. U sobi je mrak. Neonsko svjetlo koje je rasječeno na mnoštvo treperavih mliječnih traka dopiralo kroz rolete, razvodnilo ga je tek toliko da ga učini tamno sivim. U dijelu udaljenom od vrata, tamo prema prozoru, potpuna tama.

Volim mrak kod tebe, tata. Ima puno mrakova. Svijeklo crni i još više svijeklo crni, i najcrnji crni. Volim jedino svijeklo crni. Bojiš li se ti mraka?

Ona težina u prsima što ju je ćutio čitavog dana najednom se zgusnula u grudvu i zaglavila se u grlu. Osjeti pritisak kako se širi iz usta u nos. Oči ga zapeku.
Duboko udahne i polako ispusti zrak: nada se da će tako otpustiti bol.
Da upali svjetlo na noćnom ormariću? Ne. Onda sigurno neće zaspati čitavu noć. Osim toga, ne želi ničim remetiti red. Liječniku ionako nije simpatičan.
Spusti se niže u krevet i navuče plahtu do brade.
Bolnice noću žive svoj pravi život. Danju sve odiše prividom. Užurbanost, razgovor, posjete, pregledi, rukovanja, tapšanja, doručak, ručak, večera. Radio. Voće. Cvijeće.
Privid istinskog života.
Dok su ga vozili na pregled, u susjednoj je sobi vidio staricu očiju tako upalih i mutnih – kao da ga je pogledala sama smrt. Zglob i dugi prsti stršali su iz rukava poput čvornate grane. Tkanina još ispeglanih i ravnih rubova, bez topline tijela koja bi joj omekšala formu. Ruka kao naknadno umetnuta u prevelik omot koji mu ne pripada.
Tijelo već napola istrgnuto iz života koje se više ne može prožeti ni sa čim.
Na pokretnom stoliću za hranjenje dvije bestidno crvene jabuke.
Bolnice su mjesta gdje ljepota kažnjava, a oči je izbjegavaju . Cvijet u vazi kao nož bezobzirno zaboden u ljudsku bespomoćnost. Strah od pogleda na lijepu ženu. Čipkasti podmetač na zarđalom željezu kao poruga. Šareni časopisi: moda, kuda na ljetovanje, iznenadite partnera, blaženstvo okusa, zabljesnite novim izgledom. Podsjetnici na život koji vani čeka.
Koji više ne čeka?
Zatvori oči. Osluškuje.
Je li previše tiho? Ta mu pomisao natjera trnce niz vrat. Ne, ne, poslušaj bolje.
Negdje izdaleka zvonilo je limeno posuđe. Dolje niz hodnik zatvorila su se vrata. Na katu ispod tiho je šuštala voda. Zrak koji je izdisao kroz nos odbijao se od ispeglane plahte stvarajući sasvim lagan, ujednačen šum.
Previše je tiho, prostruji mu glavom. Tijelo mu se napne.
Još ništa.
Pokrije uši dlanovima i utisne glavu u jastuk. U ušima mu šumi i sitno pucketa; kao da negdje unutra bubre i lome se sitne koščice . Kao izdaleka, mutno odjekuju otkucaji srca. Zgužva krajeve plahte i snažno ih pritisne na uši.
Ne paničari, samo ne paničari, govori u sebi.
Još samo malo…Evo. Sasvim obična tišina. Ništa neće biti. Najednom osjeti takvo olakšanje da mu se čini kao da se tijelo razlijeva i lijepi za krevet.
Gotovo je zaboravio taj osjećaj – bezbrižni, zdravi umor koji učini udove tako teškima da tonu u postelju. Već je neko vrijeme otuđen od vlastite tjelesnosti koja ga okiva. Kada legne, zna da je samo nakratko otpočinuo od bježanja samome sebi – svjestan je da su mu mišići na lopaticama zgrčeni a tabani čvrsto uprti u dno kreveta.
Opustite jedan po jedan dio tijela, govorila je terapeutkinja ugodnim, gotovo nezemaljskim glasom i to se činilo učinkovitim. Jedan po jedan prst na ruci, pa cijeli dlan. Koncentrirati se na zglob, osjetiti mu težinu, zatim polako prijeći na podlakticu i cijelu ruku. Zatim druga ruka.
Ali kada bi ostao sam, nije išlo. Usredotočio bi misli na ruku i najednom nije mogao misliti ni na što drugo. Misli bi se zaglavile na toj izdajnički opuštenoj ruci i on bi se zatekao kako je gleda u čudu ne znajući što bi s njom. Neko vrijeme bi s mukom nastojao održati tu neprirodnu opuštenost, sve dok se ne bi osjetio iscrpljenim. Ponekad bi pokušavao dlanom prelaziti preko ramena, vrata i prsa trudeći se dodirom otpustiti napetost.
Onda bi se sjetio nje:
Zamišlja kako ga gleda, naposljetku pruža ruku. Svojom glatkim dlanom lagano prelazi njegovom kožom. On promatra – koža mu je tanka, sasvim tanka, puna smeđih pjega. Izgleda kao da je protkana mrežom. Opuštena je, mlitava: gužva se i nabire, slijedi njenu sitnu ruku kako bi što dulje zadržala dodir.
Taj ga prizor uvijek iznova obeshrabri. Odustane.
Zato je sada nastojao iskoristiti svaki trenutak ovog nenadanog spokoja. Svjestan je gotovo svakog dijela tijela – oblika, topline, načina na koji prijanja uz madrac. Ćuti kako se težina koju je napipavao u prsima raspodjeljuje i razlijeva po udovima. Prvi put nakon dugo vremena osjeća se ugodno u svome tijelu.
Leži neko vrijeme u omamljen olakšanjem. Ove se večeri izvukao. Barem to.
Možda će sutra moći vidjeti i maloga.
Misli mu se rasplinjavaju - na početku sasvim razgovijetne da bi ih pri kraju gubio i ne znajući što je bio započeo. Naposljetku ih pusti da plutaju: miješaju se u mraku riječi, slike i prigušeni zvukovi sa hodnika.
Pod pokrivačem je toplo, udovi mu se umrtvljuju. Zaspat će.
U snu hoda niz rijeku i traži mjesto gdje bi mogao prijeći na drugu stranu. Ne usuđuje se - voda je mutna i brza. Odjednom, među drvećem na drugoj obali, ugleda staru seljanku s maramom na glavi. Doziva je, ali ona stoji nepomično. Maše joj, a ona odjednom podiže ruke: u svakoj drži po jednu metalnu posudu. Udari jednom u drugu, zatim još jednom. Počinje bjesomučno udarati posudama naizmjence podižući noge kao da hoda u mjestu. Ipak, lice joj je smrtno ozbiljno, prijeteće. Hej, povikne on i pokuša joj ponovo mahnuti, kad osjeti strahovitu bol u ruci. Velik pas zario mu je zube u ruku; iz gubice se cijedi zapjenjena slina. Bol je neizdrživa i on pokušava istrgnuti ruku, ali ona mlitavo visi. Pokušava pobjeći: noge su mu teške i utrnule.
Zna da tako mora biti jer spava. Ali kako osjeća bol? U tom trenutku bol popušta – psa odjednom ugleda na drugoj strani rijeke. Ona žena grabi vodu posudom i daje mu da pije. Onda se najednom cijeli prizor zamuti i postane siv; na mjestu gdje je bila šuma nazire obrise bolničkog kreveta. Još uvijek odzvanjaju zvukovi sna: u daljini čuje lupanje posuda, rijeka šumi tiše. Ranjena ruka ga tišti. Trudi se prinijeti je očima ali ne može pomaknuti ni jedan dio tijela. Strahovito se napinje, znoji se. Izdaleka čuje lavež psa. Kako izići odavde?
Odjednom shvaća.
Zarobljen je u vlastitom snu. Svjestan svega, promatra događaje: okovan je u usnulom tijelu koje ne može pokrenuti. Hvata ga panika; pokušava silom pomaći nogu, ruku, otvoriti oči. Osjeća da se miče, otima, maše rukama i trepće u svom nepokretnom tijelu. Preplavi ga strah.
Je li ovo kraj?
Ta mu pomisao oduzme snagu i on klone, vrebajući zvukove kao jedinu vezu sa životom. Metal samo ponekad tiho odjekne negdje u daljini, voda sada šumi pitomo, sve tiše. Lavež se udaljava, sada se čini da dopire kroz prozor. Najednom sve utihne.
Gotovo je.
Očima još uvijek grozničavo pokušava prodrijeti kroz zatvorene kapke.
Kada se ugase misli? Samo neka se brzo ugase, zavapi u sebi i odjednom osjeti hladnoću. Ugleda mrak svoje bolničke sobe – obrise kreveta, stola i prozora ispresijecane tankim vijugavim sjenama, kao da su zarasli u šiblje.
Najednom, zapletene trepavice se razmrse. Sjene se neznatno razmaknu i sada mutno vidi svoje tabane kako strše pod svijetlim pokrivačem i željezni okvir kreveta. Sve drugo je u tami, ali on ionako ne može pomaknuti oči. Čini mu se da su mu udovi glomazni, nakvasali. Rasteže noge, mlati rukama, vrišti osjećajući kako mu grlo pulsira - kroz odškrinute kapke čitavo vrijeme gleda svoje nepomično tijelo. Sijevne mu misao kako se toga uvijek bojao kao dijete, okovanosti tijelom, okovanosti tijela.

- Zamisli da je naše tijelo jedna kutija u koju smo zakovani i imamo samo proreze za oči?
– Zašto to govoriš? – Zato što to jest tako. Kao dijete sam se uvijek bojao kad bi mi to palo na pamet. Imaš samo oči da proviriš van. Zar ne vidiš da si u kutiji, zakovana? –Ali krećem se. – To ne pomaže.

U tom trenutku mrak sa strane se zaleluja. Nekoliko trenutaka se ne desi ništa; onda se komad tame otkine i približi krevetu. Tamna mrlja zakloni rub željeznog okvira, potom počne kliziti uz rub kreveta prema njegovu licu postajući sve veća.
Pokrit će mi oči i to će biti kraj, pomisli. U to se sjena zaustavi kraj njegove glave. Zaklanja mu desnu stranu lica: oko mu prekriva mrak. Tako je hladno da može osjetiti kako mu obraz trne. Čeka nepomičan, nemoćan; tupo škilji jednim okom u obrise svojih nogu. Sjena se primiče i spušta mu se na prsa. Sada više ne vidi gotovo ništa, osim svijetlog šiljatog obrisa.
Još samo to…i kraj.
Oko mu se polako navikava na mrak. S lijeve strane uočava slab odsjaj prozorske kvake na koju je pala mjesečina. Svijet još postoji! U prsima mu se uskomeša. Onaj komadić tame u koji je unezvijereno piljio poče se razrjeđivati i odjednom spozna ruku koja mu počiva na prsima – znači, pomaknuo se.
Maknuo je ruku – vraća se, ponovo vidi, živi!
Uzbuđen, škilji kroz trepavice i obris se postupno izoštrava. Čudno. Prsti su mu tanki, mršavi. Između palca i kažiprsta krivudav rasjek – kao da ih je netko htio razdvojiti škarama. Na drugom i trećem prstu umjesto noktiju nakupine neodređena oblika, poput grumenja. Ogrebotine…Svuda.
Mršava sitna ruka na kojoj strše čudnovato iskrivljeni koščati prsti počiva mu na prsima poput zgnječenog pauka.
Oči mu se najednom refleksno stisnu. Utroba mu se zgrči, osjeti kako ga naglo probija znoj. Odjednom začuje vlastito disanje – je li disao do sada? U ušima bubnji, čuje brze otkucaje srca. Silovito ga prolaze trnci, gotovo da može osjetiti krv kako šišti tijelom. Kao da je netko iznenada otpustio branu i pustio život da ponovno nahrupi. Ponada se – snažno se napne i nadljudskim naporom pokuša razbiti oklop umrtvljena tijela. Iznenada, udovi otpuste; on silovito poskoči u krevetu.
Mahnito se otkrije i raskopča pidžamu. Zvjera po sobi hvatajući dah – još uvijek odnekud čuje zveket lonaca. Kuhinja je na dnu hodnika, padne mu na pamet . Odahne: zvukovi su isti kao u snu, samo tiši.
Dobro je, samo je pomiješao san i javu. Tu je kuhinja, prošapće.
Naposljetku se svali na jastuk, iscrpljen.

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad