ANA MUŠĆET

Rođena 1981. u Metkoviću. Završila umjetničku školu u Dubrovniku. Napisala i režirala predstavu "Akt" koja je izvedena u Dubrovniku i Metkoviću. Objavila svoju prvu zbirku "Plavi sapun" na Trećem programu Hrvatskog Radija, u emisiji Poezija naglas, urednika Danijela Dragojevića. Završila drugu zbirku poezije "Vatra Vatra" 2006.g. - Apsolvent rusistike i kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Boravi u Zagrebu.
Stalna suradnica Balkanskog književnog glasnika.

 

 

 

Mrak na Kornatima
past će prvi.
Jedva će čekati da se spusti.
Sad je vrijeme za
labirint.
Otoci mudro i polako trepću,
kao pred najtišu
majčinu uspavanku.
Njihov hipnotički dubok san
otpušta i najcrnje škorpione,
pa se oni ližu i lašte
pod mjesečinom.

Na putniku je da
dobro gleda,
da tiho kroči i
da ne zgazi ježa.
Kada krivo skrene,
na putniku je da
bude nježan prema
škorpionovu ubodu.

Škorpion bira bijelo
i mliječno meso
u koje odlaže svoje
upozorenje.
Nakon toga okreće se
i ne zanima ga ishod,
a ujutro bude li
potjeran plimom u
kakvo skrovište,
znat će
da ne tonu samo brodovi.

U labirintu kretnje samo je jedan impuls presudan
za ispravak krivulje.
Njegova otrovnost je i njegova jedina vrlina.


Nepodnošljiv je trenutak kada
uvidiš da ti je sudbina grumenje.
Nije ti dan ni kamen, ni pijesak,
ne možeš se ni ranit, ni leći.
Samo u nešto to skupiti
i variti – nadati se koalicijama ili prhkom rasulu.

Poznam osobu koja u ormaru drži svoje grumenje.
Čak sam dobila priliku i vidjeti ga.
Svašta.
Od dioba do vojnih uniformi (onih i ovih), od gradova (onih i ovih), preko djece (one i ove) ravno do onog prokletog, toliko mi dragog plavog sapuna i sve to bez onog od-do.
Čista cjelina.
Nazivnik nervozna intuicija, uz njega
stalno adaptiranje i eto ti naslijeđa.
Kakav mamin nos, tatina usta.
Moj je tata majka grumenja kojeg su on i mama
( i neki još ) donijeli na svijet
i toj mojoj braći
ja tako vjerno nalikujem.


Pretvaram se, al ne bi išlo
bez svega što me čini.
Ni igle od vune ne podsjećaju
me na neke one ruke koje su
ih odabrale.
Ništa u meni ne zatvara nedjeljom,
niti je išta na akciji.
Sve neke tuđe priče vječno su
aktuale po nekom
mom vjerovanju koje ih je
proživjelo toliko puta
i svaki od njih je samo moj
doživljaj.
Kriomice ću živjeti svoje,
kriomice putovati gdje im ni misli nisu
zakoračile
i vratiti se, prati robu, suđe, pod,
nježno se smijati.


Preko nekih milijun stanica,
pretrčala sam u hipu, kupujući sve karte
za ljude s namjerom.
Postala sam organizator putovanja
sa posebnom uslugom mahanja,
plus gratis osmijeh.
Ta ja sam čisti papir,
režem riječi, ne primam slike,
volim točke.Volim znati za točke.


Generacije diljem svijeta tvore krugove.
Nesvjesne, vruće obruče koža vremena
dužna je nositi kao biljeg.
Ti bolni prestenovi s vremenom pocrne,
ne spašava ih soda bikarbona.


Upitat ću prozor tko ide ispod,
a on opet kakav je, pati
za zgužvanom novinom i šuti.
Iskreno mislim da mu je otišla dioptrija.



U dnu je prirodnog djelovanja
Da se stvari poznaju.
One ipak prolaze kroz skladišta.
Grmim. Grmim im.

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad