ANDREJ DOMINKO

Andrej Dominko rođen je 1981. godine u Čakovcu, Međimurje, Hrvatska. Studira filosofiju i sociologiju. Svira gitaru. Proučava Nietzschea. Obnaša funkciju diktatora u svojoj virtualnoj državi. Vikendom se opija na javnim mjestima.
Objavio tri zbirke pjesama i proze u do-it-by-yourself izdanju (Fragmenti duše, Iz podruma i s planine, Obrisi riječima)
Objavio i neke radove u almanahu mladih međimurskih autora "Tragovi".
Objavljuje radove u časopisu "Veno".


 

ZABLUDA

 

Pustinjak je žedan kročio pustinjom. Tražeći bilo kakav izvor vode u bespućima pješčanih dina, čiji pronalazak bi bio ravan jednom čudu, naiđe on na jednu malu bakicu, nesretnicu kojoj nikako nije polazilo za rukom da svoj teret, torbu velikog volumena pa ipak nepoznatog sadržaja na leđima prenese više od pola metra, a da joj tijelo ne popusti, a tovar padne u suh pijesak . Ta se, jadnica, izgubila, pomisli pustinjak a da niti svjestan nije bio zablude svoje misli, pa stane promatrati blagonaklono nesretnicu.

Uskoro mala bakica primijeti pridošlicu. Sumnjičavo ga odmjeri, pa tek što vrati pogled na svoj tovar u pijesku uputi ga nazad na pridošlicu, kao da joj iznenada sine neka zamisao. Lice bakice sada bijaše umiljato i, kako se pridošlici učini, prijazno, mada niti u tome trenutku nije bio svjestan zablude svoje misli.

Pomozi mi, neznanče, progovori mala bakica tonom glasa koji odavaše napaćenost i nesreću, kao i još nešto u pozadini toga, no što pridošlica nije mogao naslutiti zbog svoje zablude. Tako se uskoro zbilo da je pustinjak na svoja leđa preuzeo staričin tovar, nosio ga neko vrijeme, kada je najzad i staricu samu naprtio na leđa, jer bijaše onemoćala.

Ti si vrijedan momak, govorila je starica sjedeći raširenih nogu oko pustinjakovog vrata, podupirući se stražnjicom o naprtnjaču na leđima (pustinjak nije zapazio čudesan položaj: naime je sad starica sjedila na svom tovaru na njegovim leđima, što je uvelike promijenilo njen položaj u usporedbi sa prijašnjim stanjem, kada je sama morala nositi tovar); ti si jedan zlatan momak, jedan dobar momak. Starica zatim zašuti, pa preko volje doda- a kamo si se zaputio, pustinjače? Zastavši na tren da se ogleda u bezgraničnu pustoš oko sebe, zaklonivši oči od sunca rukom, pustinjak joj odgovori: to će pričekati za sada, trenutno je najpreče naći barem pola litre vode, tako sam žedan, mada i to je previše za očekivati od jedne pustinje.

Ma lako ćeš ti, momčino! , usklikne starica te poskoči na mjestu pritom pljusnuvši rukom vrat pustinjaka kao da tjera konja i još pritom radosno protegnuvši noge kano razdragano dijete- ma cijelu litru, momčino- cijelu litru!- pola za sebe i pola za teret, momčino- cijelu litru!

I tako je pustinjak nastavio tražiti vodu u pustinji, s teretom na leđima, i bakicom na teretu. A ona zabluda, barem što se njega tiče, ostade tajna.

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad