BARBARA BERONJA

Rođena 1983. godine u Slavonskom Brodu. Apsolventica kroatistike i filozofije na Filozofskom fakultetu u Rijeci.
 
izabireš me

izabireš me
kada to više nije stvar izbora
baš kada ti je duša jako jako umorna
i složena aritmetika uma kad se od jada
u nemoguće svijetove izdeformira
kad nekonzistentna je logika
i mreži fali najmanje pedeset posto očica
kad tvoje tijelo više nije ti
kad te osvoji bez ikakvog stida
i obzira

izabireš me
kada izbor je žvrlja bez značenja
a volja i sloboda a volja i sloboda ideja neka daleka
kada borbu odredi instinkt i priroda
i četa se ne zbog parade
već zbog smrtnog straha okuplja
kad podvlači se najhladnije oružje
pod mokri jastuk
misliš ja sam ti jedina solucija

ti me dragi izabireš
ti me ljubavi miluješ
uvijek ovako...
da budem s tobom
uvijek ovako...
kada više ne želiš
kada više ne trebaš
nikoga


slatka pjesma

te noći je puhalo jugo i padala je debela teška kiša
i bilo je nekako zagušljivo i gusto smrdljivo
hladno i sve blatnjavo na cesti
a ona je prije za i poslije autobusa
žurila i motala se kao voda nad šahtama
kad se slijeva niz zametsku
topla u oblaku ljubičice parfema
i s kapljicama znoja što su se caklile u začešljanoj kosi
kao zvjezdana dijadema
žurila je u tu kavanu saplitala se nije disala nije stajala
i dok je ulazila u predvorje toliko erupcija
preplavilo je vrelo tijelo
da slatki drhtaji posramili su sachericu tiramisu
šnenokle i čuvenu kavansku čokoladnu pjenu
zatresli su noge i prosuli se po mramornom holu
klikeri raznih boja otkotrljali su se do njegovog stola
pričali su do fajrunta o stotisuća stvari
poljubili se na stanici
i tako je eto sve počelo


drvo i njegov čovjek

ovo staro drvo voli pričati o svom čovjeku
kaže
jako je pametan
jako...
no možda je zato malo i zakinut
jer sve kad bi u tome nekakvu vrijednost i vidio
on naprosto ne zna kako bi lupetao
a ja ne znam što bih kaže
kad bih tu slobodu izgubilo
od muke bih se
u trulu dasku pretvorilo
ali on ne...
on je drugačiji
on... on ti nije kao ostatak svemira
(oholo me gađa plodom da dignem pogled)
moj ti je čovjek savršen
on nema poroka
ni felera

u njegovom djelovanju sve ima svhu
postiže ju najefikasnijim sredstvima
primjenom strogih kriterija
profinjeno ma neopisivo
najrazrađeniji apstraktni sustavi bi mu čestitali
najveća bi se djela klasične glazbe od stida sakrila
i znaš šta
da je on imao na početku početaka priliku
(drvo se obraza punih ptica strese da bi naglasilo)
sigurno bi ovaj obrazac realnosti od boga puno bolje utanačio
pričao mi je kako bih ja izgledalo...
ovi ovdje plodovi bili bi lubenice platine
ja rađalo bi ih cijele godine
i na ovoj ovdje klupi danas bih ih prodavalo

i recimo između nas dvoje...
on nekako zna ispraviti i olabaviti moje kvrgave grane
on voli mirisati i češljati mi koru
on navečer briše godove koje broje mnoge dane
a ja mu vraćam malenkostima koje imam i znam
(nježno šušti)
nisam nešto ali valjda mu je lijepo
kad tu je svaku noć i dan

ali drvo koje mi je sve ovo u više navrata ispričalo
kao da svaki drugi dan više nije sigurno
pa mi da nitko ne čuje govori
(i tad cijeli park roj tamnih brzoplovećih sjena preplavi)
kako mu valjda u trenutcima slabosti
taj čovjek strašne stvari radi
kako mu najperfidnijim načinima korijenje steže i cijedi
kako mu koru kida i struže
kako ga kažnjava za neke tamo stvari
koje ono
koje ono ni u snu ne bi učinilo
drvo se kune da
ono ga neizmjerno ljubi i poštuje
a i ja sam znam sigurno
ono ga nikada ne bi povrijedilo

a nakon strašne oluje
...i uvijek je tako...
čovjek drvo po cijeli dan samo hvali i gladi
govori kako ne zna čime ga je zavrijedio
kako ga ne želi nikada ni u kojem slučaju izgubiti
kako oni imaju nešto predivno
ne vidi li ono kako je to rijetko kako neprocjenjivo
pa ono je bila samo neka loša noć
i njemu je
nekako strašno loše te noći bilo
te se ni ne sjeća što se zapravo dogodilo

no to ne traje dugo i drvo me opet dozove
njemu je loše srce ga boli
plodove svud po parku rastreseno baca
što da učini kako da mu bude bolje savjet me moli
kaže nitko ne vidi čovjeka u takvom stanju osim njega
kad nešto natukne svi se čude
i ono samo preispituje se
možda nije čulo ni osjetio kako treba
ja vidim to i sam
uvečer mi ispriča što ga tišti a ujutro kao da ništa nije bilo
priča o tome što je njegov čovjek sve u životu učinio
kako je nedokučiv
kako šarmantan
kako sjajan
kako je još jednom briljirao
kako i da je biralo druga
(jer ovaj je izabrao njega)
ne bi boljeg izabralo

nemam pojma
valjda stvarno drvo ne zna što govori
jer ni meni nije najintuitivnije da taj čuveni čovjek na njegovoj grani
ima nekakvih mana kamo li da takve tiranske stvari radi
a i kako drvetu vjerovati kad je nekonzistentno
prvo ga neizmjerno ljubi a onda plače
to stvorenje je najobičnije smeće
i sve je to među njima u srčiki loše polivalentno

ide mi to sve više na živce
gubim vrijeme
gubim glas
promijenit ću klupu
drvo
ako ne i park

mislim stvarno trudim se
da ga iskopam i preselim nudim se
službe ću sam izorganizirati predlažem
a on...
prvo me snažno zagrli
izljubi
i ne može stati s riječima hvale
a onda se naljuti i stane hučati na me
iz čega sam ja zaključiti samo mogao
da bi ono takvu ideju podržati i pomislilo
istrese se
izbombardira me plodovima
svo se izvali na me i još mi
izgrebe lice najoštrijim granama
prokleto budem si ružan tako sav u ranama
a drugi dan kaže
da oprostim
nije ono baš tako mislilo
bilo je pod utjecajem svog čovjeka
koji zacjelo na vrijeme pravu stvar je učinio
no zar bilo je tako dobro
da drvo je opet na sve loše zaboravilo?

valjda je...
ima ono čak svoje objašnjenje
kaže da odnosi
tako su čudesno složeni
da dugotrajan je to posao
kad pokušava ih se rasplesti
čini se da nikada nije gotovo
i jako lako je odustati
prijatelj mora biti stručnjak
mora se stvarno posvetiti
i nikada ne smije ni na trenutak pomisliti da može odahnuti
da je riješeno ili da je on svoje učinio
inače to
naravno
nije prijateljstvo nikakvo

a ja ja mislim da njihova priča više me ne zanima
bilo mi je žao
i dugo sam prijateljski ruku pružao
osim toga samo pomoći sam pokušavao
a zašto onda osjećam se tako prazno
i još k tome prljavo?
kako god
prošlo je previše vremena
od tješenja sam izgubio glas
sad mislim da promijenit ću klupu drvo
i da ima drugog u blizini
sasvim sigurno promijenio bih i park

ili ne bih..
jer prijateljstvo rijetko tko ima
ovo staro drvo je tu
čini mi se stoljećima
i kad svi odu na more
i kad park preplave rujanske vode
i kad sve što diše pobjegne
kad preplaši ga zima
rijetko tko uvijek na istom mjestu društvo ima
i u ljetno podne i u ružnim večerima
treba to cijeniti srce mi kaže
...
večeras ću ipak opet otići u park
i sjesti na svoju klupu
s drvetom ću do jutra brojati zvijezde
ili ga tješiti i držati za ruku

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad