ELFRIDA MATUČ MAHULJA

Rođena je 1967. – svibanjsko dite.
Bodulka s otoka Krka gdje živi i radi i nastoji misliti pozitivno (što joj ne polazi uvijek za rukom).
Radi (čukni vo drvo!).
Izdala zbirke poezije: „Vidici i mrakovi“, „Rukohvat ljubavi“ i „Ugriz proljeća“, te zbirku kratkih priča „O ljubavi i zabludama“, a u suradnji sa Dušanom Gojkovom roman „Pisanje po vodi“ koji je već u rukopisu dobio internacionalnu nagradu Istok-Zapad.
Kolumnistica Lupige (kolumne piše isključivo na čakavštini otoka Krka).
Objavljuje i na blogu.
Surađuje na "Peludu".
Operativna urednica Balkanskog kjiževnog glasnika, iako to ni pod pretnjom torturom neće priznati.

   

ASOCIJACIJA NA TEMU „TITANICA“
S DVIJE KRPE I MRVICOM VOLJE

 

Divno je biti ženom.
Ovo vjerojatno zvuči poput zaključka. No nije. Gornji je navod činjenica. Koje mi, žene moramo biti svjesne svake sekunde svog ženskog života. Čisto radi egzistencijalnog pitanja.
Divno je biti ženom čovjeka koji zna svirati gitaru. To je već zaključak. Uz već ranije u glavu usađeno saznanje o činjenici kako je divno već samo to što sam žena; proizvodim još i zaključak za svoje vlastite bonus bodove.

Vani je sparno, teško bezzračno vrijeme. Tamo zapadno iz pravca Učke povremeno sijevne. Grmljavina se ne čuje. Atmosfera je poput one iz prvih petnaest dana kolovoza. Treba li vas podsjećati da je to ono doba godine kad biste najradije izašli iz vlastite kože; kako bi se nadisali.
Valja oprati prozore.
Valja pričekati večer.
Jer je to jedino tada moguće.
Naoružanje – spremno. Dvije krpe koje ne puštaju dlačice. Čista voda. Definitivno jedino pravo sredstvo za uspješno pranje prozora. Stolčić za nadoknadu nedostajuće visine koja mi je potrebna za više dijelove velikih ostakljenih površina verande.
I volja.
Treba sve obaviti dok nje još ima, jer ta iznenada dođe, ali još nenadanije nestane bez traga.

***

I onda krene pranje.
A iz unutrašnjosti stana krene mjuza. Santana. Europa.
Odjednom više nisam žena, niti me zanima divota tog životnog opredjeljenja. Nisam ni svjesna da perem prozore. Niti da stojim na stolčiću, na samom vrhu stepeništa što je previše za mene bolesnu od straha od visine. Ni da mi je glava uronjena u svilenkastu paučinu, koje uvijek ima…
Ja sam dijete. Dijete iz sedamdesetih. I gledam kako veliko crveno sunce zalazi za Učku. Skriva se od mog pogleda.
Ja sam dijete. Na ulici. Kojom sedamdeset i neke prolaze rijeke namirisanih turista u večernjim toaletama – oh, kako bih htjela biti kao oni! Mirišljava. I lijepa…
Ja sam dijete. Igram se u parku do kasno u noć, sedamdeset i neke i nije me strah. Čujem majku kako me doziva. Javljam joj se… to je dovoljno. Ja sam dijete i s drugom djecom slušam muziku sa terasa hotela visoke kategorije kojih više nema…
Europa, Samba Pa Ti… pripijena tijela mirišući divno, plešu uz osvjetljeni bazen… kojega više nema.
I odjednom „Titanic“. Igra asocijaje na temu sedamdesetih. „Titanic“ tone. Duboko. U nepovrat. U crnu boju. Dok muzika svira… sve nosi sa sobom, pa i sedamdesete… A ja, ja se hvatam za čvrsti zid, da ne padnem. Sa svog stolčića iz devedesete.
Na kojemu piše da je čisto naš proizvod. Tada, je naime takvih još bilo…, a čistoća je valjda bitna za zdravlje… pa je valjda zato i nužno napomenuti da je proizvod „čisto naš“.

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad