ENES HALILOVIĆ

Enes Halilović, pripovedač, pesnik, dramski pisac i novinar, rođen je 1977. u Novom Pazaru. Diplomirao je ekonomiju i prava. Radi kao dopisnik radija Slobodna Evropa. Osnivač književnog lista Sent.
Objavio zbirke stihova Srednje slovo, 1995; i Bludni parip, 2000; zbirku priča Potomci odbijenih prosaca, 2004; Kapilarne pojave, 2006; i drame In vivo, 2004.

Koautor je u knjizi Na trećem trgu – antologije nove kratke priče Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne gore, 2006.
Zastupljen je u nekoliko antologija i prevođen na više jezika.
 
KAD BI DOŠAO HEROSTRAT


PARIS

Na stijeni, dahom Sredozemlja okovan, sebi sliči
na sina Japetovog. Zagledan u vale, Paris,
kazuje:

Ja sada želim samo stoku da čuvam.
Ne, nikada više jabukom ljepotu da vagam. Nikada,
Jer kada zlatnu voćku držah u ruci
(o zalud mi riječi Afrodite)
ne slutih vojske što kreću na Troju,
ne slutih srdžbu Here i Atene.

I znam. Vi nikada niste ni postojale, nikada ni na ovom
Ni na onom svijetu.
Osvanule ste u glavi pjesnika, vi ste buncanje obično.

I ja sada želim samo stoku da čuvam
I da se od buncanja skrijem.

O sakloni me

Zmija i vrabaca, i vjetra oko Troje,

I Kalhanta koji misteriju smišlja, ne radi Grka
No radi sebe i trpeze carske,

I ljudi što iz jednog trbuha donese pobjedu i poraz
Pa najzad i tog konja koji odlučuje ono što ne zna.

O MASTEJU

Danijeli Kambasković Sawers

Znamo da je postojao nekad pisac Valgije Ruf,
Ali ništa mu od spisa nije došlo do nas.

Legenda jedna kazuje da je sin mu Mastej
Skočio u vodu da spasi
Listove koje vjetar odnese njegovom ocu.

I utopio se Mastej,
Pa istorija književnosti nema sad čime da vaga.

Da bar znamo kakav je čitalac bio sin mu Mastej,
Slutili bi kakve elegije
Zgubi Valgije Ruf.


JEDNA RIJEČ JEDNOG JEZIKA

Jedan čovjek je želio da izida kulu do neba.

i dato mu je,
ali mu je rečeno da može pokušati
to što niko nije ostvario
uz uslov da zaboravi samo jednu riječ
koje se kasnije nikada neće sjetiti.

Čovjek je pristao.

Počeo je da zida, i zidao je, brzo, spretno,
kao niko prije njega,
ali je zaboravio riječ prozor.

I nikada njegova kula nije dobila nijedan prozor.

I još zida,
u svojoj želji zazidan,
zato ne vidi ni nebo ni zemlju.


SKICE

1.
Postoji takav točak
koji ne prelazi
nego
prolazi.

2.
I postoji takva voda:
Kad umočiš – postaje krv
Kad kane – pretvara se u mastilo.

3.
Ovo sam zapisao na poleđini
jedne pozivnice za zlo veče.
Znači,
okrenuo sam stranu.


RUŠEVINE

Herostrat,
Obućar iz Efesa,
Spalio je hram
Samo da bi ostao upamćen.

Danas, međutim, ne bi imao takvu šansu.

Kao da gledam ga

Čupa kose nad zgarištima
I lije suze po kamenju hramova razidanih.

I kune

Vladare i vojskovođe
Sveštenike i kurve.


PORTRET ANGAŽOVANOG PESNIKA

Još se priča na grčkim trgovima,
na palubama i pod Olimpom

da je na stolovima, na posteljama, na poveljama
viđao prašinu.

Kažiprstom je ostavljao reči.
Nekada:
očisti me.

A nekada ime svoje.

Pisao je
i nije znao da piše pesnik u njemu.

Ljudi brisahu prašinu, tako i slova njegova imena,
time dodirivahu smisao poezije
i angažman.

Sakriven osta pesnik.

I Homer je s prahom sjedinjen.

Traži se onaj koji čita,
Skriva se onaj koji piše.

LUBENICE

Leže u vrtu,
Miruju
Pod suncem. Smišljaju slast.

Gle,

Ruka uzornog oca
Kuckanjem bira
Koja će pod nož.

Zato ja nikom vrata ne otvaram.

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad