IGOR PRIMORAC

Rođen sam prije 32 godine, završio sam Ekonomski fakultet i radim u Srednjoj ekonomskoj školi u Tuzli.
Uglavnom pišem o stvarima koje nam se događaju svakodnevno.
Nadam se da nesto vrijede.
 

 

STVARI KOJE NAM SE SVAKODNEVNO DOGAĐAJU

 

Sinoć sam se napio, kao svinja, kaže se.
Od stubišta do kupaonice polupao sam sve šaltere.
Tto niko ne zna kao ja, razbijač šaltera.
Rekla mi je dabogdatestrujaubila i da sam zadnja vucibatina.
Čudna je bila moja gospođa dok je to govorila
I haljina joj se malo rastvorila, kao da me mami.
Ne zna ona, da jaaaa tooo sve, zbog don huaana...
Ona mi je žene sve, a struuja grom što ubija.

Henri Rolins je na bini odskočio svoj glupavi američki pank skok na pozornici u Denveru, taj Ðorđe David SAD-a, izgleda kao narednik Džejms Sajton sa kojim sam obilazio bosanske vukojebine, po kiši snijegu i suncu. Vrat ko u konja, jak ko bik. Jebo majku, istetoviran skroz, a kad obuče duge rukave, reko bi čovjek neki svetac il' profesor matematike. Čudan lik.

Stajali smo na ulici oko 4 popodne, u subotu, na brčanskoj malti. Na sebi sam imao najnovije hlače i odijelo. Išao je na ispit iz pedagogije i nije smio zakasniti. Kod profe Muhameda je trebalo odgovarati. Već smo se par puta zakačili. Bio sam malo napredniji student i uvijek profesora izazivao na diskusiju, nerijetko izlazeći kao pobjednik. Ovaj put sam morao stići na ispit na vrijeme. Stajali smo na semaforu kada je prošao golf sarajevske registracije i zasuo nas barom. Od glave do pete. O jebem ti bože mater. Jebem ti ono malo matere usrane što imaš. Pizdo jedna usrana. Ooooooooj. Tamara mi reče-ma gdje ćeš bebo tako govoriti, kako ćeš spominjati boga u tom kontekstiu. Da te neko čuje...
Ko ga jebe, nek čuje, rekoh.

Došli su kući, on se presvuko i otišo na ispit. Zakasnio je, naravno i profa ga oborio.
Prošlo je i mjesec dana od toga. Novi Sad. Njegov drug i duhovni blizanac Đole je baš pisao pjesmu za novi album „Znaš da sam svirac i da ću u pola riječi otići i da se neću osvrnuti“ itd. Bebo, reče ona, kada pjevaš ljudima te pjesme i kada te pitaju u intervjuima jel ti tako u životu, šta im kažeš? Ti nisi lutalica, ti si porodičan čovjek. Jel' im kažeš da je to samo tvoj san, da tako proživljavaš sve ono što nemaš u stvarnom životu?
Pa kažem im srce, na koncertima.
Ali bebo, hoćel' ti to smanjiti prodaju. Ljudi će misliti da si levat.
Ma nebi mogao lagati o takvim stvarima bebi. Zavoditi ljude.
Što srce?
Pa bojim se boga, skrušeno i smješeći se reče on.
Kako to srce? Pa neki dan si opsovo boga tako strašno da ne smijem to ni da ponovim. Ili je to bio tvoj blizanac?
Srce moje slatko. Ne boj se. Kod boga nije psovanje ono od neki dan. Ti misliš da je u njegovom tefteru sve ko u ljudskom. Za ono od neki dan, njega boli kurac, on je mene potapšo po leđima i nasmijao se. Bilo mu je drago što sam sav taj bijes izbacio iz sebe. Ne boj se, nije on primitivan i da se uvrijedi na svaku psovku i glupost. On voli nas, svoju djecu i ruži samo one koji su loši ljudi. Ne bi ja nikada našega dobrog jarana uvrijedio. Vrijeđaju i psuju ga oni što rade loše stvari. Prevaranti i bezdušnici kojima nisu važni ljudi. Ovakvi kao ja su uvijek bili u njegovoj milosti. On kažnjava one koji idu u bogomolje i govore da su vjernici, čestitaju vjerske praznike na sva usta a na svakom koraku nanose bol i neslogu. Jebo mu je mater onaj koji je jučer udario slabijeg bez potrebe, onaj ko je zaveo i slagao ljude radi svoje koristi. Ne boj se ti srce, nikada ja njemu nisam ništa opsovao iako sam rekao te riječi na ljudskom jeziku, 1000 puta. Ali, jezikom boga, ja sam cijeli život iskren pred njim i volim ga. Ona se nasmija, misleći kako ima divnog muža. Poljubi ga sa još većom ljubavlju i mir ispuni njenu glavu i grudi.

Dobar dan gospdoine Štuliću, kako ste?
Hvala, dobro, kako ste vi?
Dobro je, evo. Da počnemo sa intervjuom.
Može.
Šta vi najviše slušate, da vas pitam, uz osmijeh reče voditeljica. Sigurna sam da bi to vaše obožavaoce zanimalo.
Pa, ne slušam ništa, da vam pravo kažem. Vrlo rijetko imam mogućnosti da slušam muziku, uglavnom nešto radim, pišem, prevodim, i da vam pravo kažem, ne bih mogsao u isto vrijeme raditi i slušati muziku.
Ali zar baš ništa?
Ma vrlo rijetko, možda ako sam u kolima, pa nemam šta drugo, pa upalim radio. Sviđa mi se klasična muzika. Eto.
Voditeljica još uvijek ne konta. Pa šta mislite onda o vašim obožavateljima, mlađoj generaciji? Kako onda očekujete da ljudi kupuju vašu muziku, ako sami kažete da ne slušate nikakvu muziku.
Čujte, ja muziku pravim, pjevam i sviram za svoj gušt, da ispraznim ono što je u meni. Nisam ja kriv ako neko hoće da to sluša. Meni je dobro. Ja se ispraznim, a mislim i da nije priglupo kao većina drugih pjevača. Ali, zaista mi nije jasno koji kurac ti mladi ljudi rade sa tim slušalicama i cd-ovima po cijeli dan. Pa ne možeš ništa raditi dobro ako ti sa strane neko nešto priča i nabraja. Nije u redu sve ostalo stavljati u drugi plan. Ovo što se događa danas je vrlo opasno. Mladi nalaze dosadnim i mrskim sve što nije povezano sa zabavom. Stvaramo mentalne invalide. Slabiće.
Nije kontala voditeljica o čemu čovjek priča.
Velika je greška kada se ljudi krenu odmarati, da upale muziku, ona vam nesvjesno odvlači dio pažnje. Jer vaše uši i mozak opažaju muziku, htjeli vi to ili ne. I dio koncentracije odlazi. I onda umjesto da se odmorite, vi se umorite, ili ako nešto radite, tada stvari raidte polovično i loše. Pa se onda nervirate i kažete koji kurac mi ovo sve treba itd. A zapravo se pitate, zašto sve jednostavno ne može biti savršeno? A ne može. Jer život traži da se neke dosadne stvari odrade. A to se ne uklapa u svijet ležanja i gledanja televizije ili hodanja kroz grad sa vokmenom na ušima. Nije haj pomoći majci da prostre veš ili da izneseš smeće ili ocu da popravi mašinu ili da odete kupiti nešto ili usisati kuću, uraditi zahtjevan ispit, domaći rad, kvalitetno uložiti razmišljanje i trud u nešto. To nije haj i bezbrižno kao slušanje muzike. I upravo radi tolike razlike u osjećaju kada se gleda tv ili sluša muzike, ljudima se taj osjećaj kada treba nešto uraditi što zahtjeva napor čini previše težak, toliko na drugom kraju skale od haj osjećaja koji nam daje muzika ili tv, gdje je sve savršeno, da se ljudi jednostavno ne mogu pomiriti i podnijeti taj osjećaj poteškoće ili truda, da ga moraju ublažiti slušanjem muzike i sl. Ili kada šetaš gradom sa slušalicama na ušima ili ćalama na očima. Dosadno vam je to sve što vidite oko sebe. U stvari bi trebali skinuti ćale i vidjeti boje, skinuti slušalice i čuti život oko sebe, uključiti se malo, vidjeti ljude, zgrade, čuti svakakve zvuke, nebo, ptice. To je najljepša muzika. Zato su ove stvari opasne, zaista opasne.
Malo ste me prepali, gospodine Džoni, ovo je sve isuviše ozbiljno. Mislila sam da će ovaj razgovor biti kul.
A ja ovdje spasavam vaše guzice..jel?, nadoveza se Džoni smijući se. Nijedan proizvođač bilo kojeg proizvoda koji zavisi od današnjih medija-tv, cd ili kompjuter vam ovako nešto neće reći. Ali vi morate pazitit na sebe. Ipak je život materijalan. I još uvijek treba ustati, raditi, mučiti se, razmišljati itd. Prevelik je luksuz staviti slušanje muzike ili gledanje televizije na prvo mjesto. Vi to možete uraditi, ali doći će vrijeme naplate, nasmija se Džoni. A kada dođe, ha ha, čuvajte guzice. Umjesto da slušate tuđu muziku, gledate ono što je drugi stvarao - na tv-u ili kompjuteru, stvarajte vi muziku, tv emisije sl. Mučite se, radite, razmišlajjte, neka se točkići vrte.
A u pauzi, poslušajte i neku moju pjesmicu, nasmija se on. Mislim da iz mojih pjesama ljudi imaju štošta pametno čuti i da vrijeme slušanja nije bačeno. Ali ni tu ne treba pretjerivati kao ni u čemu. Još bolje, pravite svoju muziku, zajebite i moju. Najvažnije u životu je da se uvijek osjećate kao da ste vi gospodar u svome životu, a ne nečija muzika, film, kompjuter ili bilo šta drugo. Vi morate imati pregled nad svim i baratati svime kao što onaj cirkuski žongler vješto barata keglama.
Hvala vam gospodine Džoni.
Hvala i vama.

Čovjek je na sebi imao neku ludu kapu i lanac od po kile. Nekad je svirao, kako kažu, jedno od najboljih izvodjenja Mocarta. Imao je šezdeset pet godina i izgledao kao nadrkani dosadnjakovic. Ali izgleda da to nije bio.
Vidi ga, jebote, kakav je, reče Miran. Preseravanja. Trebao je obući se fino. Odijelo, frak i to. Šta pokazuje s ovim? Ko djete.
Da ne seri ba, reče Tvrtko. Pa ne svira klavir njegova kapa, rolka i lanac. Kada skineš to sve, ostaje tip kriva nosa čiji se kurčić klati dok svira i pomjera se u ritmu prvog pankera svijeta, našega dragoga druga Mocija. Znači ne svira ni njegova kapa ni njegovo neimanje fraka a ne bi sviralo ni imanje fraka da ga postoji. Kvalitet njegove izvedbe dolazi iz njegove glave i psihofizičkog kompleta. Presjeci ga sada napola i vidio bi da muzika dolazi iz njegovih vena, živaca, tkiva, koje je isto i kada nosi frak i kada nosi lanac i kapu.
I zaista, Miro ga presječe. Čovjek se raspolovi. Iz pola pluća je šiktala krv. Vidio je njegovu kožu koja je visila sa ruba presjeka a glava je govorila-vidiš da muzika dolazi iz moga tijela a ne iz moje odjeće. Nervi su provodili signale među ćelijama. Krv je tekla. On osjeti smrad. Jebiga, kada skineš sva ta govna sa i oko čovjeka, ostaje da je on samo gomila materijala, molekula. On vidje kako se komadići arsena izdvajaju iz njegove krvi i padaju po presječenim rebrima. Atomi vodonika su se dizali u zrak i letjeli prema plafonu, kao baloni.
Miranu pade paučina sa očiju i on vidje da je istina ono što je njeov drug rekao.

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad