ELFRIDA MATUČ MAHULJA: DOVIĐENJA, DRAGI, DOVIĐENJA…

Početne stihove poznate Jesenjinove pjesme odabrala sam kako bih se na stranicama BKG-a oprostila od Dragutina Tadijanovića s kojim se jučer oprostila Hrvatska, njegovi sugrađani, prijatelji i štovatelji te svekolika javnost; tiho i skromno upravo onako kako se pjesnik oprašta sa svijetom. Za vrijeme komemoracije, dok su se nizali govornici opraštajući se s bardom hrvatskog pjesništva, ozbiljnih lica, s platna se prisutnima smiješilo lice pokojnog pjesnika… zaustavljeni film s, vjerojatno, ne tako davne proslave 102. rođendana … smiješi se i maše rukom… doviđenja!
Nekako kao da i sam ne priznaje zbogom. Jer zbogom je kraj. Zbogom je zauvijek. A što je to kraj, ima li kraja i što je to zauvijek!?

„Poezija je tajna, vječita, nerješiva. Kako, kada i zašto, nastaje pjesma? Ne znam. Mislim da nikada nitko neće do kraja objasniti tu tajnu. Pravila nema. Evo, kad sam nedavno bio na moru, napisao sam pjesmu: Ja sam zreli klas. Gledao sam more, plavilo, a pisao o ravnici i žitu. Zašto? Zašto sam baš to doživio na moru? Ili zašto sam baš u Velom Lošinju, ravno prije mjesec dana, morao u pjesmi opisati susret, zašto sam doslovno morao unijeti riječi jednog dječaka?“ (Dragutin Tadijanović u Narodnom listu, XIV, br. 4089, str 5; Zagreb, 31. kolovoza 1958.)

Kako poezija, tako i život svakoga od nas, tako i mi sami predstavljamo tajnu, vječitu i nerješivu. I sva pitanja koja je pjesnik postavio u davno datom intervjuu a vezano za pjesme i poeziju, mogao je postaviti i vezano za pjesnike, književnike ili sasvim obične ljude, prolaznike… za sebe.
Jedno je svakako istinito, suočeni s odlaskom velikog imena i velikog čovjeka, velikog pjesnika čija je odlika bila jednostavnost i čistoća jezika i izražaja s ovog svijeta, ali nikako i s književne scene, nekako ne osjećamo tugu u onom njenom čemernom i jadnom obliku. Nekako nemamo potrebe za suzama. Radije ćemo odabrati pogledati vedro lice pjesnika koji se u 102. godini života iskreno poput djeteta smiješi i rukom maše na pozdrav… doviđenja.
Naravno, i mi ćemo mahnuti njemu, uzvratiti mu osmijehom i uzbuđeno prihvatiti pozdrav… doviđenja Tadija!

Elfrida Matuč Mahulja

 

 

 

DOVIĐENJA, DRAGI, DOVIĐENJA…



KAD MENE VIŠE NE BUDE

Svakog dana sunce zapada. Doći će
Dan od kojeg će se znati: mene
Više nema.
Neće se ništa desiti što nije bilo
Za moga vijeka: mornari će
Ploviti morima, vjetrovi će hujati žalostivo
U granju, savijat će se dozrelo klasje k zemlji.
Voljet će se mladići i djevojke
Kao što se prije njih
Nikada nije volio nitko.
U jesen, kad voće dozrijeva, kad se beru
Plodovi, prolazit će njih dvoje
Alejom ispred Sveučilišta; zatim će
Šetati pod kestenima na Griču
Držeći se za ruke, dugo, dugo,
Kao što se prije njih nitko
Nije držao nikada. Oni će sjesti na klupu
Starinsku i spaziti oboje: na njima leži srebro mjesečine
(Kako je negda počivalo na tebi
I meni, u doba mlade ljubavi). Prije neg se poljube
Djevojka će šapnuti sjajnom mjesecu: Sanjam li
Ili čitam pjesnika
Koji je pjevao o mojoj ljubavi?

(D. Tadijanović, Rijeka, 30.12.1955.)

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad