MAJA BRANKOVIĆ

Maja Branković, rođena kao Škorpija, u Sarajevu. Tamo, nakon dvadeset četiri godine, živi i pomalo uči – postaje dipl. iur, a u slobodno vrijeme upotpunjava kolekcije Osmijeha i Pogleda.
Bibliografija – nepostojeća, pod pretpostavkom da se osnovnoškolski listovi ne razmatraju kao validan izvor.

 


OPSJEDNUTOST

„ Kako se zoveš?“
Jer, u Univerzumu si određen onim što se smatra imenom – bilo da ti je dato ili si ga odbrao sam. Povezuje te sa ljudima od kojih neke voliš, neke prezireš, neke negiraš, a svi se odazivate na jednaku kombinaciju slova i zvukova.
„Aida“, kažem, krivim glavu na lijevu stranu i ljupko ga gledam. Ponašam se kao kakav papagaj (barem je moj imao običaj posmatrati me iskosa. Mislila sam ponekad da će mu se glava okrenuti za 180 stepeni. Opsjednut malenim dibukom.). Ponašam se u skladu sa primarnim instinktom. Ako iole razumije moj govor tijela, trebao bi već shvatiti da su mu otvoreni svi putevi ka vječitom zalasku sunca na pješčanoj plaži i nježnim melodijama, a nešto kasnije, i štadaskuhamzaručak i neopranim i nesklonjenim čarapama oko kojih izbijaju svađe. Ipak, ne vjerujem da shvata. Nosim košulju sa kragnom, učenica šestog razreda osnovne, članica literarne sekcije.
„Baš ti je moderno ime“. Šarmira me momak.
„Ali, to je super, i ja sam moderan“, nastavlja, „hoćemo li do mene da raspravljamo o modernim tendencijama?“
„Nažalost, ja sam staromodna“, odgovaram mu i bježim istog trena, da ne primjeti razočarenje u mojim očima. Zapravo, nisam staromodna.
Samo, greškom sam obukla bokserice. A ja sam perfekcionista. Opsjednuta malenim dibukom savršenstva.
(Samo iz tog razloga, preferiram staromodne muškarce. Kod njih je sve tempirano ).


USPUTNI RAZGOVOR


Buljila je u nju stisnutih očiju, pogledom osobe koja nema ni trunke glumačkog talenta, čak ni toliko da barem može simulirati bezbrižnost (ili je Njegova magija toliko jaka da raščini i dostojanstvo do zadnje mrvice? Biće da jest). Nije bila ružna, naprotiv. Johnny Lee zavidjela joj je potajno i podsvjesno na bujnoj kosi, ali njena svijest savršeno je obavljala svoju funkciju:
„Bilo bi joj bolje da u ovu džunglu od glave zaplete kakvu kost i vrati se u svoje pleme“, razmišljala je Johnny Lee dok je nehajno prebacivala lopticu (pogled!) na njen teren. Istog trenutka, Plemenska Žena ustala je i prišla joj.
„ Znamo se mi, zar ne?“
Čak joj je i glas grub i plemensko-napadački nastrojen. I čuj ti nje - znamo se mi, zar ne? Kao da i prijeti, a usto i izaziva. Umjesto ljupke konstatacije, znamo li se mi? - odjednom neupitna činjenica. Znamo se mi! Ako je zajednički sadržilac za znanje nas AhTako PrezgodanOn, da, znamo se. Možda i previše.
Međutim, Johnny Lee nije sasvim bez talenta:
„Mmmm...nisam sigurna? Sa časova streljaštva u srednjoj? Ti si bila četvrti razred, a ja prvi?“
Opet stisnuti pogled. Ljudi bi, umjesto kurseva španskog ili salse (pogotovo aerobika) trebalo pohađati kurseve glume. Intenzivne, štaviše. Tako bi Johnny Lee načinila svijet savršenim.
„Upoznao nas je On, za Valentinovo. Bili smo svi skupa na koncertu u Koncertnoj Dvorani“. Plemenska Žena - dosljedna prošlosti.
„Joj, izvini...ne pamtim lica baš najbolje", nasmiješi se Johnny Lee, misleći na ženska lica pritom, a naročito mislivši na lica žena koje kao i ona znaju napamet koliko ima koraka od kreveta s pokrivačem od parčića do frižidera (hajde, micamaco, donesi nam malo crne čokolade, i koji feferon!).
„Nema veze, ja se tebe sjećam i samo sam htjela da te pozdravim...lijepo izgledaš. Ustvari, parfem ti je super. Koji je?“
„Hvala, to je Najnoviji Parfem (poklon od Njega, ali nećeš to saznati!)“
„Baš je lijep...ima cimeta, zar ne? Ja obožavam cimet. Posebno u bijeloj kafi. Ne pijem je često, doduše, možda jednom u mjesec - dva. Ali baš sam je pila prošle sedmice.“ . Pobjednički osmijeh bljesnu usto, kao koplje na antilopu.
Johnny Lee sliježe ramenima:
„Ja je ne pijem baš nikad. Alergična sam na kofein, to svi znaju. Šteta, jer mi sad ne možeš reći hej, moramo se čuti da nekad pijemo kafu. Ni kolu. Ali ako mi se nekad bude pio pelinkovac, zovem te „
„Zašto pelinkovac?“- u plemenima nikad za to nisu čuli, očito.
„Jer mi je život toliko dolče da ću ga morati, čisto prevencije radi, malo zagorčiti“, namiguje Johnny Lee i kreće prema vratima, jer je stanica na kojoj silazi ona stigla na vrijeme.
Plemenska žena sa svojom džunglastom kosom ostaje u tramvaju.

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad