NADA MIHALJEVIĆ

Svaki je čovjek velika tajna.
 

 

A VI BI DA SAZNATE NEŠTO O MENI?


Željeli biste znati tko sam; golica vas da zavirite ispod ljubaznog ali ipak hladnog osmjeha; s onu stranu pogleda koji je tako mračan i neodređen. Malo-pomalo, počinje vas nervirati ta suzdržanost; sad već pretpostavljate tko zna kakve tajne; dvostruki život ili prošlost prepunu afera…
Ne zamjeram vam, vjerujte mi! I mene često goni puka znatiželja, doduše, možda drugačije usmjerena, ali ipak ništa manje grozničava…
Pokušat ću odgovoriti na vašu znatiželju, ali ne i na vaša pitanja, jer ona uglavnom promašuju suštinu i nisu u stanju otkriti ništa bitno. Ono što me doista razgolićuje, nikad ne biste pretpostavili… Zbog toga sam odlučila krenuti vam u susret, otkrivajući djeliće mozaika koji je sklonjen ispod prozaičnih i prostih pločica od klinkera.
Recimo, krenuli biste s formalnim pitanjima moje egzistencije, ali ništa bitno ne biste saznali iz podataka o mjestu i godini mog rođenja. Moja je generacija utjecala na mene jednako kao i dinastija Ming… potpuno smo se mimoilazili!
Sljedeće se formalno pitanje odnosi na moje obrazovanje i društveni status, ali ono što o tome vrijedi reći je šturo i neprecizno. U stvari, ja ništa od onog što možda smatrate značajnim, i o čemu biste me pitali, nisam stekla: ni titule, ni diplome, ni čast, a ni bogatstvo! Ali sam mnogo toga izgubila, i upravo to me u najvećoj mjeri određuje.
(O tome vam želim govoriti; o mojim gubicima, jer oni me opisuju istinitije od bilo čega što, naizgled, posjedujem.)
Bračni status i ljubavne veze? Iznenadili biste se! Točno je, moj život su obilježile tragične ljubavi, ali one ni izdaleka ne sliče onome što očekujete! Veze s ljudima izbjegavam koliko je samo moguće. One pak, neizbježne, koje su me unatoč tome dotakle, ili su toliko kratke i površne da o njima ne vrijedi govoriti, ili su tako duboko urezane u mene da o njima ne mogu govoriti!
Možda bi o meni najistinitije mogla svjedočiti Asja. Ona mi može sagledati dušu, ali iz razloga koje ću vam kasnije otkriti, pomno izbjegavam Asjin pogled.
Vjerojatno ćete se zgroziti ako vam kažem da u meni ima nešto vještičje, i to je ono najbolje u meni! Prva je to otkrila Ramzes, koja mi je jednog popodneva (dok sam sjedila zadubljena u neku knjigu) iznenada skočila na rame. Elegantno je uspostavila ravnotežu i odlučila da joj je posve udobno. Meni je bilo nešto manje udobno, naročito kad bi se zaboravila i zabola mi pandže sve do kože, ali voljela sam ju slušati kako prede, a u ovoj poziciji taj zvuk je proizvodila točno pored mog uha, a to je bilo nešto što mi je izazivalo trnce zadovoljstva. Ubrzo smo uspostavile jasne znakove: svaki put kad bih se smjestila u fotelji s knjigom u ruci, Ramzes je to shvatila kao poziv i smjestila mi se na rame. Bila je mirna i pomno je pratila okretanje stranica, i tek ponekad bi spustila šapu na knjigu, kao da mi pokazuje neko naročito važno mjesto, čije značenje mi nikako ne bi smjelo promaći. Ne moram posebno napominjati da je bila posve crna, dlake tako sjajne da bi – onako nepomična – ličila na figuru od oniksa. Ime je dobila prerano, prije nego što smo uspjeli nedvojbeno odrediti njezin spol, a kad je zabuna konačno otkrivena, činilo mi se da joj ono već u tolikoj mjeri pripada da bi bilo ravno zločinu sada joj ga oduzeti! Mislim da sam je voljela više nego što bi se smjelo voljeti neko smrtno stvorenje, a ona je pak meni bila odana mnogo više nego što bi to ijedna mačka smjela biti. U tome je ležao korijen nevolja. Prkosile smo sudbini; htjele smo ostvariti nešto više od onog što nam je bilo dodijeljeno, i zbog toga smo platile cijenu!
Kad je Ramzes nestala, boljelo je kao da mi je netko iščupao srce! Nisam mogla vjerovati da bi me dragovoljno napustila (nešto joj se moralo dogoditi, nešto strašno i nikad otkriveno!), i nisam mogla vjerovati da bi ikad više itko mogao zauzeti njezino mjesto. I nije, ali u mom srcu je ipak bilo još mjesta za koja nisam ni znala da postoje, sve dok se nisu pojavili Sunion, C.C. i Pandora. Sunion je bio je divlje, neobuzdano žut, poput gorućeg sunca nad čuvenim grčkim poluotokom po kojemu je dobio ime. Podsjećao me na ljetno popodne u kojemu sam među stupovima hrama boga Posejdona naišla na hromog lorda Byrona. Sunion mi je bio poslan kako bih se ponovo naučila igrati. (Gotovo sam to zaboravila uz mračnu i tajanstvenu Ramzes.) Izvodio je ludorije, nasmijavao me i zabavljao, a tražio je tek da ga ponekad pomazim sklupčanog na mojim koljenima. Kad sam se ponovo naučila smijati od srca, kao da je ispunio svoju zadaću, jednog je dana netragom nestao. Žalila sam i za njim, ali ne toliko kao za Ramzes. On je bio zabavljač, kozer koji je ispunio zadatak i sad žuri dalje, u nove pustolovine; na nove zabave. Nisam mogla zamisliti da bi se njemu nešto loše moglo desiti! Bio je prepun svjetla i topline, i to ga je štitilo. On je bio malo žuto sunce, i gdje god da se pojavio, morao je biti dobrodošao.
C. C. je bio nešto posve drugo. Crn, s jednim bijelim pramenom ispod brade, djelovao je markantno i dostojanstveno kao kakav ozbiljan gospodin. Sličio je pomalo strogom poslovnom čovjeku iz Santa Barbare (pa smo i njegovo ime izgovarali Ce-Ce), ali ubrzo je otkrivena njegova prava narav, te je preimenovan u Divlje Srce. Bio je toliko plah i oprezan da je to graničilo sa paranojom. Morala sam mu pažljivo prilaziti, tepajući mu umirujućim glasom, jer bi ga samo jedan nagliji pokret nagnao u paničan bijeg. Svaki put kad bih ispružila ruku prema njemu, shvatio je to kao prijetnju, i tek nakon mnogo uvjeravanja, laskanja i umiljavanja, dozvolio bi mi da ga pomilujem. Trzao se na svaki glasniji zvuk, a na pojavu nepoznatih osoba zavlačio se u najdalji kut u kući i dršćući, šćućuren čekao da uljezi odu i da ga nakon dugotrajnog uvjeravanja uspijem izmamiti iz skrovišta. Posve sam sigurna, Divlje Srce je došao u moj život da me nauči strpljenju i blagosti. Bila sam spremna učiti, a usput sam, možda i neprimjetno, poprimala njegov plahi oprez. (Ili mu je to možda bio pravi cilj?)
Nakon njegovog odlaska (trebam li reći da je bio neizbježan?!) pojavila se Pandora, i ja nisam odmah bila svjesna da je njome zatvoren krug. Učinilo mi se tek da je to konačna potvrda da svoju ljubav mogu pokloniti samo pripadnicima mačjeg roda. Pandora je u sebi nosila sve karakteristike svojih prethodnika. Oprezna, ali ne i plašljiva kao Divlje Srce; razigrana, ali nikad tako luckasta kao Sunion, i konačno, tajanstvena, ali ne i zastrašujuće mračna kao Ramzes, bila je u stvari – idealna mačka. Plava boja njezine dlake odavala je ruski aristokratski duh, a odnosila se prema meni s urođenom snishodljivošću, kao da mi svojom kraljevskom milošću blagonaklono poklanja svaki trenutak koji provodimo zajedno. Samouvjerena i posve samostalna, nije se trudila da prikrije stvarni odnos snaga. Podsjećala me je svakog dana da ja nju trebam mnogo više nego ona mene. I samo jednom kad sam se drznula postaviti se u ulogu koja mi nije pristajala (ulogu njene vlasnice!) nije se mnogo dvoumila oko primjerene kazne. Otputovala sam na tri dana i ostavila je na brizi ljubaznim susjedima. Kad sam se vratila, Pandore više nije bilo.
Poslije Ramzes, bila sam sigurna da nikog više neću tako voljeti. Poslije Pandore, uvjerila sam samu sebe da sam u stanju voljeti samo mačke. Naravno, oba sam puta bila u krivu. Bila sam posve nespremna za ono što je tek slijedilo, za veliku, fatalnu ljubav mog života. Mislila sam da mi se to više ne može dogoditi – da nekog zavolim tako bezglavo i bezuvjetno, i da dane počnem mjeriti vremenskim jedinicama iščekivanja ponovnog susreta… U toj ljubavi (koja je bila obostrana), bilo je nešto zlokobno od samog početka, ali ja to nisam bila u stanju odmah prepoznati, vjerojatno zaslijepljena silinom osjećaja. Gavrilo je osvojio moje srce od prvog susreta. Svaki je njegov pogled prštao radošću i blistavim svjetlom, i zbog toga nisam bila u stanju vidjeti tamnu sjenu koja se nadvila nad nama. Možda ju je vidjela Asja; možda je to tvorilo onu tugaljivu notu koja joj je zastirala oči. Je li znala?! To se pitam sve vrijeme, lomeći se u sebi od želje da joj se približim, istovremeno joj se brižno uklanjajući s puta. Je li mogla znati?! Toliko je tuge u njoj; blagi luk njenih leđa svakim je danom sve više pogrbljen… Zna li ona? Užasavam se odgovora, podjednako kao i susreta s njom! Asja mi može proniknuti u dušu; pred njom ne bih mogla glumiti ovu ulogu nehajnog promatrača. Zbog toga obaram pogled svaki put kad prolazim pored nje, a čudna nas je igra sudbine dovela tako blizu… Ona sad živi u susjedstvu, i gotovo ju svakog dana srećem. Najčešće sjedi ispred kuće, a pogled joj je uperen u daljinu. Ne primjećuje me. Ili se samo trudi da ostavi takav dojam. Možda očekuje od mene da joj prva priđem, ali što? što bih joj mogla reći nakon svega?! Da mi je žao? Prekasno je sada za isprike, kao što je onda, kad smo se prvi put srele, bilo prerano za obećanja koja ona od mene nije tražila. Ne znam što me je nagnalo da joj se ipak približim i šapnem na uho to obećanje koje nisam bila u stanju održati… Zapravo, održala sam samo pola obećanja, jer tada, u tom neplaniranom i posve spontanom trenu iznenadne bliskosti, ja sam ju zagrlila i rekla:
- Ne brini! Ja ću voljeti i čuvati tvog sina!
Njezin je pogled bio neizrecivo dubok i obvezujući. Govorio je da prihvaća moje obećanje. Vjerovala mi je, a nisam zaslužila to povjerenje.
Voljela sam ga, ali sva moja ljubav nije bila dovoljna da ga sačuva. Nisam ga uspjela zaštititi. Neka se mračna ruka Sudbine ispružila prema njemu već od dana njegova rođenja koji je zlokobno padao baš na datum Gavrilove smrti. (Da, onog Gavrila!)
Bio je to Znak, a ja sam počinila nedopustivu grešku previdjevši ga. Nisam mu smjela dati to ime. I nisam mu smjela dopustiti da me toliko zavoli.
To je tako prokleto nepošteno! Bio je tako mlad; ništa još nije stigao naučiti o životu… Da je barem stigao naučiti da se kloni ceste, ali on nikad nije te jureće automobile doživljavao kao opasnost! Imala sam dojam da ih gleda kao nešto s čime bi se moglo igrati.
Ah, da! Jasno mi je, gubim se…
Željeli ste otkriti moguće motive? Pa, ako vam iz ovog dosad to nije jasno, ne znam što bih više mogla reći. Žao mi je, da! ali nisam sigurna je li to žaljenje od one vrste koju očekujete. Nije trebalo ispasti ovako, ali ne kajem se! Da se barem suzdržala; mogla se praviti da ne primjećuje moje suze, ako već nije mogla suosjećati sa mnom… ali ona je, umjesto toga, hladno i bešćutno rekla:
- Što ti je? Pa to je bio samo pas, nabavit ćeš novog!
Kakva je to osoba, pitam ja vas, koja može izgovoriti tako nešto?! Bio je samo pas?! Da, ali pas koji me je volio svim srcem! Osim toga, jednom je netko mudar rekao da ljubav kakvu očekujemo od ljudi, u stvari možemo dobiti samo od pasa. Ja se barem nisam zavaravala. Znala sam to oduvijek.
Ni sada se ne zavaravam, i ne plašim se suda – osim jednog, i osude koja me možda očekuje u Asjinom pogledu. Sve drugo je posve nevažno.

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad