NATAŠA ANTULOV

Rođena 6.9. 1987. u Rijeci.
Studentica prve godine dramaturgije na ADU u Zagrebu.
Objavljuje pjesme i prozu za troje ljudi. Tajno. Zasada.
U fazi traženja riječi, riječi i još malo više riječi. Pjeva i svira u nikad osnovanom bendu „Turtles can fly“. Nesretno zaljubljena u Oskara Daviča.
 

 

POZIVNICA ZA SPROVOD, DRESS CODE : ASTRONAUTSKO ODIJELO

Jeste li primijetili kako govor našeg popa odjednom više liči na desničarsku predizbornu kampanju nego na tragično otpravljenje u rajska nebesa? Alo pope, ja se od drugog razreda osnovne škole, na vlastitu odgovornost, izjašnjavam kao Eskim. Otkad su mi mahnuli sa televizijskog ekrana, znao sam da sam jedan od njih, prema tome, otkud ti pravo da me svrstavaš među ovdašnje bezveznjakoviće? Što uopće pop ima stajati iznad mog groba? To je valjda babu bilo sramota što joj unuka nekrštenog zakapaju pa je pokupila ovog profitera u halji. A dotični samo što ne izvadi izbornu listu i podijeli glasačke listiće. Ako spomene još jednom ustaše, četnike ili slične njima…jebo sve, da sam znao na vrijeme, organizirao bi si sam sprovod, sa disko- kuglom i plejbojevim zečicama. Gle ga…prestani, čovječe, kako ti nije neugodno? Stvarno…da nisam već mrtav, ubio bi se. Ubijao bi se sve dok ne odustanu on i svi poput njega. O da, upravo ispod sebe imate krajnje ljutog mrtvaca. Ljut sam, raspižđen, opižđen, smrdim, oprali su me, ali smrdim, toliko sam gnjevan da mi se čini kako ovog časa mogu otvoriti oči i sve ih poubijati Nisu me još ni spustili u raku, pop već traži pare za sprovod, pola ljudi je otišlo, pola polovice između sebe pruža ćuturice s šljivovačom, druga polovica polovice jest moja baba, i njene babe kojima je ovaj događaj trenutno i nije događaj tjedna s obzirom da sam ja četvrti kojeg se pokapa.danas. Moja, pak, baba stvarno plače, svaka joj čast, ne sjećam se kada je netko ovako plakao na sprovodu. U svakom slučaju, babe znaju imati zaista sjajne momente na sprovodima i prosto je šteta da to nema nekakvu umjetničku licencu.

Roditelji, mama i tata, starci, zakonski skrbnici, sperma i maternica, pupčana vrpca, pitate se? Ne znam ni ja, nisam saznao. Nisam htio. Tražio sam ih neko vrijeme pa sam odustao. Jednostavno čovjek prepozna trenutak kada treba odustati, taj trenutak je kristalno čist , upire u tebe prstom i govori: odjebi! Da, da… odmah pomišljate na rat, zar ne? Molim vas, to što sam se ja zatekao u klasičnom ratnom epu ne znači da je čitav moj život bio zamotan u krvavu maskirnu uniformu. Starci su me napustili kada sam imao dvije godine, ostavili kod babe i otišli... na kraj svijeta. Sve što znam o njima je da mi je stari bio jedan od prvih socijalističkih, registriranih džanera. Navukao se dok je plovio bijelim svijetom. „Amerika nije rad i znoj“ i te varijante. Baba mi nikad nije htjela ništa pričati. Govorila je: „Ti si moj, nemoj nikom govoriti tko su ti mati i ćaća. Reci da te je baba rodila, reci im da si babin.“ Što ti je mudrost… Znači ne jebe mene rat, umro ovako ili onako, svejedno je. Svaki dan sam imao jednako mnogo razloga za živjeti ili za umrijeti. U redu, postoji nekoliko razloga zbog kojih sam uvijek želio živjeti malo više nego umrijeti, ali na kraju se svede na isto. Dva metka. Jedan ravno u želudac, drugi u čelo. Baš me zanima kako su to sredili, ha…ništa od onog „umri mlad, budi lijep leš“.

Jača bura, kao da je umro netko važan, sviđa mi se kako to sada sve izgleda. Nisam mislio da ću imati sprovod zimi. Zime su na otoku gadne, ono…kao morska pustinja, ulicama se kotrljaju sasušene grane smokve, sa kuća otpadaju kameni blokovi, bura se okrenuta leđima zabija u prozore i odgriženim noktima struže po koži. Bura je moćna, ne možete ni zamisliti koliko je lukav taj vjetar. Kako je samo bio lukav dok se ona spuštala gore od crkve pa sve do luke, bacala bi joj pijesak u nove, čipkom izvezene cipele zbog koje bi se, mila moja, držala za zidove kamenih kuća i rumena, isušena lica jurila prema zaklonu ispod komunele. .

Ne smijem biti ljut. Pogledajte ju. Suton joj je uputio sjenu taman preko čela, sigurno samo da joj prekrije ispucale, nabubrene usne. Ne…ne plače, to je moja djevojčica. Kao da me ne poznaje, kao da je zalutala na zabavu na kojoj nema glazbe. Puše bura, njen vječni pratioc prema mojim rukama. Bura, u čast mojoj posmrtnoj želji, joj zadiže satensku podsuknju boje ugljena i mazi joj koljena nagrižena od soli. Bože, kako ima tanke listove, duga noga joj se vretenasto spušta u zglob na kojem ima tetoviran znak beskonačnosti. Ja ga imam na ruci, to nam je bila neka glupa fora, kao neko vječno zajedništvo. Da mi je znati kako će to jednom, nekom objasniti…Ne plače, ali vidim kako joj je čitavo tijelo naježeno i kako drhti od bola i hladnoće. Stisnula je vilicu i namješta prevelike crne naočale. Sunčane naočale na sprovodu bez sunca, kakav spektakl! Kakav je samo ovo spektakl.

Slušaj…budi mi dobra, nestani s ovog otoka, kupi kartu za neko nigdje, nađi nekog tko će ti kupovati bijele haljine sa volanima i stavljati ti trešnjin cvijet iza uha, ovo nije zemaljska kugla o kojoj smo čitali u osnovnoj školi, sjećaš se, ona koja ima toliko i toliko stanovnika, toliko i toliko rasa, toliko i toliko zemalja. To nije ona Zemlja na kojoj su svi različiti, ali jednaki. Svi smo različito jednaki. Klonovi i mi zagubljeni. Mi, koji plešemo sentiš sa slijepcima u lokalnom beach baru, bez i jednog nasmijanog turista. Povlačimo nespretno noge lijevo desno, naprijed i nazad dok sve oko nas ćuti i sikće. Neka… ti ionako znaš kamo treba poći.

Zato, neću ti ništa, majke mi, ostajem ovdje. Neću se probuditi gledajući te. A mogao bi. Neću te poljubiti prije nego što počnete šutati zemlju po mojem jeftinom kovčegu. Neću ti reći da je trebalo biti drugačije. Neću ništa, majke mi. Samo se spasi.


NAPOLA ROĐENA DJECA

Koračala je posred ceste, točno po sredini. Dignula je nos visoko, visoko i njime po oblacima ispisivala jedinice. Na rubovima oblaka vidjela je četiri sjene kako joj se umorno približavaju. Nježno je spustila glavu i ispred sebe pronašla četiri dječaka. Nevjerojatno,i oni su ispisivali proste brojeve po oblacima. Pomisli kako izgledaju poput Beatlesa jer svatko od njih stoji na svojoj bijeloj crti. Jedan od njih bio je sam.
Ona se počeše po potiljku, raširi ruke poput akrobata i okrene oko svoje osi. Zapne za sićušan kamen i ukopa se na sjeverozapadu. Tamo, sjeverozapadno, vidjela je četiri balkona. Frkne nosom, zagrize tanku usnicu i kažiprstom prebroji balkone. Dječak koji je bio sam među dječacima doskakuta do njene sjeverozapadne sredine ceste i šapne joj:
„Nitko nije skočio sa njih“.
Ona ga zgrabi za lakat i povede do velikih ciglastih balkona. Ispod balkona raslo je prozirno cvijeće sa listovima koji se penju sve do vrha indigo zgrade.
Dječak joj ponovno šapne:
„Zapaliti ćemo preživjelima svijeće“.
Ona se okrene jugoistočno prema njemu. I tamo jugoistočno dječak ju, treptajem, polegne među crtice na svojim dlanovima . Poslije je svima pričala kako se na jugoistoku rađaju napola rođena djeca.

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad