NEVA LUKIĆ

Zovem se Neva Lukić. Rođena sam 3.8.1982. godine u Zagrebu. Studiram povijest umjetnosti i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Povremeno radim kao vodič u zagrebačkim galerijama i muzejima (galerija Klovićevi dvori, Muzej za umjetnost i obrt, Muzej suvremene umjetnosti). Nedavno sam počela pisati za web portal „Kulturpunkt“.
Objavljene su mi pjesme u "Fokusu", "Hrvatskom slovu", "Erato" zbirci, u časopisu «Kaos» studenata komparativne književnosti, "Vijencu" (broj 297-299), te na web stranicama virtualnih časopisa "Konture" i "Knjigomat". Dobila sam drugu Nagradu Filozofskog fakulteta za kratku priču( 2007. godine). Održala sam nekoliko skupnih čitanja proze i poezije.

 

 

TRILOGIJA AMSTERDAM, AMSTERDAM, ZAGREB

O

Kolodvor.
Minute su prolazile na okruglom satu u kojem je igla s krugom na vrhu pokazivala sekunde.
Tečno poput vode i linije koja pokazuje da je bolesnikovo srce prestalo kucati.
Čekali smo da vlak počne i da napokon dođemo do Amsterdama.
Osam i četrdeset.
Krenuli smo avionom iz Zagreba u podne. U Koelnu smo u tri. Kupujemo kartu za vlak.
Morat ćemo presjedati pet puta. Putujemo lokalnim vlakovima. Istražujemo nizozemske kolodvore umjesto gradova.
On ne priča sa mnom u prvom vlaku, u drugom vlaku, trećem vlaku. Vrijeme je otputovalo, gradovi se mijenjaju, a on je uvijek isti na sjedalu ispred mene. Tih je. Oči su zatvorene, duge trepavice skrivaju mu obraze umjesto feredže. Rastegnuo se preko dva sjedala. Vidim mu odraz u staklu. Čini se kao da putuje po zraku. Letiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii. On je poput duge: nestvaran, a vidi se na nebu.
Popila sam nekoliko gutljaja smirnof vodke. Mislim kako je ovo glupo. Što sam bliže Amsterdamu, to sam dalje njemu. Raširio je noge u kaubojski položaj. Ruka mu pada tik do grude među nogama. Mogu li ga dignuti očima? Buljim mu među noge. Lijepo mi je gledati u.
On kaže: « Nizozemska je puna vjetrenjača. Pogledajte koliko ih je!»
Ja mislim: « Šteta što nisu stare, drvene. Izgledaju previše moderno.
On želi: « Boriti se s vjetrenjačama!»
Ja nisam u ( njegovom filmu). Lijepo je imati materinji jezik.
Zašto me ne uzme? Negdje. Bilo gdje.
On ne razmišlja tako. Razmišlja dugoročno.
Niti u četvrtom vlaku ne priča sa mnom. Niti u petom. Ondje se broj povećava na šest vlakova jer ćemo ga napustiti zbog nestanka struje. Meni je baš lijepo bez struje, ali pokvario se. Moramo van na hladnoću čekati vlak u kojem smo sada.
I ovdje spava. Ispred mene. Umoran je, nije spavao cijelu noć. Glava mu pada na desno. Noge su mu ponovno raširene. Asimetrija. Sad ga ne mogu željeti jer pokraj mene sjedi Prijatelj, pokraj njega drugi Prijatelj. Oni mi malo stišću misli, iako u vlaku nije gužva. Proučavam ga. Proučavam ga već satima. Pišem o njemu gledajući u njega. A on ne zna ništa o tome. Što bi pomislio da zna? Ali , sviđa mi se dok ne zna, pisati pred njim, bosti ga olovkom u oči, govoriti mu svakim trzajem prstiju, jezikom nijemih. Taj jezik ne zna čitati.
Nešto govorim.
On mi se obraća prvi put nakon nekoliko sati.
Kaže: « Što si rekla?»
Ne znam, možda ga je zaintrigiralo, možda ga je uvrijedilo. Nastavlja spavati. Kažem njegovim prijateljima kako mi je glupo pisati po papiru pred ljudima. Ispada kao da se pravim važna.
Za nekoliko minuta Prijatelj kaže: « Pogledaj, ova djevojka isto piše!»
Drugi prijatelj kaže: « Možda prepisuje od tebe!»
Ja kažem da ću to zapisati jer je smiješno.
On me uopće ne doživljava. Sanja krave. Ja ga podsjećam na jednu od njih. Možda ću mu pokazati ove riječi kad se pomirimo, ako se pomirimo. Hoćeš li se smijati?
Nema veze. Lijepo je što si ovdje, što presjedaš sa mnom na vlak za Amsterdam.
Sad spavaš meni iza leđa. Ne vidim te. Pijem pivo. Razgovaram s Nizozemcem. Upoznao je svoju djevojku preko psa iz Nintenda. On joj ga je pokazao. Nije ga primijetila nikad prije. Pogladila je virtualnu dlaku, pitala kako se zove. Rekla je. « Kako je sladak»! Zna se zašto ljudi šeću kućne ljubimce.
Napokon Amsterdam. Ne vidim nikakve kanale, samo mrak podzemne željeznice. Sutra ćemo na kavu i na mostove.

O

Želim pisati u mraku. Prije spavanja u krevetu. Pisati mekanim potezima na mekim jastucima. Mekom b olovkom. Svjetlost mi smeta, a nisam još uvijek naučila jezik slijepih. Moram vidjeti svoja slova. Zato bacam olovku s kreveta, udarac odzvanja u tišini. Sklapam oči i pišem u glavi. Rečenice se izmjenjuju kao brzi vlakovi. Kad bi se mašta barem mogla prenijeti na papir, ispisivati ga riječima kao duhovi koje zazivaju čudni ljudi u prastarim kućama.
Pisci Amsterdama su jedini koji imaju povlasticu pisanja u mraku. Njima svijetli Red light district. Nikada izravno u glavu. Noć je , a opet dan. Dan je , a opet noć. Uvijek je noć. Umjesto sunca zalaze ljudi u crvene butige. I laju na kurve. Gule im ružičaste cvjetove pod gaćicama.
Pisci Amsterdama sretni su pisci. U 3 ujutro još na stepenicama pale cigarete i potom zakoračuju u noć. Cipele zaustave na bilo kojem mostu. Tresu u vodu dok crvena svjetlost pada na papir. Žene ih okružuju umjesto pejzaža. Bijela priroda umjesto zelene. Ima i crnih.
Ja i on držimo se za ruke šećući gradom. Lijepe su. Stvarno ima lijepih. Pitam ga da li poznaje nekog tko je unajmio kurvu u Amsterdamu. Kaže da ne poznaje.
One su lijepe, ali čine nakaradne grimase od svojih lica. Plaze jezike.
Zašto ne mogu biti prirodne? Možda zato što se priroda ne prodaje u izlozima. Ona buja, raste, širi se.
U Amsterdamu nema znamenitosti.
U Amsterdamu se razgledavaju kurve.
U amsterdamskom autobusu kaže mi da poznaje nekog tko je općenito unajmio kurvu.
Ja, reče on.
Ti, kažem ja.
On, ispripovjedi pripovjedač.
S nevjericom slušam njegove rečenice kao priču.
Kad sam bila mala puštali su mi Vuka i sedam kozlića na gramofonu. Ovo je mnogo bolja priča, barem se ne bojim vuka koji se prerušio u majku kozu i ženskastim glasom rekao kozlićima: « Otvorite vrata svojoj majci!» Stvarno jezivo.
On je rekao kurvi: « Will you come with me?» Stvarno stvarno.
Njoj nitko nije morao otvoriti vrata sobe. Imala je ključ.
Pitam ga što je radila.
Kaže da je neprirodno vrištala. Stavila mu je kondom ustima.
Ja sam isto kurva.
Skidam kondom s njegovih usta, njegove riječi prenosim ljudima. Ova priča smrdi po bordelu.
Kaže da mu ona druga uopće nije dala da je dira. Bilo mu je smiješno.
Kaže da ih nije pitao o njihovom životu, a volio bi znati. Ja bih voljela znati.
Kažem mu da će sad ona: « Ti si moja «droljica»», imati sasvim drugačije značenje.
I smijem se. Smiješno je. Uzbuđujuće. Iskreno.
Prije spavanja ga pitam: « Zar je istina? Zar si stvarno spavao s kurvom?»
On kaže da je istina. Spavao je s kurvama.
Uzdišući gasim noćnu svjetiljku, ionako Red light district gori umjesto nje.
Blago piscima Amsterdama, oni tresu dim već šesnaeste cigarete u more. I nije ih briga za hladnoću. Nikoga u Amsterdamu nije briga za hladnoću.

O

Jučer je imalo nekoliko tona. Stalo je na vagu i vaga je puknula pod teretom. Krrc.
U prolazu sam čula ljude kako govore o vremenu. Djevojci je bilo teško. Muškarcu je bilo lagano. Sviđala mu se polagana kiša, popio ju je kao Sprite- osvježenje. Njoj je Jučer bilo grozno, nije joj dalo da udiše zrak iz njega. Ubijala ju je glava Jučer.
Ne znam kako sam sve to uspjela čuti. Nastavila sam hodati dalje, negdje gdje sam išla.
Promatrala sam svoje noge kako me vode. Jedan korak, dva koraka, tri koraka, Milijun koraka. Vjerno sam ih slijedila, a zapravo su bez razmišljanja one slušale mene. Moj mozak nije se naprezao da im zada zapovijed. Lijeni, uspavani vojskovođa. Ispijao je kavu udobno smješten među moždanim vijugama. Uskoro sam shvatila da su mi i ruke jako poslušne. Ispala mi je novčanica na pločnik, one su je odmah uhvatile.
Mala poslušna četa mojih udova. Cijeli život slijedit ću ih po svijetu, a ja sam kao njihov gospodar…
Sve do večeri hodam iznad svojih nogu, one uskoro sjedaju na pivo. Gledam mokru, praznu cestu. Lijepu. Sjaji kao i kapljice na lišću. Voda je stopila umjetno i prirodno. Sad je sve jedno. Voljela bih biti voda koju će starica s maramom na glavi iz kante prolijevati po cesti. Razlila bih se cijelim svijetom, smočila suhu zemlju, ugasila vulkane, spojila se s morima, jezerima, rijekama. Kad se miješamo rađaju se bolja djeca.
Uskoro opet kaskam za svojim nogama. Izlazim na asfalt. Nisam voda prolivena iz kabla, ali kao da jesam: sedamdeset i pet posto mene je voda i voda je svugdje oko mene.
Voda je i u tebi dok pričam s tobom na stubištu. Svatko gleda kroz svoj prozor kao da se nalazimo u različitim stanovima, a između nas je samo metar tišine, ili buke, kako god želiš.
Izgovaram ružne riječi, ne znam ni sama zašto, mašem rukama, ponovno slijedim svoje udove.
Ne znam, ne znam.
Hvala što si mi donio cedevitu.
Samo želim dignuti sve četiri u zrak u krevetu. Ali prokleti udovi s tobom ne idu tamo…
Uskoro sjedaju u auto zajedno s tvojima.
Unutra dolazi do kiše koja hlapi pod tvojim ugrijanim prstima. Iskreno mi brišeš suze na obrazima, bez ikakvog gledanja u vrijeme. Nemaš pojma koliko si lijep. Tvoje ruke ne slušaju naredbe, one žive svoj vlastiti svijet. Iz prstiju pršti. Bog stvara Adama, ti liječiš mene.
Kažeš da ne želiš čuvati takve trenutke, kažeš da ih želiš pomiješati s vrtlogom vremena pod nebom, u nebu. U.
Razumijem te, ali svejedno lijepim svoje sasušene suze na papir. To se ne radi samo s ružinim laticama.
Uskoro opet ružne riječi. Moje i tvoje. Zajedničke.
Ne znam otkuda se pojavljuju.
Osam ujutro je, a nismo vodili ljubav.
Ruke su prekrižene. Rukama je dosta. Ruke hoće rukama.
Ti kažeš: « Hajde odi kući spavati. Sutra ćemo.»
Gledam te. Gledam te. Gledam te.
Vjerojatno izgledam kao luđak: oči su mi florescentne, maskara razmazana.
Ponavljaš još jednom: « Hajde…»
Rukama otvaram vrata auta. Nogama koračam do četvrtog kata. Mrzim svoje udove. U ratu sam s njima.
Zašto zaboga oni slušaju tebe!? Da mogu okrenula bih se i otišla od njih na drugu stranu ( kao ti od mene). Ipak, smještam ih u krevet. Neka pate što te nema pokraj njih.

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad