NEVENKA PUPEK

Rođena 1969. godine u Zagrebu. Piše poeziju i prozu svakodnevnog života.
Priča „Grožđe, ptice i blato“ objavljena joj je u zborniku „Vrata moje priče“, a priča „Nedostaju mi bube“ osvojila je drugu nagradu na natječaju za kratku SF/horor/fantasy priču.
Poezija joj je objavljena u britanskom časoposu za književnost "Dreamcatcher" u sklopu događanja hrvatske poezije i proze u Britaniji.
Osim u Balkanskom književnom glasniku, objavljuje radove i u drugim web magazinima.
Kad se ne igra s djetetom ili ne piše uređuje svoj vrt i bavi se izradom nakita.

 

...

tvoj prostor ispunjava tišina
izrezani komadi mene nečujni
boje promukle od pjevanja

...

zrak miriše na akvarel bijeli
isječci prolaze kao prolaze mirno
mene zapljuskuju otvorene pore
mrmljaju o brodovima plove
daleko školjke masline nepomičnost
horizonta nedosegnuta stvarnost

more je crna crta

...

gazim
jedino me traži mrak
očima utrnulim od nesanice
da li se smijem ili vrištim
bosonoga po makiji šljunku pijesku
ostavljam tragove

...

trčali smo uz vjetar pored rijeke
sive hladne s betonskim mostovima
s kojih sam često skakala u snovima
zelenim od trave na kojoj smo ležali
gledali kako gavran nisko leti šutke
oponašajući ritam popodneva konture oblaka
koje si želio ubrzati otkriti sunce
na zalasku

...

slutim kamenje bose noge
trče dohvatiti plimu oblizati suze
teku nijemo bez krika nijemo
galebovi slijeću na vodu plutaju

moji udovi bez cilja

...

stružem žbuku s tvojih zidova
da utažim glad

ranjenih prstiju noktiju
završavam dan

...

tmurno jutro donosi opet
strah od prolaznosti u mojim kostima
nisam budna zapravo
pokreće me jedino nemir

...

zaroni
zatvori se zajedno sa školjkama

one snivaju

...

oprosti
ljuta sam jer neću srknuti more
iz dlana
svijet je stiješnjen između malodušja
i voznog reda vlakova
školjke nanizane oko zapešća
prsti promrzli dok palim cigaretu
nema proljeća
pod plahtom tražim zaklon od vjetra
prepuštam se snovima kao davljenju
moraš me jako stisnuti
jako
i voljeti otvorenih očiju
dok ne zavrištim
dok ne popuca staklo

...

mogu li te dirati granama nevidljivim
korijenjem lebdeći između trave i svoda
čijim stazama plovi otpalo lišće

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad