RADE JARAK

Rade Jarak. Stvarna osoba koja je u međuvremenu postala izmišljena.
Objavio je dvije knjige pjesama; knjigu priča: Termiti i druge priče (2002.); te romane: Kiša (2001.), Sol (2003.), Duša od krumpira (2005.), Enciklopedija očaja (2006.), Pustinje (2007).
U pripremi objavljivanje Pustinja kao knjige u izdanju BKG.
Dovršavanje romana Crna žuč (drugi dio Enciklopedije očaja); dovršavanje romana Prilozi za povijet nadrealizma (čija je starija verzija povučena samo nekoliko dana prije tiskanja 2001.)
Stalni suradnik Balkanskog književnog glasnika.
 


SEKTA

Zakašljao sam se, progutao slinu i odlučio da otvorim dušu. Sjedio sam u fotelji sučelice Dylanu Dogu, Groucho je provirivao iz druge prostorije, smišljajući neki jeftini štos. Njihova šutnja bila je zlokobna. Osjećao sam se kao dijete, išao sam kod zubara, u čekaonici bol je prestala i poželio sam pobjeći kući, misleći da sam sve umislio. Ali nisam mogao natrag, počeo sam priču, iznosim je ovdje u cijelosti, zbrčkanu i nejasnu, ali vjerujete ovo napisano malo sam sredio, a ono što sam ispričao Dylanu bilo je još konfuznije. Evo moje priče.

- Noćas sam bio u podzemnom Splitu, opet sam sanjao san, koji mi se treći ili četvrti put u životu vratio. To je san o podzemlju, o podzemnom svijetu, koji sigurno simbolizira nesvjesno, mračne želje, neistražena područja. Dojam koji je san ostavio na mene bio je isti kao i u prošlim snivanjima: prvo jaka želja da uđem u taj čudni svijet, a zatim nelagoda, užasan strah da ću se izgubiti, da će me podzemni svijet progutati i da ću nestati u njegovom mraku. On je uvijek mračan i neshvatljiv mojoj moći rasuđivanja. Od svega najgori je dojam realnosti koji taj podzemni Split stvara u meni, da treba nekoliko sati nakon buđenja da shvatim da taj dio grada ne postoji. Prebirem po sjećanju s nevjericom, jesam li ikad o njemu pročitao neku vijest u novinama, vidio neku sliku, bio tamo na javi?

Podzemni Split jako je dobro uklopljen u stvarni svijet. Počinje negdje kod sjevernih vrata Dioklecijanove palače, kod parka zvanog Đardin. Danas se tamo navodno skupljaju prostitutke, ali u doba moga studiranja nije bilo tako. Širokim stepenicama se ponire u podzemlje, oronulo od vlage, puno nepoznatih božanstava. Ulice su prilično široke, ali s izuzetno niskim stropovima. Mislim da se na samom ulazu, ili na nekom trgiću odmah nakon ulaza nalazi natrula poslastičarnica, u isto vrijeme prodavaonica kikirikija i košpica, koju drži neki stari Albanac. Taj čovjek je nešto posljednje ljudsko, zadnje uporište, što mogu vidjeti prije ulaza u mračni splet prolaza. Njegovo je lice umorno, pritisnuto teretom nepoznatih misli. Izlaz je više u vidu uske mediteranske ulice, u starom dijelu grada izvan Dioklecijanove palače, negdje na trgu ispred kina Balkan. Bar tako se nekad to kino zvalo, dok sam studirao u Splitu.

Podzemni je svijet izuzetno bogat nalazima i zato čitava java, službena vlast, tolerira njegovo postojanje. Inače bi se čovjek upitao, zašto ga jednostavno ne zatrpaju buldožerima. Noćas sam sanjao jedan novi detalj.

Dylan Dog mi upadne u riječ - Oprostite što vas prekidam, ali slučajno se dogodilo da sam u tom gradu bio prošle godine kada sam slijedio mog starog znanca Xabarasa. I u Dioklecijanovoj palači, ako se dobro sjećam, postoji jedno vrlo slično mjesto. Skriven stupovima Peristila, postoji ulaz u podzemlje, širok i nizak kao u vašem snu. Točnije, nalazi se baš ispod Protirona, ulaz u Dioklecijanove podrume, koji su takav splet mračnih hodnika, naravno iz antičkog doba, da im malo gdje ima ravna. Možda u Istanbulu, u podzemnoj bazilici cisterni, čiji stupovi leže u vodi i gdje stoji ogromna kamena glava Meduze, okrenuta naopako. Ili pak rimsko podzemlje, Cloaca maxima, i tako dalje. Dakle, gospodine Jarak, vaš san ima vrlo snažno uporište u stvarnosti. To su podrumi cara Dioklecijana. Ali, još jednom se ispričavam, osjećam da sad dolazi ono najbolje. Nastavite.

- Eh da – nastavih. - Stvarno, treba mi tako puno vremena da osvijestim vrlo jednostavne činjenice. Moj san izvire sigurno iz stvarnog ulaza u splitsko podzemlje, sa stropa vise male kamene sige, talog godina, mislim kao i na ulazu u splitske podrume. Dakle, da se vratim na priču. Podzemni je svijet pun najčudnijih nalazišta, mračnih otkrića, mjesta na koja se javnost iz nekog razloga ne usuđuje kročiti. Iako sam se toga užasno bojao, skrenuo sam s ustaljenog puta i našao se usred nekog svetišta, prljave i zapuštene prostorije, ali koja je unatoč tome imala nekakav sakralni mir i tišinu. Na nečemu što je nalikovalo na oltar, nalazio se kip neke božice. Ali kip je bio bez glave, nisam mogao znati je li glava naknadno skinuta. Poželio sam se vratiti natrag, obuzet dubokim nemirom, ali problem mog sna i problem podzemlja, bio je u ovome, čim ste skrenuli s poznatog puta, sve se mijenjalo, ulice su se prelijevale jedna u drugu, prolazi su vodili u novim, nepoznatim smjerovima. I sad, u ovom trenutku, shvaćam da čitav san ima nekakvo seksualno značenje, put u nepoznato, strast, potisnuti vjekovni nagoni. Kako to prije nisam vidio? A još sam čitao Freuda.

Tu se Dylan ponovo umiješa. - Ne bih bio sasvim siguran u najobičnije seksualno značenje sna, prije nego što donesemo nekakav zaključak, zanima me što se dalje dogodilo. Niste došli ovamo da bi nam ispričali običan san. Doduše sa elementima more, ali ipak običan.

- Cukar ili mlijeko - reče Groucho noseći čaj na pladnju. – Jeste li čuli novi vic?

Shvatio sam, došlo je njegovih pet minuta. Počeo je pričati vic, ali izgubio sam nit. Bio sam previše uzbuđen. Nasmijao sam se na kraju vica. Prilično usiljeno. Dylan se nije smijao, bio je zamišljen.

- Poželio sam pobjeći – nastavio sam - jer je strah konačno prevladao. Ali bit tog podzemlja, a i samog sna, je u tome da ako poželite pobjeći tek onda sasvim sigurno nećete pronaći put. Iza te prostorije, koja je bila nalik na nekakav prastari hram, nalazila se druga, manja. U njoj je sjedila žena, meni okrenuta leđima. Vidio sam njezinu dugu crnu kosu i dio leđa, preko naslona nekakve starinske drvene stolice. Zastao sam još više preplašen, a ona se polako ustala i krenula prema meni. Bila je prelijepa. Imala je najljepše, ali istovremeno i najdemonskije lice koje sam ikad vidio. Visoko i usko čelo. Jedna ili dvije tanke žile sa strane prema slijepoočnicama. Okrugle, lijepo svedene obrve i velike, tek malo preblizu položene oči, paklenski sive. Mala, ali ispupčena usta. Prastara ljepota kakva se viđa jednom ili nijednom u životu. Onaj tko je nije vidio, pretpostavljam, ovaj mu opis ništa ne znači. Ali da se susreo s njom, značio bi mu sve.

- I, i, i. Što se dogodilo, umirem od znatiželje, reče Groucho.

- Rekla je – nastavih - želiš li možda pobjeći? Odavde nema izlaza. Ispod haljine izvadila je bodež i njime zamahnula prema meni. Trgnuo sam se instinktivno unazad, ali imala je vrlo spretne i duge ruke, možda čak neprirodno duge. I mislim da me ubola. Ipak sam uspio nekako zamaći iza ugla, pobjeći kroz svetište i trčati kroz mrak, trčati, trčati, sve dok se nisam probudio u znoju. Kažem vam utisak stvarnosti bio je nevjerojatan, a dodatno me je pokolebalo i ovo.

Smaknuo sam košulju s desnog ramena. Ispod ključne kosti bila je mala ubodna rana. Rasječeno crveno meso, s malo skorene krvi. Stigma.

- Nije baš duboko, ali Dylane to je glavni razlog zašto sam odmah iz Alcotta pojurio k vama, čim se razdanilo.

Gledao je moju ranu. – Morate otići kod doktora, da vam to previje. Također, da bih riješio misteriju trebam odmah otići u Split, istražiti ta mjesta na kojima ste bili u snu. To, iz razumljivih razloga, može malo potrajati.

- Želim da pogledate. Ja se vraćam u Alcott i spremam se na nekoliko noći bez sna. Novac nipošto nije problem.

Ustao sam i na radnom stolu ispisao ček. To mi nije bilo lako izvesti, s obzirom da me rana pekla. Dylan me na kraju još upitao: Da li ste ikada vidjeli tu ženu? I gospodine Jarak, čime se bavite?

Rekao sam mu da sam slikar, koji ponekad napiše priču ili dvije. A ženu, naravno, nikad nisam vidio. Vratio sam se u Alcott i previo ranu. Proveo sam tri besane noći. Na kraju sam zaspao kao top i probudio se dvadesetak sati kasnije. Nisam ništa sanjao. Rana je dobro zacijelila. Uskoro je stiglo pismo iz Londona, od Dylana. Evo što je u njemu pisalo:

Poštovani gospodine,

Put u Split bio je uzbudljiv, a vaš san pokazao se kao točno predskazanje. Otišao sam usred noći u Dioklecijanovu palaču, preskočio ogradu i nestao u mračnom labirintu podzemlja. Nacrtao sam mapu prema događajima iz vašeg sna i nadao se da će mi biti od pomoći. Prve noći nisam pronašao ništa posebno, tumarao sam naokolo kao lunatik, ali druge jesam, našao sam se u prostoriji koju ste bili opisali, prepoznao sam je prema kipu obezglavljene božice. Žena koja je čuva, a koja vam je u snu zadala udarac, postoji u svijetu sjena, to je vrlo opasna Furija, istovremeno i biće nadnaravne ljepote. Da, nisam joj odolio, vodili smo ljubav na prašnjavom tisućugodišnjem tlu rimskog podruma, i nikad mi nije bilo tako dobro. A kad je konačno ispod svojih prnja – ispod kojih se krilo također i prekrasno tijelo, možda toliko skladno tijelo kakvo ljudi još nisu vidjeli – dakle, kad je izvukla bodež, da me ubode, sasvim uzdrhtalog od strasti, skočio sam na noge i pohitao u treću, skrivenu prostoriju, koju sam ugledao krajem oka, a vama se nije prikazala u snu.

Otprilike sam pretpostavljao što ću tamo naći. Kad ste spomenuli Split, odmah sam ga doveo u vezu sa Sektom. U doticaj s njima došao sam lani, kad sam lovio Xabarasa, a njihova su najdraža okupljališta upravo podzemlja: neistraženi splitski podrumi, potonula istanbulska bazilika čiji stupovi stoje u vodi, rimske katakombe i Cloaca maxima, edinburški slamovi, kao i četvrt krletki u Bombayu. Radi se o sekti spisatelja kojoj je na čelu slijepo čudovište, Borges. Naravno, ne slavni pisac, nego njegov odmetnuti demon, ono što je od njega preostalo nakon smrti. S njime se često može pronaći i njegov pomoćnik Stevenson, svojevremeno čuveni engleski pisac koji je umro na južnim morima. Borges je za života više puta napisao priče o raznim sektama, na čijoj mentalnoj snazi počiva čitav svijet, bilo da se radi o četvorici pravednika, ili o dvadeset pravednika, ili o sekti tridesetorice. Tako je nakon njegove smrti, iz te opsesije nastala sekta spisateljskih demona, vragova koji više nemaju mira u čistilištu, koje je predvorje pakla, nego lutaju okolo i muče nedužan svijet. S Borgesovom utvarom, već je spomenuti Stevenson koji je izmislio Mistera Hyda, zatim Henry James, mršava prikaza koja je za života strašila ljude pričama o duhovima. Još ih ima dvadeset i šest dragi gospodine, jer je žena trideseta. Tu je i gljivičavi Lovecraft, zatim debeli Balzac, histerični Wilde i Puškin s rupom od metka na trbuhu. Bili su taman usred seanse, s namjerom da vam uđu u san i da vas ubiju, a gospodine na koga se ta zloglasna sekta namjeri, nema mu spasa. Ponavljam, nisu to više slavni pisci, nego njihove loše strane, demoni puni zla i zavisti. Mora da ste se bavili pisanjem, čim su na vas obratili pažnju. Ispali ste sigurno loš pisac, jer su odlučili da vas unište. Upravo su o tome vijećali kad sam banuo unutra i omeo im planove. Stoga vam toplo preporučam da te vaše spise odmah bacite u prvu rijeku, ili spalite, ako vam je život mio. Mada za vas više nikad neće biti mira.

Dylan Dog

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad