BARBARA BERONJA

Rođena 1983. godine u Slavonskom Brodu. Apsolventica kroatistike i filozofije na Filozofskom fakultetu u Rijeci.
 
Morantika

Boli...
Što me ne ljubiš,
Što me niti ne dodiruješ,
Sve te uvrede,
I što sad govoriš tako mirno,
Tako pripremljeno
Da nemaš mi više ništa za reći,
A znaš,
Ako ovaj put odem,
Među nama je zauvijek gotovo.

Sjedim.
Čekam.
Ispod stola skrivam -
Ruke mi drhte.
Htjela bih te obgrliti,
Udariti,
Ali nemam više
Hrabrosti za poniženja.
Možda, možda ćeš me osjetiti
Kao prije...
Liježem ti na leđa,
Dišem u ramena i
Poljupce ušivam u vrat.
Okreni se.
Voli me.
Vapim. Kopnim. Nestajem.

Ignoriraš,
Čekaš da odem,
I ja, gledajući u pod,
Ustajem sa stolice i
Idem prema vratima
S glavom u krivinama,
Ljuljačkom pod slabinama.
Ti s rukama u džepovima
Pogledaš me kratko, hladno
I odmah zatim, čujem,
Starom dozom lupaš
I vadiš indijski čaj.
Ne ljubiš me ni za kraj.
Ne ljubiš me ni za kraj.

Cesta.
Nad starim, sivim asfaltom levitira ulje
I puca lazura oleandrima
Što krvare uz ogradu.
Koliko dugo..., razmišljam.
Kada..., kalkuliram.
Misli kvrcaju glavu.
Gazim polako,
U boku kriva,
U koljenu klimava.
Sve je tako čudno...
Ja ne razumijem.
Što mi se to događa?

Na stanici sjedam.
Na tren
Osjetim miris borove šume,
Kokos za sunčanje i
Prštave vate valova.
Trebali smo na more danas...
Slamnatu torbu spuštam na pod.
Ne idemo na plažu...
Ne idemo mi više nikuda.
Ali, svaka čast-
Odstranio si me kirurški,
Bez ubrojivih svjedoka
I materijalnih dokaza.

Nakon par minuta
Zoveš.
Ti hoćeš,
Zahtijevaš da se vratim gore.
Nisi sve rekao,
Raščistio bi još neke stvari.
Ne.
Nemamo više o čemu.
Ti bi sad još samo htio
Do kraja me pomesti,
Na svom terenu me obezglaviti.
Ovako zvononoga,
Ovako vodooka,
Razumijem,
Nepredvidiva sam,
Opasna.
Ne.
Neću, neću gore...
Ja želim
Da ne raščistimo,
I onda,
Ako još imaš savjesti,
Da ti bude žao...
Krivo što si me povrijedio.
Barem to, idiote.
Barem to.

Zoveš i sutra i prekosutra
I ja opet, uvijek
Kad zazvoni,
Idem do mobitela,
Odgovaram na
Pozive u kojima započinješ tiho,
Jer ti bi razgovarao,
A onda planeš,
Ljutiš se na svaku riječ,
Vrijeđaš,
Lažeš,
U kojima vidim da me
Nimalo ne voliš,
Nakon kojih je sve mnogo,
Mnogo gore.

Bacam mobitel na stol
I plačem.
Da barem osjetiš!
Da te barem netko zgazi,
Ovako smrvi do ničega.
Tko si ti? Što si to postao?
Tolika bol,
Tolika mržnja i bol.

A onda opet,
Ponekad...
Prođe bijes
I javi se u samoći ona jadna misao:
Možda između nas je strah
Kao zavjesa bambusa,
A mi smo kao dva šteneta
-ti u kolibi, a ja u noćnoj oluji-
I bojimo se mraka, kiše, buke
I razbacanih ticala.
Možda ne znamo kako,
A htjeli bismo oboje
Jedno do drugoga.

Puše nekakav topao vjetar.
Sjedim na klupi u dvorištu,
Razmičem sunčane zrake
I haram po tvom dijelu grada
Loveći se kao hobotnica
Za vrele rešetke francuskih prozora
I prianjajući uz vlažne fleke fasada.
Samo na nas,
Samo na nas misao mi se po glavi mota
I, opet, s kim sve, zašto i od kada.

Zamišljam...
Zvoniš.
Penješ se do moje sobe
Nesiguran, umoran,
Malen.
Vučeš me za majicu.
Tiho...
Tiho moliš da saslušam
Prije nego planem.
Voliš me, žao ti je,
Želio bi da sve bude,
Da sve bude kao ranije.
Htio bi me natrag.

Htio bi me natrag?
Ajde onda, ljubi me
I plači ako ti je žao.
Na koljenima
Moli da te primim.
Ne!
Deri se da svi čuju
Da bez mene ne možeš,
Da me trebaš,
Da me voliš više od ikoga.

A onda...
Kad se smirim
I kad budeš osjetio da
Izmamio si oprost,
Žeton za povratak,
Pokazat ću ti gdje su vrata i
Zamoliti te mirno da izađeš van.
Znaš li ti, znaš li ti
Kakva je to uvreda,
Kakav je to gaf -
Lagati, lagati bez duše mi u oči,
A mjesecima već sve se zna!!??
Izađi.
Sad možeš...
Idi slobodno,
Radi svoj famozni indijski čaj.
Trebaš me zaliti, svaka čast-
Jedna vrećica za devet godina pažnje,
I jedan «na tren» za spektakularan kraj.


Coleoptera Scherzo

Love se zrake i vjetar.
S pijeska na kamen,
S kamena na rame,
Na val,
Stopalo,
Pa na pramen.

Puca narančasta zemlja
I zelene zlatice
Dosađuju oko glave.
Vjetar stvara tople vrtloge,
A more hladi do koljena,
Zaljuljano na klikeru
Šare zeleno-bijelo-plave.

Na crvenom ručniku padam.
Teška sam
I dolje kao tišina,
Kao zrak u Bardu punom dima,
Kao bova
U uvali stranoj vjetrovima.
Ja, ja plutam i
Više ništa...
Između krvavog ručnika
I blještavog sunca
Masa sam
Što ju je napustila sila.

Love se zrake i vjetar.
S pijeska na kamen,
S kamena na rame,
Na val,
Stopalo,
Pa na pramen.


Porcupine Tree

Nije potreban
Porcupine Tree,
Fear of a Blank Planet,
I, evo, četvrta,
Četvrta pjesma.
Puna sam.
Puna tuge
I resentimeta.

Tu negdje sa sjedala
Plima kroz klijetku, plima
Kroz klijetku odnosi šoferšajbu,
Na crni asfalt baca je
Pa kroz okvir prolijeće,
Diže se,
Probija, prodire,
Noćno nebo proždire.
Para spužvaste, pjenaste,
Guste bijele oblake
I prebire po zvijezdama
Kao zaigrano dijete
Po šljunku il' žicama.
A onda se vraća,
Zagrće haube i
Liježe na krovove,
Na sve što ide lijepi se...
Prašinasta
I sjajna
Pada, pada, pada...
I sve na magistrali postaje
Bjelina
I muk.

Ali nemaju mira.
Oči,
Oči bezumno rastu,
Divlje se otimaju.
Glava ronda, klikće
I preskače
Kao stara pisaća mašina.
Na sjene dugih farova
Nišani,
Okida
I igleni meci paraju ohlađeni zrak,
No čahure ostaju čiste, na cesti,
A sjene uvijek uteknu,
Nestanu iza nas.

Ne pitaj,
Nisam tu.
Izbacilo me sa sjedala
Ljuljavo more
I prokleta plima...
I zato,
Ne govori više,
Nema smisla.
Pojačaj i
Vozi.
Ne idem kući
Dok imaš benzina.


Samo on zna

Samo on zna
kako je
biti šef šefova
u neprivatnoj firmi
gdje se feredžom mjesto čuva,
gdje sve nikamo ne ide
i još se može, i te kako može
po dobrom starom principu nekapitalizma.
Samo on zna.

A on drži sablju
i nekih petnaest tisuća
za uvođenje reda i zakona,
za proboj prema pravilima
kojima zapad već stoljeće se klanja
i na kojima pravna država
negdje daleko je sazidana.
Treba prerezati
i izbaciti trulo,
za rektifikaciju
očistiti sve do dna.
Kako kad sve je crno?
Mi ne znamo,
ali on sigurno da.

Došao je jednog listopadskog dana
preko natječaja,
u miru,
da toj stijenci teflonske arene
pokaže ljudski što znači
i čemu služi rad,
koje koristi nudi
(igra, moral, marksizam),
ali, stjenka je i u startu bila složna:
Još je mlad.
Naučit će brzo.
Mi nismo nikad
i zašto bi sad.

I zato evo,
jedno jutro
nakon skoro godinu dana,
dok na plejeru truba svira,
espresso pije
i pjevuši
u planinskom stanju mira:
Ti-ri-ti-ti-tan,
ti-ri-ti-ti-tan,
došao je čistke dan.
Došao je čistke dan.

U ured stiže umiven,
trijezan ,
beskompromisan,
pravednosti žedan.
Dok zamahuje sabljom,
zrak se kida
i ciliču čaše
dok demonstrira kate
i poteze aikida.
A ljudi,
ljudi bježe
u zaklon stolova i vitrina
jer vide,
k'o dan je jasno,
od otkaza
sve će da frca,
sve neprozirno će
danas da se skida.

No, kakvo iznenađenje-
u zadnji čas
sablju okreće
i sječe si upregnuti vrat.
Krv frcnu po zidu
i glava pade
preskačući ljude kao
riječne kaskade.
Ta-tapa-tapa-tap,
Ta-tapa-tapa-tap,
Otpleše ta glava
U prvi radni sat.

A ljudi ko ljudi viču:
Isj... lažna uzbuna,
nije počeo rat.
Mi smo mislili da gori,
al' nema vatre,
samo dim i
strašan, strašan smrad.

A što je bilo?
Ništa.
Ma, kakav rat!
To bi samo jedan čovjek.
Prsnu ko petarda
i izgori
od humanosti
u nepovrat.


Volta


Ti ne provodiš prstiju struju
Kad prebirem po kosi ti
Cvrčeći za modrim jutrom,
Zvoncajući
Za vrelim prozorskim limom,
Za mirisom dunja i kajsija
Šuškajući,
Za mirisom mora i žutilom amula...
Crne šume dižu se i huču
Ti nisi taj.

Izgubljeni parangal sam
U usnama mekim,
U usnama ti sočnim,
Ali istodobno i vulkanske osti
U kamenim zubima otoka,
Tomahawk u topazu neba,
Plamen što guta dah
Nad poljima lavande i pamuka.
Ja sam otvoren prostor i lanci.
Ja sam početak i kraj.

Privijam te sebi,
U čelo meko ljubim,
A tamno more u mojoj glavi
Bez dna rumori
Ti nisi taj.

Idi...
Ostavi me...

Bezobrazni sam vjetar,
Prevtljivo more,
Glaleb -matrona
Što u ormaru skriva
Pekmez slatkih poljubaca
I orkansku buru
Koja profil joj kleše
I tijelo mlati, prebija...
Preljubnica-
Što sve vas jednako voli,
Sve vas u đuture sprema
Među ružice, lavandu, kadulju,
Ružmarin.
Razdijeljena,
Ne bira ljubavnike na dugo,
Kamo li za kraj.

Svemir se večeras kida
I čudni vjetrovi grebu mi vrata.
Šapuću mi tiho
Da ti nisi taj.

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad