DORTA JAGIĆ

Rođena 6.11.1974. u Sinju. Diplomirala na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove (filozofija i religijska kultura). Piše poeziju, kratku prozu, dramske tekstove i kazališne kritike. Prevodi s engleskog i njemačkog.
Od 1999. bavi se amaterski kazališnom pedagogijom i režijom.
Objavila: Plahta preko glave, pjesme, 1999. Tamagochi mi je umro na rukama, pjesme, 2001. Đavo i usidjelica, pjesme, 2003. Kalodont, drama, 2003.
Nagrade: "Goranovo proljeće", 1999; druga nagrada časopisa "Vijenac" za kratku priču, 2001; prva. nagrada za predstavu "Jelka kod Ivanovih", SKAZ, 2002.". Ove godine osvojila Balkan Grand Prize for Poetry na međunarodnom festivalu u Rumunjskoj.
 
mi ptice, a ribe, a riječi

u početku,
kao duh u postanku
mi, ptice tek izletjele iz križa
lebdimo nad tamnim vodama
još nejasne svome kljunu
dirljivo razrađujemo godinama
i pad i let i pad
prihvatljiv zrnu metka i našem
neprobojnom tijelcu
od žutoga skaja što prolazi kroz
sve zidove
dugo učimo prepoznavati naš vjetar
i ljubiti se s njime u trbuh u munji a
na zemlji rubikovom kockom
odvajati more od kopna
i na tlu
napuhavati čvrste sfere zraka,
što će se tek kad poletimo
po trgovima uvaljati u brašno
i postati vidljive
svima jestive
kugle živih
riječi


svetica iz ničijeg kalendara

kako na nebu tako i na zemlji
kad pomaže usne uljem, naraste
i izuje se kao gazivoda
uđe u rijeku i skače uvis svakodnevno
izgovoriti uživo
rekord o nezamislivom čudu
najprije ona pa
mali vepar koji čeka da se rodi ispod kamena
dozvan


hrvatski radio i televizija

daljinskim
radio i televizija mi izvrnu džepove pred svima
i svaki dan emitiraju prije dnevnika
da nemam ništa za kupiti
ništa za prodati
pa me onda povijesno
izbriši
usred reklama iz kućne antene lijepe mi
sužene lisičje oči
da zakolutam zavist na kauču
što se u katodnim cijevima u sjeni aktovki
uz zdravo i daj ljube u džep od lica
svi novčanici kojima pogledaš u okvir naočala
a oni narastu sa odašiljača diljem zemlje
nalik na svoje alpsko srebro
kao gazda na svog psa.
pseto je to oštro, pazi!
pazim, laje mi meni novac na uho
zato ću pojesti jednu novozavjetnu noć
bez struje i fobiolina
prezrena iz raznih cijevi reći ću
makar svojoj suženoj banani
da ja imam svega taman.
banano, sjedni
i zreli! imam beskrajnu krv ko bijelu
košulju do poda
sedam dana stvanja za isplesti
i pokriti se njima do brade
i mekanog vrata što sja ko truba
nad malim crvenim morem
nisko u utrobi što se razdvaja na glas ribara
a glas ribara je kuhar što u naše bolne škrge
ukuhava milost
i otkrivenu tajnu idealnog muža
tako meko obložena je sveta riznica
to božje more u mom trbuhu
pa kad me radio i televizija izvrnu
na kvizu pred svima savijem glavu zapušem
davidove izdahe
u plišanu uvalu uha u
to smeđe kormilo na putar
a putar je moje uzdignuto čelo
s kauča me kući
vode svijetleći
zavežljaji sionske trave


pogled s broda za Taršiš

dok bježiš, bar
pogledaj kroz zemlju kako
su neki tamno mrtvi.
poštari, kotlokrpe, trgovci platnima
graditelji malih pariza, grbavi zvonari
i lađari, piljarice.
tako djetinjasto stisnuti pod zemlju
spavaju u nevjeri.
izgledaju kao provincijsko kazalište noću samo.
ranjeno i neprijateljski.
tamo na bliskom istoku noću nema zemlje.
iz adamovog bedra istječu
dvije smeđe rijeke,
teški znoj eufrata i teški dah tigrisa.
nanose mulj,
naplavljuju mrtve
ostavljen teret uz oborena
debla i žuto trunje
mlak vjetar će nisko zavaljati snove
samo se namjesti
pogledaj kroz zemlju
ne spoznaj nikad
dobrozlo


tijelo u crnoj baklavi

sv. Pavlu i dr. Freudu

svako tijelo žudi za krivnjom
napinje se da mu niknu
još tri slomljene noge ispod struka i utetovirana
suza, iza uha zataknuta cigareta
a iz srca žuti tamjan dim
kao stalno iščašeno rame
nagaženog mrava
tijelo će te ugurati s krznom kroz žarulju u svjetlo
a propadati naglavce u bunar za znanjem
na dnu tog đavla oblizati otrovni sladoled
od tuđeg skašenoga tijela
tijelo želi pritegnuti boga
u svoje bijelo odijelce bez zraka
organizirat siromaštvo i babine papuče
tijelo je bijesno na svoju skupocjenost
izumrle životinje
i lopta se prljavim krpama sa strahom
smanjuje se samo iznutra
kao kiseli zidovi naopake roskaste kuće
u susjedstvu u kojoj skoro svi žive trudni
u žudnji za nečim
tijelo se vrtastim jezikom pravi da titra
kao sve u kvantnom sudoperu
a jedva se miče iznad kičme
i strasno stari trbuhom pri tlu ta
skorena trska s glavom
misli da je vidjela cicu-macu
da joj je na licu stoposto
ogrebotina
od neba


plava šetnja

dobro,
najlakši
bijeg od noževa na stolici
zove se brza šetnja.
u ruci dvosjekla olovka za smrt zlih žaba
i kornjača! za pasom ubojita
poslanica rimljanima.
neka je put od a do b jednak ti
i ako je jezična maska sklizava
kao rasklimane sunčane naočale na kosi
nosim je kad je teško jasno reći volim
dok kombiniram znakove
nevažan susret kod mosta
a izmet još jedne samoće je ubačena
nevidljiva lutka u torbi i
tramvajska krv na poništenoj karti.
šetam i šiljim ljubav za sve
kičma raste kao drvo
u koraku se tanji oklop kornjače
ispod mojih nateklih leđa nestaje
šetam, nizbrdo otpala
njezina koža pozdravljam nekog
odzdravlja munja kroz krošnju
tu kod konobe pjevaju breze u nizovima
rugaju se žabljim trbusima
i hosana, hosana za šetače s još uvijek malim
dometom do ciglane i prve radničke rupe
na pola puta trebam
još uništiti suvišnu kost,
kolonu SS – vozila, odvratiti oči
od središta zemlje
i dosta! maska je pukla ko soba,
lutka je čula. istresi
joj lice
i stani


nečisto ime

njeno ime je
šest puta dva je nula reče piton,
i naprijed marš u mrtvi vrat, u sobu!
otvorio se pogled u
krajolik bez staze koja bi svakoga
odvijugala negdje na rijeku.
kad ustane više ne moli boga
zaželi glazbu iz naranče
a dođe muk i zabole je prevelike kosti na nebu
sjeća se proklete zmije u kavi
prvo je bilo kamenovano oko, pa i uho se začepilo
zaiskrilo bačeno o pod,
u namašćeno lice čupave lilit
s e-mail obavijesti
«u wc je non-stop internet i sado-mazo vampiri»
neka žena je u tami do sisala palac
da zasja
među zidinama može sjati samo
presveta krv ispod kože
a vani po toplim crnim bregovima
neka čežnjom zaslađena kiša i dalje
oštri puževa ljubavna koplja,
isparava miris mokre šume i malina
noć rađa životinje kao
da tuče vrhnje
sove piju vodu i ljudi
povraćaju dan
jutros joj je kamenje
sasvim istanjilo sjećanje na
ostatke okrugle pravokutne duge
a odakle sad iz
smanjenog srca da izgovori stolice
za goste oblake a neka ih tamo daleko
nema purpurne kiše za nastajuće kolutićavce na tlu
ni za progristi strog krov
kovan u grču za
kazneno popravni odjel
maleno moje ove
godine


crne knjige sa šlagom

kaže
kolutajući
kuglicama sladoleda i sitne dugmadi kao da čisti
svoje nerođeno dijete
svako moje potcrtavanje, okretanje listova
otpuhuje na kraj svijeta
živoga drugoga
koji ubrzano izdiše pored
svakog kioska, svake bandere
i moji prsti s olovčicom zaklanjaju njegovu
grbu punu malih plišanih stvari
curo
mogla sam reći i posve drugi jezik
posve drukčiji život
posve drukčiju glad
narasti kao veliki grad sa zastavama
nikada na pola koplja
nikada sama
s toljagom knjigom


put do češlja

ne boj se, glavo moja
tako djetinje!
ne zapinji mi haljinom za rub stola
ne posrći nosom u zavoju
za ognjena brda salate
i svo to crveno zakrvavljeno meso
to se uopće ne očekuje
od tebe.
pomisli zacakljenim okom pred svim tim
zamusanim čašama u zraku
kako je bog abrahamov dobar
prema tebi.
nasloni se na ovu večer margarina i
konfeta kao na majušno ogledalo
u kojem na svadbi u kani galilejskoj
sretna sjediš na iskovanom prstenu
kao na prvom jajetu na planeti.
hodaj lijepo ruko,
baci maramicu, koliko je sati
i baš je ružno vrijeme
pa kreni u muški wc i popravi rep.
gore kod lustera zamotan nas čeka
sveti samsonov češalj.
a ti, vratu moj, (na ovoj posljednjoj
tuđoj svadbi)
ne kruti se
na mene niz tijelo!
ionako je sve ovo bez dobre
glazbe za naš ples
o ti mala
božja violino


šeširić na stupu soli

ljubavi,
još jednom okreni volju
onom lotovom zvrku od zelene soli
toj bezimenoj ženi koja
me vrti, obrće kao da mi kroji smrtnu spavaćicu
prikladnu za jučer,
za prošle majke, bambije i bičeve
ne znam,
ali ne volim to zauvijek okrenuto biće
što obrće, okreće, zavrti
ko motorni ringišpil cijeli jedan Sao Paolo
u toku jednog dana a
u dvije se minute u svijetu milion očiju
osvrne na svoj toranj, lik i srah
pa se saspe
raspe
u stupove soli i
nastane zapuštena bljutava
svemirska solana!
ljubavi
i zato što je opet kod vrata moje sobe
odložila svoj plišani šešir s dijamantima
reci strogo toj lotovoj dami
da je prošlost iza mene

od sad se na mom radnom stolu
može vrtjeti kad je zapara
samo taj grozni šeširić
lotove žene
ali ne i ona sama


samci koje znam

od kad odluče ostati u tijelu
samo jedna polovinka
negdje na nekoj litici, ulici, bilo gdje
neki samci počnu izdisati zrak prema unutra
i posve krivo to gušenje
pokušavaju riješiti kao problem mehanike
ili šaha
pa spretno prespajaju žičice utješnih misli
i brzine tih vihora u glavi
kao da je ventilator
ali sivi vjetrovi ne izlaze tako
pa ih krote čajem od mente
i paris keksima
pa ih gone van pobožnim
suzama zbog krezube romkinje i
bolesnog mačeta na cesti
ali gušenje ostaje.
strah je ljepljiva volja koja ostaje
općenito strah od ljubavi
je u srcu alkoholna noćna posuda
koju bar jedan samac kojeg odnekle poznajem
nikako da pokopa i ne spali
nakon.
svoje preplašene kapke zaključava
baš nadomak
mog otvorenog prozora u ulici nikole tesle
i oči boje mene brzo uvuče dublje u duplje
pa nakon šetnje
liježe u svoju neopranu kadu
sam s dva vodootporna flomastera
i misli da je umjetnost dovoljna
cijelu noć kroz odvod osluškuje
kako šalica za kavu
s prosidbenim pitanjem na papiriću šećera pada i
razbija se i sjaje
na noćnom pločniku
a već sutra sprema par cipela i cigaretu na ramenu
za dalek put u neki dućan
što dalje od poljupca koji može probuditi mrtve
od disanja van ma od svega
neki se samci zagrle tako što
na blagdan darivanja
kupe satove sa smajlićima
za ono dvoje sretnih
stan do


sad pojedi cvijeća

osim plave kose
cijelu je noć oblačila više od dvanaest kila
svetih haljina i plakala
mala vrata su se za njom zatvorila
i otvorila velika na stopalu i ruci
zajednička se kućna kada
odlomila od obraza i golubovi osušili
tintu. Zbogom. se ispisao
na svakom listu zida i ogradi
čuješ, indigo šuti
nad gradom se njišu male indigo ručke
samo za tvoju bijelu putnu torbu
u nečijem vrtu svjesna
kokoš plače nad majkama i očevima
svi se zajednički lonci deru
i vraćaju u ništa
pljuni, klupko sijedih vlasi te neće ugušiti
ni mreža ni žena koja od zubiju ne čuje
tvoje pitanje,
šuti jede svoju mrežu
nema više poljupca u kutijici s imenom,
pauci jedu svoje noge
a svinje su se same
zaklale

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad