IVANA DELAČ

Rođena 1983, u Zagrebu. Dovršava studij psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Sudjelovala u multimedijalnom projektu promocije romana “Izvršitelji nauma Gospodnjeg” Zorana Krušvara snimanjem spotova, uredjivanjem trailera, pisanjem fanfictiona i izradom grafika, te u projektu “Poetic License 2”.
Bibliografija: "Buđenje krvi" (zbirka "Vampirske priče", Festival fantastične knjizevnosti 2006.); "Vrata svijeta" (fanzin "Parsek", br. 93); "Post mortem" (zbirka "Priče o starim bogovima", Festival fantastične književnosti 2007); "Intervju s Izvršiteljem", knjige "Izvršitelji nauma Gospodnjeg" Zorana Krušvara.

 
OPSESIJA


“Ponovi mi, molim te, što točno radimo ovdje.”, progunđala je Lana nakon što je po tko zna koji put zapela jaknom za granu nekog bodljikavog grma. Ovaj bliski susret s grmom je ostavio par dugačkih i tankih ogrebotina na njenoj sivoj jakni. Danijel, koji je hodao ispred nje zureći u nezgrapno nacrtanu kartu koju je držao, slegne ramenima jedva ju pogledavši.
“Lijepo sam ti rekao da obučeš neku staru odjeću koju ti neće biti žao poderati ili uprljati.”
“Ne, rekao si samo da obučem neku staru odjeću.”, ispravila ga je. “Ove traperice i jakna su stare.”
“Onda zašto gunđaš?”
“Zato što ovako lijepi proljetni vikend umjesto kod tete u Zadru provodim s tobom usred Istre. Zato što hodamo ovim šumarcima već dva sata, a ta tvoja karta nas nikamo nije dovela. I zato što opet slijedim neku tvoju opsesiju.”
“Daj, Lana, priznaj da si bar malo zaintrigirana.”
“Čime? Nisam došla studirati slavistiku zato da bih poludjela za slavenskom mitologijom, za razliku od tebe.”
“Da si se malo više udubila u nju…”, prigovori Danijel prekoračivši preko srušenog debla. “Vidjela bi da je stvarno fascinantna. A poveznice između slavenske i drugih mitologija su nevjerojatne.”
Lana, uzdahnuvši, prebaci torbu s kamerom na drugo rame. Iako kamera nije bila teška, nosila ju je na istom ramenu već dva sata i počela joj je smetati.
“Svejedno, Dado… Što točno očekuješ da ćeš naći tamo? To je, koliko sam shvatila, tek gomila kamenja.”
“To nije gomila kamenja, već istarski Stonehenge, monolitska građevina stara između tri i četiri tisuće godina.”, namrštio se. “Spomenuo sam poveznice slavenske i drugih kultura – tolos na Malom Svetom Anđelu je jedna od njih.”
“I ti želiš da ja snimim – što? Tebe kako skakućeš i pjevaš uz gomilu kamenja… pardon, istarski Stonehenge?”
Prijekorno ju je pogledao. Izraz na njenom licu je savršeno odgovarao sarkazmu u njenom glasu. Preduhitrila ga je prije no što je išta stigao reći:
“Oprosti, Dado. Ali znaš da ja ne vjerujem u te paranormalne… stvari u koje me već dvije godine pokušavaš uvjeriti. Vjerujem samo u ono što vidim – a kad sam pijana, niti u to.”
Široko se nasmiješio, potapšavši ju po leđima.
“Zato te i vodim sa sobom, i to trijeznu.”, reče namignuvši. “Ako bude sreće i ako sam u pravu, možda danas promijeniš mišljenje.”
“Što?”, sad je bila zaintrigirana. Naposljetku, nije joj objasnio o čemu se točno radi, već ju je samo nazvao prije dva dana i rekao da će joj pokazati nešto jako zanimljivo, te da ponese kameru. Po običaju, nedostatak informacija ju nije zadržao da ne potrči za njim poput vjernog psa. Možda je i bio čudak opsjednut mitologijom, ali bio joj je drag.
Otkako su krenuli za Istru, bio je jako tajanstven i jedino što je uspjela izvući iz njega bilo je to da idu posjetiti mjesto koje je on nazvao istarski Stonehenge, a koje se njoj iz fotografija koje joj je pokazao zaista činilo kao najobičnija hrpa kamenja.
Sad je odlučila saznati više.
“No, Dado?”, ponukala ga je kad nije odmah odgovorio, već se samo nastavio smješkati, hodajući sad pored nje.
“Što misliš, zašto se tako malo zna o slavenskim bogovima i mitologiji, dok je, recimo, grčka tako detaljna i popularna?”, upita napokon, pogledavši ju.
“Ne znam.”, slegnula je ramenima. “Pretpostavljam da to ima veze s time što su Slaveni bili narod koji je velikom seobom došao u današnje krajeve, gdje su se susreli s drugim narodima, miješali se s njima, preuzimali njihova vjerovanja i način života. Svako slavensko pleme je imalo drugačiju mitologiju od drugog, a nisu ju zapisali.”, grlo joj je bilo suho od penjanja ne više blagom uzbrdicom, pa je popila par gutljaja vode iz svoje boce prije no što je nastavila. “Grci su pak najveći dio svoje povijesti boravili na istom području, gradili hramove, ostavljali tragove svojih vjerovanja i zapisivali ih. Mislim, hej, imali su Homera, za razliku od Slavena.”
“Sve to što si rekla je istina.”, kimne Danijel. “Ali vidiš, ja vjerujem da tu ima još nešto. Mitologije su iznimno slične. Njihove koncepcije božanstava se poklapaju u mnogo bitnih stvari, čak i sitnih detalja, u većini mitologija se spominje neki oblik štovanja prirode, a u praktički svima se pojavljuje kult svetog drveta.»
“To samo potvrđuje ovo što sam rekla o miješanju kultura.”
“Time bi objasnila i sličnosti među bogovima različitih mitologija?”
“Da.”
“A što ako su to sve zapravo isti bogovi, samo sa različitim imenima i nešto drugačijim manifestacijama?”
“Nisam li to maloprije rekla?”
“Ne. Ti govoriš da su sličnosti posljedica miješanja kultura. Ja kažem da su ti bogovi zaista postojali, čak štoviše, da još uvijek postoje.”
Lana zastane, zaprepašteno zureći u svog prijatelja.
“Danijel, ne misliš to valjda ozbiljno?!”, upita. “Što želiš reći, da su Ares i Afrodita i Perun i Odin i Oziris i… Da svi zaista postoje?! To je luda ideja!”
“Zašto?”, netremice ju je gledao. “Zato što ti u to ne vjeruješ?”
“Ne, nego zato što NITKO ne vjeruje! Čak i Grci svoje “bogove” danas koriste tek u svrhu turističke promidžbe i nitko više ne vjeruje u te… zastarjele gluposti!”
“Danas mnogi ljudi vjeruju u Boga i anđele, zar ne? Jednako su tako nekoć vjerovali u bogove koje si nabrojala i mnoge druge.”
“To ne znači da su zaista postojali.”
“A što ako znači?”, Danijelovo cijelo lice se zažarilo. “Što ako božanstva egzistiraju samo dok ljudi u njih vjeruju, a kasnije mijenjaju oblik, kao što se energija mijenja iz oblika u oblik, ali nikad ne nestaje? Što ako su sva ta nekadašnja božanstva danas u obliku anđela i demona zato jer je ljudima u današnje vrijeme lakše vjerovati u anđele nego…”
“Bože, Danijele!”, Lana ga prekine. “Znaš da ne vjerujem u takve stvari. Ni ti ne bi trebao.”
“Znam da ne vjeruješ u Boga, ali jako mnogo ljudi, zapravo velika većina, vjeruju u neki oblik božanskog apsoluta.”
“Ja jedino vjerujem u zakone prirode.”
“I stari Slaveni i Kelti su štovali prirodu.”, Danijel nije odustajao. Lana uzdahne, spremna odustati od rasprave.
“Dobro, Dado, kako god ti kažeš. Ali odbijam reći da vjerujem u nešto u što ne vjerujem.”
“Skeptik do srži.”, nasmijao se.
“Nisam skeptična.”, odmahne ona glavom. “Samo sam realna.”
Danijel pokaže rukom prema stijenama kojima su se sve više približavali.
“Skoro smo stigli.”, reče uzbuđeno. “To je Mali Sveti Anđeo.»
Kad su izbili na uzdignutu čistinu na sredini koje su stršale stijene koje, Lana opet pomisli, nisu sličile ničemu osim gomili kamenja, Danijel je s takvim oduševljenjem potrčao prema njima da se Lana nije mogla ne osmjehnuti. Njegov entuzijazam, pa makar i prema takvim stvarima, bio je predivan. Rijetko tko je imao sposobnost takvog oduševljavanja stvarima kao on.
“Vidiš li da stijene tvore krug? Šteta što blokovi nisu ni izdaleka očuvani kao oni u Stonehengeu…”, promrmljao je pažljivo ispitujući stijene.
“Ako je to istarski Stonehenge, znači li to da su ga izgradili Kelti?”
“Pretpostavljam da je tako. Naposljetku, Kelti su, kao i mnogi drugi narodi, boravili u Istri. No vjerujem da su Slaveni koristili ovaj tolos u svojim ritualima, pa ovo mjesto zaista možemo smatrati susretom kultura.”
“Da uključim kameru?”
“Može.”, odsutno je kimnuo. Lana spusti torbu na tlo i izvadi kameru. Dok ju je uključivala i namještala postavke, Danijel je iz svog ruksaka vadio različite kutijice i bočice, a zatim počne skupljati suhe grančice. Začuđeno ga je pogledala kroz objektiv kamere.
“Dado, što radiš?”
“Lana, što god da se dogodi, koliko god ti čudno izgledalo, samo nastavi snimati.”, odvrati on sjedajući sa svim tim stvarima na sredinu prostora koji je nazvao krug među stijenama.
“Dobro, ali…”
“Objašnjenje slijedi, bez brige.”, slagao je grančice na hrpu ispred sebe. Lana uzdahne i malo bolje namjesti kameru u ruci.
Kad je zapalio malu vatru, Danijel pogleda u kameru.
“Nalazim se na tolosu na vrhu Malog Svetog Anđela u Istri, gdje su, osim opservacije astronomskih pojava, svoje vjerske rituale provodili prvo Kelti, za koje smatram da su i izgradili ovo mjesto, a zatim Slaveni.”, reče. “Već godinama proučavam slavensku mitologiju i sva su me moja istraživanja dovela do zaključka da su, koliko god to ludo zvučalo, slavenski bogovi, kao i bogovi drugih mitologija, zaista postojali. Također, vjerujem da postoje i danas, u vidu anđela i demona u kršćanskoj mitologiji.”
Duboko je udahnuo, kao da skuplja snagu za ono što će sljedeće reći.
“Vjerujem da bogovi postaju ono u što ljudi vjeruju, a ne obratno, te da su izgubili oblik staroslavenskih božanstava zato što su ljudi prestali vjerovati u njih. Ja, međutim, vjerujem da se oni mogu vratiti u ta obličja i to je razlog zbog kojeg sam danas tu. Pokušat ću probuditi stare bogove.”
“Danijel!”, Lana je zapanjeno zurila u njega. “Ti se šališ!”
“Moja upornost u traženju informacija o slavenskim bogovima i ritualima me odvela do ljudi koji su s tim stvarima upoznati vjerojatno bolje od ikoga na svijetu.”, Danijel je nastavio gotovo tvrdoglavo, ignorirajući Laninu upadicu. “Zahvaljujući njima, došao sam do saznanja o ritualu koji će mi omogućiti…”
“Danijel, ne možeš…”
“Lana, šuti i snimaj kako smo se dogovorili!”, viknuo je na nju i ona zaprepašteno ušuti. Njen prijatelj je izgledao gotovo izbezumljeno i po prvi put se zapitala jesu li njihovi kolege s godine koji su ga smatrali uvrnutim, čak ludim, bili u pravu.
Danijel se vratio svom monologu i počeo otvarati kutijice i bočice koji su, Lana je tek sad vidjela, bili ispunjeni različitim prahovima, tekućinama i listićima koje nije mogla identificirati.
“Dakle, ovaj ritual će mi omogućiti da dozovem nekog od starih bogova i dobijem neke zasad nedefinirane sposobnosti. Ne smijem odati koji se sastojci ovdje nalaze, osim da su isključivo dio prirode, kao ni cjelokupan tijek rituala, ali reći ću ovako: pošto su Slaveni štovali vatru jednako kao prirodu, dio sastojaka bacam u vatru.”, to je i učinio, i vatra je snažno bljesnula sa svakim prstohvatom koji je bacio u nju. “Pošto su štovali Sunce, dio sastojaka šaljem u Sunčevu svjetlost. “, bacio je prstohvat od svega u zrak, prema Suncu. “I pošto su štovali prirodu, dio dijelim sa prirodom.”, utrljao je malo u kamen, bacio prema drveću, izmiješao sa zemljom, zalio vodom iz svoje boce.
Duboko udahnuvši, Danijel iz džepa jakne izvuče nož. Lani se činilo da više uopće ne diše.
“Za svaki važan ritual je potrebna žrtva.”, nastavio je istresajući sav preostali sadržaj kutijica na malu hrpicu i miješajući ih sa tekućinama iz bočica. “Do kraja rituala, spojit ću samog sebe sa prirodom.”
Počeo je mrmljati nešto što je Lani bilo sasvim nerazumljivo i, namazavši dio podlaktice mješavinom koju je napravio, prislonio nož tom mjestu na ruci. Užasnuta, zaustila je da nešto kaže, da ga spriječi, no pogledao ju je toliko prijeteći da je ustuknula, ne prepoznajući više svog prijatelja kojeg je sasvim preuzela njegova vlastita opsesija.
Stisnuvši zube, Danijel je razrezao nadlakticu i namjestio ju tako da je krv kapala na preostalu mješavinu pred njim. Zatim je utrljao mješavinu kojom je premazao ruku u ranu, problijedivši od očite boli. I dalje je nerazumljivo mrmljao, a glas mu je zadrhtao kad je nagli udar vjetra pogodio Mali Sveti Anđeo. Razmazao je ostatak mješavine po stijeni i tlu, a zatim ustane i, raširivši ruke, okrene lice prema nebu.
Na nebo su se nevjerojatnom brzinom navukli crni oblaci, a vjetar je i dalje udarao nesmiljenom snagom. Čak su i stabla svojim zibajućim granama proizvodila neki čudnovat zvuk, i činilo se kao da cijela priroda zavija.
Lana je drhtala, uplašena, no i dalje snimajući, kao paralizirana strahom i čuđenjem – ili možda nekom neobjašnjivom silom. Po prvi put u životu, osjećala je da zaista postoji nešto nadnaravno, stravično snažno i moćno, vezano uz prirodu, ali ne priroda sama – i to je sve na neki nemoguć način bilo koncentrirano na Danijela čije se lice sasvim izobličilo, kao da postaje neka druga osoba, neko drugo biće.
“Ovo je savršeno!”, viknuo je uzbuđeno, a glas mu je odjeknuo čudnim, metalnim zvukom. “Osjećam da je tu! Netko od njih je tu! Osjećam ga… u sebi!”
Nasmijao se, a koža na Laninom vratu se naježila od strave koja ju je presjekla, vezana sa spoznajom da Danijel više nije Danijel, već netko… nešto… Nije mogla odrediti, bila je i previše užasnuta da bi mogla, no on definitivno nije bio osoba koju je poznavala već dvije godine.
“Danijel…”, promucala je, u nadi da možda postoji još barem nešto od srži njenog prijatelja u tom… tom… čovjekolikom biću ispred nje, u nadi da će uspjeti probuditi taj djelić koji će ga dovesti pameti i pretvoriti ga natrag u njenog Dadu. Ošinuo ju je pogledom sasvim crnih očiju.
“Danijel?”, nasmijao se ružnim, hladnim smijehom. “Nema više Danijela, Danijel je samo ljuska… Možeš me zvati Črt.”
“Črt?…”
Nehajno je odmahnuo rukom u njenom pravcu i odjednom se našla u kovitlacu vjetra toliko snažnog da ju je podigao s tla i zavitlao njome tako brzo da ju je udario iznenadni nalet mučnine, a zatim ju odbacio daleko, istrgnuvši joj kameru iz ruke. Pala je na tvrdo tlo, istog trena izgubivši svijest od siline udarca.

U glavi joj je tuklo snagom afričkih bubnjeva i Lana jedva otvori oči. Trebalo je par trenutaka da se sjeti što se dogodilo, a na trenutak se čak ponadala da je samo sanjala. No čim joj je pogled pao na razbijenu kameru koja je ležala par metara dalje, nada se istopila.
Ustala je s mukom, zaglavinjavši, jedva suspregnuvši poriv za povraćanjem. Neobičan, opor vonj je punio njene nosnice i ona se okrene prema njegovom izvoru.
U sredini kruga koji su tvorile stijene, ležalo je crno, pougljenjeno tijelo. Prišla mu je što je brže mogla, s obzirom na mučninu i glavobolju, a kad je na karboniziranom licu prepoznala Danijelove crte, oči su joj se ispunile suzama. Tijelo je bilo ukočeno, u grču, kao da ga je udarila jedna od snažnijih munja.
Lana je tupo zurila u mrtvog prijatelja koji ju je zamalo ubio tvrdeći da je postao slavenski bog tame, a u njoj se valjala lavina koja je prijetila da će izbiti van. Dvadeset godina je vjerovala u jedno, a drugo joj se ukazalo na najgori mogući način. O, da, postojale su sile koje nisu bile s ovog svijeta. No te su sile bile naprosto previše za nju. Jedan ovakav doživljaj joj je bio dosta za cijeli život.
Pomilovala je Danijelovo lice i, primijetivši da joj je na ruci ostao crn, ugljeni trag, ustuknula s grozom. Zurila je u svoju ruku kao da je tuđa.
A onda je počela vrištati.
Vrištala je i vrištala dok joj glas nije puknuo.
A kad joj je glas puknuo, počela je trčati, bjesomučno, poput poludjele životinje. Trčala je iako nije imala pojma kamo trči, i vrištala je iako se iz njenih usta nije više čuo ni glas. Proklinjala je šumu, Istru, Malog Svetog Anđela, Slavene i njihove bogove, proklinjala je čak i Danijela, ali njene su kletve ostajale nijeme.

Kasnije tog dana, mještani nedalekog mjesta Grintovice su zaustavili pomahnitalu djevojku koja je uletjela u njihovo selo poput furije iz najgorih noćnih mora. Bila je nijema, divljih očiju, i pokušavala im je reći nešto, no svi njeni nekoordinirani znakovi i kretnje nisu nailazili na razumijevanje. Stariji mještani su kimali glavama, jasno povezujući pojavu lude djevojke sa tajanstvenim divljim vjetrom, crnim oblacima koji su se navukli u tren oka i munjama jačim no što su i najstariji pamtili.
“Uzela ju Mora…”, govorili su, držeći se postrani dok su ju oni mlađi držali u iščekivanju odmah pozvane Hitne. I dalje je nijemo urlala i pokušavala se otrgnuti.
Nitko nije shvaćao.
Bogovi se samo igraju.

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad