ZORAN TEOFILOVIĆ

Zoran Teofilović rođen je 1969. u Derventi. Do 1991. godine živio u Bosanskom Brodu gdje završava srednju mašinsku školu. 1988. Upisuje fakultet u Slavonskom Brodu i pohadja isti do 1991., kada, uslijed ratnih zbivanja, odlazi u Njemačku. U Njemačkoj ostaje nekoliko godina, sve do 1997. godine kada biva protjeran. Od 1997. godine stalno nastanjen u Americi. Pomalo piše, čita…
 

 

FATIMA


Otvorio je oči, onako napola, obazrivo k’o da se nešto ustručava. Sve je to opet, kao mnogo puta prije toga, bio san i ponovo je osudjen da živi bez nje dok se ( dal’ u snu il’ na onom Svijetu ) ne sretnu ponovo. Da je hrabriji, il’ bolje rečeno zeru ludji, odmah bi izabrao ovu drugu varijantu. Često je razmišljao da sve prekrati i završi, ali bi, stavljajući kaiš oko vrata ili držeci nož u drhtavim rukama, u posljednji čas ustuknuo imajući na umu samo dvije stvari. Bojao se…neće im se duše sresti “tamo”. Ukoliko se gore vrši neka stroga selekcija, mislio je, neće ga zapasti ona najbolja grupa gdje se ona već zasigurno nalazi. Igrači njegovog kalibra svoje krajnje domete i vrhunce karijera doživljavali su na mnogo nižim nivoima. Druga stvar koja ga je udaljavala od kaiša i noža bila je Fatima.

Obično se san, jednom prekinut, ne nastavi (kao po receptu onih televizijskih trakavica), nego se, kad insan ponovo sklopi oči i zaplovi ka najdražim koje je moguće sresti samo na taj način, podje snivati sasvim nešto deseto, nevezano za prijašnje. Ali opet, nekako je zaključio, to se uvijek dešava samo sa lijepim snovima, kad se želi da se nikad ne odsanjaju, da jutro nikad ne svane i da sve zauvijek potraje. Košmari i noćne more se, naprotiv, neprestano vraćaju, nastavljaju, čak se (i bez zahtjeva gledalaca) repriziraju.

Ustao je da se umije. Dugo se pljuskao hladnom vodom. Godilo mu je. Tek tad je primjetio da ga boli glava. Dvije boce vina su još stajale na stolu. Prazne k’o moja duša, pomisli, dok ih je stavljao u kantu za smeće. Trebao ih je staviti u onu plastičnu sa žutim poklopcem gdje idu flaše, sjetio se naljepnice koju je vidio na nekom autu juče: “Recycle or Die” i pade mu na pamet ona. Uvijek je pazila na to. Odvajala limene poklopce od krastavaca na jednu stranu, staklene tegle na drugu, one plastične od evrokrema na treću. Često ju je zezao da će, ako tako nastavi, ubrzo početi odvajati čikove od pepela. Nasmijala bi se, pogledala bi ga i nastavila svoje. Čak je i u ratu to radila. Samo na kraju krajeva veznik nije bio isti. Umjesto recikliraj ili umri, ispade i jedno i drugo.

U početku to i nije izgledalo da će potrajati. On onako luckast i djetinjast malo toga je shvatao ozbiljno. Život je trošio uludo i živio ga je ‘nako od danas do sutra što bi se reklo. Ona, s druge strane, mnogo ozbiljnija, savjesnija, ulagala je sebe u sve to. I uspjela je, kasnije je sve to (kao sve ostalo što traži vrijeme i strpljenja) sazrelo, pustilo korijenje, nije to više bila ona prolazna, luda, dječija zaljubljenost, nego iskrena veza koja traje. Bili su to već planovi…kako ćemo?…šta ćemo?….gdje ćemo?

Već je desetu godinu u Americi. U početku nije bilo lako, bar za njega. Onako na brzinu pokrpan od granate, nije mogao mnogo i da je htio. Jezik je isto bio barijera. Hello, thank you i poneka psovka je bio sav njegov vokabular. Ona je, naprotiv, nezadrživo grabila. Zaposlila se deseti dan po dolasku. Nakon dva mjeseca upisala školu...nikad ju nije vidio sretniju i gledajući je tako veselu bolje je podnosio svoje nemire koji bi ga obuzimali svaki put kad bi ostajao sam, a to se dešavalo svakodnevno. Dok bi ona radila i školovala se, on bi sjedio i vraćao se na pocetak.

Te godine, bio je kraj devedeset prve, osjećala se, u dotad mirnom gradiću, neka tjeskoba, koja je prethodila ( kao ona omara kad zavlada pred ljetni pljusak) velikom nevremenu. Jedni prijatelji su već bili “skoknuli” do susjednih republika ili su se iznenada sjetili da odugo nisu bili “vani” i da je red da se posjeti neka dalja tetka u Frankfurtu ili “najdraži” stric u Parizu. A opet s druge strane bilo je prijatelja koji su se bogami i naoružavali ne želećci, poučeni istorijskom povijesću, da belaj dočekaju goloruki. Bilu su im smiješni. I ovi prvi što k’o biva nešto bježe bojeći se rata, a i ovi drugi što pazare "utoke" i "kalaše" spremajući se za tobožnji rat. Njih dvoje su vjerovali ( kasnije će se uspostaviti poput najvećih naivaca ) u Bosnu. Smijali su se smradu primitivizma koji se , poput svježe vruće balege, onako otegnuto razljevao sa predizbornih skupova i neshvatljivo lako pronalazio utočište u masi koja je to ( taj teški nacionalisticki vonj) uvlačila u sebe kao najskupocjeniji miris na Svijetu ovozemaljskom. Smijali su se svemu, ali ne zadugo…

Prve dvije godine u Americi su bile posvećene njegovom oporavku i njenom školovanju. Sve drugo moralo je pričekati neka bolja vremena. I djeca. Kad je vrijeme napokon došlo i kad su pokušali da urade nešto po tom pitanju – nije išlo. Nešto nije bilo u redu. Predlagala je da odu doktoru da vide…njemu se nije išlo. Bolnice i doktora bilo mu je preko jebiga. Naposljetku je prestala o tome. Jednom joj je, više kroz šalu, predložio da usvoje dijete. Očekivao je da će se nasmijati i zaboraviti to njegovo budalesanje. Ali treći dan ona dodje kući i reče mu da je ideja dobra, ona bi da pokušaju sa usvajanjem kad već ne mogu imati svoje. Vidio je po njoj da je ozbiljna u svojoj namjeri. Uplašio se malo svega toga, ali se bojao da ista kaže. Pristao je i nakon izvjesnog vremena, na njenu veliku sreću i njegovo stanje neke neobjašnjive zbunjenosti, u njihov, dotad ničim nedirnut svijet, ušetala se Fatima – malo četverogodišnje siroče iz Afrike. Onako crnoputa, sa velikim očima i snježno-bijelim zubima, osvojila ih je naprečac. Jednom tako dok su ručali, palo mu je nešto na pamet, kako njih troje i ovdje u Americi žive kako je u Bosni odvajkada bilo. Tri religije pod jednim krovom. Nije ništa rekla samo ga je pogledala odobravajući svaku njegovu riječ. Bila je sretna. Imala je njih dvoje i to je bilo dovoljno.

Rat je bio došao prebrzo. Nekako ih je zatekao. Počelo se žestoko pucati, ljudi su stradavali sve češće. Ponestajalo je svega. Izbora više nije bilo, trebalo se braniti, sačuvati goli život, prijavio se u štab zadužio uniformu i pušku, rečeno mu je da se javi sutra ujutro. I tako vraćajući se kući sa svom tom opremom i naoružanjem završio je svoje ratovanje bez ispaljenog metka. Kasnije su mu pričali da je sa granatama zajebano. Kad je čuješ kako šišti – znaj da je prešla preko tebe i da opasnosti nema. On nije ništa čuo. Probudio se u bolnici. Ona je bila kraj njega…pitaj Boga koliko dugo sjedi tu i čeka da on otvori oči. Osmjehnula se zadovoljno, poljubila ga u čelo i rekla mu da spava…da se odmara. Najgore je iza njih.

Bolest se pojavila niotkuda. Podmuklo, kukavički i nepozvana. Valjda tako ona dolazi. Nikad se nije žalila na bol. Sigurno je šutke trpila da njega ne unervozi. Samo je jednog dana došla i rekla da ima rak, da nema još dugo...neizlječivo. Odbila je kemoterapije, odlučila se za eutanaziju. Izglasali su je prije tri mjeseca ovdje. Ništa strašno, govorila je, doktor dodje donese tablete, odem u sobu, sama, ne smije mi niko “pomoći”, popijem, legnem i to je to. Tako mu je to ispričala kao da se radi o scenariju nekog tragičnog filma. Samo je gledao u nju. Riječi ga nisu pronalazile tih dana, ne one prave. Šutio je. Ona je već odavno sve to isplanirala i sve je odlučeno unaprijed. Ništa se tu ne može promijeniti. Plakao je kad god ona nije bila tu. U stvari suze su se sljevale ko kiša kad pada pa kapi klize niz prozor..eto tako. Kad je bila tu pričao je s njom. Želio se napričati, nagledati, naslušati. Nadoknaditi sve neispričano, nevidjeno, propusteno. Kopnila je tako sve do zadnjeg dana, do zadnjeg poljupca, do odlaska u sobu… Mogla je svoj odlazak prolongirati za koji dan ali se bojala da ne onemoća, da ne izgubi snagu za svoj zadnji korak koji mora biti samo njen,bez ičije pomoći.

Četiri godine su prošle. Njemu se čine k’o četiri mjeseca. Jedino po maloj vidi da vrijeme vrši svoju jedinu radnju…da prolazi. Nije ju tjerao da uči naš, komuniciraju na engleskom, lijepo se slažu…k'o otac i kćer. Našao je i fin posao. Ne kičma. Jedan "zemo" ga je (valjda sažalivši se nad njegovom sudbinom) uvalio kod sebe. Društva nema. Ne izlazi nigdje. Fatima i on, Somalija i Bosna, radost i tuga, život i smrt.

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad