ADRIANA KUČI

Rođena sam u Sarajevu. Po zanimanju sam novinar. Radila i na teveu i na radiju, ali pisanje je jedino u čemu istinski uživam, tako da sebe doživljavam kao novinarku koja piše. I koja je pisala, i pisaće, za brojne magazine, uključujući i Balkanski književni glasnik, kojega sam stalna suradnica.
Dakle, širom svijeta. .
 
SELMA


Plava, zapravo, žuta kosa, neke dužine koju ja ne znam procijeniti, iako to žene obično znaju i prije nego što dobiju sekundarne oznake svoga spola. Duga nikako. A, ni kratka. Nekako široka od minivala. Koji je, udružen sa blajhanjem, učinio da sve to na njenoj glavi mnogo više podsjeća na isušeno i izgužvano ovčije runo, nego na ljudsku dlaku. Nejednako počupane svijetle obrve i ispod njih dva plava, dva sasvim obična plava oka. Našminkana na način na koji se u civiliziranom svijetu odavno niko nije šminkao. A nekada davno jesu napadne i vulgarne žene koje ja znam samo po nemoralnim ulogama u filmovima iz sedamdesetih. Nekako glupavo nasmješena, pomalo upala, dva obična plava oka, ugnježdena na ne kako njegovanom licu.
Lijepa?
Ne znam.
Možda je nekada, u ranijoj mladosti, i bila.
Ružna?
Ni u kojem slučaju.
U tananoj ruci je držala cigaretu i odmah sam primijetila neukusno duge, kandžaste nokte, ofarbane drečavo rozim mat lakom.
Krajnje damski, pomislila sam, ironično.
Obradovala se napadno »što je konačno dočekala priliku da me upozna, jer su joj moji roditelji i brat puno pričali o meni«.
Iznenađena njezinim dolaskom, djelomično uslovljena ranijim pričama o njoj, koje, moram priznati, nisu bile maliciozne, već, onako, usputne i tačne, samo sam joj ispružila ruku i prilično vješto stavila do znanja da je meni sasvim svejedno što smo se upoznale i da mi njezino prisustvo prije predstavlja smetnju nego što u meni čak i ravnodušnost izaziva.
Čak nisam ni marila hoće li mojima biti neugodno zbog načina koji sam izabrala za ophodnju sa Selmom.
Eto, tako je ušla u moj život, jedne večeri, kada sam se, prilično umorna, vratila s posla.
I, koliko god da se trudim, ne uspjeva mi da se sjetim ni prije koliko godina je to bilo, ni u kojem godišnjem dobu.
Ništa.
Prva sarajevska poratna zima, možda? Ili je, ipak bila druga?
Selma nama nije bila ništa, iako je moju mamu oslovljavala sa »strina«, a tatu je zvala »midžo«, što je trebalo biti stric, odnosno, amidža, odmilja.
Sve samo zato što je u toj dalekoj zemlji živjela, u ulozi ljubavnice, sa nekim našim poznanikom od prijateljeva prijatelja koji je negdje daleko, kod kuće, imao milu ženu i dvoje djece, i, iako se nije bavio nikakvim časnim poslom, puno je pomogao mojima kada su, kao da su pali s Marsa, osvanuli tu, sretni samo zato što ne padaju granate, što mogu gledati teve i što voda curi iz česme... Ispali iz Sarajeva u život...
Ali, da ne odlutam s teme...
Neko su vrijeme, nekoliko mjeseci, svi skupa živjeli.
Prije našeg susreta iz priča sam znala da postoji, da je odnekud iz okoline Višegrada rodom, da voli zlato, odnosno, nakit, i ima ga puno, da ima kćer s nekim lopovom, koju je dala njegovoj obitelji kada je on zaglavio zatvora u Francuskoj i nije je vidjela osam godina, da ponekad popije i reaguje prilično burno... Plače, svađa se, smije se preglasno... Zavisno od trenutnih okolnosti, ali svakako burno.
I, tako, nadobudnu, kakva sam tih godina bila, niti jedan od tih podataka nije u meni izazivao želju da je upoznam, čak ni da joj posvetim barem nekoliko trenutaka svoje pažnje, prosto pristojnosti radi.
»Otkud ova? Kad ide?«, pitala sam mamu tiho, u kuhinji.
Slegnula je ramenima.
»Pojma nemam«, rekla mi je, »Kaže, ostaće koji dan tu.«
Da je uistinu ostala »koji dan«, kako je najavila, teško da bi se naše poznanstvo ikada produbilo.
Odlazila sam na posao i svjesno ostajala dokasno, dolazeći kući samo da prespavam, tako da se nisam viđala ni sa ukućanima, ni sa njom.
Ali, »koji dan« je trajao i trajao i ja sam se nekako neosjetno privikavala na njezino prisustvo u našem domu.
Ponekad je čak i kuhala. Prilično solidno. Ponašala se veoma susretljivo i prijateljski prema svima, pa čak i prema meni, iako joj to nisam kako uzvraćala.
Jedno smo veče sjedile nas tri: mama, Selma i ja, i pušile onu cigaretu pred spavanje, kada sam, slučajno, primijetila da ima neprirodno savijen drugi prst na lijevom stopalu.
»Od čega ti je to?«, upitala sam je.
Ne znam zašto mi je to trebalo.
Mama me je još kao dijete naučila da ljude nikada ne smijem pitati ni zašto naočale nose i bio je to jedan od rijetkih savjeta koji mi se primio i postao sastavni dio moje ličnosti, bez da sam ga prethodno iskušavala i analizirala.
Pogledala me je zahvalno, i tek u tom času sam shvatila da je to bio prvi put da sam joj je samoinicijativno obratila od kako je... hm... živjela sa nama.
»To mi je, kad sam bila mala, uradila dajinica. Udarila me cjepanicom i valjda se slomilo... i eto, ostalo je tako.«, rekla je normalno, baš kao da mi prepričava kakvo je vrijeme vani.
Normalno, dobrohotno.
A ja sam ostala užasnuta.
Dajinica? Vjerovatno neki istočnobosanski izraz za daidžinicu, odnosno, ujnu?!
»Šta si joj uradila?« pitala sam je.
Slegnula je ramenima i rekla mi da se ne sjeća. Da je mogla imati svega četiri godine.
Iako je u tom trenutku takla u moj sentiment, nije to bio presudan čas u kojem sam odbacila predrasude i otvorila se prema njoj, kako bude u filmovima, i možda, ponekad, u životu.
Ali, eto, nakon toga je više nisam izbjegavala i u časovima dokolice pitala sam je o njenom životu, a ona mi je, sretna što je prihvatam, kako je moje ponašanje sebi tumačila, pričala, na svoj prosti način, svojim nevjerovatno siromašnim riječnikom, isto tako nevjerovatne dogodovštine iz svojih 35, ili možda čak i manje, godina života.
»Kakav si ti primjerak čovjeka iz polusvijeta, Selma! O tebi bi trebalo napisati knjigu!«, znala sam joj reći.
»Stvarno?! Hoš' napisat? Haj' ti napiši, a ja ću ti sve 'vako pričat'! Pa da budem popularna!«, odgovarala je ushićeno, nikada uvrijeđena mojim bespoštednim primjedbama.
»Ma, ne pada mi napamet! Naročito ne o tebi!«, rekla bih joj, a ona je samo prihvatala i pričala mi dalje i dalje. U par navrata sam se uhvatila kako bih požurila kući da je pitam još, da se smijem, žalim je, provociram, slušam...
Selmu je mama, prema njenoj priči, rodila kao tinejdžerka, a ko joj je otac – nije saznala nikada. Nekoliko mjeseci nakon toga mama se udala, a Selma je ostala s nenom i daidžom. I više nije kontaktirala sa ženom koja ju je rodila, niti je upoznala braće i sestre iz maminoga novoga života.
I sada kad razmišljam o tome, sjetim se da su joj oči sijale samo kada je o neni pričala.
Taj život bio je prihvatljiv dok se uskoro daidža nije oženio.
U Selminoj je bajci »dajinica« bila ono što je u svim drugim, poznatim bajkama, zla maćeha dobrim ljepoticama.
Ali, nju iz tog pakla nije odveo kraljević na bijelom konju, u zemaljski raj, već, dok je bila još jako mlada, izvjesni probisvijet, lutalica i lopov s kojim je živjela svuda po zapadnoj Evropi i kojem je rodila djevojčicu. Onda su njega uhvatili francuski predstavnici zakona i osudili na dugogodišnji zatvor, nikako bez razloga, a njegova je rodbina od Selme uzela djevojčicu, bez pomisli o tome da joj dopušte viđanje. A, nije im se usudila proturiječitri.
»Opasni su«, objasnila je.
Nastavila je živjeti dalje svojim ludim životom po raznim zemljama, konobarišući, radeći kao sobarica, putujući najčudnijim putnim kanalima s bezbroj lažnih isprava i slično.
A, tako je nastavila i kada je upoznala tog poznanika od prijatelja našeg prijatelja.
U njega je bila divljački zaljubljena. Opisivala ga je kao savršenstvo, pritome gledajući u sliku niskog, debelog i proćelavog lika, čeljusti izražene kao kod majmuna.
Kada bi je on nazvao cvjetala je, pospremala stan, brisala prašinu, prala prozore, pjevušila...
A, ako se ne bi javio koji dan, padala je u očaj i od moje mame tražila pare da si kupi vina. Onda bi se napila i plakala i zaklinjala u ovo i ono da će mu napraviti ovo i ono... A, mi smo je slušali i gledali teve.
To je, ukratko, ali baš ukratko, Selmina priča. Odnosno, neke važne činjenice iz njenoga života.
Njena je priča mnogo više u pričicama poput one o prstenu kojeg je željela, pa joj ga je jedan od bivših ljubavnika ukrao od te gospođe kod koje ga je vidjela na ruci u nekom restoranu i ispunio joj želju. Selmi na um nije padalo da takav čin ikada okarakteriše drugačije, nego kao najromantičniji postupak svih vremena!
U priči o izvanmateričnoj trudnoći koja joj je zauvijek uskratila mogućnost da se ikada više pokuša ostvariti kao majka.
U vrijedovanju sreće žene po tome koliko nakita ima.
U idoliziranju Zorice Brunclik i snu da jednom sakupi dovoljno para i snimi album, iako nije znala ni pod tušem pjevati...
I tako.
Selma je živjela kod nas mjesecima, iako je u Zavidovićima imala nekog daljnjeg roda kod kojeg je, sigurna sam, bilo više mjesta nego u našem tijesnom stanu.
Malo gdje je izlazila, jedino s mojom mamom po pijacama i, predveče, u šetnju po naselju. Poznavala je komšije i većinu naših prijatelja koji su nas obilazili, a niko od nas je se više nije sramio.
Niti smo se zbunjivali kada bi trebali objasniti ko nam je.
Bila je to jednostavno Selma.
Naša Selma.
I šta koga briga šta je nama Selma, kojoj, uzgred budi rečeno, to nije pravi ime, već, kako je rekla, nadimak od jedog starinskog imena koje mu nije ni sličilo, čak.
Selma je živjela tu i nismo se ni pitali više kada će konačno otići.
Posuđivala je maminu i moju odjeću i obuću i uvijek nudila svoje.
Na neki čudan način je uspjela ono što rijetko pođe za rukom i onima koje je priroda obdarila s mnogo više urođene pameti i emotivnog intelekta – da postane sastavni dio naših života i da bez ustručavanja sa njom živimo kao da nikada nismo ni živjeli bez nje.
I onda ju je pozvao čovjek kojeg je voljela.
I onda je otišla.
Ne znam gdje. Nisam nikada ni pitala.
S vremena na vrijeme se javljala telefonom, i uglavnom pričala s mamom.
I život se ponovo nastavio kao da nikada nismo ni imali Selmu tu.
Ne znam tačno koliko je vremena prošlo prije nego što je ponovo došla.
Ovaj put se najavila.
»Zamisli«, rekla mi je mama, »dolazi Selma sutra«.
Malo sam pošutila. Svi smo.
I tada se dogodio onaj trenutak koji se događa u filmovima i, možda, ponekad, u životu.
»Neka je.« rekla sam. »Zamislite kakav je njezin život, kad smo joj mi najbliža rodbina koju ima?! Kada nema nikoga drugog na svijetu kome bi otišla kad nema gdje?!«
I nekako smo se nijemo svi složili.
I svi smo joj se obradovali.
I ona je ponovo samo nastavila gdje je stala.
I opet, ne znam koliko je ostala prije nego što je otišla.
A poslije toga je dolazila nekoliko puta. Sama, sa čovjekom kojeg je voljela...
A onda nas je nazvao čovjek kojeg je voljela i rekao nam da je bolesna, da leži u bolnici, u Grčkoj.
Nikada nisam pitala u kojem gradu.
U prvi mah nisam ni pomislila da može biti ozbiljno bolesna. Rijetko se i na glavobolju žalila.
Mama ju je zvala nekoliko puta i svaki put je veoma potresena prenosila njene pozdrave.
Selmu je odnosio rak kostiju.
»Nekako je tužna«, govorila je mama, nemoćna od tuge i žaljenja da nam kaže više.
I, eto, sjećam se da je bio avgust kada nam je čovjek kojeg je voljela javio da je umrla.
A mi smo kolektivno, bez drame, bez suvišnih riječi, bez glasnih jecaja, nekako tiho i strašno, odtugovali za njom.
Sjetila sam se njenog malo uvelog lica i znala da jeste bilo lijepo.
Na Selmin način.
Od toga sam trenutka često pomišljala na to koliko me je puta nagovarala da napišem knjigu o njoj.
Knjigu o ženi kojoj je, od samog rođenja, život davao tako malo, a ona se nikada nije naročito bunila niti samosažaljevala.
O ženi koja nikada i ništa, nikada i nikoga, nije imala sasvim za sebe i uz sebe.
O ženi koja nikada nije imala svoj dom, od trenutka kada se rodila, pa do samog kraja.
O ženi za koju se nije znalo gdje da je se sahrani, jer ni mrtva nije pripadala nigdje.
I ne znam kakva je bila na kraju.
Ne želim je ni zamisliti u tom času, ali znam, iako je bila toliko daleko, da nije žalila ni za čim, da nikome nije zamjerala ništa, da je, možda, samo slegnula ramenima i prihvatila, kao što je toliko puta do tada u svom kratkom životu prihvatala i iluziju da je kraljica svijeta i iluziju da je na samome dnu..
Ni ja joj nisam napisala njenu knjigu.
I, iako me ponekad, kada je se sjetim, a već je nekoliko avgusta prošlo od kada je nema, osjećaj da joj ni ja nisam ispunila želju i da sam se tako urotila sa njenom sudbinom protiv nje, proganja poput kakvog duga, znam da ga se neću riješiti i da nikada neću napisati tu knjigu.
I ova je pričica, napisana u dokolici, više zato što mi je prevruće da bih spavala, nego zato što mi je bilo do pisanja, mnogo više rasterećenje za mene, nego sjećanje na nju.
I, nije izvjesno da će ikada postati sastavni dio kakve zbirke i učiniti da je pročita bilo ko, osim meni najbližih ljudi.
Ali, nije me briga, ako bi se takvo što i zbilo, da li bi se nekome priča o Selmi dopala ili ne.
Jer, znam da bi Selma bila sretna da je pročita, pa da je i deset puta lošija.
I to ne zato što nikada nije pročitala ni obaveznu lektiru od trećeg osnovne, već zato što je bila dobra, zahvalna Selma, slabe sreće i velikoga srca.
Koja je voljela.
I koju smo voljeli.
Jedino, nikada nisam shvatila zašto nam je rekla da joj je majka umrla, kada se, kasnije, ispostavilo da je sasvim živa?!
A, nije ni bitno, valjda...
Sigurno je imala svoje razloge.

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad